Viktor Ivančić: Nećeš me, Paveliću, otjerati iz Hrvatske!

Boris Pavelić
Autor 15.12.2013. u 12:21

Viktor Ivančić: Nećeš me, Paveliću, otjerati iz Hrvatske!

Bojim se da je Milanović istinski sljedbenik Ivice Račana, a to znači da spada u sortu lažnih reformatora. Za razliku od onih koji ga danas glorificiraju, smatram da je Račanova vladavina bila na svoj način štetočinska, ne samo zbog uludo utrošenog vremena, već i zato što su tada betonirani neki društveni standardi koje je bilo nužno razoriti. Milanović se drži istog kalkulantskog modela, iako pred njim nisu bila tolika očekivanja.

Pogrešno bi bilo reći kako »Viktora Ivančića ne treba predstavljati«. Trebale bi stranice i stranice da se podsjeti koliku su pravosudnu, ideološku i nasilničku energiju socijalizam osamdesetih – a nacionalizam devedesetih naročito – potrošili, pokušavajući ušutkati »Feral Tribune«, kojemu je suutemeljitelj i dugogodišnji glavni urednik; a potom – nažalost i u ovim novinama – i njega samoga.

Danas je Ivančić opet na margini: komentator relevantnih, ali niskotiražnih Novosti, opet je jedan među rijetkima koji upozoravaju da ustaški ispadi nisu tek puka politička psihopatologija namrštenih, ali rijetkih tipova. Intervju je napravljen nakon prošlotjednoga uspješnog Ivančićeva gostovanja u Rijeci.

Razgovarao: Boris Pavelić-Novi list

Vidite li društvenu snagu koja bi se mogla suprotstaviti sadašnjem valu »desnila«, kako ste u Feralu svojedobno nazivali to hrvatsko vječno vraćanje istog?

– Dobro je primijećeno da se radi o »valu«, uz pretpostavku da se zna kako »valovi« čine tek površinu goleme vodene cjeline, takoreći njezin dekor. Sušta je istina da se Hrvatska kupa u svom lokalnom fašizmu, i to već više od dva desetljeća, pa me hvata smijeh od onih što su danas tako silno zaprepašteni »mračnim pojavama« kojima svjedočimo, mada su ove odavno punoljetne i faktički spadaju u društvenu rutinu. Na djelu je tradicionalna navada hrvatskog građanstva i njegovih političkih elita da od »valova« ne vide »more«, to jest da im površina služi za zakrivanje suštine. A površina je čas blago namreškana, čas se pjeni i ključa, ovisno o tome kako vjetar puše, no supstanca je stalno ista. Preobrazba Hrvatske u prostor gdje caruje nacionalna i vjerska isključivost, gdje je patriotizam samo drugi naziv za netoleranciju, mržnju i nasilje, obavljena je dakle prije dvadeset godina, a u međuvremenu, mimo skromnih kozmetičkih intervencija, nije poduzet iole ozbiljan napor da se taj pothvat neutralizira. Naprotiv, u najboljem slučaju je učinjeno sve da se on banalizira do mjere nekakvoga folklornog dodatka svakodnevici, takvog kojeg ćemo se po potrebi moći teatralno odricati, a potajno u njemu uživati.

U više sam navrata pisao o velikome trudu da se osigura antifašistički ugođaj za uživanje fašistoidnih tekovina. No sigurno je da to nije rezultat djelovanja marginalnih ekstremista, pa bi već bilo krajnje vrijeme da se ovdje progovori o ekstremizmu političkog centra. Jer nisu politički marginalci uklanjali naziv Trga žrtava fašizma, ili uništavali hiljade partizanskih spomenika, ili nazivali ulice po Mili Budaku, ili očistili biblioteke od ćiriličnih knjiga, nego je to činila državna vlast, uzastopno ovjeravana većinskom voljom biračkoga tijela. Javnost je sada tobože osupnuta Šimunićevim stadionskim »Za dom spremni«, no nitko nije bio osupnut dok je taj usklik funkcionirao kao službeni pozdrav u sklopu obuke u nekim gardijskim brigadama Hrvatske vojske, naime dok je bio ugrađen u sistem, premda se taj podatak mogao pročitati u novinama. I sada smo suočeni s nesporazumom, jer ona društvena snaga koja bi imala stvarnu moć da povede borbu protiv fašizacije društva, zapravo je takvo stanje proizvela.

Rasturanje Europe

Kako se onda učinkovito suprotstaviti? Imate li povjerenja u takozvanu liberalnu javnost?

