VELIKO ISTRAŽIVANJE: 10 najvećih privatizacijskih pljački u Bosni i Hercegovini

Povezani članci

• Hrvatsko novinarsko društvo traži zaustavljanje vjerskog i nacionalnog šovinzma u medijima
• Poziv za mlade da se prijave na audiciju u Mostaru
• Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – III dio
• Jovan Tintor osuđen na 11 godina zatvora za zločine u Vogošći
• Časni čovjek i sveštenik na čelu Splita: Ivan Grubišić uvjerljivo vodi u utrci za Split i županiju
• Druga opsada Sarajeva

ACCOUNT analizira kako je državni kapital samo u deset bosanskohercegovačkih kompanija, naočigled vlasti i sumnjivim tokovima, završavao u rukama kvazibiznismena ili je zbog nemara države jednostavno propao

Piše: Nermina Šunj

Lošom privatizacijom ili neopravdanim odgađanjem prodaje, samo u Biraču, Naftnom sektoru Republike Srpske, Hidrogradnji, zeničkoj Željezari, Krivaji, Polihemu, Aluminiju, Sokolu, Bosnaplodu i Kladušnici, već smo izgubili ili rizikujemo namanje 3 milijarde KM vrijednog državnog kapitala. Upitno je više od 7.000 radnih mjesta!

Govorimo o preduzećima koja zbog djelatnosti i tržišnih okolnosti imaju ili su imala najviše šansi da održe proizvodnju i radna mjesta.

Procjene vrijednosti preduzeća išle su naruku kupcima u zamjenu za obećane investicije, pokretanje proizvodnje, zapošljavanje.

U Sindikatu BiH nemaju precizan podatak o broju radnika koji su od početka privatizacije do danas ostali bez posla. Ali se zna da je samo u prošloj godini, zbog zatvaranja preduzeća, 43.000 ljudi više na evidencijama nezaposlenih!

U Sindikatu Republike Srpske kažu da je loša privatizacija ugasila više od 60.000 radnih mjesta.

KAD SE VLAST UMILJAVA TAJKUNIMA

Birač Zvornik: Tvornicu glinice je 2001. godine za 10 miliona KM kupila Ukio investiciona grupa. Obvezali su se investirati 50 miliona i zadržati sve radnike. Međutim, novca više nema a gubici su davno premašili 730 miliona KM. U aprilu je u Biraču proglašen stečaj. Upitna su radna mjesta za oko 1.000 ljudi!

Naftna industrija RS: Akcije preduzeća Rafinerija nafte AD Bosanski Brod, Petrol AD Banja Luka i Rafinerija ulja Modriča, prodate su 2007. godine ruskom Njeftgazinkoru za 220 miliona KM. Vlasti RS-a hvale se ovim poslom, mada je riječ o jednoj o najnetransparentnijih privatizacija u BiH. Ugovorom je kupac predvidio i otpuštanje radnika.

Hidrogradnja Sarajevo: Od 2002. godine federalna Agencija za privatizaciju tri puta bezuspješno pokušava prodati 67 posto državnog kapitala Hidrogradnje. Riječ je o 70 miliona KM nominirane vrijednosti. Bezuspješan je i posljednji pokušaj prodaje neposrednom poogodbom, u decembru 2012., odnosno u martu ove godine. U Hidrogradnji je u veoma teškoj i neizvjesnoj poziciji 811 radnik.

Krivaja Zavidovići: Stečaj je proglašen u julu 2011. godine jer su gubici premašili vrijednost kapitala (procjenjena vrijednost 2005-te 317,8 miliona KM). Zbog milionskih potraživanja povjerilaca, Krivaji prijeti i likvidacija. Godine 2005-te je neposrednom pogodbom Krivaju kupio Ferimpex iz Zavidovića za 5 miliona KM. Nikada, međutim, nisu ispoštovali obveze iz ugovora. Otpušteno je oko 160 radnika, a posao je upitan i za preostalih oko hiljadu ljudi.

Željezara Zenica: Neprivatizirani dio zeničke Željezare koji 1998. godine nije zanimao kuvajtskog investitora, vlasnika kompanije koja će danas prerasti u Arcelor Mittal, grca u dugovima. Riječ je o više od 23 miliona KM. Kapital Željezare od 1999. do 2005., umanjen je za 515 miliona KM. Od 700 radnika navodno je 300 prekobrojnih.

Polihem Tuzla: Poljska firma Organic Trade je 2004. godine za 10,7 miliona KM kupila nekadašnjeg lidera hemijske industrije u BiH. Obećali su otvaranje radnih mjesta i 70 miliona KM investicija. Međutim, Polihem je u stečaju, oko 614 nekadašnjih radnika “na ulici”, imovina fabrike prodaje se kao “staro željezo”.

Aluminij Mostar:  Agencija za privatizaciju FBiH planira ponovo ponuditi na prodaju 88 posto kapitala Aluminija. Vjeruje se kako bi mogla biti postignuta cijena i viša od 460 miliona KM koliko je svojevremeno ponudio konzorcij Glenkor, Feal Široki Brijeg i Dalekovodi Hrvatska. Struktura vlasništva utemeljena na poslijeratnom “nacionalnom konceptu” podjele, u Aluminiju je bez posla ostavila 900 Srba i Bošnjaka.

Soko Mostar: Od uzdanice vojne industrije bivše Jugoslavije ostali su samo “tragovi”, a umjesto nekadašnjih 6.000 radnika, njih oko 400 bori se za prava iz radnog odnosa.Nikad nije formalno dokazano kakva je uloga konsultanskih agencija koje su 1999. godine posredovale u prodaji dijelova Sokola, odnosno, imaju li veze sa Draganom Čovićem, koji će do početka privatizacije biti direktor Sokola.

Kladušnica Velika Kladuša: Iako je 61 posto ugostiteljsko-turističkog preduzeća sa nekretninama na atraktivnim lokacijama, 90-tih godina “Markovićevom privatizacijom” pripalo radnicima i penzionerima (20,4 miliona tadašnjih jugoslovenskih dinara), Agencija za privatizaciju USK 1998. godine prodaje kompletnu imovinu Kladušnice, a većina dionica dospijeva u ruke ljudi bliskih tadašnjoj upravi preduzeća!

Bosnaplod Brčko: Dugovanja nekadašnje perspektivne brčanske fabrike za preradu voća su 20 miliona KM i premašila su vrijednost preduzeća. Bosnaplod je 2003. godine kupio Nedžad Lević za 56.000 KM, a preduzeće je dobio “jeftino” jer je obećao investicije i brigu za 80 radnika. U martu je u Bosnaplodu pokrenut stečajni postupak.

“PAO JE” BIRAČ, SLIJEDI LI ISTI SCENARIJ U NAFTNIM KOMPANIJAMA U REPUBLICI SRPSKOJ

Birač je posebnim Vladinim programom privatiziran 2001. godine. Za 10 miliona KM Tvornicu je kupila Ukio investiciona grupa, rusko-litvanskog vlasnika Vladimira Romanova. Obvezali su se investirati 50 miliona KM, zadržati radnike.

Nakon stečaja pokrenutog u aprilu ove godine, imovina Birača umanjenja za 730 miliona KM gubitaka, ponovo je u vlasništvu Vlade RS-a. Oko 300 radnika je već bez posla, a neizvjesna je sudbina skoro 1.000 ljudi u Tvornici i povezanim preduzećima.

Događanja u nekadašnjem najvećem proizvodno-izvoznom preduzeću u Jugoslaviji, idu u prilog dugogodišnjim tvrdnjama ekonomske ekspertice Svetlane Cenić da je kupoprodajni ugovor s Litvancima neviđena privatizacijska pljačka.

Šteta je, međutim, već učinjena.

Ovakav se ishod vjerovatno mogao preduhitriti da su vlasti u RS-u ozbiljnije shvatile nalaze revizorske kuće Diloit od prije tri godine, kada su gubici narasli na 730 miliona KM, i za 110 miliona KM premašili vrijednost imovine Birača.

Zbog svojih tvrdnji o Biraču, saznanjima o rusko-litvanskom kupcu, mogućoj sprezi vlasti RS-a s novim vlasnicima imovine čija se vrijednost procjenjivala na više od milijardu KM, Svetlana Cenić je svojevremeno bila izložena neviđenim pritiscima i prijetnjama.

Profesorica Cenić kaže da se Romanov i kada je došao u Republiku Srpsku da joj prijeti jer priča o kriminalu, dovezao privatnim avionom o trošku domaćina.

A upozoravala je na štetan ugovor koji kupcu skoro pa poklanja državnu imovinu i štiti ga od svih mogućih okolnosti, a sav eventualni rizik snosi budžet Republike Srpske.

– Za ovu situaciju se znalo, pa i pored toga je vlast nastavila da pomaže Birač. Stečaj su proglasili kad je vlasniku blokirana imovina vani, a banka u Litvaniji izgubila dozvolu za rad zbog pranja para. Ovako će ga osloboditi obaveza a dug pada na Republiku Srpsku, kaže Cenić.

Profesorica Cenić tvrdi da je iz Birača do sada “izneseno” oko 800 miliona američkih dolara!

Nikoga svojevremeno nije brinulo što se konsultant u pripremi privatizacije pojavljuje kasnije kao potencijalni kupac, a i pored toga što dvije preostale ponude nisu bile validne, tender nije poništen i Litvanci su proglašeni pobjednicima.

Nakon prodaje Birača, jednako netransparentan privatizacijski posao bila je i prodaja najvažnijih naftnih kompanija u Republici Srpskoj.

Vlasti manjeg bh entiteta hvalile su se navodnom uspješnom prodajom naftnog sektora, ali ih je Transparency international (TI) opovrgao rezultatima analize kupoprodajnog ugovora, u kojem je njihov tim stručnjaka našao čak 44 sporne tačke.

Ruskom Njeftgazinkoru su za 220 miliona KM prodate akcije tri preduzeća naftne industrije Republike Srpske.

– Ugovor o prodaji akcija preduzeća „Rafinerija nafte“ AD Bosanski Brod, Petrol AD Banja Luka i Rafinerija ulja Modriča AD Modriča, zaključen je 02.02.2007.g., a Zakon o  uslovima prodaje akcija preduzeća iz oblasti naftne industrije RS donešen je 28.02.2007.g., a stupio na snagu 08.03.2007.g., što ukazuje da je zakon prilagođen već zaključenoj prodaji, kaže izvršni direktor u TI BiH Srđan Blagovčanin.

Iz Transparencyja su svojevremeno upozorili na to da pravni status kupca nije jasan, niti su uz Ugovor priloženi dokumenti iz kojih se vidi struktura kapitala kupca. Dioničarsko društvo Zarubežnjeft (koje je u 100% vlasništvu Ruske Federacije) danas je vlasnik 50 posto kapitala Njeftkazinkora, dok se za preostalo vlasništvo i dalje ne zna ko su stvarni vlasnici.

Jedna od klauzula Ugovora predviđa mogućnost da, ukoliko se ova privatizacija proglasi pravno spornom ili poništi, prodavac kupcu namiri gubitke?!

Ugovor kupcu daje i pravo da otpušta radnike. U naftnom sektoru RS-a radi preko 2.000 ljudi.

ČEKA LI ZAVIDOVIĆKU KRIVAJU LIKVIDACIJA, A SARAJEVSKU HIDROGRADNJU PRODAJA “ISPOD CIJENE”?

Za Hidrogradnju, preduzeće koje je nekad gradilo najvažnije projekte od Sarajeva do Iraka, bilo bi šansi za opstanak samo ako aktuelna situacija nije u nas već viđen scenarij “pojeftinjenja” preduzeća.

Zbog prvobitnih neuspjeha prodaje, odnosno odgađanja ovog procesa, procjenjuje se da je tržišna vrijednost dionica Hidrogradnje “pala” za oko 100 miliona KM.

Prema zvaničnim podacima APF-a, u Hidrogadnji danas radi 811 radnika. Većina ih je tužila firmu a potražuju oko 20 miliona KM.

Prvi pokušaj tenderske prodaje 67 posto državnog kapitala Hidrogradnje iz 2002. godine, vrijednog 47 miliona KM, proglašen je neuspješnim. Javnim upisom dionica 33 posto Hidrogradnje (oko 20 miliona KM) u rukama je privatnih vlasnika, mada će taj dio vlasništva naredne godine postati predmetom sudskog spora vlasnika i Vlade FBiH.

Ponovni pokušaj prodaje neposrednom pogodbom krajem 2006-te poništen je na Vladin prijedlog, navodno jer je od 14,7 miliona KM očekivanih investicija najbolji ponuđač nudio samo 9 miliona KM.

Neuspješan je i posljednji pokušaj APF-a iz decembra 2012. odnosno marta ove godine.

Prema zvaničnim podacima Agencije za privatizaciju FBiH, nominirana vrijednost državnog kapitala Hidrogradnje 31. decembra 2012. godine iznosila je 66,1 milion KM.

Zbog nagomilanih dugova koji su dostigli 16 miliona KM, preduzeće je potencijalnim kupcima sve manje atraktivno.

I preduzeće se svakodnevno obezvrijeđuje, „neobjašnjivim nestancima kamiona betona“ ali i situacijama poput one zbog koje je Ismet Hožbo svojevremeno zamalo ostao bez posla. Odnedavno je u penziji, a svojevremeno je zamalo dobio otkaz jer je račune za režije bivšeg direktora Semina Mašića, a koji su stizali na naplatu računovodstvu preduzeća, istaknuo na oglasnu ploču na ulazu u Direkciju!

– To je bio šok, jer sam progovorio o tome šta Mašić radi. A prvo što je uradio kada je naslijedio direktorsku funkciju od rahmetli Mehmeda Drine je slanje oko 300 radnika na čekanje. A šta je s brojnim drugim lopovlucima, prodajom kamenoloma u Ilijašu…

Nadležne institucije menadžmentima Hidrogradnje „nisu baš ni odmagale“ u njihovom  poslovanju, o čemu svjedoči još jedna priča.

Kada je aktuelni direktor Džemaludin Peljto tužio radnike za prošlogodišnji štrajk Općinskom sudu u Sarajevu, već sutra u podne je stigla presuda da je štrajk nelegalan, i to kako tvrdi Hožbo, od sudinice koja je u to vrijeme bila na godišnjem odmoru?!

Jedna od zasigurno najmučnijih privatizacijskih priča u BiH je Krivaja iz Zavidovića.

Krivajin kapital je prema podacima APF-a od 31. decembra 2012. godine iznosio 0 KM! Zato jer su gubici premašili ukupnu vrijednost preduzeća.

Nepisano pravilo u BiH da stečaj znači stepenicu do propasti, našlo je svoju potvrdu u Krivaji. Stečajni upravnik u Krivaji, i da želi, ne može baš mnogo da učini kad povjerioci potražuju preko 110 miliona KM?

U julu 2011. godine pokrenut je stečaj, i mada se niko ne usuđuje naglas prognozirati, ne bi bilo ni čudo da Krivaja ode u likvidaciju!

Nekada je ova fabrika hranila Zavidoviće, platu je u Krivaji zarađivalo skoro 4.000 radnika.

U “maloj privatizaciji” prodato je devet posebnih cjelina preduzeća, naplaćeno 6 miliona KM te preuzeto 536 radnika.
Federalna Agencija za privatizaciju 2005. godine proglasila je neuspješnim pokušaj tenderske prodaje preostalog dijela Krivaje. Iste godine Krivajina vrijednost procjenjena je na 317,8 miliona KM.te godine neposrednom pogodbom Krivaju za 5 miliona KM kupuje Ferimpex iz Zavidovića, vlasnika braće Mujanović.
Međutim, kupci nikada nisu ispoštovali obveze iz ugovora. Nikada nisu uspjeli ni registrirati novu firmu, dok je Vlada FBiH u Krivaju uložila više od 14,5 miliona maraka.

Otpušteno je 160 radnika, a zbog stečaja i veoma teške finansijske situacije, neizvjesna je sudbina radnih mjesta za oko oko 1.000 uposlenika.

STRANCIMA JE POKLONJENA IMOVINA ZENIČKE ŽELJEZARE, A TUZLANSKI POLIHEM “ČEREČE” PREPRODAVCI STAROG ŽELJEZA

Zenica danas ima Arcelor Mittal, najvećeg proizvođača čelika u svijetu. Kompanija je u vlasništvu najbogatijih ljudi svijeta. Međutim, neprivatizirani dio Željezare Zenica, koji nije zanimao kuvajtskog investitora, grca u dugovima. Riječ je o 23 miliona KM.

Kapital Željezare od 1999. do 2005. godine umanjen je za 515 miliona KM, zbog isknjižavanja udjela u korist BH Stell Željezare Zenica, te gubitaka iz redovnog poslovanja (oko 360 miliona KM).

U Željezari danas radi oko 700 radnika, a navodno ih je 300 prekobrojnih.

Septembra 1998. godine nastaje zajedničko preduzeće BH Steel d.o.o. Zenica, udruživanjem tadašnje Željezare i Kuvajtske investicione agencije (KIA).

Od 2004. godine u preduzeće ulazi LNM Mittal grupa i obvezuju se pokrenuti proizvodnju, investirati 135 miliona američkih dolara, zaposliti 4.150 radnika.

Autorica istraživanja “Oblici korupcije u BiH u procesu tranzicije vlasništva”, Selma Džihanović-Gratz, 2010. godine je u svojoj knjizi proučila stavku po stavku ugovora, odnosno svaku fazu privatizacije zeničke Željezare.

Upozorila je na to da je način na koji je vlasništvo nad imovinom Željezare preneseno u korist novog vlasnika netransparentan, upozorila i na neispunjavanje ugovora u dijelu koji se odnosi na investicije, obim proizvodnje, zaštitu okoliša, novo zapošljavanje, poštivanje radnog zakonodavstva.

Jer, najprije je imovinom Željezare Bosna i Hercegovina isplatila dug Kuvajtu. Potom je KIA svoj dio prodala LNM Mittal grupi za 120 miliona KM. Vlada Federacije je bez ikakvog logičkog i ekonomskog opravdanja, Kuvajćanima prethodno svoj preostali udjel u vlasništvu prodala za 1 dolar!

Nakon spajanja kompanija Mittal i Arcelor, zenička kompanija je postala članica Arcelor Mittal grupe (u 2006. godini).

– Unatoč evidentnoj pljački države kroz krajnje netransparentan, nezakonit i nejasan postupak privatizacije, Vlada FBiH ne poduzima nikakve mjere u cilju ispunjenja ugovornih obaveza, zaštite zakona BiH i zaštite imovine FBiH. Opet su u pitanju privatni interesi političkih moćnika, kojima savršeno odgovara ovakvo stanje, zaključuje Džihanović- Gratz u istraživanju.

Malo je pozitivnih prognoza i za tuzlanski Polihem. Nekadašnji tržišni lider u domaćoj hemijskoj industriji je u stečaju, kapije preduzeća zaključane, a stečajni upravitelj je od 614 radnika angažirao samo njih 62-je.

Mnogi su skloni vjerovati da je za propast Polihema kriva federalna vlast, jer se još prije 11 godina nije pokušalo naći rješenje za dugovanja Elektroprivredi BiH.

Nova nada za Polihem ukazala se krajem 2004. godine kada je poljska kompanija “Organic Trade” pokazala interes za Polihem. Platili su 10,7 miliona KM i obvezali se investirati  70 miliona KM. Obvezali su se uposliti i nove radnike.

Međutim, ubrzo počinju prva otpuštanja pa i gašenje proizvodnje uz obrazloženje da su uzroci nepovoljni trendovi na svjetskom tržištu.

Kompletni dijelovi fabrike bukvalno su isječeni i prodati kao “staro željezo”. Bh firma- kćerka poljske Organike, BH Organika, navodno se kreditno zaduživala a kao garancija za kredite bila je imovina Polihema.

Kata Iveljić, predsjednica Sindikata hemije i nemetala BiH, iako radnici Polihema začudo nisu u sindikatu, kaže da je prije privatizacije trebalo razmišljati o zaštiti i ovih radnika, jer “crkavica” koju otpušteni radnici primaju od zavoda za zapošljavanje, pa i to pravo ostvaruju samo od 6 do 24 mjeseca nakon otkaza, nije dovoljna.

– Šta će taj radnik nakon 24 mjeseca? Taj radnik je socijalni slučaj. Nije se trebalo ići u privatizaciju dok se ne donese Zakon o socijalnom zbrinjavanju radnika koji su ostali bez posla u procesu privatizacije, stečaja, likvidacije…

Danas nema preciznih pokazatelja o tome koliko zapravo vrijedi Polihem.

“NACIONALNA MATEMATIKA” U ALUMINIJU I UNIŠTAVANJE SOKOLA    

Polemike o mostarskom Aluminiju već deceniju i po samo su posljedica krivo postavljenih teza kojima više niko ne želi da se bavi. A zasigurno postoji dovoljno sumnji u zakonitost poslijeratne registracije imovine Aluminija..

Revizija vlasništva koju je inicirao tadašnji direktor Aluminija Mijo Brajković tokom priprema za privatizaciju, poslužit će kasnije kao temelj pregovora o prodaji aluminijskog kombinata.

Vrijednost Aluminija, a procijenjivana je svojevremeno na 1,4 milijarde tadašnjih DM, po ko zna kakvim metodama je svedena na 310 miliona DM.

Kako je Tvornica lakih metala (TLM) iz Šibenika 1997. godine kreditirala Aluminij sa 8,8 miliona DM, Brajković je kasnije TLM-u dodijelio 12 posto vlasničkog udjela.

