Vehid Šehić Sramota je sramiti se Tita

tačno.net
Autor 14.5.2015. u 12:59

Izdvajamo

  • Lično sam se zalagao da u mojoj državi antifašizam bude jasno naznačen u Ustavu, jer mi je kao antifašisti, pacifisti i humanisti neprihvatljivo da nazivi mnogih ulica u bosanskohercegovačkim gradovima nose imena onih koji su ideološki bili na strani fašizma. Neprihvatljivo mi je da u Republici Srpskoj i u zapadnoj Hercegovini nijedan grad nema ulicu s imenom Josipa Broza Tita, od strane svjetskih antifašista i savremenika proglašenog za jednog od najvećih antifašista. Jer ako se stide Titovog antifašizma, postavlja se pitanje što je po njima antifašizam?! Nitko normalan ne može negirati neke činjenice, da su antifašisti, odnosno NOV, u Drugome svjetskom ratu počinili određene zločine, ali je neprihvatljivo Tita pokušavati prikazati kao ratnog zločinca većeg od samog Hitlera, Mussolinija, Ante Pavelića, Draže Mihailovića i drugih. Govori se o milijun žrtava totalitarnog Titovog sistema, što je sramno, nemoralno i činjenično neutemeljeno. Pristalica sam utvrđivanja svih činjenica, koje moraju biti temeljene na dokazima i na kojima se, izvan svake razumne sumnje, može nešto tvrditi ili negirati. Problem je bio i veličanje političke emigracije s ovih prostora nakon Drugoga svjetskog rata, jer su često njezini pripadnici predstavljani kao ljudi koji su pisali eseje i ljubavne pjesme, a pritom su se zanemarivale činjenice koje kažu da su se mnogi od njih u postizanju svojih ciljeva služili terorizmom i atentatima. Ti su ljudi vrlo često nakon dolaska ‘demokracije’ na ove prostore dočekivani i predstavljani kao nacionalni heroji.

Povezani članci

Vehid Šehić Sramota je sramiti se Tita

Neprihvatljivo je da nazivi mnogih ulica u bosanskohercegovačkim gradovima nose imena onih koji su ideološki bili na strani fašizma. Neprihvatljivo je da u Republici Srpskoj i u zapadnoj Hercegovini nijedan grad nema ulicu s imenom Josipa Broza Tita

Razgovarala: Mirna Jasić, Novosti

S Vehidom Šehićem, predsjednikom Foruma građana Tuzle i političkim analitičarom, razgovarali smo o trenutačnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, o posljedicama lanjskih prosvjeda te o političkoj budućnosti te zemlje. Naš sugovornik u svojoj bogatoj radnoj biografiji bilježi mjesto predsjednika Izborne komisije BiH, a i jedan je od predsjednika Igmanske inicijative. U bivšem je sistemu radio kao advokat, a bio je i sudac i zamjenik predsjednika tuzlanskoga Višeg suda. Osnovao je Forum građana Tuzle 1993. te pokrenuo brojne aktivnosti vezane uz razvoj mreže građanskih inicijativa. Uz ostalo, jedan je od idejnih tvoraca Građanskoga alternativnog parlamenta BiH.

Koji se pozitivni učinci primjećuju u bosanskohercegovačkom društvu godinu i pol nakon prosvjeda i narodnog ustanka?

Nažalost, ne možemo govoriti o značajnijim pozitivnim efektima prošlogodišnjih protesta, iz prostog razloga što su se odvijali na samo jednom dijelu teritorija BiH te nisu obuhvatili sve nezadovoljne građane. Kada se opravdani zahtjevi protestanata, u sferi socijalne pravde inicirani teškim položajem građana – pogotovu u gradovima poput Tuzle, gdje je na desetke hiljada radnika, uslijed pljačkaške privatizacije, ostalo bez posla i u nemogućnosti ostvarivanja stečenih prava – zloupotrijebe u političke svrhe od strane određenih političkih stranaka i postanu više političke prirode, protesti gube svoju oštricu pravednosti. Možda je jedan od pozitivnih efekata to što su vlasti BiH upozorene da se i na ulici mogu rješavati određeni socijalni problemi. No, vrijeme je potvrdilo da je vlast otuđena od građana, da živi u svom svijetu, obilježenom materijalnim bogatstvom koje je osigurala za sebe i svoje najbliže, zaboravljajući pritom da država postoji radi građana, a ne tzv. političkih elita.

Možete li nam pojasniti što je to Građanski parlament BiH – svojevrsna alternativa postojećoj vlasti ili priprema za političke promjene?

Građanski alternativni parlament je mreža nevladinih organizacija koja promoviše građanske vrijednosti u društvu i bori se za individualna ljudska i građanska prava, za jednakopravnost i ravnopravnost na čitavom bosanskohercegovačkom teritoriju, pokušavajući time kreirati novi sistem vrijednosti koji će ponajprije afirmisati ideje razumijevanja i povjerenja, solidarnosti i odgovornosti. Posebno se insistira na istinskom suočavanju s prošlošću, koje se vrlo često zloupotrebljava od strane tzv. zaštitnika vitalnih nacionalnih interesa koji svoju ideologiju baziraju na poluistinama, koje vrlo često mogu imati teže posljedice i od samih laži. Jedan dio društva koje pokazuje građansku hrabrost insistira na tome da se o našoj ratnoj prošlosti govori otvoreno i na temelju činjenica, a ne na temelju nacionalnih ideologija unutar kojih se o ratnim zločincima još mitomanski govori kao o nacionalnim junacima. Također, afirmiše se selektivan pristup pravdi, što se može najbolje vidjeti po tome kako tko određuje karakter rata u Bosni i Hercegovini. Za neke je to agresija, za druge građanski rat, i svi tako pokušavaju reducirati naše sjećanje i zanemariti određene historijske činjenice. Teško im je prihvatiti činjenicu da je nad Bosnom i Hercegovinom izvršena dvostruka agresija, ali da se, nažalost, odigrao i građanski rat. Svojim djelovanjem pokušavamo promijeniti svijest građana, ohrabriti ih da budu subjekti bosanskohercegovačkog društva a ne brojevi, da sami procijene kako nas političari tretiraju.

Treba li BiH ući u Europsku uniju i NATO ili, barem u vojnom smislu, ostati neutralna i izvan te alijanse?

Bosna i Hercegovina kao država još nije izgradila svoje demokratske kapacitete. Ovdašnje društvo u evropskim okvirima predstavlja statističku pogrešku, pa je prirodno da želimo pripadati porodici evropskih država, sami ne možemo mnogo toga napraviti. U tome nam treba pomoć, ponajprije prvih susjeda, koji bi trebali imati iskren odnos prema nama i ne zaboraviti koliko smo još ranjivi i kao država i kao društvo. Zato je prirodno da želimo postati sastavnim dijelom Evropske unije. Iako sam pacifista i moja je želja da čitav svijet bude demilitarizovana zona, živim u zemlji u kojoj, nažalost, još ne osjećam potpunu sigurnost, pa se zalažem za ulazak BiH u NATO, koji, po mom mišljenju, treba da pruži garanciju mira, stabilnosti i bezbjednosti. Kako je Bosna i Hercegovima umnogome država apsurda, u ovom trenutku daleko više vjerujem NATO-u nego oružanim snagama sastavljenima od tri komponente – Armije BiH, HVO-a i Vojske Republike Srpske – od kojih svaka baštini svoju posebnu historiju. Vrlo se često pitam što bi bilo s oružanim snagama kada bi došlo do neke ozbiljnije krize: bi li djelovale jedinstveno ili bi svaka komponenta otišla ‘svojima’… Bosna i Hercegovina je premala država da bi bila neutralna i, bez obzira na moje želje, tu bi neutralnost trebale potvrditi druge države. Historijski gledajući, vrlo često je bila predmet teritorijalnih pretenzija naših prvih susjeda i predmet geopolitičkog interesa velikih sila. Na kraju, moram istaknuti da su rat u BiH i stradanja građana zaustavljeni ponajprije i upravo voljom SAD-a i NATO-a i ja to kao građanin ove zemlje ne smijem zaboraviti.

Bi li trebalo ukinuti entitete i pokušati napraviti jedinstvenu državu?

Sigurno je da bi najidealnije ustavno ustrojstvo bilo da je BiH podijeljena na četiri ili pet regija, no u ovom trenutku za to ne postoji politička volja. Uvijek sam se zalagao za demokratski decentralizovanu i regionalno uređenu BiH, u kojoj nijedan od triju konstitutivnih naroda nijedan njezin dio ne može smatrati ekskluzivno svojim teritorijem. Ali svjestan sam činjenice da će to moći uraditi tek neke druge generacije, neopterećene ratnom prošlošću, koje će zajednički život graditi u drugom sistemu vrijednosti, u sistemu u kojem ćemo prvo biti ljudska bića, pa će tek onda svakom pojedincu biti na volju da bira kolektivitet u kojem želi ostvarivati svoj interes. Danas mojom državom hodaju isključivo Bošnjaci, Hrvati i Srbi, a ne ljudska bića. I dok je jedina vrijednost pripadnost određenom etničkom identitetu i, kod mnogih, lažnoj religioznosti, živjet ćemo u nemoralnom ambijentu. Jer, zaboravilo se da dobar čovjek istovremeno znači i biti dobar Bošnjak, Hrvat ili Srbin. A biti ‘dobar’ Bošnjak, Hrvat ili Srbin, ne znači automatski da si i dobar čovjek.

Kako komentirate osnivanje Antifašističke lige Republike Hrvatske, čemu ste prisustvovali? Vlada li i u BiH, kao u Hrvatskoj i Srbiji, revizionizam vezan uz Drugi svjetski rat?

Antifašizam kao civilizacijska vrijednost na kojoj se temelji i Evropska unija i čitav civilizovani svijet mora biti sastavni dio naše filozofije života. Nažalost, živimo u vremenu u kojem se fašizam ponovno javlja, kroz različite oblike. Danas smo svjedoci da si neki u svijetu uzimaju za pravo drugima oduzimati život samo zato što nisu isti poput njih. Koriste se najbrutalniji oblici ubistva i klanja, što je apsolutno neprihvatljivo i protiv čega se svi zajedno moramo boriti. Taj će proces sigurno dugo trajati, jer smo živjeli u zabludi da je fašizam pobijeđen – a on je u nekim segmentima zahvatio i prostore bivše Jugoslavije, što je bilo posebno vidljivo za ratova na ovim prostorima. Zato je osnivanje Antifašističke lige Hrvatske značajan događaj koji bi trebalo proširiti i na druge države bivše Jugoslavije. Jer živimo u vremenu u kojem se na sve moguće načine pokušava revidirati antifašizam.

Lično sam se zalagao da u mojoj državi antifašizam bude jasno naznačen u Ustavu, jer mi je kao antifašisti, pacifisti i humanisti neprihvatljivo da nazivi mnogih ulica u bosanskohercegovačkim gradovima nose imena onih koji su ideološki bili na strani fašizma. Neprihvatljivo mi je da u Republici Srpskoj i u zapadnoj Hercegovini nijedan grad nema ulicu s imenom Josipa Broza Tita, od strane svjetskih antifašista i savremenika proglašenog za jednog od najvećih antifašista. Jer ako se stide Titovog antifašizma, postavlja se pitanje što je po njima antifašizam?! Nitko normalan ne može negirati neke činjenice, da su antifašisti, odnosno NOV, u Drugome svjetskom ratu počinili određene zločine, ali je neprihvatljivo Tita pokušavati prikazati kao ratnog zločinca većeg od samog Hitlera, Mussolinija, Ante Pavelića, Draže Mihailovića i drugih. Govori se o milijun žrtava totalitarnog Titovog sistema, što je sramno, nemoralno i činjenično neutemeljeno. Pristalica sam utvrđivanja svih činjenica, koje moraju biti temeljene na dokazima i na kojima se, izvan svake razumne sumnje, može nešto tvrditi ili negirati. Problem je bio i veličanje političke emigracije s ovih prostora nakon Drugoga svjetskog rata, jer su često njezini pripadnici predstavljani kao ljudi koji su pisali eseje i ljubavne pjesme, a pritom su se zanemarivale činjenice koje kažu da su se mnogi od njih u postizanju svojih ciljeva služili terorizmom i atentatima. Ti su ljudi vrlo često nakon dolaska ‘demokracije’ na ove prostore dočekivani i predstavljani kao nacionalni heroji.

Sve što se događa u Hrvatskoj i Srbiji događa se, po sistemu spojenih posuda, i u BiH. Mladi vrlo malo znaju o NOB-u, jer je to u grupi nacionalnih predmeta marginalizovano. To se može vidjeti i po stanju partizanskih groblja i spomenika. Aktualne vlasti ne pokazuju interes da se očuva sjećanje na dio historije na koji mogu biti ponosni svi narodi bivše Jugoslavije. Kao što sam napomenuo, danas u našim gradovima živi crna prošlost i zato je potrebno učiniti sve da se slobodoumni, humani ljudi okupe i suprotstave ideološkim revizijama naše historije, bliže i daljnje. Zato bih želio da oni koji imaju odgovornost, a tu ponajprije mislim na historičare, pišu historiju na osnovi činjenica, a ne ideoloških matrica. Možda je BiH država u kojoj bi se do takve historije moglo doći, jer ovdje u posljednjem ratu nije bilo pobjednika – svi su poraženi. Međutim, nema ni političke ni intelektualne snage da dođemo da istinske historije, jer su, nažalost, i mnogi historičari u službi svojih nacionalnih ideologija.

Što sada radi i na kakve sve načine djeluje Igmanska inicijativa?

Igmanska inicijativa ove godine obilježava 15 godina postojanja pod tim imenom, premda smo zajedničke aktivnosti započeli još 1996. kroz civilni dijalog čiji su nositelji bili Antiratna kampanja Hrvatske, Beogradski krug i Forum građana Tuzle. Istina je da nismo dovoljno prisutni u javnosti, jer u posljednje dvije godine kroz rad naših ekspertnih timova pokušavamo sastaviti određene sporazume koje bismo dali na potpisivanje zainteresovanim stranama, s namjerom da se riješe statusna, imovinska i stečena prava građana koja se ne mogu ostvarivati nakon raspada bivše Jugoslavije. Također, želimo da se omogući slobodan protok radne snage između četiriju država (BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije), da se razvije parlamentarna saradnja i da tako afirmišemo nordijski model saradnje. Za ovu smo godinu predvidjeli sastanak četvorice predsjednika parlamenata, a 21. novembra u Sarajevu organizujemo konferenciju povodom godišnjice Okvirnoga mirovnog sporazuma za BiH, koji je zemlji donio kakav-takav mir. Moram napomenuti da za mnoge aktivnosti treba osigurati i novac, što je danas izuzetno teško. Međutim, mi ćemo našu ideju izgradnje dobrosusjedskih odnosa nastaviti bez obzira na to hoćemo li imati financijsku potporu ili nećemo. Uostalom, i kada smo započinjali taj proces, on se, prije svega, bazirao na našem iskrenom uvjerenju i želji da izgradimo prostor na kojem će predrasude, mržnja i želja za osvetom biti prošlost koja se više nikada neće ponoviti.

tačno.net
Autor 14.5.2015. u 12:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija