Varam te, varaš me . . .

Tomislav Jakić
Autor 13.11.2015. u 11:46

Izdvajamo

  • A Evropska unija šuti. Pa je stoga opravdano vratiti se formuli s početka ovoga teksta, još jednom upozoravamo, krajnje pojednostavljenoj: dok smo pregovarali o ulasku u Uniju, mi smo (Hrvatska) varali Uniju, znajući da nećemo ispuniti preuzete obveze. Nakon ulaska u Uniju, ona vara hrvatske građane, praveći se kao da je kod nas sve u redu i ne inzistirajući na tome da država ispuni ono što je obećala i prihvatila

Povezani članci

Varam te, varaš me . . .

Krajnje pojednostavljenoj: dok smo pregovarali o ulasku u Uniju, mi smo (Hrvatska) varali Uniju, znajući da nećemo ispuniti preuzete obveze. Nakon ulaska u Uniju, ona vara hrvatske građane, praveći se kao da je kod nas sve u redu i ne inzistirajući na tome da država ispuni ono što je obećala i prihvatila

Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti

U danima kada su prakično svi, i političari, i „političari“, i analitičari, i „analitičari“, ukratko svi koji se smatraju pozvanima reći koju „mudru“ riječ na hrvatskoj javnoj sceni, zabavljeni rezultatima parlamentarnih izbora i nagađanjima što će iz tih i takvih rezultata proizaći, gotovo da i nije moguće pronaći neku drugu temu što bi bila od interesa. A ipak, ona postoji i vezana je čak uz izbore, ali na pomalo čudan način – kroz to da u predizbornoj kampanji nije igrala ama baš nikakvu ulogu.

Riječ je o odnosu Hrvatske i Evropske unije, najprije za vrijeme pristupnih pregovora, a potom nakon njihovoga završetka. Nitko se time nije ni pokušao pozabaviti, jer Evropska nas unija – takav je dojam – zanima samo u kontekstu priče o tome koliko ćemo milijuna, ili stotina milijuna uspjeti povući iz fondova Unije. Dakle: Unija kao krava – muzara. To je početak i kraj. A je li?

Naravno, da nije. Da ima i trunka ozbiljnosti na hrvatskoj političkoj sceni, da oponenti nisu zabavljeni time da se međusobno optužuju i vrijeđaju, da stalno pronalaze što onaj drugi nije učinio, umjesto da kažu što oni jesu i što još namjeravaju učiniti, te s kakvim učincima, da sve to – dakle – nije tako, netko bi se prihvatio i teme kako je Hrvatska pregovarala s Unijom o pristupanju u njezino članstvo, kako se ponašala tada, a kako se ponaša sada. Ali, ne samo ona, nego i EU. Pa bi se pojednostavljeno rečeno, lako i bez bojazni da se bitno griješi, došlo do formule: u pregovorima smo mi (država) varali Evropsku uniju, a nakon završetka pregovora Unija je prevarila nas (građane Hrvatske). Naglašavamo: riječ je o krajnje pojednostavljenoj formuli, ali ona je potrebna kako bi bilo do kraja jasno ono što želimo reći.

Pristupni pregovori s Unijom nisu pravi pregovori, to je dobro poznato i to je oduvijek tako. Unija postavlja zahtjeve i uvjete, kandidat za članstvo ih prihvaća. U prvom krugu proširenja, odmah po završetku hladnoga rata, bilo je doista dovoljno reći „da“, bilo je dovoljno obećati i Unija je bila zadovoljna, pa neke od tada primljenih članica do dana današnjega nisu ispunile sve što su obećale. Kasnije, kriteriji su ipak zaoštreni, pa se – barem u nekim osnovnim stvarima – tražilo da zemlja kandidat, osim što će reći „da“, nešto konkretno i uradi. U takvoj je situaciji bila i Hrvatska i za proces demokratizacije u Hrvatskoj to je bilo iznimno važno. Jer, neki od poteza što su tada povučeni, ostali bi u domeni željenoga, ali neostvarivoga, da nije bilo izravnog pritiska Unije. Zato je kod nas „na papiru“ sve u najboljem redu s ljudskim pravima, osobito s pravima manjina, zato je naše pravosuđe „prilagođeno“ evropskim standardima, zato su naši antifašistički korijeni „čvrsti i jaki“. A je li tome doista tako?

Naravno, da nije. Mi smo Uniju naprosto varali. Prihvaćali smo uvjete, donosili čak i zakone, svjesni toga da ih nećemo provoditi (dotjerali smo čak i dotle da je tadašnji predsjednik Republike, pravnik inače, za jedan od ključnih zakona iz područja manjinskih prava lakonski izjavio: „Ako je javnost protiv nekoga zakona, onda zakon valja mijenjati“). Zaklinjali smo se u antifašizam, zatvarajući oba oka pred rastućim povijesnim revizionizmom i sve učestalijim i agresivnijim prozivanjem antifašista kao „navodnih“ i, trebi li opće i dodati, kao zločinaca i neprijatelja hrvatske države. Unija je, sa svoje strane, prihvaćala privid, odbijajući da se suoči s realnošću. Osim toga, a ni to ne treba smetnuti s uma, primanje nove članice upisuje se u pozitivnu bilancu povjerenika za proširenje Unije, pa su i oni bili više nego benevolentni. Ipak, formalno gledano, Hrvatska je svoju „domaću zadaću“ više-manje dobro obavila, uspjela je čak – suprotno željama Unije – spasiti i dobar dio brodogradnje, a što se u pregovorima zaboravila pobrinuti za zaštitu, odnosno za pravo na korištenje određenih brendova što nam ga sada osporavaju neke susjedne zemlje, o tome tada nitko nije vodio računa. Bitno je bilo: ući! I ušli smo u EU sa zelenim svjetlom Bruxellesa za sva poglavlja o kojima se pregovaralo. Je li Unija zanemarila mogućnost, da se obećanoga nećemo držati, teško je procijeniti. Prosječnost evrpskih političara na tako je „zavidno“ niskoj razini, da je čak i to moguće. No, da su hrvatski političari savršeno dobro znali kako će od trenutka ulaska države u EU prestati pritisci i uvjetovanja, to je savršeno sigurno. I da su znali da se obećanoga neće držati, barem ne svega, i to je više nego sigurno. Pa se, dakle, mirno može reći kako smo mi u pregovorima Uniju prevarili.

No, nakon ulaska u članstvo, Unija je prevarila hrvatske građane, barem one među njima koji su upravo od članstva u ujedinjenoj Evropi očekivali da će njihovu zemlju osloboditi od „balkanizama“ i „bizantinizama“ upravo onih kojima su puna usta Hrvatske, ali i onih koji to šutke podnose (kao da ne vide), imajući pri tome vlastite političke računice. Jer, ulaskom u Uniju prestali su i oni pritisci koji su Hrvatsku, često i protiv volje njezinih ključnih političkih protagonista (drugi je predsjednik Repiblike tu rijetka iznimka) tjerali dalje na putu prema istinskoj demokraciji, prema pravnoj državi, prema državi ravnopravnih građana, prema otvorenom društvu kojega će određivati uključivost i tolerancija, a ne mržnja prema drugima i drugačijima i ksenofobija. I istoga trenutka kada su pritisci prestali, politička se Hrvatska komotno i bez ikakvih skrupula vratila na stanje prije početka pregovora. Pa je situacija u našem pravosuđu jednako katastrofalna, kao što je bila i nekada (s građanskim parnicama koje znaju trajati i punih četvrt stoljeća!), pa se tolerira agresivno kršenje zakona o manjinskim pravima, pa se (s iznimkom predizborne retorike) toleriraju otvorene prijetnje državi i pravnome poretku usred glavnoga grada, i to punih godinu dana, pa nitko na pravi način ne reagira na ustrojavanje stranačke vojske u crnim odorama i njezino postrojavanje pred Hrvatskim saborom, pa se otvoreno prijeti kulturnim djelatnicima koji se drznu ući u „zabranjene“ političke vode, pa se – pod pokroviteljstvom same predsjednice Republike – komemoriranje žrtvama iz redova onoga što je povijesno i činjenično netočno nazvano „hrvatskom vojskom“, mada su to bili naoružani pripadnici kvislinških oružanih snaga koji su odbijali predaju nakon što je širom Evrope Drugi svjetski rat završio, pretvori u skup političke oporbe s prijetećim porukama aktualnoj vlasti, i – da dalje ne nabrajamo.

A Evropska unija šuti. Pa je stoga opravdano vratiti se formuli s početka ovoga teksta, još jednom upozoravamo, krajnje pojednostavljenoj: dok smo pregovarali o ulasku u Uniju, mi smo (Hrvatska) varali Uniju, znajući da nećemo ispuniti preuzete obveze. Nakon ulaska u Uniju, ona vara hrvatske građane, praveći se kao da je kod nas sve u redu i ne inzistirajući na tome da država ispuni ono što je obećala i prihvatila

Varam te, varaš me. Tužna priča. Hoće li vlada što će proizaći iz parlamentarnih izbora koji ni za jednu do velikih stranaka nisu prošli onako, kako je očekivala, na tome nešto promijeniti, ostaje da se vidi – mada je to tema što u predizbornoj kampanji uopće nije spomenuta. Treba se nadati, jer kao što se kaže: nada posljednja umire. A lijepo je nadati se demokratskoj, otvorenoj i slobodnoj, civiliziranoj i u najboljem smislu evropskoj Hrvatskoj. Makar za generacije što dolaze.

Tomislav Jakić
Autor 13.11.2015. u 11:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija