VIKTOR IVANČIĆ: CRNA RUPA

Viktor Ivančić
Autor 23.5.2014. u 10:53

VIKTOR IVANČIĆ: CRNA RUPA

Imamo posla sa simboličkom eksploatacijom jedne praznine, s ingenioznom idejom da golema crna rupa koja zjapi na mjestu nekadašnje Ulice Prvoga splitskog partizanskog odreda posluži kao izvorište imaginarnog identiteta

Piše: Viktor Ivančić-Novosti

Sudeći po premještanju trupa, u Hrvatskoj se opet sprema velika ideološka bitka: simpatizeri ustaštva razvijaju široku antifašističku frontu.

Trend nipošto nije nov, ali je ovih dana, osobito u suhim južnim krajevima, naglo dobio na ubrzanju. U Splitu, recimo, nikada nije zabilježen toliki broj deklariranih antifašista kao poslije (sada već legendarnog) performansa gradonačelnika Ive Baldasara, kada je na Dan pobjede nad fašizmom otkrio spomenik jedinici nazvanoj po ustaškome ratnom zločincu, postrojio se uz crnokošuljaše okićene nacističkim simbolima i revno zapljeskao na ustaški pozdrav „Za dom spremni“.

Prividan simbolički kaos, uzrokovan eksplozijom proturječja, naknadnom je elaboracijom doveden u kakav-takav ideološki red: Baldasar je objasnio da je njegov postupak u duhu najsvjetlijih antifašističkih tradicija, naglasio kako bi sutra isti čin bez dvoumljenja ponovio, njegova je moralna dužnost „odati počast palima za Hrvatsku“, i osim svega se smatra ujediniteljem, a ne nekim tko će „dijeliti hrvatski nacionalni korpus“.

Uslijedila je koordinirana i medijski snažno poduprta obrana nove antifašističke vedete od „grubih javnih napada“ koji dolaze od „nekakvih udruga“ i „nekih novinara“, uz neizbježno pitanje „gdje su dotični bili u vrijeme Domovinskog rata“ – naime „kada su četnički fašisti napali udružene hrvatske sinove ustaša, partizana i domobrana“ – pitanje od kojeg je i samome Baldasaru po svemu sudeći uzdrhtala memorija, budući da je spomenuto slavno razdoblje proveo u susjednoj Italiji. Posredstvom Slobodne Dalmacije, ključan obol ovoj epidemiji antifašizma dala je Koordinacija ratnih postrojbi Splitsko-dalmatinske županije, i to pojedinačnim svjetonazorskim legitimiranjem.

Bojnik Ivica Bubić, predsjednik Udruge veterana 158. brigade i 6. domobranske pukovnije, tako je ustvrdio: „Među nama braniteljima nema fašista! Svi smo antifašisti!“ Predsjednik splitske Hvidre Mario Tomasović istaknuo je da su „hrvatski branitelji suvremeni antifašisti kao što su to bili hrvatski sinovi i kćeri s našeg dalmatinskog krša koji su poginuli u NOB-u“. A na kraju balade je i sam pukovnik Marko Skejo, ratni zapovjednik HOS-ove bojne, čovjek koji je na svečanosti otkrivanja spomenika okupljene pozdravio ustaškim pokličem, kategorično izjavio: „Mi smo nova generacija antifašista koja se borila protiv četničkih fašista.“

Naposljetku je pala odluka da se verbalno utvrđivanje identiteta osnaži primjerenom obrednom gestom. Oslanjajući se na Baldasarovu izjavu kako između bojne „Rafael vitez Boban“ i Prvoga splitskog partizanskog odreda „nema razlike“, jer su se „jednako borili za Hrvatsku“, svježe antifašističke snage zajedno s gradonačelnikom položit će vijenac na spomen-obilježje Prvome splitskom odredu. Za pretpostaviti je da će s tog zabačenog znamena prethodno biti uklonjeni kukasti križevi kojima je godinama prekriven, te da će pomirbeni spektakl – izravna demonstracija „suživota i tolerancije“, kako je rečeno – biti opslužen odgovarajućom medijskom pompom. Shodno aktivnoj uređivačkoj politici, Slobodna Dalmacija će vjerojatno biti pokrovitelj rituala, pošto je već sada inicijativu radosno oglasila na naslovnoj stranici, uz masno otisnutu parolu: „Mi smo antifašisti kao oni poginuli u NOB-u.“

Jedan detalj, međutim, naprosto bode oči i vabi na to da se ova dirljiva akcija sagleda iz nešto drugačije perspektive. Nekoć se, naime, u zgradu Slobodne Dalmacije ulazilo upravo s Ulice Prvoga splitskog partizanskog odreda, a već neko vrijeme nije tako. Ne zbog toga što je novinski pogon u međuvremenu premješten u dugopoljsku pustopoljinu, nego zato jer se rečena gradska prometnica sada naziva Ulicom hrvatske mornarice.

Kao simbolički topos, Prvi splitski odred uklonjen je s mape grada još početkom devedesetih, aktom gole političke samovolje, u paketu s Ulicom žrtava fašizma i brojnim drugim „nakazama“ partizanskog porijekla, i nije tamo vraćen do danas, makar je, podsjetimo, nakon terminatorskog HDZ-a Baldasarov SDP u nekoliko mandata konzumirao lokalnu vlast. To je bez sumnje čvrsto jamstvo da će predstojeća smotra „nove generacije antifašista“, s Prvim splitskim odredom u samome središtu obredne svetkovine, imati i dodatnu mističnu notu, jer je očito da se kani obaviti programska identifikacija s onim što je programski zatrto.

Kako u svjetlu te činjenice – odnosno tog nedostatka – razumjeti tekuću seobu pripadnosti i terminološku šizofreniju kojom je ona praćena?

Imamo, dakle, posla sa simboličkom eksploatacijom jedne praznine, s ingenioznom idejom da golema crna rupa koja zjapi na mjestu nekadašnje Ulice Prvoga splitskog partizanskog odreda posluži kao izvorište imaginarnog identiteta. Da prizor mogu promatrati iz kakvog antifašističkog raja, pokojni bi skojevci zacijelo bili fascinirani: s njima se poistovjećuju oni koji su im priredili dvostruko smaknuće, koji su ih pedeset godina nakon smrti administrativnim putem poslali na stratište i koji u sadašnjem grotesknom činu identificiranja, dočaranom teatralnim polaganjem vijenca, ne vide nikakav nesporazum.

Stoga bi, za promjenu, možda bilo uputno da se praktični učinak profašističkih stremljenja, zbog kojih ova zemlja suviše često nalikuje zagušljivoj staji s ugraviranim slovom U na ulazu, ne mjeri po tome koliko „Rafaela Bobana“ ima, nego koliko Prvoga splitskog odreda nema, a nema ga zahvaljujući dosluhu koji se sistematski ovjerava u vladajućem političkom centru. Drugim riječima, simbolička poželjnost Prvoga splitskog partizanskog odreda adekvatna je njegovoj odsutnosti. Trećim riječima, stvarni se fašistoidni karakter nove pomiriteljske inicijative krije upravo u njenom agresivno razglašenom antifašizmu.

Naravno, retoričko bjekstvo Ive Baldasara od politike i ideologije, praćeno upornim ponavljanjem da on nije „ni lijevi ni desni“, „ni crveni ni crni“, predstavlja prvorazredan ideološki postupak, a on je samo element u regularnom pogonu hrvatskoga mitotvorstva, neprestanoj proizvodnji službene legende o djevičanski čistom „domovinskom ratu“ i stvaranju samostalne države.

Mit nije podložan preispitivanju, njime dobivamo pročišćenu verziju „istine“ što se ima uzimati zdravo za gotovo. Zbog toga će, pod imperativom žurne denacifikacije IX. bojne HOS-a, u konačnome ratnom saldu biti izostavljena okrvavljena glava Tončija Majića, na primjer, koji je pripadnike te jedinice pokušao spriječiti u nasilnome zauzimanju „srpskih stanova“, uz napomenu da su ih ovi u Splitu oteli pozamašan broj – naročito u Ulici Ruđera Boškovića, gdje se danas s ciničnim ponosom uzdiže mramorni spomenik – smatrajući kako im po ratničkim i etničkim zaslugama isti pripadaju.

Nezgodna istina, prema tome, glasi da se neofašistički profil HOS-ove postrojbe nije iscrpljivao u njenom nazivu i insignijama, nego u njenoj oslobodilačkoj praksi, a još je manje zgodna spoznaja da ta praksa nije bila ni najmanje ekskluzivna. Jednako kao što famozna ustašonostalgija u Hrvatskoj, nasuprot oficijelnim tumačenjima, nije imala sentimentalno-pomodna obilježja, već je nastupila kao djelatan državni projekt s vrlo konkretnim i osmišljenim posljedicama.

Splitski gradonačelnik, dakako, to ne shvaća. On je iznad politike i ideologije. Zauzet je izradom kulisa i drugim komunalnim poslovima. Upravo pokušava dovršiti Most nacionalnog jedinstva, provizornu drvenu sklepotinu nad onom crnom rupom koja se zove Prvi splitski odred.

Spremnost da jednokratno posegne za romantikom partizanskog stradanja ne bi li nositelji ustaških uniformi stekli članske iskaznice antifašista – usprkos činjenici da je Prvi splitski odred siledžijski uklonjen iz simboličkog univerzuma grada i da već duže od dva desetljeća trune na deponiju zabranjenih sjećanja – svjedoči o Baldasarovoj silnoj političkoj bijedi, tolikoj da čak i intelektualni žohari poput Slavena Letice nalaze potrebu da mu plješću na otvorenoj sceni. Kada se u uskoro društvu Marka Skeje pojavi pred devastiranim i unakaženim spomen-obilježjem, barem ćemo znati pravu svrhu posjeta: donosioci vijenca dolaze se uvjeriti da su pali partizani doista nepovratno mrtvi.

Viktor Ivančić
Autor 23.5.2014. u 10:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija