Veličković:Oko škole pa na mala vrata

Autor/ica 29.5.2011. u 04:21

Veličković:Oko škole pa na mala vrata

Da bi jedan udžbenik mogao biti korišten u školi (razredu, nastavi) potrebno je da prođe zakonom propisanu proceduru. Mora biti usklađen sa nastavnim planom i programom, mora zadovoljavati kriterije i standarde koje propisuje zakonodavac (u Sarajevu je to Kanton, odnosno Vijeće za udžbeničku politiku) i mora dobiti ocjenu tima recenzenata, kroz proceduru anonimnog konkursa, a prema upitniku koji se odnosi na šest aspekata rukopisa: etički, naučno-stručni, pedagoško-psihološki, didaktičko-metodički, jezički i likovni.
Ta procedura ima niz manjkavosti, slabosti i nedorečenosti, podložna je krivotvorenjima i zloupotrebi, ali je ona zakonom obavezujuća za sve izdavače i autore udžbenika. Međutim, vjerskim zajednicama u Kantonu Sarajevo dopušteno je da zaobiđu ovu proceduru.
Kako bi u jednoj za sve druge obaveznoj proceduri recenziranja prošla dva nasumično odabrana udžbenika vjeronauke? U kakvom je odnosu njihov sadržaj sa zahtjevom Vijeća za usklađivanje udžbeničke politike da odobreni udžbenik mora podržavati ravnopravnost spolova na prikladan način služeći se imenicama obaju rodova, osobito u spominjanju zvanja i zanimanja?
Vjeronauka 4 (EK, 5) počinje uvodom koji se obraća samo dječacima:
Ti si sada stariji i pametniji, s ljubavlju uči vjeronauku pa ćeš biti sretan, Budi ponosan na svoje porijeklo i na svoje savršene uzore. Budi dobar Musliman, itd.
Katolički vjeroudžbenik u lekciji Bog se objavljuje Jakovu (KS, 61) na margini obavještava đake:
U ono vrijeme muška su djeca bila prihvaćenija nego ženska jer se po njima nastavljala obiteljska loza. Među muškom djecom posebno je mjesto imao prvorođeni sin. Njemu su pripali očeva imovina i očev blagoslov. Uživao je i poseban ugled među svojom braćom.
1. Vjeronauka 4, (autori/ce Ništović, Ništović, Valjevac, El Kalem, 2008.) i Ja sam put, (autorica Razum, vjeronaučni udžbenik za peti razred osnovne škole, Kršćanska sadašnjost, 2003.)?
Udžbenik ne polemiše sa idejom da su muška djeca prihvaćenija. Rodna pitanja se ignorišu, podrazumijeva se i ne propituje problem spolne nejednakosti. Radikalna rasprava o vjeronauci u školi prije ili kasnije postaviće i to pitanje: kako unutar jednog nastavnog plana pomiriti dva suprotna cilja – zahtjev za poštovanjem ravnopravnosti spolova i zalaganje za patrijarhalno-religiozne vrijednosti?
Vijeća za usklađivanje udžbeničke politike dalje očekuje da odobreni udžbenik odražava bogatstvo različitosti bosanskohercegovačkog društva, omogućuje stjecanje znanja o ravnopravnosti pojedinaca i društvenih skupina te promiče pravo na različitost. Rukopis objektivno i vjerodostojno prikazuje kulture, religije i civilizacije, te etničke i religijske skupine.
U lekciji Snaga zajedništva (KS, 10) stoji:
U našem svakodnevnom životu, u obitelji, trgovini, školi, crkvi, uočavamo kako smo međusobno različiti. Gledamo uokolo i vidimo: djevojčice, žute, bijele, dječake, bolesne, muškarce, žene, tužne, radosne, bogate, siromašne, crne, stare i nemoćne.
Zašto ne i: katolike, pravoslavce, Rome, Srbe, muslimane? To je prava stvarnost sarajevskih đaka. Oni se u svojoj sredini razlikuju po vjerama i nacijama kojima pripadaju više nego po boji kože ili starosti. Udžbenik ne odražava bogatsvo različitosti bh. društva, a iz istog razloga oba udžbenika koriste isključivo jedno pismo – latinicu. Dio tih različitosti su i ateisti, ali se o njima ili ne govori, ili se predstavljaju negativno. Tako u rubrici Zrnca mudrosti (KS, 62) stoji i ova izjava osnivača katoličkog pokreta Opus Dei, Josemarie Escrive:
Neki putuju kroz život kao kroz mračan tunel, ne otkrivši nikad sjaj, sigurnost i toplinu sunca vjere.
Eskriva, koji je iz tunela španskog građanskog rata sigurnost i toplinu sunca vjere bez velikih moralnih dilema pronašao uz generala Franka, ima pravo ovako misliti i pisati; u školstvu koje se zalaže protiv diskriminacije takvo je razmišljanje suvišno.

 Lekcija Njegujem prijateljstvo i pomažem svojim drugovima (EK, 83) opremljena je ilustracijom na kojoj su tri djevojčice; prva traži pomoć, druga joj pomoći odbija, treća pomaže. Treća je na crtežu predstavljena jasno kao muslimanka. Autori udžbenika postavljaju pitanja: Ko je na ovoj ilustraciji sebičan i grub? Ko je solidaran i spreman da pomogne?
Druga djevojčica, bez oznake vjerske pripadnosti, predstavljena je negativno. To svakako nije primjer promicanja prava na različitost i objektivnog i vjerodostojnog prikazivaja razičitih kultura.
Iako Vijeće za usklađivanje udžbeničke politike zahtjeva da sadržaji udžbenika budu zasnovani na provjerenim i općeprihvaćenim teorijama, činjenicama i tumačenjima zakonitosti, pojava i procesa, u lekciji U voćkama su dokazi Allahovog stvaranja (EK, 37) pod naslovom Biljke su fabrike za spravljanje hrane stoji i sljedeće:
Svaki dio biljke prima vodu i hranu baš kao što svaki dio ljudskog tijela prima određenu količinu krvi koju pumpa srce. Drvo nema pumpe. Kako se onda sok penje u stablo? Nauka ovo pitanje nije riješila. Postoji više teorija o tome, ali ni jedna od navedenih teorija nije ponudila pravi odgovor na ovo pitanje.
Nauka je ovakve pojave objasnila osmotskim pritiskom. Nije jasno zašto autori udžbenika polemišu s naukom, niti zašto njihovo neznanje treba postati znanje učenika.
U istom udžbeniku, u lekciji pod naslovom Šta si učio novo u školi (EK, 80-81) razgovaraju djed i unuk:
Danas nam je, dedo, vjeroučiteljica govorila o pticama. Ima jedna ptica zove se noj. Visoka je ko košarkaš, a teška gotovo ko ti. Nemoj se, dedo, smijati vjeroučiteljica kaže da može imati skoro sto kilograma. Još nam je vjeroučiteljica rekla da u nojevo jaje može stati osamnaest kokošijih jaja. Sve nešto razmišljam kada bismo jednoga noja imali, bilo bi čimbura za sve nas.
– Pa čekaj, Vedade! Šta je tebi tu novo? Ja sam ti o tome govorio? Prije nekoliko dana ste o pticama učili na času moje okoline.
Nije to isto, dedo! Ove ptice je stvorio Allah, dž.š. One o kojima si mi ti pričao nastale su onako.
Iako udžbenik ima obavezu da bude zasnovan na provjerenim i općeprihvaćenim teorijama, činjenicama i tumačenjima zakonitosti, pojava i procesa, one se ovdje svode na prilog onako. U nastavku se od učenika traži:
Objasni kako ti VJERONAUKA pomaže za upotpunjavanje znanja iz MOJE OKOLINE. Šta novo saznaješ na vjeronauci i kako to sa poznatim povezuješ?
Svako ptičije pero ima posebne mišiće i tako ptica može upravljati krilima. Ima li ijedan avion na svijetu ptičiju vještinu pokreta. Šta misliš šta bi se desilo a avionom kada bi se kao ptica obrušio u vodu?
(Kad bi se ovakva naučna argumentacija obrnula, mogla bi se djeca pitati može li ijedna ptica preletjeti Pacifik noseći teret od pet stotina ljudi i šta misle, šta bi se desilo sa Sarajevom da mu je humanitarna pomoć dostavljana pticama?)
Međutim, važniji prigovor ovdje se treba staviti sugestiji da vjeronauka upotpunjava znanja nauke. U čemu se to upotpunjavanje sastoji? U naučno zasnovanoj i provjerenoj i općeprihvaćenoj teoriji da ptice ne nastaju onako neko da ih stvara bog?
U lekciji Preci (KS, 82) kaže se:
Ljudi iz Biblije izražavaju svoju pripadnost nekoj narodosnoj grupi, osobi ili nekom narodu pomoću rodoslovnog stabla (genealogije), koje u Bibliji često susrećemo. Davidovo rodoslovno stablo ukazuje na njegovo srodstvo sa Judom, Jakovom i Abrahamom, David je potomak Abrahama, oca vjere. Iz Davidove kraljevske loze rođen je Isus.
Kako Isus može pripadati lozi čovjeka koji mu nije otac? To je pitanje na koje svaki đak ima pravo dobiti jasan i svom uzrastu primjeren odgovor; ali strategija ovog vjeroudžbenika je dociranje bez rasprave. Takva metodička praksa u suprotnosti je sa zahtjevom da upućuje na primjenu različitih strategija učenja i na razvoj kritičkog mišljenja.
U istom udžbeniku tvrdi se:
Kraljevstvo koje naviješta Isus razlikuje se od drugih karljevstva. U njemu vladaju drugčiji odnosi među ljudima, bogatstvo se ne mjeri količinom novca i dragocjenošću koja se posjeduje, vlast se ne ostvaruje vojskom i moći. To je kraljevstvo uistinu čudesno! Temeljni zakon tog kraljevstva je ljubav. (KS, 96)
Međutim, kako se taj temeljni zakon može dovesti u vezu s inkvizicijom, progonom Jevreja iz Španije, krstaškim ratovima i pokrštavanjem Južne Amerike, sa svim onim što đaci uče u istoj školi na drugim predmetima? Kako je moguće ostvariti korelaciju među predmetima među kojima nema saglasnosti?
U lekciji pod naslovom Pravilnom ishranom čuvamo zdravlje (EK, 89) između ostalog piše:
Muhammed a.s. jeo je desnom rukom. Ukoliko je neko rođeni ljevak, treba da se navikava da jede i pije desnom rukom kako bi imao nagradu za oživljavanje jednog sunneta našeg dragog Poslanika. Onaj ko uloži veći napor imat će i veću nagradu.
Na kojoj naučnoj teoriji je zasnovana ova uputa? Uzimaju li autori u obzir nalaze savremene psihologije i medicine o lošim iskustvima takve prakse? Čija su prava ovdje u prvom planu: djeteta ili roditelja ili zajednice kojoj roditelj pripada?
Posebno pitanje na koje koncept ovakvih udžbenika vjeronauke treba da odgovori jeste kako se i zašto religije u tim udžbenicima povezuju s konkretnim jezicima i teritorijama.
Naprimjer, u zadatku Pitaj i zapisuj (EK, 136):
Čuo si da naš bosanski jezik može čuvati uspomene. Znaš li ti neke riječi koje su i za tebe već uspomene. Ako ih ne znaš, raspitaj se kod svojih roditelja ili kod dede i nene ako ih imaš. Ne daj bosanskim riječima da nestaju, zapisuj ih, čuvaj od zaborava. Imaj na umu Allahovu poruku: reci robovima mojim da govore samo lijepe riječi. (Kur’an)
Osim što se obraća samo dječacima, ovaj zadatak nije jasan: po kojim kriterijima se razlikuju lijepe riječi od nelijepih i bosanske od nebosanskih? Koja savremena naučna saznanja o tome govore?

 Na drugoj strani, zašto u lekciji Kršćani među nama (KS, 116) uz pitanje Koji je svetac zaštitnik naše domovine stoji slika Križa – spomenika u Vukovaru i slika s papinog boravka u Splitu i na Mariji Bistrici? Šta je za učenike katoličkog vjeronauka u Sarajevu domovina i zašto, u školi mimo vjeronauke, ti učenici uče iz udžbenika koji su blago modifikovani udžbenici Republike Hrvatske, i zašto se nastava izvodi isključivo na hrvatskom jeziku, iako je to suprotno Zakonu?
Iz ovih nekoliko primjera recenzentskog čitanja dva nasumično izabrana udžbenika vjeronauke moguće je razumjeti da nedavni ultimatum vjerskih zajednica Ministru obrazovanja Kantona Sarajevo nije imao za cilj odbranu učeničkih prava nego odbranu učiteljskih privilegija.
Nije, međutim, najvažnije pitanje zašto vjerske zajednice imaju ekskluzivno pravo na štampanje i prodaju udžbenika za svoju oblast, a društvo pisaca, naprimjer, nema to isto pravo za udžbenik književnosti; nego zašto bi se tumačenjem teksta uopšte bavilo izvan nastave jezika i književnosti? Odgovor je poznat svakome ko razumije odnos ideologije i obrazovanja: u pitanju je borba za kontrolu nad najmoćnijim državnim aparatom. Onaj ko ovlada dušama djece, vladaće glasovima odraslih.
Zato u predstojećim raspravama o obrazovanju neće biti najvažnije pitanje koje ocjene ulaze a koje ne ulaze u prosjek, niti ko je, kada, kako i zašto autore i izdavače udžbenika vjeronauke oslobodio obaveze da sa svojim rukopisima prolaze zakonsku proceduru nego kako sve učesnike dovesti u ravnopravan položaj. Kako svim đacima omogućiti razvoj u skladu s njihovim ljudskim i dječijim pravima a prema međunarodno prihvaćenim obrazovnim standardima i ciljevima?

Tekst preuzet sa www.dw-world.de

Autor/ica 29.5.2011. u 04:21