Vaša ekselencija

Izdvajamo

• „...i tako, Bosna sama sebe otrovnim zubom ujeda. Pa neka joj je na zdravlje još koja stotina godina krvi i fukarluka! Rob je kriv za ropstvo jer nije odabrao rizik kojim se gospodarenje plaća. A begovi! Njihov ponos je samo tvrdoglavost primitive koja od svijesti o svojoj odgovornosti bježi u bezumlja sebičnosti. Aaj, kako će nas Evropa mljeti i kuhati! Potomstvu će na uši krv prskati od napora da se što prije prilagodi neumitnoj sili. A sve je moglo brže i bezbolnije proći da nije strašne sebičnosti i lopovluka.“

Povezani članci

• Dijete je napisalo pjesmu
• Kako narod voli Jadranku i Gadafija
• Dubrovački SUPDOR
• STVARAJUĆI DOBRE GODINE I BOLJE LJUDE
• Probijen Savski nasip na nekoliko mjesta,voda plavi selo Balatun,stotine ljudi u Bosanskom Šamcu i Domaljevcu čeka evakuaciju
• Vuk Perišić:Nacionalizam ponižava svojim postojanjem

Najava obraćanja predsjedavajućeg Predsjedništva prisutnima kao „njegove ekselencije“ Dragana Čovića dok je pored njega, kao neko ukrasno cvijeće praveći se da ga ne čuje, stajao treći od praznujućih definitivno vas je pretvorilo u krdo.

Srbi su svoj svoj „Praznik kolektvnog ludila“ obilježili 9. Januara sve s paradom, borcima i policijom, novim puškama i second hand uniformama a sanjajući ono što se ludom Miloradu usnilo, da od manjeg entiteta jedne države nekad postanu još manji, druge.

Federacija, ostatak države, drugi dio zajednice država, jedan dio većeg entiteta, entitet u raspadu i još bezbroj drugih naziva koje ova nesretnica trpi a i niko više sa sigurnošću ne može reći šta je BiH danas, učinila je to isto (mislim na praznik) 1. Marta. Bilo je boraca i policije je bilo, vjerovatno i starih ali i novijih pušaka, i parada. Satima stojeća vozila na blokiranim saobraćajnicama, pred tunelima i zamalo vatromet ili kako je, kažu, još jedan ludak planirao, razmjena vatre.

Odavno ne marim za taj i sve druge praznike, praznike koji su radni dan za sve osim za one koji inače ništa ne rade, prijeme na kojima se drže zdravice, ždere i ispija šampanjac u slavu mrtvih, praznike onih kojima je, negdje oko prvog u mjesecu, zaista praznik.

Za sve one koji ga ipak još slave ne znam šta bi još trebalo da se desi, mada čak nisam siguran ni da im je baš puno i stalo do toga, da shvate i prihvate svu tu iluziju oko državnosti, nezavisnosti i cjelovitosti ili bar da su tog dana, dakle 1. Marta, na svečanom prijemu organizovanom povodom tog praznika, ponovo poniženi kao ljudi. Poraženi i definitivno bačeni u blato.

Najava obraćanja predsjedavajućeg Predsjedništva prisutnima kao „njegove ekselencije“ Dragana Čovića dok je pored njega, kao neko ukrasno cvijeće praveći se da ga ne čuje, stajao treći od praznujućih definitivno vas je pretvorilo u krdo.

I čini mi se da bolje niste ni zaslužili.

„…i tako, Bosna sama sebe otrovnim zubom ujeda. Pa neka joj je na zdravlje još koja stotina godina krvi i fukarluka! Rob je kriv za ropstvo jer nije odabrao rizik kojim se gospodarenje plaća. A begovi! Njihov ponos je samo tvrdoglavost primitive koja od svijesti o svojoj odgovornosti bježi u bezumlja sebičnosti. Aaj, kako će nas Evropa mljeti i kuhati! Potomstvu će na uši krv prskati od napora da se što prije prilagodi neumitnoj sili. A sve je moglo brže i bezbolnije proći da nije strašne sebičnosti i lopovluka.“