Viktor Ivančić: DIM MEMORIAM

Viktor Ivančić
Autor 25.2.2012. u 19:30

Viktor Ivančić: DIM MEMORIAM

Postoje podanici koji uspijevaju nadživjeti svakog gospodara. Mijenjaju ih poput čarapa, šalju na vječna lovišta i pronalaze nove korisnike svoje servilnosti. Hrvatska povijest puzanja vrvi istinskim herojima


Mnogim su kolegama potekle suze na komemoraciji povodom smrti Milorada Bibića Mosora, održanoj prošlog ponedjeljka u redakciji „Slobodne Dalmacije“, a ako je suditi po novinskim izvještajima i priloženim fotografijama, među najuplakanijima bio je Krunoslav Kljaković, glavni urednik lista. Kadar u kojem rukom pokriva oči, plasiran na donjem dijelu stranice, bez sumnje je potresan. U prigodnome govoru, s grčem na licu i tugom u srcu, od pokojnog novinara oprostio se biranim riječima:
„Mislim da je Mosor utisnuo posebni timbar ‘Slobodnoj Dalmaciji’, da je postao njezin zaštitni znak i da mu pripada mjesto u kući slavnih, uz dva Joška, uz Smoju, uz Popa i druge naše besmrtnike koje mlađi naraštaji novinara, prvenstveno radi sebe, ne bi smjeli zaboraviti.“
Ni na koji način ne bih htio remetiti ekstazu općeg žalovanja – tim više što sam kolegu Mosora iznimno cijenio – ali priznajem da me mala galerija u „kući slavnih“, kratki popis „besmrtnika“ što ga je izložio glavni urednik splitskog dnevnika, na poseban način uznemiruje: ne zbog toga što navedene ne bi trebalo smatrati „slavnima“ ili „besmrtnima“ – ma što to značilo – ili što Miloradu Bibiću uz njih ne bi bilo mjesto – ma što to značilo – nego zbog činjenice da je spisak odabranih pokojnika, „slavnih“ i „besmrtnih“, sastavio upravo Krunoslav Kljaković, čovjek koji ih je znalački nadživio. I to ispred „Slobodne Dalmacije“, kuće koja ih je znalački sahranila.
Momčilo Popadić imao je sreću da umre u osvit rata, zgrožen nacionalističkom histerijom koja je tada bujala sa svih strana, ali nije dočekao njene krajnje konzekvence. Miljenko Smoje, pak, istjeran je iz „Slobodne Dalmacije“ kao šugavi pas, da bi onda na stranicama novina za koje je četrdeset godina pisao osvanule bezočne difamacije i potjernice, da bi čitatelji bili konstantno huškani na obračun s „jugofilom“, „autonomašem“ i „izdajnikom hrvatstva“, da bi bila otvorena sezona lova na njegovu glavu i potrajala sve do piščeve smrti u listopadu 1995. godine. Krunoslav Kljaković, pouzdani profesionalac, u to je vrijeme bio jedan od stupova takve uređivačke politike.
S memorijom ne stojim najbolje, pa nisam siguran je li taj listopad 1995. zatekao Kljakovića na mjestu glavnog urednika „Slobodne Dalmacije“ ili na poziciji njegova zamjenika, ali je sigurno da se današnji ožalošćeni čuvar tradicije nije pojavio na Smojinome sprovodu, među onom šačicom sumnjivaca koje su nadgledali agenti tajne policije, koliko god „slavan“ i „besmrtan“ taj mrtvac bio, koliko god on utiskivao „posebni timbar ‘Slobodnoj Dalmaciji’“, niti je u redakcijskim prostorijama upriličena komemoracija gdje bi Kljaković sa svojim uredničkim autoritetom poručio mlađim novinarskim naraštajima da stanara iz „kuće slavnih“ ne smiju zaboraviti, „prvenstveno radi sebe“.
Smojatanje je nastupilo kasnije, kada je društvena klima postala nešto toplija i pitomija, led se otapao i stvarao višak tekućine dostatan za ispiranje savjesti, a „jugofil“ i „autonomaš“ – budući pouzdano mrtav – više nije bio pogodan za linč, već je mogao poslužiti kao resurs pomoću kojeg bi se ostvarili stanoviti moralni profiti i obavilo usputno retuširanje tradicije. Posthumna intimizacija obavljena je halapljivo i uz dosta pompe: inicijativa za Smojinu ulicu, inicijativa za Smojinu bistu, inicijativa za tiskanje Smojinih knjiga, po cijeni od 19,99 kuna… sve su to propagandisti iz „Slobodne Dalmacije“, s posebnim talentom za mitotvorstvo, udarnički odradili, a da im se pritom nije omakla ni jedna autorefleksivna rečenica, nekakav minijaturni iskaz gdje bi se dotaknuli vlastitoga udjela u progonu „besmrtnoga“ pisca. Spomenik Miljenku Smoji klesale su iste uredničke ruke koje su mu, neku godinu ranije, marljivo kopale raku i odbijale napisati nekrolog.
Tu su još „dva Joška“, od kojih ni jedan nije notorni Čelan, nego su to dva Kljakovićeva prethodnika, dva glavna urednika, dva „besmrtnika“, Franceschi i Kulušić. Potonji je bio najveći urednik što ga je „Slobodna Dalmacija“ imala, čovjek koji je tim novinama osigurao ugled, tiražu i najvišu profesionalnu razinu, da bi u proljeće 1993., kada po svoj medijski trofej dolaze Miroslav Kutle i HDZ, iz kuće u kojoj je radio od svoje šesnaeste godine bio bez krzmanja degažiran na ulicu, uz potporu Kljakovića i kompanije, uz histeričnu dreku, uz fizičke prijetnje i sumanute optužbe da je „uređivao novine JNA“ i „potkopavao hrvatsku državu“, što ga je naposljetku koštalo prerane smrti.
Krunoslav je Kljaković u to vrijeme bio glavni urednik „Nedjeljne Dalmacije“ i još ranije sklopio pakt s HDZ-om, lišio se „Ferala“ i drugih „protuhrvatskih“ balasta, otvorio stranice tjednika veselom nacionalističkom orgijanju, opstruirao štrajk novinara „Slobodne Dalmacije“ za nezavisnost svoga lista, a zatim avansirao u Kutlina kućnog ljubimca, postao nositelj odgovornih dužnosti u dnevnom izdanju, najprije zamjenik glavnog urednika, pa glavni urednik, pa član uprave poduzeća, dajući nemjerljiv kreativan doprinos tadašnjoj proizvodnji žurnalističkih gadosti. Nakon što je „Slobodnu“ preuzeo Ninoslav Pavić, zadržao je status kućnoga ljubimca, naviknut da donosi papuče, sluša komande i oblizuje njuškicu u opuštenijim prilikama, uz sličnu liniju interne promocije: najprije pomoćnik glavnog urednika, pa glavni urednik… ali sada s liberalno-građanskim nastupnim gardom, s bolje skrojenim odijelom, sa svjetonazorom koji je prilagođen idejnim zasadama korporacije, s članskom iskaznicom Rotary kluba i navadom da u svečanim trenucima javno odlikuje „besmrtnike“, otvara vrata „kuće slavnih“ i poučava mlađe kolege o tome koga ne smiju zaboraviti, „prvenstveno radi sebe“.
Joško Kulušić umro je za radnim stolom u redakciji lista koji se nije zvao „Slobodna Dalmacija“. U „Slobodnoj Dalmaciji“ bio je nepoželjan – poput desetaka onih koji su odatle u istoj turi šutnuti – a život bez novinarstva nije imao smisla. Pronašao ga je sutradan ujutro drugi od „dva Joška“, njegov nerazdvojni prijatelj, podignuo mu glavu koja je klonula uz pisaću mašinu i skoro svisnuo od tuge. Nije tog sumornog jutra bilo Kljakovića u blizini. On je bio sklonjen na odgovornoj uredničkoj dužnosti i obavio ju je, po običaju, dosta kvalitetno: ni nekrologa, ni komemoracije, jedva da je profesionalni pogon „Slobodne Dalmacije“ uspio izlučiti šturu vijest o smrti čovjeka koji ju je izdigao od prosjeka.
Još i danas, međutim, čuvam materijalni trag o njegovu uskrsnuću. Ta vijest u „Slobodnoj Dalmaciji“ iz veljače 2000. godine započinjala je ovako: „U povodu druge godišnjice smrti velikana hrvatskog novinarstva i dugogodišnjeg glavnog i odgovornog urednika ‘Slobodna Dalmacije’ Joška Kulušića izaslanstvo redakcije našeg lista s glavnim urednikom Josipom Jovićem na čelu, u ponedjeljak je na sinjskom groblju položilo cvijeće na Kulušićevo vječno počivalište. Članovi izaslanstva minutom šutnje odali su počast nezaboravnom šjor Jošku.“
Monstrum je iznenada preobraćen u velikana, glogov kolac pretvorio se u kitu cvijeća, gonička horda postala je izaslanstvo redakcije, salve uvreda uobličile su se u minutu šutnje… zbog toga jer se mjesec dana ranije u Hrvatskoj promijenila politička vlast! Valjalo se hitro prilagoditi novim okolnostima i prionuti eksploataciji odgovarajućih grobnih mjesta. Naslov vijesti odisao je karakterističnom poetikom – „Počast nezaboravnom šjor Jošku“ – i ne bi bilo naročito rizično kladiti se da ga je sročio upravo Krunoslav Kljaković.
Ili već netko poput njega. Netko tko je – dok su „besmrtnici“ bili promjenjive sreće – opstajao kao evergreen, tko je figurirao u redakcijskim odajama kao neizbježni dekor tekuće političke moći i bio jednako spreman iznajmiti svoje komesarske sposobnosti svakome od prolaznih vječnih poredaka, od komunizma do korporacijskog kapitalizma, te im odlučno okrenuti leđa kada se pokažu potrošenima. Postoje podanici koji uspijevaju nadživjeti svakog gospodara. Mijenjaju ih poput čarapa, šalju na vječna lovišta i pronalaze nove korisnike svoje servilnosti. Hrvatska povijest puzanja vrvi istinskim herojima.
Sve to nema nikakve veze s dragim i nespornim Miloradom Bibićem. Tek, karmine nerijetko imaju dramaturgiju krabuljnoga plesa, pa s vremena na vrijeme začuješ iskaze pijeteta koji zvuče šuplje poput psovki. Prigode beru leševe. Krunoslav Kljaković to dobro zna, a zacijelo i bolje od mnogih drugih razumije koliko danas – za razliku od nekad – može biti kurentno uzviknuti „Živio mrtvi Kulušić“ ili „Živio mrtvi Smoje“.
Naposljetku, ipak se radi o posebno razvijenim talentima. Treba umjeti crpiti život iz onih koje si sahranjivao.

Novossti

Viktor Ivančić
Autor 25.2.2012. u 19:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija