VIKTOR IVANČIĆ: MUŽ ZA USNE

Viktor Ivančić
Autor 23.6.2012. u 10:15

VIKTOR IVANČIĆ: MUŽ ZA USNE

Gospođa Simona Sandrić Gotovac, udovica političara i pjesnika Vlade Gotovca, nedavno je za jedne novine izjavila kako ju je njezin pokojni suprug jako volio, ali ni približno toliko koliko je volio „svoju Hrvatsku“. Vlado je Gotovac „svoju Hrvatsku“ volio više čak i od obožavane kćerke Ane, rekla je gospođa Simona novinaru Dobroslavu Silobrčiću, koji se u tom trenutku sav rastopio i pretvorio u čašu limunade iz koje viri velika karirana slamka.

Zatim su ćaskali o cjeloživotnom patništvu, anđeoskim osobinama, karakteru mistika i drugim nadnaravnim svojstvima mrtvog političara, pa je gospođa Simona – vjerojatno s grčem u želucu, mada u to ne možemo biti sigurni – izrazila čuđenje što u Hrvatskoj još uvijek nije podignut dostojan spomenik njenome pokojnom mužu. Kakva je to zemlja, pitala se između redaka gospođa Simona, koja nije u stanju iskazati zahvalnost čovjeku koji ju je volio znatno više nego vlastitu ženu i vlastitu kćer. Ima li išta bolnije od neuzvraćene ljubavi? – dodao je novinar Silobrčić kroz slamku.

Gospođa Dijana Pleština, udovica političara Ivice Račana, zasad ima nešto više sreće. Prošle je nedjelje Forum mladih SDP-a upriličio biciklijadu pod nazivom „I danas ponosni“, u znak sjećanja na prvog predsjednika SDP-a i, kako je službeno rečeno, „njegovu borbu za samostalnu i neovisnu Hrvatsku“. Ivica se Račan, doduše, značajan dio života borio i za samostalnu & neovisnu Jugoslaviju, no stranačka je mladež, predvođena ponosnom gospođom Dijanom – a  svi odjeveni u žute majice s otisnutim portretom pokojnoga supruga i vođe na prednjici – ipak odlučila pedalirati u čast njegove borbe za aktualnu državnu tvorevinu, računajući kako je ona bivša mrtvija od velikana zbog kojeg su se okupili. Zar itko dobronamjeran može osporiti da je velikan ginuo za samostalnu Hrvatsku i dok se kleo u samostalnu Jugoslaviju?

Uglavnom, nakon što je biciklistička povorka u skladnoj formaciji odvalila nekih 15 kilometara, od Stubičkih Toplica do Gornje Stubice – što je bila casual varijanta omladinskog sleta, dovoljno „urbana“ tehnika njegovanja kulta ličnosti da može uspjeti samo u seoskome ambijentu – sudionici su u mimohodu položili karanfile i ruže kod lipe koju su u spomen na Ivicu Račana lani posadili u parku dvorca Oršić. Gospođa Dijana bila je dirnuta do osmijeha koji joj nije silazio s lica. Glede lipe, odnosno spomen obilježja, nema sumnje da će u skoroj budućnosti prirodna drvna građa biti nadopunjena broncom ili kakvom drugom kovinom – po mogućnosti u centru Zagreba – čim menadžment na vlasti uspije oživjeti zamrlu metalsku industriju.

Stvari se za gospođu Dijanu povoljno odvijaju i na privatnome planu. Kao što se zna, bila je postavljena za savjetnicu u Ministarstvu vanjskih poslova čim je Ivica Račan došao na vlast, s jedinom kvalifikacijom da je supruga Ivice Račana. Kada su se neodgovorni kritičari s time počeli izrugivati, gospođa Dijana javno je obećala kako će svoj posao raditi volonterski, tj. da za osobni doprinos samostalnoj & neovisnoj Hrvatskoj neće uzimati plaću. Plaću je, međutim, godinama uredno uzimala – jer bolje je držati se 15-tak tisuća kuna mjesečno nego date riječi – a onda je lani dala otkaz, uz obrazloženje da je u spomenutom ministarstvu bila izložena šikani i mobingu. Ove godine, jedna od prvih odluka administracije Zorana Milanovića bila je da, bez javnog natječaja i sličnih besmislica, gospođu Dijanu iznova uposli na savjetničkom mjestu, s jedinom kvalifikacijom da je dotična supruga Ivice Račana. Kao što reče Stuart O’Neill: zahvalnost domovine prema ostavštini velikana – ako u ostavštinu ubrojimo i ucviljene udovice – mnogo je opipljivija kada su tvoji na vlasti.

Ovaj potpisnik priznaje da je epizodu s raspošljavanjem i zapošljavanjem gospođe Dijane zlobno evidentirao samo radi paralele s iznuđenom ostavkom donedavne ministrice zaštite okoliša. Mirela Holy, sjetimo se, otjerana je iz Vlade jer se pisanim putem založila za to da žena jednog člana SDP-a – inače tajnica u Hrvatskim željeznicama – ne bude politički šikanirana na poslu. Njen eliminator, pun pedagoškog entuzijazma, naglasio je tom prigodom kako se svi moraju držati „određenih standarda ponašanja“ – a to će reći da nitko ne smije biti protežiran po stranačko-rodbinskoj liniji – malo nakon što je osobno osigurao zaposlenje i stalni mjesečni prihod supruzi svoga partijskog mentora.

Bit će da je stvar u tome što nije svaki suprug i član SDP-a iskazivao jednaku ljubav i prinosio jednaku žrtvu za samostalnu & neovisnu Hrvatsku. Vrlo je moguće da bi gospođa Dijana, kada bi joj novinar Silobrčić došapnuo nekoliko poticajnih pitanja kroz slamku, tronutim glasom potvrdila kako je njen pokojni muž volio Hrvatsku mnogo više nego nju.

Nešto drugačiji problemi muče gospođu Ankicu Tuđman, udovicu diktatora Franje Tuđmana. Prošloga mjeseca, kao specijalni efekt uz kampanju za izbor novoga vođe HDZ-a, objavljeno je pismo što ga je ona prije nekoliko godina poslala bivšem premijeru Ivi Sanaderu, a u kojem ljubazno moli da joj se objasni status monumentalne grobnice njenog supruga i odgovori na pitanje – ima li u njoj još mjesta? Obitelj Tuđman, žali se, nije dobila nikakav dokument iz kojeg bi se vidjelo u čijem je vlasništvu mrko mramorno zdanje, a „poštujući obiteljska, kršćanska i ljudska prava, ja osobno a i moja obitelj smatramo da bih ja trebala biti pokopana uz mojega supruga“, piše gospođa Ankica.

Premda nema nikakve sumnje da su Tuđmanovi više od ikoga drugog inzistirali na tome da pogreb staroga prdonje ne bude obiteljska nego državna stvar – uključujući elitnu lokaciju na zagrebačkom Mirogoju i luksuznu izvedbu ukopnog objekta (glasine govore da je interijer opremljen saunom, jacuzzi kadom, te priručnom bibliotekom sa sabranim djelima Aralice i Budaka), što je plaćeno državnim, a ne privatnim novcem – gospođa Ankica upozorava kako „nisu doneseni nikakvi propisi u vezi s pravima predsjednikove udovice“, te se, strahujući od pomisli da bi je mogla sustići sudbina Jovanke Broz, obraća visokoj adresi „sa zamolbom za rješenje postavljenog pitanja – mojeg ukopa u grobnicu uz mojeg supruga“.

Tako gospođa Ankica u poznim godinama proživljava dramu koja je istovremeno intimna i plemenska, ne znajući što joj je činiti u slučaju smrti, razapeta između velikodržavnih i sitnoprivatnih interesa, između nacionalizma i familijarizma. Je li njezin voljeni mrtvac državna ili obiteljska svojina? Gospođa Ankica bi da bude državna, ali da i ona, kao zaslužna udovica, uživa podjednaku državnu pažnju, te kad joj dođe vrijeme legne kraj onoga s kim je za života dijelila postelju… Treba li počivalište njenog supruga biti običan ljudski grob ili državno svetište? Ona bi da bude svetište, po mogućnosti hram, ali da i ona, kao zaslužna udovica, u njemu nađe svoj skromni kutak…

Ne bi tu bilo posla za novinara Silobrčića, limunada bi u najboljem slučaju otkrila toplu vodu: Franjo je Tuđman volio Hrvatsku neusporedivo više nego gospođu Ankicu, no, molit ćemo, voljela ju je i ona više nego Franju Tuđmana, po tome su baš bili skladan par, vezivala ih je bujica zajedničkih osjećanja, pa nema ničega prirodnijeg nego da u vječnost putuju skupa, ako treba i o državnome trošku. Osim toga, smatra gospođa Ankica, ukoliko je jedna Pleština za račun pokojnoga muža mogla dobiti radno mjesto, što ne bi ona zavrijedila ono grobno?

Ovaj bi potpisnik, iskreno rečeno, u konkretnom slučaja predložio denacionalizaciju, odnosno ekshumaciju, odnosno premještaj posmrtnih ostataka hrvatskoga velikana iz javnoga u privatni prostor – na neku skrovitiju mirogojsku parcelu, u obzir dolazi i travnjak uz bazen vile Tuđmanovih na Tuškancu – tim više što aktualna vlast pokazuje izrazitu spremnost da svu raspoloživu državnu imovinu utrapi u privatne ruke, no nije na njemu da se petlja ni u obiteljske stvari jedne nacije ni u nacionalne poslove jedne obitelji.

To što se spomenute žene – začetnice buduće udruge Udovica političkog rata? – na različite načine nose s podržavljenjem svojih preminulih partnera, manje je važno od činjenice da su njihovi napori tek nuspojave općega trenda proizvodnje blaženika, one vrste štovanja lika i djela koja nalikuje ritualnom balzamiranju i, umjesto da bude obratno, sve više definira hrvatsku političku stvarnost.

Tomislav Karamarko, recimo, odveo je čelnike reanimiranog HDZ-a natrag u baraku (ili je to bila pećina?), postrojio ih ispod gigantskog Tuđmanova portreta, da ih mrtvi vođa blagoslovi, a oni njega iznova beatificiraju. A i Milanović je, podsjetimo, izbornu pobjedu posvetio pokojnome Račanu, položio po ružu za svaki osvojeni saborski mandat na njegov grob i ohrabrio stranačku mladež da u biciklističkome sletu širi vjeru Kristovu, od Stubičkih Toplica do Gornje Stubice.

Koji je mauzolej trenutno na vlasti? – možemo se upitati. Odgovor glasi: svejedno. Iza intimnih priča gospođa Ankice, Simone i Dijane simbolički je ukopana (s tendencijom stalnog uskrsavanja) gotovo kompletna scena: konzervativac, liberal i socijaldemokrat – desničar, srednjičar i ljevičar – koji su iznad svega voljeli Hrvatsku; toliko je ta ljubav bila snažna da bi uz svaku od razlikovnih odrednica pristajao pridjev „lažni“, pa dakle razlikovne odrednice služe samo tome da naglase njihovu istost.

Industrija besmrtnika i marketing svetosti stavljaju se u pogon samo kada je u igri podvala u formi snažnih osjećaja prema domovini. To je taj izvor spomeničke rente. Suprug na čije će se spominjanje nacija oblizivati. Muž za usne.

 uz posebnu dozvolu samog autora objavljujemo tekst iz tjednika Novosti

Viktor Ivančić
Autor 23.6.2012. u 10:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija