Veleučilište lažljivosti

Izdvajamo

• U tim je pokušajima, hvala na pitanju, Željka Markić na dobrom putu da nadmaši i tužitelje jednopartijskih država, i namrgođene generale, i šovinističke birokratske zlikovce, i primitivne kninske milicajčine, i komunističke generale što su pretrčali u tabor ekstremnih nacionalista: svojim opsesivnim parničenjem, ona je uspostavila cijelo jedno malo veleučilište neinteligentnog cinizma, podčinjavanja, pa, kako vidimo, i otvorene lažljivosti, koje bi, po svemu sudeći, imalo poslužiti kao učilište javne šutnje. Imalo bi ono, valjda, biti učilište kakvo u svom podnesku priželjkuje odvjetnik Mateković kada “argumentira” da Dežulović nije novinar: nije, kaže, “razvio sposobnost primjene tehnika i strategija političke komunikacije, političkog marketinga i odnosa s javnošću”.

Povezani članci

• Pametno podržava studente i zaposlenike Filozofskog fakulteta u Zagrebu
• Hrvatska: Danas posljednji dan izborne kampanje
• Trenutak istine
• Melika Hasanović: Osjećam se bogato jer sam pobijedila mržnju
• Karamarko programira Hrvatsku s jurišnim odredima što mlate građane koji se usude misliti drugačije
• Donatella Di Cesare: Intelektualci i rat

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Ako ikad dođe trenutak da tipovi poput Željke Markić i njezinog odvjetnika dobiju pravo propisivati tko jest, a tko nije novinar, bit će to kraj novinarstva. Možda se njima čini da je taj trenutak sve bliže, ali jogunasta je sloboda, neposlušna riječ, a novinari – novinari, kažemo, ne oni kojima bi Markić izdavala licence – uvijek nepredvidivi. Tu su lekciju svi ovdašnji despotčići morali naučiti, pa će je naučiti i despotesa Markić. A Boris Dežulović, novinar s velikim “N”, jedan je od njezinih najboljih predavača.

Boris Dežulović nije novinar. To je tvrdnja iz podneska koji je potpisao zagrebački odvjetnik Krešimir Mateković, pravni zastupnik ultrakonzervativne hrvatske aktivistkinje Željke Markić, u jednome od sudskih procesa što ih je Markić pokrenula protiv novinara kojeg zna cijela bivša Jugoslavija. Sudsku sagu – jer to jest saga, s nekoliko tužbi i suđenja, te s nepreglednim brojem ročišta na različitim sudovima – Markić je pokrenula zbog jednoga jedinog Dežulovićevog teksta, “Željka Markić: glupa ili plavuša?”, objavljenog 2018. u zagrebačkom tjedniku Novosti; tužbe, spomenimo usput, osim Dežulovića zaradilo je i Srpsko narodno vijeće, izdavač tjednika Novosti – informacija dakako znakovita, ali za ovaj tekst ipak samo sporedna.

“Optuženik niti je novinar niti se školovao za novinara niti je završio obrazovanje kojim bi stekao zvanje novinara”, zabavan je citat iz sudskog podneska Markić i Mateković, u sklopu kaznenog postupka protiv Dežulovića pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu. Taj podatak – da se zbog satiričnog teksta vodi kazneni postupak – sam je po sebi, dakako, i apsurdan i zloslutan. Jer, ne može biti zdravo društvo koje kaznene postupke protiv satiričara može smatrati prihvatljivim – a tužba Markić protiv Dežulovića jedva da je javna tema. Povrh toga, ne može biti zdravo ni društvo u kojemu se bilo kome može učiniti normalnim da javno ustvrdi kako jedan iz najužeg kruga najboljih europskih novinara – koji je samo ove godine u Hrvatskoj odlikovan dvjema uglednim nagradama, a u cijelom ih je životu, i ovdje i u inozemstvu, nanizao više nego što je Željka Markić nanizala firmi – da takav dakle novinar, eto – nije novinar.