– Ne znam kako djelovati »na širem planu«, ne bavim se političkom taktikom. Svatko je odgovoran za svoje postupke. Nisam siguran ni da nešto poput liberalne javnosti uopće postoji. Jer ako glasilo koje sebe predstavlja vodećim reprezentantom takve javnosti, u nastojanju da ukaže na opasnost od nadirućeg šovinizma, osvane s naslovom »Žele li Hrvati biti Srbi?«, onda to nema mnogo veze s liberalnim mantrama, nego s ambicijom da se »kultivira« jedna te ista nacionalistička matrica. Aktualna liberalna vlast je konstantno u takvoj pozi. Ona će, na primjer, rado organizirati raskošan državni dernek povodom oslobađajućih presuda generalima u Haagu, poticati ratnu mitomaniju i predvoditi nacionalno slavlje zbog navodne potvrde da »Hrvatska« – kao izraz skupnog identiteta – nije odgovorna za etničko čišćenje, pa dakle možemo kolektivno odahnuti, no neće razumjeti da je poniženje što joj je u Vukovaru nedavno priređeno ishod sasvim sličnog rituala. Ili joj pak neće smetati kad se na obilježavanjima ratnih obljetnica uz Vladine ministre postroji i Tomislav Merčep, optužen za masovna ubojstva. To da je Merčep na slobodi i da ga u državnome protokolu zavode kao dio obaveznog dekora, meni je nepojmljivo, no očito se smatra kako je u liberalnom duhu biti legalist i u moralno nepodnošljivim situacijama.

Radi se o tome da u javnome govoru o »našoj stvari«, koliko god debata bila agresivna i bučna, zapravo ne postoji kontrapozicija. Uvijek su to u suštini prepucavanja oko količine i kakvoće neophodnih nacionalnih čuvstava, oko produktivnog i restriktivnog hrvatstva, no nije dopušten stav da je domoljublje problematično samo po sebi, da je to parareligijska splačina koja proizvodi sigurnu štetu ako se ustanovi kao kriterij. Kada se takvi glasovi i pojave bivaju otpravljeni na daleku marginu. A i tamo se razvijaju vrlo različite strategije otpora. Društvo okupljeno oko spomeničkog izdanja »Arkzina, recimo, ustanovilo je da su se »vratile devedesete«, pa je na kioske lansiran paket s kolekcijom starih tekstova. Neki su izgleda uvjereni kako je nastupila takva strava da joj se mogu suprotstaviti samo ako se ukažu u vidu mumije.

Europa šuti. Odjednom shvaćamo da Evrope nema, ako ona nismo mi sami. Zakucavaju li to Hrvati – poslije LePenna, Vildersa, Jobbika, Zlatne zore… – još koji čavao u njezin lijes?

– Uloga Hrvatske u rasturanju Europe bit će jednaka onoj kod njezina stvaranja, dakle nikakva. Nema tog svijeta i tih integracija koje bi mogle narušiti našu provincijalnu samodovoljnost. Europa za Hrvate ionako otpočetka predstavlja virtualnu činjenicu, ideološku fantazmu ukrašenu žutim zvjezdicama, nešto čemu treba stremiti tek da bismo se udaljili od ozloglašenog Balkana, s napomenom da taj klišej naročito vole rabiti liberalni komentatori. Moglo bi se reći da nas je u ekskluzivni klub dovela mržnja, a ne ljubav.

Europska radikalna desnica parazitira na posljedicama krize, prikupljajući energiju socijalnog bijesa kojeg će onda po uhodanoj šemi nacionalizirati. Oficijelno lijeve stranke, pošto su potpuno preuzele neoliberalni koncept, izdale svoja socijalna načela i pohrlile u »zlatnu sredinu«, pretvorile su se u čudne hibridne formacije, posvećene reprodukciji vladajućeg kapitalističkog poretka, pa u igri više i nema organiziranih lijevih snaga koje bi bile protuteža jurišnoj desnici. No i tu je režijska uloga političkog središta presudna, jer Jobbik, na primjer, služi uglavnom tome da se Orban može predstavljati kao »centar«.

Politika lišaja i mahovine

Zašto, po vašem mišljenju, Ivo Josipović onako klizi niz dlaku Markić, stožeru i pridruženim batinašima što prijete?

– Josipović je do te mjere ispražnjen od sadržaja da se bez problema adaptira na svaku situaciju, dakako u svoju korist. To je politika lišaja i mahovine, dobro pristaje uz bilo koju drvnu građu. Dok traje ova histerija povodom ćirilice dobro je prisjetiti se njegova svojedobnog napada na Novosti i invektiva o »etnobiznisu«. Kada je prvi put u svom mandatu posjetio Split, spavao je u Lori. U toj ciničnoj gesti – da kao građanski uljuđeni predsjednik jedne države koristiš za rezidencijalni smještaj prostor gdje je nekoć djelovao logor, gdje su ljudi bili divljački mučeni i ubijani, i da pritom taj prostor danas nije ni na koji način obilježen, niti spomen pločom veličine pedlja, a da tebe za to nije ni najmanje briga, već tu samo spavaš, doručkuješ, briješ se i spremaš za nove državničke podvige – otprilike je sažeta nijema drama ove zemlje i njezine civilizirane vlasti, ali i moralna dimenzija Josipovićeve političke pragme.

Je li Milanović nesnalažljiv ili uplašen? U čemu je premijerov problem, pa da mu tako temeljito ne uspijeva suprotstaviti se desnici?

– Bojim se da je on istinski sljedbenik Ivice Račana, a to znači da spada u sortu lažnih reformatora. Za razliku od onih koji ga danas glorificiraju, smatram da je Račanova vladavina bila na svoj način štetočinska, ne samo zbog uludo utrošenog vremena, već i zato što su tada betonirani neki društveni standardi koje je bilo nužno razoriti. Milanović se drži istog kalkulantskog modela, iako pred njim nisu bila tolika očekivanja.