Kompanija je također procijenila da za neisplaćene plate u ratnom periodu duguje radnicima preko 97 miliona DM. Rukovodstvo je dug preračunalo u dionički ulog od 65 posto. Međutim, vlasnici dionica postaju samo hrvatski upolenici ali ne i 900 Srba i Bošnjaka.

Vlasnička struktura Aluminija bit će kasnije predmetom brojnih pregovora federalnih vlasti s rukovodstvom Aluminija, postat će to goruće “političko pitanje”, a od 2002. do 2005. arbitrira i OHR. Bez posebnih rezultata.
Dogovor s Vladom FBiH o vlasničkoj strukturi postignut je 2006. godine i još oko dogovora ima spora. Vladi je pripalo samo 44 posto udjela u vlasništvu.

Aluminij prema ovogodišnjem planu APF-a ponovo ide u privatizaciju, mada vlasnička struktura dakle još uvijek nije definirana i rezultat je zapravo političkog dogovora a ne stvarnih procjena vrijednosti.

Mostar je danas mogao da bude sjedište i uzdanice nekadašnje jugoslovenske vojne industrije. Međutim, od Sokola, koji je osim sjedišta u Mostaru površine od 450.00 metara kvadratnih, imao i pogone u Grudama, Ljubuškom, Nevesinju i Čitluku, danas su ostale samo ruine.

Nekada je u Sokolu radilo 6.000 radnika, ali u rascjepkanim malim firmama nastalim u objektima Sokola, radi njih oko 400 i uglavnom vode bitku za svoja prava iz Zakona o radu.

Nikada nije formalno dokazana eventualna odgovornost Dragana Čovića za sudbinu Sokola, a posebno u vrijeme kada je bio na čelu kompanije, odnosno kada je agencija Euroconsultig posredovala u prodaji objekata preduzeća.

Čović je do 1998. godine bio direktor Sokola, a potom je do 2001. godine bio ministar finansija u Vladi FBiH, odnosno član UO Sokola.

Do 2003. godine, u maloj privatizaciji, devetnaest ljudi kupilo je 33 posto Sokola, uz obvezu zapošljavanja novih 138 radnika i ulaganja oko 1,5 miliona KM. Međutim, sve je ostalo “mrtvo slovo na papiru”.

Nekadašnji direktor Sokola Roko Markovina prisjeća se Čovićevog dolaska u Soko početkom rata, te kako su tada od njega očekivali da se pridruži nekolicini entuzijasta koji su se svakodnevono okupljali u Sokolu kako bi sačuvali preduzeće.
– Dan-dva nakon što smo se počeli okupljati u „Sokolu” došao je u vojničkoj uniformi, dovezao se u zelenkastom „Renault-5” Dragan Čović, koji je do početka rata bio jedan od najpovjerljivijih ljudi odbjeglog direktora Novice Đurice. Imao je potvrdu HVO-a, potpisanu od pokojnog Mate Bobana, da se imenuje za direktora ZI „Soko”, sa svim ovlaštenjima, kaže Markovina.

Upravljanje preduzećem potpuno preuzima „ekipa ljudi“ bliskih Čoviću, odnosno političkim centrima koji su Čovića i imenovali na čelnu funkciju u Sokolu.

Markovina će kasnije ostati i bez stana u Mostaru, jer u njegov dom useljava porodica s ovlaštenjem kojeg je potpisao također Čović.

– U svakom od sudskih procesa koji su se vodili protiv nekih mostarskih političara, pogotovo protiv onih koji su upropastili „Soko“ i „rasprodali“  njegovu imovinu, među kojom su i naše dionice u njoj, bilo je dovoljno ne samo indicija već i čvrstih dokaza da se krivci rigorozno kazne. To se može učiniti i danas ako se hoće. Dovoljno je samo pošteno i ustrajno ispitati porijeklo njihove imovine…i koliko je plaćeno poreza državi za tu imovinu.

Nekadašnji stručnjak u Sokolu, Roko Markovina s porodicom živi u Splitu gdje i predaje na tamošnjem Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje.

Posljednje optužene za kriminalnu privatizaciju mostarskog Sokola Valeriju Čuljak, te Branka Kolobarića iz Ureda za raviziju institucija FBiH i Milu Gadžić, nekadašnju direktoricu Agencije za privatizaciju HNK, Ustavni sud Federacije BiH je početkom prošle godine pravomoćno oslobodio svih optužbi. Teretilo ih se za privredni kriminal i nezakonitu privatizaciju dijela Sokola.

Četvrti optuženi u ovom slučaju, Josip Gojak, bio je nedostupan pravosudnim organima jer je pobjegao u Hrvatsku.

BOSNAPLOD JE PLANSKI UNIŠTAVAN A KLADUŠNICA OTETA PRAVIM VLASNICIMA

Jedan od najilustrativnijih primjera kako su pojedinci na krajnje sumnjiv način prisvajali movinu radnika-dioničara, zasigurno je preduzeće Kladušnica iz Velike Kladuše.

Većinski kapital ovog ugostiteljsko-turističkog preduzeća, privatizacijom iz 1990. godine, a prema dokumentaciji koju posjeduje Udruženje za zaštitu dioničara koje se obratilo i Sudu za ljudska prava u Strazburu, 61 posto ( 20,4 miliona tadašnjih jugoslovenskih dinara) je vlasništvo radnika i penzionera Kladušnice.

Pa ipak, vlasti Unsko-sanskog kantona prodaju Kladušnicu 1998. godine kao da je preduzeće u stopostotnom vlasništvu države. I to javnim upisom dionica, mada je prethodno Agencija za privatizaciju USK platila eleborat koji kaže da je tender ili aukcija jedini način prodaje. Milione KM vrijedne nekretnine na atraktivnim lokacijama završile su u rukama novih vlasnika, i to za certifikate. Bivšim radnicima, stvarnim vlasnicima Kladušnice, nove su „gazde“ dobro poznati ljudi.

– U Općinskom sudu Velika Kladuša radi sutkinja Jasmina Miljković, sestra jednog od najvećih „novih kupaca“ ovog preduzeća i bliža rođakinja drugog po veličini „novog kupca“. Sutkinja Miljković je također jedan od „novih dioničara“ u preduzeću „Kladušnica“ zavedena u listi novih dioničara pod rednim brojem 18, pod imenom Jasmina (Zaim) Babić. Suprug od sutkinje Jasmine Miljković, Nurija Miljković je bio predsjednik Upravnog odbora preduzeća „Kladušnica“ u toku postupka privatizacije, kaže predsjednik Udruženja za zaštitu dioničara Kladušnice, Sead Šabanagić.

Šabanagić predvodi 97 bivših radnika pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, od septembra 2012. godine kada ima je tužba potvrđena.

Radnicima brčanskog Bosnaploda imovina nije oteta ali im je oteto pravo na rad i primanja koja su zaradili, ali novca jednostavno nema. Perspektivni prerađivač voća je u finansijskoj dubiozi skoro 20 miliona KM, koliko preduzeće i vrijedi!

Bosnaplod je 2003. godine kupio Nedžad Lević za 56.000 KM, i za tako malo novca dobio je milionski vrijedno preduzeće jer je obećao investirati u proizvodnju i zadržati 80 radnika. Međutim, veoma brzo je počelo počinje gomilanje dugova, a u martu ove godine u preduzeću je pokrenut stečajni postupak.

Da novca nema radnici su saznali u krugu fabrike dok su štrajkovali. Bivši direktor i većinski vlasnik Bosnaploda Nedžad Lević, u novembru prošle godine samo im je saopćio: “para nema i predložit ću stečaj”.
Potom se pokušao odvesti u svom skupocjenom mercedesu ali mu ogorčeni radnici to nisu dozvolili.

Stečajnog upravnika Stojana Jovića zapala je obaveza da u ovoj regionalno poznatoj fabrici pokuša spasiti što je moguće. A Jović kaže da je Bosnaplod jedan od rijetkih primjera preduzeća zdravih u tehničko-tehnološkom i infrastrukturnom smislu.

– Uz relativno mala ulaganja moguće je krenuti u proizvodnju, kaže Jović.

Značajan potencijal koji ranije iz ko zna kojih razloga nije dovoljno korišten, kaže Jović, nasadi su višnje i jabuke na 110 hektara zemljišta. Stečajni upravnik vjeruje da bi izdavanje pod zakup dijelova preduzeća bio jedan od načina da se poslovanje nastavi.

– Ono što je urušilo Bosnaplod u finansijskom smislu je prezaduženost. Preduzeće ima 13 miliona dugoročnih i još 2 miliona kratkoročnih dugovanja, kaže Jović.

Jović kaže da potencijale imaju, međutim, valja prvo sanirati štetu koja je već učinjena.

STAV STRUČNJAKA

Prof. Anto Domazet: u Federaciji izgubljene 4 milijarde KM vrijednosti!

U Federaciji Bosne i Hercegovine je od 1999. do 2011. godine prodato 1.079 firmi, dok su djelimično privatizirane 94 firme. Ukupno 9,027 milijardi KM, najvećim je dijelom naplaćeno u certifikatima, 8,4 milijarde, dok je gotovinom plaćeno oko 542 miliona KM.

Istovremeno je zbog nepoštivanja ugovornih obaveza kupaca, raskinuto 80 kupoprodajnih ugovora!

U Republici Srpskoj je do sada privatizirano 716 preduzeća, a njihovom se prodajom zaradilo 1,725 milijardi KM.

Međutim, prema podacima Sindikata RS-a, 67 posto privatiziranih preduzeća više ne radi!

Ured za privatizaciju Vlade Brčko distrikta skoro je okončao proces privatizacije. Zbog sudskog spora je od 27 planiranih, neprivatizirano još samo jedno preduzeće.

Pema procjenama stručnjaka Ekonomskog instituta u Sarajevu, profesora Ante Domazeta, samo je u Federaciji zbog loše privatizacije izgubljeno oko 4 milijarde KM državnog kapitala!

Domazet prioritetima smatra stvaranje kvalitetnijeg pravnog okvira za privatizaciju,  jačanje institucija te kontrolu njihovog rada. Potrebno je razmisliti, smatra Domazet, i o novim modelima: prodaji dionica radnicima ili samo ozbiljnim, dobro provjerenim investitorima.

– Korupcija u privatizaciji, dovela je do gubitaka u državnoj svojini koji su alocirani kao korist za kupce ili gubici kroz tržišnu konkurenciju. Do okončanja postupka privatizacije treba unaprijediti regulativu i metode prodaje državnog kapitala posebno u dijelu koji se odnosi na stečajeve. U uvjetima nastavka ekonomske krize, s padom interesa za investiranje, treba tražiti nove načine privatizacije kompanija. Potrebno je okončati reviziju privatizacije kako bi se jasno diferencirale zakonite od nezakonitih privatizacija i poduzele mjere za zaštitu integriteta državne svojine i osigurao dignitet cjelokupnog procesa privatizacije, smatra profesor Domazet.

Iako su i dosadašnji rezultati privatizacije katastrofalni nema još političke volje za reviziju. Mada, ekonomistica Svetlana Cenić kaže da je skeptična u pogledu rezultata tog procesa. Nije bilo spektakularnih rezultata Komisije za reviziju privatizacije u Republici Srpskoj.

U Federaciji je usvojen Zakon ali se rješavanje ključnih pitanja predviđa podzakonskim aktima, odnosno čeka se formiranje Agencije nadležne za reviziju.

Zakonsko rješenje koje bi spriječilo zastarijevanje kriminalnih privatizacija na nivou Federacije, u parlamentarnoj je proceduri.

Profesorica Svetlana Cenić smatra da napokon treba analizirati i ko su ljudi koji trenutno rukovode našim vrijednostima.

VOJSKA SOCIJALNIH SLUČAJEVA

Ismet Bajramović: Prodaja preduzeća za certifikate bila je čista prevara po zakonu!

Predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, Ismet Bajramović, kaže da se privatizacija u praksi uglavnom odvijala pogrešno i na štetu i države i radnika.

– Najgori način privatizacije, ako gledamo na koristi koju je trebala donijeti državi je javni upis dionica. Certifikati su na ulici kupovani po 4 posto od njihove nominalne vrijednosti, a prilikom kupovine državnog kapitala u procesu privatizacije metodom javnog upisa imali su 100- postotnu vrijednost. Može se reći da je to čista prevara, a sve po zakonu, kaže Bajramović.

Bez ikakve analize stvarne vrijednosti kapitala koji će se nakon rata naći “na bubnju”, građanima je po osnovu raznih potraživanja podijeljeno 16 milijardi KM u certifikatima. Potom su ih “ulični kupci” otkupljivali po lihvarskoj cijeni, da bi kasnije certifikati bili plasirani kroz privatizacione fondove za kupovinu državne imovine!

Bajramović kaže da se u Federaciji BiH hitno mora napraviti “inventura privatizacije”. Glavne krivce za loše rezultate vidi u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti iz vremena donošenja zakona i početka privatizacije.

– Poznato je koja je polítička opcija bila aktuelna u tim vremenima. Predlagani su i bolji zakoni i metode privatizacije od one koja je tad prihvaćena. Prije svega, morala se cijeniti prošlost nastanka kapitala u BiH, jer su radnici svojim odricanjima od ličnog dohotka finansirali sredstva za rad, vraćali podignute kredite za razvoj firmi, što je po “Markoviću” i bio osnov za upis dionica. Ali tadašnja politika se uplašila ponovnog “samoupravljanja”, a bila je potpomognuta i raznim međunarodnim lobijima i njihovim interesima. Nažalost, i pored dobrih modela privatizacije koje smo trebali slijediti, kao što je npr. bio slovenački, tadašnje politike su se opredijelile za najgoru moguću varijantu, za ruski scenarij. Sindikat BiH je u ratu ostao bez materijalnih sredstava, ali da smo ta sredstva imali, tužili bismo državu za otimačinu radničke imovine, kazao je Bajramović.

MOGLO JE BOLJE: DESET PRIČA S POZITIVNIM ISHODOM 

DOKAZALI DA JE MOGLO BOLJE: ACCOUNT izdvaja deset primjera privatizacije koji se mogu nazvati uspješnim, proizvodnja je nastavljena, sačuvana  su radna mjesta.

Tvornica cementa Kakanj vodeći je domaći proizvođač cementa. Od 2000. godine kao pilot program velike privatizacije za 55 miliona KM većinski dioničar  Cementare postaje međunarodna HeidelbergCement grupacija, tržišni lider u proizvodnji građevinskih materijala u svijetu. U povezanim preduzećima zapošljavaju oko 52.000 radnika. Obvezali su se do 2010. godine uložiti 95,95 miliona KM ali su u Cementaru i povezane djelatnosti uložili do sada više od 170 miliona!

U preduzeću MANN+HUMMEL.BA iz Tešnja zaposleno je 488 ljudi. Preduzeće nastaje 2005. godine, privatizacijom tešanjskog “Unico Filter”. Proizvode filtere i komponente za automobilsku industriju. Njemački MANN+HUMMEL vodeći je proizvođač filtera u svijetu a u tešanjsku fabriku uložili su do sada 24 miliona KM.

Bimal Brčko jedini je proizvođač jestivog ulja u Bosni i Hercegovini. Austrijski proizvodno-distributivni holding STUDEN & CO Holding i VFI Industry,  2002. godine osnivaju firmu Seed Olil Holdings u Beču i iste godine privatiziraju brčanski Bimal. Seed Olil Holdings preuzima 97 posto dionica Bimala, a do sada su u razvoj poslovanja uložili preko 60 miliona KM. Preduzeće zapošljava 214 radnika.

Građevinsko preduzeće Put je članica hrvatske Nexe Grupe, poslovnog sistema 30-tak firmi u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Nekadašnja kompanija Našicecement, koja će prerasti u Nexe grupu, 2002. godine na Sarajevskoj berzi kupuje 49,95 posto dionica GP Put za 3,45 miliona KM. Danas GP Put zapošljava 870 radnika, a rade na brojnim projektima u BiH i svijetu.

Rudnik krečnjaka Vijenac u Lukavcu jedan je od uspješnijih primjera privatizacije. Za 8 miliona KM 2010. godine su rudnik kupili Fabrika cementa Lukavac i fabrika iz koncerna Sisecam. Investirano je  oko 14 miliona KM u proizvodnju a oko 220 radnika ostalo je na svojim radnim mjestima.

Prema zvaničnim izvještajima Agencije za privatizaciju FBiH, uspješno je privatizirana i Tvornica dalekovodnih stubova d.d. Sarajevo 2006. godine. Tvornicu je za 0,5 miliona KM kupila Ortačka grupa ( 40 članova su radnici i menadžment preduzeća). Nominalna vrijednost 67 posto državnog kapitala  iznosila je 7,1 milion KM, ali je kupac dobio preduzeće jer je obećao 1,5 miliona KM investicija, zadržavanje 259 radnika. Sve obaveze izvršili su do 2009. godine.

Iako se Krivaja uglavnom spominje u negativnom kontekstu, međutim, tehničko-tehnološka cjelina “Metalna industrija”, prema pokazateljima APF-a a nakon kontrole izvršenja kupoprodajnih ugovora u Federaciji, uspješno je prodata.
Kupac je Ortačka grupa Seting i Sliško iz Žepča, te Matrix iz Zavidovića. Za 950.000 KM su 2007. godine kupili preduzeće, obećali zapošljavanje 71 radnika i 900.000 KM investicija. Prema izvještaju APF-a sve obaveze je kupac izvršio do 2009. godine.

Do pocetka rata u BiH, Natron je bio najveci proizvođač natron papira i ambalaže na Balkanu te među vodećim proizvođačima u Evropi. Turska kompanija Kastamonu Entegre članica Hayat grupe, 2005. godine kupila je 70 posto vlasničkog udjela u fabrici Natron u Maglaju, a do sada su u proizvodnju investirali više od 200 miliona KM. Zaposleno je 900 radnika.

Agencija za privatizaciju u FBiH je dionice u vrijednosti 2, 7 miliona KM, što odgovara 67 posto vrijednosti kapitala  „HEPOK“ Mostar“, prodala 2008. godine partnerskoj grupi Amko komerc iz Sarajeva i srbijanskoj firmi Vino župa iz Aleksandrovca. Kupci su se obvezali investirati 25 miliona KM.

Prijedorsko preduzeće MIRA vodeći je proizvođač konditorskih proizvoda u Bosni i Hercegovini, iako samo 18% svojih proizvoda plasiraju na domaće tržište.
Od 2001. godine posluju kao akcionarsko društvo, a 2003. godine Kraš d.d. Zagreb postaje većinski vlasnik, s učešćem od 75,67 posto kapitala.

 

ACCOUNT ANKETA: Korupcija u procesu privatizacije ima presudan uticaj

Šta o rezultatima privatizacijskog procesa, legislativi, te preporukama za efikasniju privatizaciju u BiH kažu: u Agenciji za privatizaciju FBiH (APF), Investiciono razvojnoj banci(IRB) RS (IRB od 2007. godine preuzima nadležnost od Direkcije za privatizaciju RS), u Uredu za privatizaciju Vlade Brčko distrikta, kantonalnim agencijama za privatizaciju, te menadžeri 35 privatiziranih i 35 neprivatiziranih preduzeća.

U istraživanju je sudjelovalo 141 preduzeća/agencija, a odgovori u dijelu ispitivanja koji se tiču preporuka za poboljšanje procesa, odnosno markiranja nedostataka, kao generalni problem ističu nedovoljnu kontrolu kupoprodajnih ugovora, nepripremljenost ukupnog konteksta za prodaju preduzeća, te nedovoljne mehanizme zaštite radnika.

–  Anketirani u 75 posto slučajeva smatraju da korupcija u procesu privatizacije ima preovlađujući uticaj.

– Na prostoru Federacije samo su u četiri slučaja nadležne agencije dale negativnu ocjenu dosadašnjem procesu privatizacije. U Repulici Srpskoj proces smatraju uspješnim, dok je negativna ocjena stigla iz Ureda Brčko distrikta.

– Ispitanici iz neprivatiziranih preduzeća u 75 posto odgovora smatraju da privatizacija ne bi poboljšala poslovanje njihovog preduzeća.

– U privatiziranim preduzećima su kao neke od ključnih smetnji poslovanju nakon privatizacije naveli: korupciju u državnim organima, nezainteresiranost akcionara za sudbinu preduzeća, način upisa vlasništva nad nekretninama, složen birokratski aparat, nerad političara, složenu političku situacija u zemlji, visoke poreze.
U Brčkom menadžmenti nijednog preduzeća nisu željeli sudjelovati u ispitivanju.

– Ukupno 79,3 posto odgovora iz privatiziranih preduzeća kaže da je sadašnja legislativa koja se tiče procesa privatizacije loša.

– Kao uzroke za loše rezultate privatizacije identificirali su odgovornost agencija, loše napisane kupoprodajne ugovore, nedostatak kontrole poštivanja kupoprodajnih ugovora, neodgovorne pojedince.

– Prema podacima prikupljenim u ovom istraživanju niti jedno tijelo za provedbu privatizacije  ne posjeduju podatke o broju preregistriranih ili ugašenih privatiziranih preduzeća.

– Ključne preporuke koje su anketirane nadležne agencije dale za poboljšanje procesa privatizacije odnose se izmjene zakona o preduzećima, izmjene pravilnika o kontroli izvršenja kupoprodajnih ugovora.

– Ispitanici u privatiziranim i neprivatiziranim preduzećima uglavnom smatraju kako treba tražiti čvršće garancije kupca za investicije i zapošljavanje.

(ACCOUNT)