Ta tvrdnja, prije svega, paroksizam je i vrhunac cijelog spleta bizarnih izjava kojima je Željka Markić nakitila tužbe što ih je podnijela protiv, među ostalima, i Borisa Dežulovića. Koliko je zapravo tih tužbi, protiv koga su sve podnesene, u kojim su trenutno proceduralnim fazama svi ti sudski postupci što traju evo već četiri godine, nije baš lako ustanoviti. Ali, evo, pokušajmo: prema izvještajima iz medija, Markić je zbog spomenutog teksta podnijela tri tužbe protiv Srpskog narodnog vijeća, nakladnika tjednika Novosti u kojemu je tekst objavljen, i još dvije protiv Dežulovića: kaznenu, jer njegovu satiru na svoj račun smatra činom vrijednim kaznene sankcije, te građansku parnicu, kojom bi, dakako, to “kazneno djelo”, ako se ikako može, podmazala i kojom tisućicom. Mediji su objavili da Markić svim tim tužbama traži ukupno 160 tisuća kuna, što je još jedan prilog odavna dokazanoj istini da “duševne boli” hrvatskim desničarima nisu drugo doli oprobani “biznis model”.

Markić je do sada izgubila nekoliko od tih sporova. To međutim ne znači da njezine tužbe bar djelomice ne postižu cilj: novinarima otežati, pod svaku cijenu. Nije naime riječ o sporovima u kojima se dokazuje činjenična istinitost ili neistinitost neke tvrdnje, što bi još i moglo biti racionalno, nego o gomilanju apsurdnih tužbi, bespredmetnih već po definiciji, koje ni ne kane – jer ne mogu – dokazati da novinar laže. Ne; nakana je tih tužbi da novinaru otežaju, da ga obeshrabre, financijski i mentalno opterete, te da redakcijama stvore problem i navedu ih da novinaru prestanu objavljivati tekstove i, u najpoželjnijem slučaju, da mu otkažu suradnju. No nadasve i prije svega, naročito kad je riječ o napadima na novinare Dežulovićeva kalibra, cilj je tih tužbi poruka drugima da začepe, jer im je korisnije da šute. Takve su tužbe posljednjih godina na Zapadu, s rastom ultrakonzervativne religijske desnice, postale prava pošast, tolika da je struka za njih skovala i englesko ime – “Strategic lawsuits against public participation”, “Strateške tužbe protiv javnog angažmana”, s dovitljivim akronimom SLAPP, jer riječ “slap” na engleskom znači – “šamar”. I da, baš o tome je riječ: o pokušaju da se novinare figurativno “išamara”, kako bi im se jednom za svagda začepila gubica.

I dakako: kad je tužba apsurdna, ni njezin argumenti ne mogu biti drugačiji. Tvrditi da Boris Dežulović nije novinar očigledna je neistina, upravo uvredljivo očigledna: to je kao reći da Jagger nije pjevač, ili, štajaznam, da Mirela Čavajda u Hrvatskoj ima pravo na pobačaj. Čovjek se pita, pa kako ih nije sram tvrditi takvo što? Tko to napiše, svjesno se izlaže poruzi i sprdnji, to je sasvim jasno. Odvjetnik Mateković, koji je taj podnesak potpisao, baš kao da je lik iz onih urnebesnih Dežulovićevih satira, u kojima svi oni živote leposavići, mrtvi ozbiljni, deklamiraju stereotipne budalaštine zbog kojih se nacija savija od smijeha. Ali, oprez: koliko jest, toliko i nije smiješno; ima logike u tom cirkusiranju. Klaunovske, naopake,  protudemokratske – ali logike.

Prva je – obesmisliti javnu raspravu. Ako Dežulović nije novinar, ni dan nije dan, ni noć nije noć; bilo što može postati bilo što: rat može postati mir, sloboda ropstvo, neznanje moć, kako je to već, u svojoj “1984”, znamenito anticipirao časni George Orwell. Želiš li ovladati, ukini istinu – to je ta deviza. Ukidanju istine, i njezinu pretvaranju u ispražnjenu ljušturu, svjedočimo uostalom neprestance: da, tvrdi se, žena koja nosi neizlječivo bolesno dijete ima u Hrvatskoj pravo na pobačaj, ali uistinu ga nema; “Hod za život” brani život, ali uistinu traži represiju; HDZ je stranka časnih ljudi, ali je osuđena za kriminalno udruživanje; Branimir Glavaš nije ratni zločinac, ali je osuđen za ratne zločine; ustaški je pozdrav zabranjen, ali nije zabranjen; Andrej Plenković vodi uspješnu vladu, ali je polovina njezinih ministara odletjela zbog sumnji na korupciju; HVO je oslobađao Bosnu i Hercegovinu, ali je trećinu države htio pripojiti Hrvatskoj… Pokušaj, dakle, da se sudski izvojšti “istina” prema kojoj Boris Dežulović nije novinar, nego – kako zabavno definira odvjetnik u podnesku – “osoba kojoj je nakladnik određenog medija omogućio pisanje nekakvih kolumni u tom mediju”, namjeran je detalj – koliko zabavan, toliko i zloslutan – kojim ekstremna desnica dodatno zgušnjava gustu maglu što se već godinama spušta nad hrvatski javni prostor.

Svemu je tome svrha uvijek samo jedna: podčinjavanje. Podčinjavanje, gdje god se može, i kako god se može. I blamirat ćemo se ako treba – jer svojom su se tvrdnjom Markić i njezin odvjetnik urnebesno osramotili – al’ ćemo ih bogme pritisnuti, pa kud puklo da puklo. Fanatizam u udžbeničkom izdanju: mržnja prema smijehu – na svoj račun pogotovo! – odbijanje da se shvati satira, združena sa samouništavajućom odlučnošću da se naudi slobodi. Nije važna sloboda, važno je da se ograniči sloboda. Uvijek se to, dakako, zaodijeva u teške riječi: “čast”, “ugled”, “dostojanstvo”… Baš njih spominje odvjetnik Mateković u podnesku, citirajući jedno rješenje Vrhovnog suda: “… valja naglasiti da pravo na čast, ugled i dostojanstvo (…) predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno ikakvim medijskim pravima. S druge strane, medijska prava su uvijek ograničena pravom na zaštitu časti i ugleda (…)”.

Pa naravno, dobro se toga sjećamo: medijska prava “uvijek” su bila ograničena “pravom na zaštitu časti i ugleda” Jugoslavije, kada je Boris Dežulović, sa svojim prijateljima iz Ferala, osamdesetih pisao satire protiv Slobodana Miloševića i jugoslavenskih generala. Naravno, medijska prava “uvijek” su bila ograničena “pravom na zaštitu časti i ugleda” srpske Krajine, kada je Boris Dežulović, sa svojim prijateljima iz Ferala, na prijelazu iz osamdesetih u devedesete pisao satire protiv Mile Martića i Baje Malog Knindže. Naravno, medijska prava “uvijek” su bila ograničena “pravom na zaštitu časti i ugleda” Franje Tuđmana, kada je Boris Dežulović, sa svojim prijateljima iz Ferala, devedesetih pisao satire protiv vlastodršca iz Titove vile. Naravno, medijska prava “uvijek” su bila ograničena “pravom na zaštitu časti i ugleda” svake vlasti, svakog potencijalnog despota, svakog neprijatelja slobode, kada Boris Dežulović – sada sve češće sam, jer neki su nažalost i odustali, izmoždeni ovdašnjom gorljivošću u “zaštiti časti i ugleda” – do dana današnjeg ismijava, pa još novinarski virtuozno, sve one što zloupotrebu moći i vlastitu javnu opsesivnost zaodijevaju kičem fraze o “pravu na čast, ugled i dostojanstvo”.

U tim je pokušajima, hvala na pitanju, Željka Markić na dobrom putu da nadmaši i tužitelje jednopartijskih država, i namrgođene generale, i šovinističke birokratske zlikovce, i primitivne kninske milicajčine, i komunističke generale što su pretrčali u tabor ekstremnih nacionalista: svojim opsesivnim parničenjem, ona je uspostavila cijelo jedno malo veleučilište neinteligentnog cinizma, podčinjavanja, pa, kako vidimo, i otvorene lažljivosti, koje bi, po svemu sudeći, imalo poslužiti kao učilište javne šutnje. Imalo bi ono, valjda, biti učilište kakvo u svom podnesku priželjkuje odvjetnik Mateković kada “argumentira” da Dežulović nije novinar: nije, kaže, “razvio sposobnost primjene tehnika i strategija političke komunikacije, političkog marketinga i odnosa s javnošću”.

Sva sreća da nije – to možemo reći kad se prestanemo smijati. I sva sreća što ih ima još koji odbijaju “razviti sposobnost primjene tehnika i strategija…”, ili kako već zvuči sve to jadno pisanje i loše komedijašenje. Jer, ako ikad dođe trenutak da tipovi poput Željke Markić i njezinog odvjetnika dobiju pravo propisivati tko jest, a tko nije novinar, bit će to kraj novinarstva. Možda se njima čini da je taj trenutak sve bliže, ali jogunasta je sloboda, neposlušna riječ, a novinari – novinari, kažemo, ne oni kojima bi Markić izdavala licence – uvijek nepredvidivi. Tu su lekciju svi ovdašnji despotčići morali naučiti, pa će je naučiti i despotesa Markić. A Boris Dežulović, novinar s velikim “N”, jedan je od njezinih najboljih predavača.