Vikend-Srbi i vikend-Bošnjaci

Boris Dežulović
Autor 8.8.2013. u 15:15

Vikend-Srbi i vikend-Bošnjaci

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš li, kaže, onaj kad je mali Jovica doselio u Zagreb pa htio s djecom pred zgradom da igra fudbal, a oni mu rekli da može ako će se zvati Ivica i igrati nogomet? Kako ne znam, rekoh, kad se nije odazivao ocu jer se sad zove Ivica, pa ćale popizdio i nalupao ga. “Nisam ni pet minuta Hrvat, a već mi Srbi jebu majku.” Taj je star ko “golf”.
E, al’ ne taj, na to će Kožo. Nego onaj kad je Ivica došao u Široki Brijeg. Taj, rekoh, ne znam.

Elem, došao Ivica u Široki u Općinu, dobardan, faljenisus, ja bih se, veli, prijavio u povjerenstvo za popis stanovništva. Nema problema, ljubazno ga dočeka predsjednik povjerenstva, kažite što ste vi? Kako mislite što sam ja?, zbunio se Ivica. Pa po nacionalnoj vjeroispovijesti. A to, nasmijao se Ivica, Hrvat. Auu, pogleda ga ovaj sažaljivo, u tom slučaju žao mi je, ali ne može. Kako ne može?, iznenadio se Ivica. Takva je direktiva, odgovori mu predsjednik povjerenstva. Iz Sarajeva došao ferman da u općinskim popisnim odborima mora biti po jedan predstavnik svakoga od tri konstitutivna naroda, plus jedan iz redova ostalih. A Hrvata, Bogu hvala, imamo za entitet.
Jedino – povjerljivo on pogleda Ivicu ravno u oči – da se prijaviš kao Srbin. Tanki smo, veli, sa Srbima.

Postao Ivica tako Srbin i bogami odmah dobio posao u popisnom odboru Opštine Široki Breg. Dobro mu i išao posao, pravo se uživio u svoju novu nacionalnu vjeroispovijest, malo se kao i šegačio s kolegama, “gde ste pičke katoličke”, “ćao ujke”, i sve tako, ko veli da je uvjerljivije. Pa ga baš krenulo. “Je li bre ustaše”, pitao tako na jednom sastanku pred općinski popis stanovništva, “ako na hrvatskom nije opština nego općina, zaćo onda nije i stanovnićvo?” Tu jednom članu povjerenstva, mrkom nekom tipu u majici na Thompsona, konačno dozlogrdila njegova zajebancija, pa ga odalapio fasciklom po glavi, sve mu psujući majku četničku.
– Jebiga – požalio se Ivica predsjedniku – nisam ni jedan dan Srbin, a već mi Hrvati jebaše majku!

Nije, eto, toga u Širokome bilo još od Titine Jugoslavije. Toga da netko u Općini dobije posao samo zato što je Srbin. Komunisti su bili perfidniji. Nije nigdje otvoreno pisalo, štajaznam, “Skupština općine Lištica traži općinskog referenta, uvjeti: završena srednja birotehnička škola, tri godine iskustva, otac Srbin, majka manje važno”. Bogami se ni tada nisu tražila četiri S, nego samo tri. Srednja stručna sprema. A sada – sva četiri. Samo Srbin stanovništvo spasava. Ne traže se “za popis stanovništva srednje stručno – spremni!”, već “srednje stručno sprem’te se, sprem’te”.
Gotovo četvrt stoljeća poslije Jugoslavije – džabe im i Domovinski rat, i Herceg-Bosna, i Županija, i oba HDZ-a – opet se tako u općinama zapadne Hercegovine zapošljavaju Srbi. A sve po već zloglasnoj direktivi iz Sarajeva, da se općinski odbori za nadzor popisa stanovništva imaju sastavljati po republičkom ključu. Pardon, nacionalnom.

U zapadnohercegovačkim gradovima, međutim, lakše je na ulici naći sto eura nego Bošnjaka. Sa Ostalima još i nekako: više Amerikanaca ima u Košarkaškom klubu Široki Brijeg nego Srba u cijeloj općini.
Našli se tako u zapadnoj Hercegovini u situaciji. Situacija, ukratko, to je ono kad je popis stanovništva od upravo vitalnog značaja za bosanskohercegovačke Hrvate, a kad za taj popis trebaju – Srbe i Bošnjake. Kad im dakle trebaju pravoslavci i muslimani da bi se ustvrdilo kako je zapadna Hercegovina čista katolička. Kad će drumovi, što reče narodni pjesnik, poželjet’ Turaka, a Turaka više biti neće.

Započela stoga u hercegovačkim županijama grozničava potraga za Srbima i Bošnjacima. Nisu ih tako tražili ni devedeset treće. Obilaze općinski referenti zabita sela, kucaju po kućama i traže nekoga, bilo koga, samo da nije Hrvat.

– Kako mislite, Hrvat? – podozrivo član općinskog povjerenstva u jednom selu kraj Ljubuškog gleda u čovjeka što mu je nepovjerljivo odškrinuo vrata.
– Lijepo – odgovorio domaćin pod ahmedijom, sumnjičavo općinaru gledajući preko ramena.
– Muharem Kemalbećirević? – čita ovaj s papira. – Od oca rahmetli Adnana?
– Ja – oprezno će domaćin.
– A Hrvat katolik?!
– Ja.
– Hodža, pa katolik?
– Ja.

U drugom nekom selu, priča se, konačno našli jednog Srbina, pa se posvađali čiji je: iz Gruda kažu da selo pripada njihovoj općini, u Posušju pak tvrde da pripada njima. Jednome u Čapljini čak palo na pamet da pogledaju da nije slučajno u Dretelju ostao koji Bošnjak. U Stocu, opet, netko predložio da se organizira razmjena s opštinom Ljubinje. Sve dok se u Sarajevu nisu dosjetili, pa predložili hercegovačkim Hrvatima da nađu među sobom dragovoljce što će se u popisno povjerenstvo formalno prijaviti kao Srbi ili Bošnjaci.
Znaju, uostalom, u Sarajevu kako se to radi. Oni se prijavljuju u Hrvate i za Predsjedništvo države, a kamoli neće u nekakav općinski odbor. Pa ako može Komšić sedam godina biti Hrvat, može i Ivica jedan dan biti Srbin.

Nije, eto, toga bilo od još Karađorđevića. Toga da se živ Hrvat za komad obradive zemlje upisuje u pravoslavce. Ova zemlja za obrađivanje, međutim, nije mala – valja statistički obraditi cijele kantone! – pa krenuli Hercegovci tražiti dragovoljce za Srbe i Bošnjake u popisnim odborima. Objasnili im da to nije ništa strašno, samo jedan dan, bit će, kako se to kaže, vikend-Srbi, i već sutradan, u ponedjeljak, gvardijan će ih osobno vratiti vjeri pradjedova. Samo je, jebiga, malo nezgodno što taj jedan dan u životu Srbina Ivice pada baš na dan popisa stanovništva.
Džabe će ga, naime, sutradan gvardijan krstiti – sljedećih deset godina, sve do novog popisa, Ivici je biti Srbin zarobljen u tijelu Hrvata. Takozvani “statistički Srbin”. A statistika je, znamo, baš kao zarobljeni Srbin: sve otkriva, a ništa ne pokazuje.

Statistički će tako i u Širokome biti jedan Srbin. Statistički, neće nesrećnik biti Srbin ni jedan cijeli dan, a već će najebati od Hrvata.
– Od Hrvata? – iznenadit će se predsjednik popisnog povjerenstva.
– Dabome – žalit će se Ivica, pokazujući na onoga mrkog člana povjerenstva u crnoj majici na Thompsona, što ga je odalapio fasciklom i opsovao mu majku četničku.
– Domagoj Zvonimir?! – nasmijat će se predsjednik. – Nije ti Domagoj Hrvat. On je Bošnjak.

Oslobođenje

Boris Dežulović
Autor 8.8.2013. u 15:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija