Veliko istraživanje o pomirenju Hrvata, Srba i Bošnjaka

Autor 8.10.2012. u 15:21

Veliko istraživanje o pomirenju Hrvata, Srba i Bošnjaka

Tri četvrtine svih napetosti i nesporazuma nestat će s ovoga svijeta kad se postavimo u položaj naših protivnika i shvatimo njihovo stajalište.   Mahatma Gandhi

Veliko istraživanje  beogradskog psihologa dr. Nebojše Petrovića provedeno na 4824 mladih ljudi – uglavnom studenata – iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine potvrdilo je da na spremnost za etničko pomirenje utječu brojni socijalni, društveni i psihološki faktori.

Pokazalo se da najviše rezultate na Skali spremnosti za pomirenje imaju ispitanici iz miješanih brakova, potom Hrvati, pa Srbi, i na kraju Bošnjaci. Činjenicu da su Hrvati iz uzorka spremniji na pomirenje od Srba i Bošnjaka autor istraživanja tumači time što je polovina hrvatskog uzorka ispitivana u Rijeci, gdje studiraju osobe iz Istre i okolice Rijeke, regije koja je i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji slovila kao jedna od najliberalnijih i najtolerantnijih. Najmanju spremnost Bošnjaka, pak, objašnjava time što je među ispitanicima iz bosanskog uzorka bilo dosta izravnih žrtava rata, barem u smislu da su izgubili imovinu, kuće i imanja.

Ispitanicima je potom ponuđeno 20-ak društvenih ciljeva, od jake privrede i borbe protiv kriminala do europskih integracija i povećanja nataliteta, a oni su trebali izabrati one ciljeve koji su njima osobno najvažniji. Pokazalo se da najmanju spremnost za pomirenje u sva tri naroda iskazuju oni kojima su najvažniji društveni ciljevi jačanje obrambenih snaga, izgradnja jake nacionalne države i rast nataliteta.

Pokazalo se, također, da razlike među ispitanicima u najvećem broju osobina puno više ovise o odnosu prema pomirenju nego o nacionalnoj pripadnosti. Drugim riječima, ljudi iz sva tri naroda koji su skloniji pomirenju istodobno su međusobno vrlo bliski po vrijednostima za koje se zauzimaju, po uvjerenjima, stavovima i pogledu na život, pa autor zaključuje da „prije oni čine homogenu grupu nego svi pripadnici iste nacije“.

Što je još zanimljivije, i protivnici pomirenja – iako „drugu stranu“ vide kao najveće protivnike i vječite neprijatelje – po mnogočemu su slični upravo takvim istim ljudima s druge strane, mnogo sličniji nego svojim sunarodnjacima drukčijih svjetonazora (i drukčijeg odnosa prema pomirenju). Kako ističe dr. Petrović, “to ne treba previše čuditi ako imamo u vidu da su najzapaljiviji ‘branitelji srpstva od balija’ sve vrijeme slušali pretežno islamsku muziku, ili da danas najveći nacionalistički ekstremisti u Hrvatskoj uživaju slušajući prije svega srpske turbofolk pjevačice“.

Inovjerac nije ljudsko biće

To je možda i najzanimljiviji rezultat cijelog istraživanja. Činjenica da ljudi koji imaju sličan odnos prema pomirenju – bilo da je pozitivan ili negativan – i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni imaju i sličan socio-psihološki profil, odnosno bliska uvjerenja, vrijednosne i ideološke orijentacije – znači, sličan pogled na svijet – znači da osnovna linija podjele među ljudima i narodima bivše Jugoslavije ne samo što nije identična liniji nacionalnog razgraničenja nego upravo presijeca svaku naciju. Autor istraživanja smatra da bi već i samo osvještavanje te činjenice moglo imati „vrlo pozitivan efekt na osjećaj sličnosti s ljudima s druge strane nacionalne granice“.

Ta se sličnost vidi i na pitanju o životnim vrijednosnim orijentacijama, kod kojeg se ispitanike, ovisno o njihovim odgovorima, svrstavalo u jednu od osam poznatih vrijednosnih orijentacija (autoritarnost, konformizam, humanitarnost, religioznost, ravnopravnost spolova, demokratičnost, opći aktivizam, društveni aktivizam). Kao značajne prepreke pristupanju procesu pomirenja pokazale su se autoritarnost i religioznost: ispitanici s ovim orijentacijama u sva tri naroda su iskazivali najmanju spremnost za pomirenje.

Posebno je zanimljiv podatak da su oni koji visoko vrednuju religiju manje spremni i da oproste i da rehumaniziraju protivnika, odnosno da u njemu vide ljudsko biće. Kako sarkastično komentira autor istraživanja: „Ovdje nije bilo iznenađujućih povezanosti, osim paradoksa s religijom, ali je i taj paradoks bio očekivan.“

Slično je dobiveno i kod ispitivanja životnih stilova, kad su ispitanici na osnovi svojih odgovora svrstani u neki od deset stilova: utilitarni, spoznajni, religijski, „rukovođenje i moć“, altruistički, obiteljski, „popularnost i slava“, egoistički, prometejski, hedonistički. Opet se pokazalo kako je težnja ispitanika da proživi život kao dobar vjernik, u skladu s učenjem vlastite vjere, povezana s manjom spremnošću za pomirenje. Jedino je religijski stil negativno povezan sa sva četiri faktora spremnosti za pomirenje (nepovjerenje, suradnja, oprost, rehumanizacija protivnika), što je potpuno suprotno onome što bi vjera trebala davati čovjeku.

Ljevičari za pomirenje spremni

U pokušaju da objasni taj „religijski paradoks“, dr. Petrović piše: „U našoj regiji izgleda da ljudi u svojoj vjeri vide prije svega posebnost i nešto što ih razdvaja od drugih. Deklarirano religiozni ispitanici očito nisu to zbog načela svoje vjere, nego prije zbog naglašavanja jedine jasno vidljive razlike među ovim narodima, čime održavaju granice nacionalnog identiteta.

Mali broj ‘vjernika’ je, po svemu sudeći, čuo za općeljudske poruke svoje vjere, a još manji ih je razumio. Oni koji bi im trebali objasniti suštinu vjere, osim u rijetkim slučajevima, ne ulažu ni najmanje truda u tom pravcu, štoviše, oni potkrepljuju tu posebnost koja može biti ugrožena kad god se ne držimo podalje od inovjernih.“

Kod ideoloških orijentacija pokazalo se da oni koji sebe smatraju liberalnijim pokazuju veću spremnost za pomirenje od onih koji se procjenjuju konzervativnima. Što se tiče političke podjele ljevica-desnica, tu su razlike još veće.

Naime, stupanj slaganja ispitanika s pojedinim tvrdnjama iz Skale pokazao je da se mogu izlučiti dva jasna faktora – jedan zasićen tvrdnjama u vezi interesa nacije, obitelji, poštovanja kršćanskih vrijednosti, tradicije i protivljenja abortusu (što je autor nazvao „desničarskim“ faktorom), i drugi, s tvrdnjama koje zastupaju veću ulogu sindikata, besplatnu zdravstvenu zaštitu i školovanje te otvorenost prema utjecajima drugih (taj faktor autor je nazvao „ljevica“).

Pokazalo se da je spremnost za pomirenje jasno negativno povezana s „desničarskim“ faktorom, posebno s nepovjerenjem prema drugoj strani, dok je povezanost s „ljevičarskim“ faktorom izrazito pozitivna, i to posebno sa spremnošću za suradnju i rehumanizacijom protivnika.

Autor ističe da rezultati „jasno pokazuju kako u sve tri nacionalne grupe skorovi na ljevičarskom faktoru rastu, a na desničarskom opadaju s porastom spremnosti za pomirenje“.

Promatrano je i kako na spremnost za pomirenje utječe sklonost nacionalizmu, koja je detektirana tvrdnjama u kojima ispitanici nekritički veličaju vlastitu naciju i podcjenjuju druge nacije, ističu nepovjerenje u druge i podržavaju podvojenost među narodima.

Rezultati su pokazali iznimno visoku negativnu vezu nacionalizma i spremnosti za pomirenje: u sve tri države s porastom spremnosti za pomirenje značajno opada nacionalizam, a odnos prema nacionalnim manjinama postaje daleko pozitivniji. I obrnuto: s porastom protivljenja pomirenju značajno se povećava i stupanj izraženosti nacionalizma i ograničavanja prava manjina.

Ta je povezanost, piše dr. Petrović, „toliko velika da se može čak postaviti pitanje nije li onda svrsishodno da spremnost za pomirenje identificiramo isključivo s nedostatkom nacionalizma“.

Ispitivana je i socijalna distancija koju pripadnici sva tri naroda osjećaju prema pripadnicima druga dva naroda, ali i prema ostalim narodima u njihovu okruženju. Očekivano se pokazalo da je socijalna distancija vrlo visoko povezana sa spremnošću za pomirenje: ispitanici koji osjećaju socijalnu bliskost s drugim narodima mnogo su spremniji za pomirenje od onih koji ne prihvaćaju odnose s pripadnicima inih naroda.

No, kako ističe autor, ovdje su gotovo u istoj mjeri izražene i povezanosti sa socijalnom distancijom prema svim drugim narodima: i kod Srba i kod Hrvata i kod Bošnjaka oni koji su spremniji za pomirenje imaju manju socijalnu distanciju prema svim narodima u okruženju. „To ukazuje kod protivnika pomirenja na generalni negativniji odnos prema svim narodima osim svog. Dakle, izgleda da oni nemaju nešto protiv isključivo Srba ili Hrvata, kao bivših ratnih protivnika, već su prilično zatvoreni prema svim nacijama“, piše autor.

Ratne traume nisu presudne

Što se tiče psiholoških osobina, pokazalo se da one manje utječu na spremnost za pomirenje nego ranije navedene socijalne karakteristike: npr. agresivnije osobe doista su manje spremne na pomirenje, ali ta povezanost nije tako uvjerljiva kao one s nacionalizmom ili socijalnom distancijom.

Jedno od otkrića istraživanja jest da traumatičnost osobnog iskustva ne utječe presudno na spremnost za pomirenje. Naime, povezanost doživljene ratne traume i spremnosti za pomirenje postoji, u smislu da stradalnici teže prihvaćaju pomirenje, ali je ta povezanost neusporedivo manja od očekivanja. Autor tvrdi da „ovo jasno govori da i među onima koji su imali vrlo traumatična ratna iskustva može postojati veliki potencijal za pomirenje, dok, s druge strane, među onima koji nisu ni osjetili strahote rata možemo naći protivnike pomirenja“.

U zaključku istraživanja dr. Nebojša Petrović ističe da je pomirenje „nešto što se tiče svih članova društva koje je bilo u konfliktu i do njega nije moguće doći bez suglasnosti velike većine članova društva“. Ovo istraživanje je, prema njegovim riječima, pokazalo da u sve tri zemlje ima mnogo ljudi spremnih da pristupe pomirenju, te on zaključuje:

„Posebno bi bilo značajno osvijestiti ljudima sličnosti koje očito postoje između njih. Pokazati da najneprijatniji slučajevi i najmračniji pojedinci nisu sve ono što postoji na drugoj strani. Da tamo, s druge strane, ima najviše ljudi koji dijele iste brige i raduju se istim stvarima kao i oni sami. I koji isto tako strepe i plaše se naše strane na osnovu slike koja je stvorena o nama na osnovu najgorih s naše strane.“

DAMIR PILIĆ

 

Hrvati i Srbi vide se identično

Dr. Petrovića je zanimalo i kakve stereotipe Hrvati, Srbi i Bošnjaci imaju jedni prema drugima. Pokazalo se da Srbi najčešće vide Hrvate kao nacionaliste, podle, hladne, nadmene i dvolične, ali i kulturne i rodoljubive. Hrvati najčešće vide Srbe kao ratoborne, nacionaliste i agresivne, ali i rodoljubive.

Srbi najčešće vide Bošnjake kao religiozne, fanatične, fundamentaliste i nazadne, ali i gostoljubive. Bošnjaci najčešće vide Srbe kao okrutne, ratoborne, nacionaliste, nasilne i agresivne, ali i ponosne. Posebno ističu okrutnost Srba.

Bošnjaci najčešće vide Hrvate kao dvolične, podle, lukave, nacionaliste i neiskrene, ali i kulturne. Hrvati najčešće vide Bošnjake kao religiozne, a potom kao gostoljubive, pa kao konzervativne, duhovite, tradicionaliste i vesele.

Autor istraživanja zaključuje da Srbi i Hrvati jedni druge vide identično, i ta slika je donekle, ali ne pretjerano negativna. Bošnjaci u toj nijansi vide i Hrvate, dok Hrvati Bošnjake vide nešto manje negativno, gotovo na granici neutralnosti. Opći stereotipi su najnegativniji između Srba i Bošnjaka, a posebno je negativna slika Srba u očima Bošnjaka, što je i razumljivo imajući u vidu da se najsuroviji rat vodio u BiH, te da je bošnjački narod najviše stradao.

Rat su počeli Arkan i Merčep

Sedamnaest godina  nakon rata Hrvati i Srbi još uvijek se mrze kao psi, a Bošnjaci i dalje nikome ne vjeruju.

Nasreću, gornja rečenica nije potpuno istinita. Na nesreću, nije ni potpuno pogrešna: 17 godina nakon rata predsjednik Srbije javno tvrdi da je „Vukovar srpski grad“, dok čelnik drugog najvećeg hrvatskog grada ističe da „Srbi moraju znati gdje im je mjesto“. Suočen s retorikom preslikanom iz ratnih godina, čovjek doista može pomisliti da se ništa nije maklo s mrtve točke.

U ovih 17 godina napisani su milijuni stranica o tome što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, ali je najmanje pisano o načinima da se spirale međuetničke mržnje prekinu. Tu prazninu ispunjava knjiga beogradskog socijalnog psihologa dr. Nebojše Petrovića „Psihološke osnove pomirenja između Srba, Hrvata i Bošnjaka“, temeljena na istraživanju koje je autor proveo na gotovo 5000 ispitanika iz Hrvatske, Srbije i BiH.

U uvodu knjige autor obrće raširenu tezu da su do međuetničkog nasilja dovele vjekovne mržnje između naroda bivše Jugoslavije: njegova je teza da nisu mržnje dovele do nasilja, nego nasilje do mržnji. Konkretno, dr. Petrović tvrdi da su brutalni zločini paravojnih snaga bili onaj presudni faktor koji je u kratkom roku potaknuo međuetničku mržnju, dotad slabo izraženu.

„Možemo tvrditi da kasnije ogromno nasilje nije posljedica dotadašnjih mržnja među narodima, nego je jedino toliko visoka nametnuta razina nasilja mogla porušiti čvrsto zajedništvo koje je postojalo među ovim narodima“, piše autor.

Ističući da su južnoslavenski narodi desetljećima živjeli u zajedničkoj državi, temeljenoj na ideji „bratstva i jedinstva“, autor tvrdi da je ta ideja bila autentično prihvaćena u najširim slojevima stanovništva.

„Dokaz za to su i ogroman broj mješovitih brakova i izrazito nizak stupanj socijalne distancije zabilježen u svim istraživanjima do pred kraj osamdesetih. Ova bliskost je posebno bila izražena u etnički mješovitim sredinama u Hrvatskoj i gotovo u cijeloj BiH“, piše dr. Petrović, dodajući da su i u doba SFRJ postojale „enklave mržnje“, npr. u dijelovima dalmatinskog zaleđa, Hercegovine ili bosanskog Podrinja, uglavnom u selima, ali i ističući da su te enklave bile „zanemarive po veličini i utjecaju“.

Za širenje etničkih mržnja autor optužuje nacionalistička vodstva novih država, prije svih Slobodana Miloševića. Nakon dolaska HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, Beograd je kod hrvatskih Srba „poticao negativna sjećanja na zločinačku Pavelićevu državu, od koje se Tuđman nije želio jasno distancirati i tako obezvrijediti napade. Čak ih je i potkrepljivao govoreći da je ta država bila izraz ‘povijesnih težnji hrvatskog naroda’, kao i brojnim otpuštanjem Srba s radnih mjesta…“

Govoreći o zloj ulozi tadašnjih medija, dr. Petrović ističe Radio Knin, koji je „ustrajavao u iznošenju neistina i uvjeravanja u razjedinjujuće mitove, što je okrenulo jedne bespomoćne ljude protiv drugih jednako nevinih ljudi“.

No, autor primjećuje da uza sve to podrška militantnom nacionalizmu u Jugoslaviji ni pred sam rat nije bila baš razvijena, pa su nacionalistički političari, da bi raspirili mržnju, morali u pomoć pozvati „male grupe naoružanih nasilnika“, čije su nekontrolirane akcije i masakri civilnog stanovništva zatrovale međuetničku atmosferu u zemlji.

„Srž najvećih i najzloglasnijih paravojnih jedinica činili su fudbalski huligani“, piše dr. Petrović, s neskrivenom aluzijom na Željka Ražnjatovića Arkana, predratnog vođu navijača „Crvene zvezde“ i ratnog zapovjednika srpskih paravojnih postrojba koje su počinile velike zločine protiv nesrpskog civilnog stanovništva u Hrvatskoj i BiH.

No, lako je dokazati da su i druge strane imale svoje paravojne lidere koji su svojim etničkim zločinima proizveli strah kod stanovništva druge nacionalnosti: jednome od njih, Tomislavu Merčepu, u Zagrebu se upravo sudi zbog takvih zločina.

Kako bi utvrdio individualni potencijal da se pristupi pomirenju, autor je konstruirao „Skalu spremnosti za pomirenje“. Skala je sadržavala 40 tvrdnja kojima su ispitanici izražavali svoje slaganje ili neslaganje, a obuhvaćale su glavne faktore spremnosti za pomirenje: 1) nepovjerenje, 2) suradnja, 3) opraštanje i 4) rehumanizacija protivnika.

Istraživanje je provedeno na 4824 ljudi, mahom studenata, iz tri navedene države bivše Jugoslavije. Ispitivani su studenti sveučilišta u Rijeci, Zagrebu, Banjoj Luci, Sarajevu, Nišu, Novom Sadu i Beogradu: iz Hrvatske ima 1272 ispitanika. Rezultate istraživanja donosimo na sljedećim stranicama.

Dr. Nebojša Petrović, beogradski socijalni psiholog i autor knjige ‘Psihološke osnove pomirenja Srba, Hrvata i Bošnjaka’: Mnogo smo sličniji nego što mislimo

U uvodu knjige negirate raširenu tezu da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji izazvani vjekovnim mržnjama između njezinih naroda?

− Ne bih rekao da je ta teza raširena, barem među ozbiljnim istraživačima. Objektivna analiza odnosa među narodima nije prepoznavala takve mržnje. Primjer su istraživanja socijalne distancije koja su u raznim dijelovima tadašnje SFRJ proveli istraživači različitih nacionalnosti. Sva ta istraživanja, skoro sve do 1990. godine, jednodušno pokazuju gotovo potpun izostanak socijalne distancije i prihvaćanje i najbliskijih odnosa s osobama iz drugih južnoslavenskih naroda. Doduše, i tada je postojala socijalna distancija, ali samo prema Albancima.

Što to znači za proces pomirenja?

− Prije svega, pojam pomirenja često se razumije na različite načine. Najjednostavnije, pomirenje bi značilo povratak života u normalne tijekove; ne ulazak u raj, nego u svakodnevicu u kojoj nećemo biti potpuno opterećeni mislima vezanim uz sukob i osjećajima, većinom negativnima, prema prijašnjim protivnicima, u kojoj ćemo imati razrađene objektivne mehanizme, od pravnih do psiholoških, koji će nam pomoći da nadvladamo buduće nesuglasice koje su kao dio života neizbježne, a ne da ih stalno povezujemo s prethodnim sukobom i razmišljamo “što se drugo od Srba/Hrvata… moglo i očekivati”.

Koji bi bio glavni pokazatelj pomirenja?

− Mene najviše zanima da općenito dođe do balansiranije slike druge strane. Normalno je da svoju skupinu procjenjujemo donekle bolje nego skupine kojima ne pripadamo, ali u doba sukoba imamo potpuno polariziranu sliku, gdje smo “mi” idealizirani, dobri, pošteni, s potpuno plemenitim i ispravnim ciljevima, oni koji su nezasluženo patili…, dok je druga strana zla, podla, njihovi ciljevi nepravedni, a eventualna patnja potpuno zaslužena.

U svakom društvu stalno postoje ekstremne skupine koje imaju takve stavove o Drugome. Ali promjena takvih stavova i osjećaja kod najvećeg broja građana jest pokazatelj pomirenja. Promjena nikad neće, niti može biti takva da veliki broj građana kaže: “Mi smo loši, a oni su dobri.” Dovoljno je da kažu: “Mi smo nešto bolji, ali niti smo mi savršeno dobri i pravedni, niti su oni potpuno loši i nepravedni, s iznimkom konkretnih zločinaca.”

Kako to da su na pomirenje najmanje spremni ispitanici koji visoko vrednuju religiju? Zar ne bi trebalo biti obrnuto?

− U našim društvima religija je prije svega dio nacionalnog identiteta, a manje je povezana sa sadržajem vjerskih dogmi; kod mnogih uopće nije povezana. A nacionalni je identitet negativno vezan sa svim aspektima međugrupnih odnosa, te ovi rezultati ne iznenađuju.

U istraživanju imam jedno pitanje o osobnoj spremnosti na oprost, koje je formulirano gotovo identično kao u Novom zavjetu, s tim što je dodana odrednica “Srbima”, “Hrvatima” itd. Jedan ispitanik, student Teološkog fakulteta, na skali slaganja od 1 do 5 zaokružio je odgovor 1 – “uopće se ne slažem”. Zar to nije u potpunoj suprotnosti s onim što bi moralo biti osnovna ideja koja bi se trebala učiti i prihvatiti na tom fakultetu?! 

Ističete da po spremnosti za pomirenje, ali i brojnim drugim odlikama, veće sličnosti postoje između dijelova različitih naroda nego unutar istog naroda. Kako to tumačite?

− Tijekom rata ljudi stječu stereotipnu sliku o drugoj strani. Javlja se depersonalizacija pripadnika drugog naroda, svi se vide kao više-manje isti, čemu prethodi i dehumanizacija, jer se prenose samo loše informacije i slika se stječe na osnovi onih najgorih. Dio tog procesa su i točne informacije, ali je konačni zaključak duboko netočan.

Npr., prenose se informacije o realnim Arkanovim zločinima, a onda se dodaje da je on Srbin, što je također točno, te da su svi Srbi isti, a kako znamo kakav je jedan, to možemo reći i za sve. U procesu pomirenja ne možemo obrnuti neku istinu i reći da neki zločin nije postojao, ali moramo provesti personalizaciju druge strane.

Kako se to provodi?

− Činjenica Arkanovih zločina ostaje, ali njezina potpuno neopravdana generalizacija na sve Srbe mora biti poništena. Zato je od goleme važnosti osvijestiti ljudima da i s druge strane ima onih “koji nepoznati od tebe žive tvojim životom”, kako reče Tin. I čak da su nam neki od “njih” po životnim vrijednostima, idealima, muzici koju slušaju i knjigama koje čitaju bliži nego neki koji žive uz nas i s kojima dijelimo nacionalnost i državljanstvo.

A vrlo je znano da kad otkrijemo da nam je netko po nečemu sličan, to povećava bliskost među tim osobama. Zato je upućivanje na tu realno postojeću bliskost − koju ljudi polako otkrivaju kroz osobne kontakte, preko gledanja filmova i slično − vrlo važno za proces pomirenja.

Zašto se 17 godina nakon rata ljudi još uvijek toliko mrze?

− Ne bih se složio s vama. Usporedimo situaciju u odnosima između Srbije i Hrvatske 1996. i 2012. godine. Je li bilo sigurno putovati 1996. godine? Je li bilo viza? Možemo li danas kupiti Bajadere ili Pelinkovac u svakoj prodavaonici u Beogradu, jesu li tijekom ljeta billboardi po Srbiji prepuni poruka “Tako lepa, tako blizu”, imamo li vrlo česte muzičke koncerte u objema državama, imamo li praktički zajedničku košarkašku ligu?

Jesmo li već godinama članovi zajedničke ekonomske organizacije CEFTA? U knjigama o pomirenju, kad se navodi što je sve nužno učiniti, nabrajaju se baš ovi elementi. Praktički, svi su ispunjeni. No, složio bih se da ne možemo reći da je proces pomirenja završen.

Što je još potrebno?

− Osim grupica ekstremista koji postoje svuda, što je zaista veliki problem koji još uvijek uključuje veliki dio stanovništva? To su konfliktni nacionalni narativi koji djeluju automatski, kao prečaci u mišljenju, i uzimaju se zdravo za gotovo. Oni su stvoreni i očvrsnuli su tijekom sukoba, ali su ostali po inerciji, pa kad netko npr. u Hrvatskoj spomene Srbe ili Srbiju, i dalje se kod mnogih u glavi automatski upali crvena lampica i javi neki stupanj sumnjičavosti. Naravno, ovo važi i za drugu stranu.

Kako pomiriti različite snage unutar jednog društva, koje ne gledaju jednako na proces pomirenja?

− Preporučio bih nešto što bih nazvao “multitrack pomirenje” − pomirenje različitih brzina kod različitih dijelova populacije. Niti tko ima pravo prisiljavati druge na pomirenje ili na bratstvo i jedinstvo, niti tko ima pravo drugima zabranjivati kontakte, suradnju, ako žele, i ljubav. Nije dobro da čitava društva, sastavljena od različitih ljudi, idu istom brzinom u smjeru pomirenja. Nekima bi to bilo prebrzo, drugima presporo, i malo bi tko bio zadovoljan.

Ako se dopusti da svatko ide brzinom koja mu odgovara, proces pomirenja bio bi brži, jer bi se najprije sastali oni koji su najsličniji i najzainteresiraniji, koji bi vjerojatnije doživjeli pozitivna iskustva i tako onim sumnjičavijima dali poticaj da i oni krenu tim putem. Ne može se očekivati da čitava društva budu u idealnim odnosima, ali može se stvoriti prihvatljiv i pozitivan balans za koji bi se većina nas složila da ga možemo nazvati pomirenjem.

Kakva su vaša osobna iskustva s ratom u bivšoj Jugoslaviji?

− Srećom, nisam sudjelovao u ratu, niti moji bližnji. No, svi smo neizravno bili pogođeni, barem ekonomski. Zbog sankcija smo proživotarili veliki dio života, čitavo zadnje desetljeće 20. stoljeća. Ne samo da nismo putovali ni na more, ni u inozemstvo, nego smo teško osiguravali i osnovne potrebe, pa moja je obitelj prvi televizor u boji kupila 2001. godine. No, sve je to sitnica prema iskustvima ljudi koji su preživjeli logore i kojima su stradali najbliži.

Slobodna Dalmacija

Autor 8.10.2012. u 15:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija