Velik broj svećenika i crkvenih ljudi djeluje pod plaštem Čovićeve stranke

Autor 6.6.2011. u 00:43

Velik broj svećenika i crkvenih ljudi djeluje pod plaštem Čovićeve stranke

 

Dr. Ivan Šarčević, ugledni intelektualac i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u intervjuu za Dnevni list poručuju kako nikada nije zanijekao svoje kršćanstvo i pripadnost Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, ali je uvijek nastojao biti svoji i iznositi osobne stavove. On žali što Uprava Provincije nije precizno imenovala stranke i osobe, odakle su i gdje im je sjedište, koje već 20 godina vode hrvatski narod, a kamoli da kaže koja stranka manipulira interesima svih Hrvata.

Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene se oglasila priopćenjem u kojem je ukazala na nekoliko problema ili pojava. Želio bih da malo dublje proanalizirate uočene probleme i kritike koje je Uprava odaslala na nekoliko adresa:

Ne znam koji su razlozi u aktualnom trenutku potakli Upravu da obznanjuje ovakvu vrstu izjave, izjave za javnost, ako to, primjerice, nije činila prije, posebno ne prije i poslije izbora. Izjava je sofisticirano sastavljena ali  sadržajno izmiče jasnoći. To svjedoči i Vaše zanimanje i zatečenost mnogih koji traže pojašnjenja, jer ostavlja dvojbe i moguće krive zaključke.

Uprava Provincije smatra da neki marginaliziraju neravnopravni položaj Hrvata u BiH: Koliko su doista Hrvati poniženi i ustavno podređeni i gdje se to najviše očituje?

Izjava ne koristi izraz marginalizacija nego sintagmu „manjkav politički položaj Hrvata“ kojim „manipuliraju“ tri strane: međunarodni čimbenici, domaći politički akteri i hrvatske stranke. Izjava ne navodi u čemu se konkretno ogleda taj manjkav položaj i nejednakopravnost Hrvata, možda pretpostavlja npr. pitanje Izbornog zakona, zatim ustavnu neravnopravnost, ponajviše u raspodjeli vlasti ne samo u Federaciji nego još više i daleko gore u RS-u, što su poslije Daytona drastično pogoršali Petritschevi amandmani uz asistenciju ondašnje Alijanse ali prije svega hrvatske politike, mislim politike HDZ-a, svih dvadeset godina. Iako je uz manjinska prava, doista institucionalno pitanje Hrvata najteže, to se pitanje mora rješavati u cjelini nacionalnog pitanja svih naroda i manjina u BiH.

Uprava Provincije spočitava i hrvatskim političkim elitama što su Hrvate doveli u podređeni položaj. Vaš komentar?

Izjava ne govori o elitama nego o hrvatskim strankama „međusobno posvađanim i svrstanim u protivničke tabore“ koji se kriju iza „interesa“ naroda. Ni ovdje se nikoga ne imenuje nego samo generalno konstatira. Ne navodi se koje su to protivničke stranke, gdje su im sjedišta i tko su im vođe, a kamoli da se kaže tko to dvadeset godina vodi hrvatski narod i kako pojedina stranka manipulira interesima svih Hrvata u BiH. Mogu li, naime, sve stranke biti jednake u krivnji i odgovornosti? Pa već je u ovoj zemlji toliko poznato to tobože visoko moralno a krajnje pogubno stajalište da su svi jednako krivi, kako to čine i sastavljači Izjave. Time se, ustvari, daje za pravo najkrivljima, odnosno najodgovornijima u Hrvata, stranci HDZ, jer se može zaključiti da svi osim te stranke dijele Hrvate.

Uprava kritizira i javne istupe pojedinih utjecajnih i poznatih franjevaca koji se, ako sam dobro razumio, i previše upliću u političke analize, koji marginaliziraju probleme Hrvata u BiH. Je li to upozorenje takvima da „zašute“ ili je doista potrebno uvesti malo više reda kod istupanja franjevaca oko tih osjetljivih tema?

U Izjavi se govori o nekim franjevcima „uglednim u društvu“ i kao neprihvatljivim se navodi njihova dva pogrešna pristupa, preuveličavanje ili umanjivanje, ignoriranje hrvatskog problema, da bi onda stvar bila reducirana samo na upozorenje na one koji minimiziraju hrvatsko pitanje i iza kojih, tako piše, ne stoji ni Uprava ni Provincija. Ostaje neodređeno tko su ti franjevci i koje su to stranke uz koje pristaju? Koliko sam pratio medije, osobito tijela koja poslužuju Čovićev HDZ, koji kontinuirano manipuliraju bosanskim Hrvatima i kojima smeta Bosna Srebrena, oni su se najviše uhvatili ovoga dijela Izjave i već su po imenu naveli bosanske franjevce, „daidže“, na koje se po njihovom mišljenju jedino Izjava odnosi. Iz čitavog konteksta izjave i njezinog općeg razumijevanja u javnosti, ali i u Provinciji, čini se da izjava i misli na te pojedince, premda je posve poznato i dokumentirano da mnogo veći broj franjevaca, kao i uopće crkvenih ljudi, politički javno djeluje pod plaštem i u okrilju Čovićeve stranke. Smatram da je Izjava u ovom krajnje nedosljedna i unosi konfuziju, jer dok uopćeno upozorava na neprimjereno djelovanje nekih svojih franjevaca „uglednih u društvu“, pri tome ističe mogućnost da oni to čine iz „najčestitijih namjera“; dok se u Uprava ograđuje od njihovih stavova, istodobno izravno govori pa i promiče građansku i individualnu slobodu u političkom angažmanu.

 

Ako se Izjava odnosi na mene i ako Vi to tako povezujete, rekao bih da nikada u javnosti nisam nijekao da sam član Bosne Srebrene i Katoličke crkve, ali sam uvijek nastojao u javnim nastupima biti osoban i svoj, ne nastupati u ime institucije niti se skrivati iza maske svetoga, jer na to nemam pravo. Bio sam često lažno optuživan pa i krajnje difamiran ne samo iz političkih krugova nego i iz vrhova naše Crkve jer upravo, prema odredbama Koncila, ni sebi ni svome mišljenju, u društveno-političkim pitanjima, nisam dopuštao prisvajanje pozicije institucije, niti monopol na crkveni, ni na božanski autoritet. U svom tobože načelnom nastojanju oko suzbijanja politizacije religije i protiv stranačkog svrstavanja nekih svojih članova, izjava svojom nejasnoćom i nedorečenošću ipak ima u vidu nekolicinu onih koji nastupaju slobodno i u svoje ime, dok istodobno daje za pravo svima koji žele ušutkati svaki drukčiji glas kao neprimjerenu i krivu brigu za hrvatski narod. Zato je ova izjava ne samo proturječna nego protuučinkovita, ide na ruku najlošijoj hrvatskoj politici i svima onima koji i u politici i u Crkvi smatraju da Bosnu Srebrenu treba iznutra očistiti od tzv. „slobodnih strijelaca“ i tako je ušutkati. U konačnici, koliko poznajem svoju Provinciju, njezinu povijest i unutarnje funkcioniranje, uz blizinu s narodom i ljudima bez razlike, njezina je najbolja oznaka da u njoj, uza sva neslaganja, pa i sukobe, koegzistiraju – bez krajnje isključivosti – različiti stavovi, i oni politički. Tako čitam i ovu izjavu. Zato ona nije nebitna ali nema toliku važnost kojoj joj netko želi pridati. Možda će ona pripomoći da se iz područja javnosti ovo pitanje vrati u unutarfranjevački dijalog. Možda će pomoći i boljoj samokritičnosti koja je oslobađajuća na društvenoj razini, drukčijoj međureligijskoj praksi i iznad svega posvješćivanju najpogubnije zloporabe religije, one političke, u ovom vremenu krajnje manihejskog dijelenja ljudi.

Hrvati su i dalje duboko podijeljeni oko svoje političke budućnosti. Dvojba je : raditi na poboljšanju položaja kroz institucije ili utemeljenjem zasebne federalne jedinice. Imaju li Hrvati izrasle i poštene lidere koji žele prepoznati opći nacionalni interes?

Vi govorite da su Hrvati duboko podijeljeni, a Večernjak je nedavno anketirao mnoge Hrvate, koji su u duhu istinskog jednoumlja svjedočili o najvećem mogućem jedinstvu Hrvata, osobito hercegovačkih i bosanskih. I crkveni službenici se upinju da naglase i crkveno i narodno jedinstvo. Mislim da je licemjerno govoriti o jedinstvu kojega nema, nego bi najprije trebalo prihvatiti naše razlike, i razlike drugih naroda i građana u ovoj državi, vidjeti odakle nam dolaze izopačene podjele i mržnje, tko iz tih podjela profitira, te onda nastojati graditi zajedničku kuću u kojoj ni u kojem dijelu ni instituciji neće vladati hegemonističko jedinstvo brojnijih ni moćnijih.

Mislim također da rješenje hrvatskog pitanja i države BiH u cjelini nisu nikakve federalne jedinice, odnosno, teritorijalna reorganizacija samo Federacije bez čitave zemlje. To ne bi riješilo nijedno, pogotovo ne hrvatsko pitanje. Jer, u pitanju je zapravo konstantna samoubilačka hrvatska politika koju vodi HDZ od početka maskirajući je brigom za opstanak hrvatskog naroda. Mislim da je ključ rješenja u institucionalnoj autonomiji kroz sustav pariteta i proporcionalnosti od vrha do lokalne razine vlasti, i to u čitavoj zemlji a ne samo u Federaciji.

A što se tiče hrvatskih lidera kazao bih nešto tek za dvojicu glavnih. Najveći politički domet Dragana Čovića, prvog među Hrvatima, nije samo njegovo stalno ponižavajuće povlačenje po sudovima zbog gospodarskog kriminala koji mu se stavlja na teret, nego i političko savezništvo s „eresovskom“ politikom koja je iskorijenila Hrvate iz toga dijela BiH, što on u zadnje vrijeme sve češće javno prihvaća kao gotovu stvar. Toplo prigrljeni velikosrpski predstavnik tamošnjih Hrvata, Emil Vlajki, najrječitiji je pokazatelj hrvatstva Dragana Čovića i njegove stranke, koji ovih dana slijedi Dodikovo opravdavanje srpskih zločina užasom Jasenovca i daje potporu generalu Mladiću koji je posijao smrt i rasčovječio mnoge od Škabrnje do Srebrenice. A drugi među Hrvatima, Božo Ljubić i njegova ’90. iznenadili su mnoge, i ne samo Hrvate. Ljubić se između ulaska u vlast ili odlaska u oporbu, što je bila jedina časna alternativa, opredijelio za političko poništenje i sebe i svoje stranke, vratio se opet onamo odakle je pobjegao, naravno uvijek uz masku brige za hrvatski narod. Nadu u havelovsku politiku moralnosti koju je prije izbora izričito zagovarao, nadu da se ipak uspostavila nimalo slaba hrvatska državotvorna politika koju su on, Martin Raguž, Rudo Vidović, Perica Jelečević, Jozo Ivančević, Stjepan Krešić i drugi iz ’90. posve jasno propagirali prije izbora, preko noći se istopila u povratku u ono „ugroženo“ hrvatsko smrtonosno „jedno“, u manipulaciju Dragana Čovića, tog makijavelističkog „genija praznine“ (I. Lovrenović) koji je sve svoje hrvatske sluškinje i sluge uspio učiniti epigonima u lišenosti nacionalnog i odsutnosti empatije za ono što je drugo i slabo u svom a i drugim narodima. Pokazalo se, ustvari, da razlike između dva HDZ uopće nema, osim u njihovim liderima. Pokazalo se da vlastodršci teško imaju kontinuitet u moralnosti, nego da je, kao i gotovo kod svih ljudi, nego im je jedini kontinuitet volja za moć, taština, glupost i zloća.

Nije mali broj ljudi koji su primijetili kako su hrvatski intelektualci u BiH, generalno gledano, dosta pasivni, ne oglašavaju se po važnim pitanjima, nerado sudjeluju u političkim procesima podijeljeni su, regionalno i politički, da ne kažem ideološki. Ako se slažete s tom postavkom gdje vidite razloge tome?

Ne znam kako odrediti intelektualca i smijem li se bez zadrške tako imenovati. Ako intelektualca označava individualnost i težak rad na sebi, ako ga označava cjeloživotno stjecanje slobode, uz cijenu društvene osame pa i šikaniranja, ako intelektualca označava moralnost, kontrola vlastite mržnje, povrijeđenosti, osvete i nasilja, ako ga označava širina duha i argumentirani uvidi u stvarnost, ako ga resi socijalna osjetljivost, autorefleksija, samokritičnost, osjetljivost i zauzimanje za druge, iznad svega za one druge nacije, vjere i uvjerenja, onda je intelektualac rijetka pojava u nas. Ako pak pod intelektualcem podrazumijevamo čovjeka koji nema svoga mišljenja nego ga usklađuje s kolektivnim ili samo zato što je poglavarovo, ako podržava nacionalističku ili neku drugu zlu politiku, ako se intelektualac prodaje i služi politici zbog straha, ugleda i novca, ako živi u neodgovornosti za svoju riječ i postupke, jer je zaštićen bilo kojom institucijom, položajem ili moću, ako kao pretpostavku svoga mišljenja ima prezir ili mržnju prema drugima i ljudskom uopće, ako nikada ne posumnja u svoje stavove, ako intelektualac nikada ne uvidi – kako bi rekao Andrić – da je jedino istinsko ljudsko stradanje muka nemirne savjesti, ako nikada nije zastao pred svojom prolaznošću i provjerio svoje riječi i djela pred instancijom Dobra ili Svetoga Boga, onda je kod nas doista neizmjerno mnogo intelektualaca. Zato vjerojatno i toliko naše pasivnosti i šutnje.

 

Autor 6.6.2011. u 00:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija