Velika poruka muftije Smajkića: Moramo „postati“ onaj „drugi“, razmišljati sa stajališta onog „drugog“

tačno.net
Autor 1.5.2013. u 08:50

Velika poruka muftije Smajkića: Moramo „postati“ onaj „drugi“, razmišljati sa stajališta onog „drugog“

Govor Muftije Mostarskog Seida. ef Smajkića na tribini Centra za kritičko mišljenje o Ekumenizmu, održanoj u Mostaru 29.4.2013. Zbog važnosti ekumenske poruke Muftije Smajkića, govor prenosimo u cijelosti:

 

Mostar je, kao i drugi gradovi u Bosni i Hercegovini, kroz povjest baštinio i gajio duh prijateljstva uz uvažavanje kulturnih, nacionalnih i vjerskih različitosti, kojeg je surovi rat 91-95 na ovim prostorima skoro do temelja uništio.

U posljeratnoj revitalizaciji države Bosne i Hercegovine i grada Mostara u njoj, u Mostaru su, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, pokrenuti brojni projekti materijalne i duhovne nadgradnje ovog podneblja, koji, na žalost, nisu imali nekog značajnijeg učinka.

Ovakvih okruglih stolova, kao u nekim drugim sredinama u Bosni i Hercegovini, u Mostaru do sada nije bilo, što samo po sebi govori o karakteru mađunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa u ovom gradu. Ja se nadam i vjerujem da će ovaj plemeniti susret doprinjeti mađusobnom približavanju i međukonfesionalnom razumjevanju, što, kao muslimani i pripadnici Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, smatramo svojom obavezom i čemu svesrdno težimo. Jer su mir i uvažavanje u ime Boga preduslov za pomirenje i sretniju budućnost svih nas.

Vjerujem da će nas iskren dijalog i plemeniti motivi koji su nas doveli za ovaj stol, približiti tom cilju. Tome nas uče sveti tekstovi svih objava, a mi ćemo ovdje navesti često citiran Kur’anski ajet u tom smislu:

„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i žene stvaramo, onda vas dijelimo na plemena i narode da biste se međusobno upoznavali. Doista je kod Allaha najodabraniji onaj ko je najbogobojazniji“ (El-Hudžurat, 13).

Religijska situacija u Bosni i Hercegovini je specifična. Ona je područje na kojem su odnosi među kršćanima (katolici i pravoslavni ), kao i odnosi između kršćana i muslimana, na iskušenju, ali i područje koje daje šansu za istinsku solidarnost, dijalog i zajedništvo. To je područje na kojem se religije sučeljavaju, sukobljavaju, sudaraju, prožimaju. Povjest tih odnosa, naročito bliska prošlost, nije baš najbolji vodič narodima u BIH na početku XXI stoljeća. Ako ovdje ljudi, pripadnici različitih vjera i konfesija dijele isti životni prostor, to zahtjeva razumjevanje tuđih svjetonazora i pripadnosti.

Božanska mudrost je podarila blagoslov u različitosti, koju mi moramo prihvatiti kao datost, o kojoj ne možemo suditi, niti imamo pravo na to, jer će konačni sud o svemu dati naš Gospodar. Mi smo obavezni uvažavati drugo i drugačije, jer samo tako možemo imati mir, suživot i napredak. Svaka isključivost, ekskluzivitet, superioran odnos prema drugim, produciraju probleme i konflikte, a tako usmjerena priroda teži da pokori sve one koji se ne uklapaju u njenu viziju svijeta.

Prema tome, svi vjerujemo u jednog Boga koji je Bog ljubavi, milosti, pravde i poštovanja. Naši putevi prema Bogu su različiti, a On je taj koji će nas obavjestiti o onome u čemu se razilazimo.

Prema brojnim analitičarima postoji vidljiv raskorak između visokorazvijene konfesionalne samoidentifikacije i praktičnog ponašanja, kada je u pitanju kriminal, korupcija, pljačka, alkoholizam, droga, nasilje, tako da se može reći, prema prof. Cvitkoviću, da stanovnici BiH sve više postaju katolici, pravoslavci, muslimani, a sve manje vjernici.

S pravom je očekivati da religijske zajednice, znatno više nego do sada, među svojim pripadnicima razvijaju etiku uvažavanja drugoga i njegove religijske različitosti. U BiH se ne može živjeti u svijetu „svoje“ nacije  i konfesije bez svijesti o drugima. Prisutnost drugih nacija i konfesija je naša egzistencijalna realnost. Prema tome, moramo biti načisto da nije moguće uspostaviti jednoobrazne klišeje vjerovanja i da će se uvijek ljudi razlikovati u vjeri, što je, uostalom, volja i zakon Uzvišenog Gospodara: „ A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti. Osim onih kojima se tvoj Gospodar smiluje. A zato ih je stvorio.“ -Iud, 118-119

Stanovnik Bosne i Hercegovine mora uvijek biti spreman „postati“ onaj „drugi“, razmišljati sa stajališta onog „drugog“. Kako bih se „ja“ osjećao da se „drugi“ odnosi prema mom identitetu kao ja prema njegovom. Univerzalni metod isproban kod Konfučija, Isusa, Muhameda, Kanta do današnjih dana glasi: Ne učini prema „drugom“ identitetu ono što ne bi želio da se učini prema tvom identitetu. Nije dovoljno zalagati se za oprost i pomirenje samo na riječima, več to treba pokazati na djelima.

U tom smislu je veoma poučan primjer Muhammeda a.s. nakon izgona iz Meke  i ponovnog povratka u nju kao pobjednik; obraćajući se svojim progoniteljima koji su očekivali odmazdu, sa vrata Kabe je umjesto odmazde objavio opštu amnestiju:

„ O, narode Kurejša, šta mislite šta ste zaslužili, i šta ću ja sada učiniti sa vama?“ Odgovoriše: „ Samo dobro, plemenit brat i sin od plemenitog brata si.“ Muhammed a.s. im tada reče: „ Rećiću vam kao što je Jusuf a.s. rekao svojoj braći: „Ja vas neću kazniti, dakle, idite, vi ste slobodni.“

Uzvišeni Stvoritelj, također, u časnom Kur’anu nam preporučuje suživot i lijep odnos sa svima koji su konkretni pred nama, neovisno o tome kojeg su nacionalnog i vjerskog opredjeljenja.

„Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone.“ „Allah zaista voli one koji su pravični…“ (el-Mumtehine 8-9).

Ovaj Kur’anski citat ne traži samo pravednost i poštene odnose sa nemuslimanima – dakle onima koji nisu u ratu i neprijateljstvu sa njima – već traži da musliman općenito bude ljubazan i u lijepim odnosima sa njima.

Termin upotrebljen u ovom citatu (birr) u svom značenju obuhvata dobročinstvo i širinu i to je nešto više od pravednosti, to je ista riječ kojom se popisuju muslimani u njihovim obavezama spram prava ljudi, i njihovih muslimanskih roditelja. Ovom formulacijom Allah dž.š. želi da otkloni od ljudi ona pogrešna mišljenja da su svi nemuslimani isti i da oni, nemuslimani, zbog toga što to jesu, ne zaslužuju dobar tretman i ljubazan odnos od strane muslimana.

Pošto, dakle, islam ne zabranjuje muslimanima da budu ljubazni i velikodušni prema ljudima drugih religija, čak i prema idolopoklonicima i politeistima, onda ova vjera s posebnim respektom gleda na „Ljude Knjige“, tj. Jevreje i Kršćane, svejedno da li oni žive u muslimanskoj državi ili izvan nje.

Kur’an „Ljude Knjige“ nikad ne poziva drugačije osim „ O, ljudi Knjige“ i „ O, ljudi nebeske, objavljene vjere“, aludirajući da između njh i muslimana postoji odnos samilosti i duhovnog srodstva i pošto svi imaju jedinstvene principe istinite vjere koju je Allah dž.š. slao po svim Svojim vjerovjesnicima.

„ On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu, i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte“… (Eš-šura:13).

O tom duhovnom srodstvu i simpatijama muslimana prema sljedbenicima Knjige na veoma životopisan način svjedoči i Kur’an. Naime, godine 614. perzijske armije su do nogu potukle bizantijsku vojsku, osvojile Anadoliju, Damask i Jerusalem. Poraz Bizantinaca veoma je pogodio prve muslimane, dok su se mnogobošci u Meki tome radovali. I tada je objavljeno šest prvih ajeta sure Ar-Rum (Bizantinci) u kojima se konstantuje da su Bizantinci poraženi, ali da će za nekoliko godina oni poraziti Perzijance i da će se tada muslimani radovati. I to se uistinu nakon nekoliko godina i dogodilo i muslimani su zbog toga bili radosni.

Zato nije nikakvo čudo što se od muslimana zahtjeva da vjeruju u sve Kitabe, Knjige koje je Allah dž.š. objavljivao i u sve poslanike koje je poslao; bez ovoga njihovo vjerovanje ne bi bilo ispravno. Prema tome, kada Kršćani i Židovi čitaju Kur’an, oni u njemu nalaze pohvalu njihovim Knjigama, poslanicima i vjerovjesnicima. Kada muslimani raspravljaju sa njima, oni trebaju da izbjegavaju ona stanovišta koja bi ih mogla rasrditi ili dovesti do neprijateljstva.

Ovdje bi valjalo spomenuti uređenje međureligijskih odnosa nakon hidže Muhameda a.s. iz Meke u Medinu kroz medinsku povelju ili medinski ustav i dr.

Treba isticati pozitivne primjere koji na upečatljiv način govore o srdačnim i toplim međuvjerskim odnosima naših predaka koji su se međusobno uvažavali, poštivali i branili čast, ugled i imovinu svog komšije drugačijeg vjerozakona. Takvih primjera je bilo u davnoj i bliskoj prošlosti u svim našim gradovima, selima, naseljima i mahalama.

Sjetimo se da su Jevreji, kada su zajedno sa Arapima bili protjeravani krajem XV i početkom XVI stoljeća sa Pirinejskog poluostrva, našli svoje utočište samo na prostorima Osmanskog carstva, a tada su došli u Bosnu, živeći sa muslimanima, ali i sa kršćanima i hrišćanima, stoljećima u sasvim tolerantnim okolnostima.

Ovdje bih podsjetio i na značajne rezolucije islamske uleme i intelektualaca muslimana protiv fašističkog terora; zaštiti Židova i Srba u drugom svijetskom ratu (Mostarska, Sarajevska, Banjalučka…), koji su rizikovajući svoje živote činili takve ljudske podvige. Plemenitih primjera međuvjerske suradnje i uzajamne pomoći bilo je, zasigurno, i u posljednjem stravičnom stradanju 91-95. godine u BiH, koje će se trebati istražiti i valjano valorizovati. Pojedini primjeri takve vrste-komšijske i međuvjerske solidarnosti u gradu Mostaru apostrofirani su od strane učesnika u diskusiji, na ovom skupu.

Posve je sigurno da je ovakvih i sličnih primjera i dešavanja bilo širom Bosne i Hercegovine. Nažalost, oni se ne pamte, o njima se ne govori, njih se ne spominje. A upravo takvi slučajevi iz naše prošlosti, ma koliko izgledali u današnbje vrijeme nevjerovatni, učinili bi mnogo da se shvati da nam je, nama stanovnicima BiH, zajednička sudbina da ovdje, na ovom tlu, živimo zajedno, da druge i drugačije prihvatimo kao svoje saputnike, koji se međusobno trebaju poznavati, poštovati, uvažavati i potpomagati. Uostalom, tome nas uča naše vjere.

Dakle, međuljudski odnosi u jednoj multinacionalnoj sredini, kakva je naša, grade se , u prvom redu, kulturom utemeljenom na vjerskom odgoju. Jer svaka religija, pogotovo monoteistička, u svojoj osnovi propovjeda ljubav, pažnju i dobrotu prema čovjeku kao Božijem daru, kao Božijem stvorenju. Jer, Bog je htio da budemo ovakvi kakvi jesmo, ali je htio i to da zajednički živimo i da se međusobno uvažavamo.

Krajnji cilj svih religija jeste upravo da budemo ljudi, da se ponašamo i postavljamo jedni prema drugima kao ljudi i da se kao takvi potvrđujemo u svakidašnjoj praksi. To je, u stvari, kako je govorio Husein ef. Đozo, mjerilo našeg vjerovanja. Tamo gdje nema ljubavi, nema ni vjerovanja. Tako uči Evanđelje, a tako uči i Kur’an.

Posljednja-oproštajna poruka Poslanika Muhammeda, neposredno pred njegovu smrt, je veoma inspirativna i poučna:

„Narode, uistinu imaš samo jednog Boga i jednog pretka: svi potječete od Adema ( Adama) i Adem (Adam ) je od gline stvoren. Najdostojniji Boga je onaj među vama koji ga se najviše boji. Ni jedan Arap bolji nije od ne-Arapa, osim u vjeri svojoj“.

 

Sugestije za unapređenje nužnog miroljubivog suživota među pripadnicima različitih svjetonazora u Bosni i Hercegovini

  • Poboljšati iskrenu komunikaciju među vjerskim liderima na svim nivoima, koja je sad na nižim nivoima nezadovoljavajuća.
  • Harmonizacija odnosa i suživota kroz govor o zajedničkom porjeklu svih ljudi i nepovredivosti čovjeka kao ljudskog bića.
  • Da autoritet istine svima bude nova paradigma, ostavljajući po strani svoje zasebnosti i zloupotrebu vjere u političke svrhe.
  • Odgajanje mladih da vjernost vlastitoj tradiciji zahtjeva poštivanje tradicije drugih.
  • Kroz časove vjeronauke u školama i vjerskim objektima promicati kulturu mira i tolerancije.
  • Učiti se rješavanju eventualnih sukoba na miran i nenasilan način.

 

 

 

 

 

tačno.net
Autor 1.5.2013. u 08:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija