VANJSKA POLITIKA ‘EX CATEDRA’ PREDSJEDNIKA OBAME: Početak kraja globalnog liderstva SAD ili nova real politika SAD (?)

Povezani članci

• Ima posla ko hoće raditi
• VIKTOR IVANČIĆ: ODLIČNIK U POVOJIMA
• Nacrtaj mi državu
• Ivo Josipović: Dobro došli dragi Bosanci i Hercegovci!
• Ante Pavelić borac za hrvatsku slobodu?
• Goran Sarić: Rahat u Dokkumu (2)

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Naslijeđe i vizija

Dva mandata (2001-2009) predsjednika George W. Bush-a, obilježena su hazarderskim avanturizmom i kaubojskom vanjskom politikom njegovog, namjenski odabranog tima – na čelu sa ultra-ratobornim Donaldom Rumsfeldom, tada šefom Pentagona. Ta politika je stavljena u puni pogon nakon terorističkog napada na SAD 11. septembra 2001. godine. Ista je proizvela trajnu podozrivost saveznika SAD bez istorijskog presedana, osim što je globalno posijala dodatnu zlu krv na viziju rata svijetova po Huntingtonu. Istovremeno, u američkoj javnosti preokupiranoj ozbiljnim ekonomskim pitanjima na unutrašnjem planu, neumoljivo je narastao zamor od svjetske politike Bijele kuće. Na sve ovo, potkraj Bush-ovog drugog mandata (2008) na Wall Streetu – a gdje bi drugo – osvanula je svjetska finansijska kriza koja je, po svojim tektonskim efektima, u istoriji kapitalizma uporediva jedino sa onom iz 30-ih godina prošlog stoljeća.

Ove činjenice su bile logičan temelj, odnosno polazne premise za definiciju novog globalnog nastupa SAD u predizbornoj kampanji sadašnjeg predsjednika SAD Baraka Huseina Obame – podsjetimo se njegovih geostrateških prioriteta: (1) okončati ratove SAD u Iraku i Avganistanu; (2) (samo)ograničiti odgovornost SAD u rješavanju svjetskih kriza; i (3) krenuti u preispitivanje i doziranje uloge SAD kao globalnog policajca u održavanju svjetskog poretka.

Američka globalna ‘perestrojka’

Već u prvoj godini mandata (2009) Obamina administracija je učinila enormne napore na unaprijeđenju politike prema/situaciji u Avganistanu, kao i ‘resetovanju’ odnosa sa Rusijom.

U međuvremenu, stari i novi prioriteti su se redali bez telefoniranja i ‘kucanja na vrata’: izvlačenje američkih trupa iz Iraka; otvoreno pitanje nuklearnog programa Irana; upad specijalnih američkih snaga i likvidacija Osama Bin Ladena, lidera Al-Qaeda u Pakistanu; Arapsko proljeće (Maroko, Libija, Egipat…). Zatim, kriza u Ukrajini; posebno pitanje građanskog rata u Siriji; te nova eskalacija palestinsko-izraelskog konflikta; kriza vlade u Iraku; i najzad, mega-preokupirajuće pitanje zaustavljanja regionalnog zamaha samoprozvane Islamske države (ISIL) koja tenkovima i neviđenim zločinima prepravlja političku geografiju Bliskog i Srednjeg istoka u novi ‘kalifat’ (v. poseban osvrt na ove teme: http://www.ifimes.org/ba/8819 ).

Američki i međunarodni analitičari dijele slijedeću manje-više generalnu ocjenu: predsjednik Obama, unatoč njegovim briljantnim i nerjetko vatrenim obraćanjima urbi et orbi počev od svečane inauguracije u Bijeloj kući, do danas nije ‘iskovao’ koherentnu vanjsku politiku; u njegovih šest godina mandata, SAD se konstantno ‘povlači i ukopava’ izbjegavajući odlučniji vojno-politički angažman po mjeri jedine supersile i njene percepcije u globaliziranom svijetu; američki angažman u promjeni režima u Libiji bio je minimalan po nekadašnjim standardima; plus, predsjednikova prijetnja odlučnom operacijom u Siriji, nakon što je alhemičar Bashar el-Assad prešao ‘crvenu liniju’, ostala je u zraku i nikad nije realizirana – čime je, ne samo zemljama u Zalivu, odaslana poruka da SAD ‘nema stomak’ za odlučne bitke (v. http://www.ifimes.org/ba/8645-šta-je-sirija-wahingtonu-i-moskvi-o-čemu-se-zapravo-radi ).

Razvoj i dalja eskalacija krize u Ukrajini, te ‘delegiranje’ ovog izuzetno ozbiljnog pitanja prevashodno ruskim susjedima Njemačkoj, Poljskoj, t.j. Bruxellesu (EU), definitivno potvrđuje novu podjelu svjetskih poslova unutar zapadnog Kluba, t.j. Obaminu doktrinu ex catedra upozorenja u globalnom nastupu SAD koja, nisu previše impresionirala predsjednika Rusije Vladimira Putina, sudeći prema realnoj situaciji na terenu. Za to vrijeme, u sjeni ukrajinske krize, Kina lagano i sigurno mjenja geostrateški status quo u Južnom i Istočnom kineskom moru… (v. http://tacno.net/sarajevo/hijerarhija-kontra-anarhije-i-obratno/.).

Supersila ili samo prva među velikima

Vrijeme će pokazati, da li je posljednje ‘okretanje lista’ i novootkriveno liderstvo SAD u objavi rata i ratovanju sa sigurne distance (selektivnim zračnim udarima) protiv ISIL-a u Iraku i Siriji, početak novog, odlučnijeg američkog angažmana na Bliskom i Srednjem istoku. Ili se ipak radi samo o reagovanju i osveti zbog ISIL-ovih zločina i niza pokaznih egzekucija zapadnih i prozapadnih zarobljenika – uživo, pred očima američke i svjetske javnosti. Kakogod, predsjednik Obama je predugo nastojao da postigne velike ciljeve pustom retorikom, umjesto da upotrebi realnu i globalno neuporedivu silu kojom SAD danas raspolaže – protiv onih koji definitivno više poštuju mač nego snažne riječi.

Završimo ovaj osvrt u nešto vedrijem tonu. Prema Jonu Stewartu, danas vjerovatno najcjenjenijem američkom ozbiljnom komičaru koji svake večeri na nezaobilaznom TV programu Daily News, između ostalog komentariše aktuelna globalna zbivanja: “SAD su u vrijeme administracije Busha mlađeg radile pogrešne stvari na pogrešnom mjestu uz maksimalan fokus;-). Obamina administracija već šest godina čini prave stvari na pravom mjestu, ali prekasno, haotično i manje-više neubjedljivo”.