Nemogućnost adekvatnog odgovora rigidnom nacionalizmu posljedica je krvavosti ispod kože. Umjesto da se s nacionalizmom uhvati u koštac, da ga svim sredstvima prokaže i odbaci, SDP uzgaja stalnu tlapnju da će ga uspjeti servirati u ljepšem i prihvatljivijem izdanju. To je zbilja infantilno, a i s praktičnog stajališta je glupo dodvoravati se nacionalistima, jer njih sigurno neće pridobiti, a mnoge će pristojne ljude od sebe odbiti. Nekakva grozna opasnost od »podjele na dvije Hrvatske«, makar joj vodeći mediji davali kataklizmičke razmjere, samo je sijanje panike na istom fonu, kao da nije bolje da smo u ovoj stvari razdvojeni najdubljim ponorom nego da se gušimo u smrdljivom i mučnom jedinstvu. Hrvatska sloga, a ne hrvatski razdor, ima miris katastrofe! Slična je vrsta tragičnoga koketiranja, uostalom, njegovana i s Katoličkom crkvom. Uzaludno se sada zgražati nad agitacijama biskupa i kukati nad crkvenim podrivanjem laičke države, ako Milanovićeva vlada nema petlje izbaciti vjeronauk iz svjetovnih škola, što je elementarni preduvjet za izgradnju sekularnog društva. Koliko god ustupaka im pružila, popovi će koristiti svaku priliku da »crvenoj vlasti« dođu glave.

Kukasta istina

Nakon što je stvorio vukovarski stožer, Karamarko izjavljuje da je protiv vukovarskog referenduma. Nisu li se tako i Amerikanci svojedobno prekasno odrekli Talibana?

– Neće se Karamarko odreći svojih ustašoida, on se sada tek provizorno distancira, a i to pod pritiskom stranačkih mentora sa zapada. Možemo zahvaliti sreći što šef HDZ-a pati od fatalnog nedostatka karizme i što je objektivno potkapacitiran, jer bi u protivnome njegova partija već imala premoć na političkoj sceni. U zadnjim događajima činilo se da ona tek servisira Crkvu, dok je ova faktički preuzela koordinaciju konzervativno-šovinističkog »događanja naroda«. Međutim, nema sumnje da HDZ pod Karamarkom raspolaže ozbiljnim fašistoidnim potencijalom i da se jedino u tom smjeru kreće. Otkad je preuzeo stranačko kormilo on nije javno otvorio ama baš ni jednu temu izuzev ugroženog hrvatstva i osvetničkog antikomunizma najprimitivnijeg tipa, a antisrpska retorika jača je nego u Tuđmanovo doba. Uz to bi se moglo promijeniti i pravilo iz zadnjeg desetljeća prema kojemu HDZ, nakon što osvoji vlast, postaje pitomiji nego što je to njegovo prirodno stanje, jer se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju znatno smanjuje količina ucjena i disciplinskih mjera iz Bruxellesa. Vidim da se Karamarku ovih dana kroz Večernji list za savjetnika nudi skoro zaboravljeni Ivan Aralica, koji u nastavcima poduzima retroaktivnu mistifikaciju »komunizma« i zagovara široki front borbe protiv njegovih »ostataka«. Odavno se u hrvatskoj štampi nije pojavio jasnije intonirani fašistički pamflet. To je više-manje programska osnova sadašnjega HDZ-a.

U desetak dana, kustosi u Jasenovcu, Milorad Pupovac i zastupnik bošnjačke manjine Hodžić dobili su ozbiljne prijetnje smrću. Prijetnje Nataši Jovičić, potpisane sa Za dom spremni, policija ne smatra kaznenim djelom. Preuzima li to država opet pokroviteljstvo nad ustaštvom, kao što ga je imala devedesetih?

– Na ovaj način to svakako čini. Treba znati da ustašonostalgija iz devedesetih nije bila sentimentalne prirode, već je predstavljala djelatan državni projekt, što se da dokumentirati s bezbroj primjera. Kada današnje pravosuđe i današnja policija ne uspijevaju prepoznati govor mržnje, štoviše, kada sramotnim presudama upućuju otvoreni poziv rulji da ga koristi u što većoj mjeri, onda je to živa manifestacija nekoć utvrđenog državnog patronata nad ustaštvom. Nasilje tada postaje neminovno. S istim rezonom spomenuti Aralica u novinama otvoreno propagira likvidacije. Referendum protiv ćirilice, ako hoćete, nije ništa drugo nego programski izraz revolta zbog nedovršenog etničkog čišćenja. On sada traži pukotinu u demokratskoj proceduri, ali ako je ne nađe, nastavit će djelovati čekićima. S druge će strane promptno biti policijski ispitan i kažnjen urednik portala koji je, u kritičkome kontekstu, na hrvatsku zastavu montirao svastiku. Čak su i uvaženi profesori etike novinarstva graknuli kako »nema satire sa svastikom«, bijedno pretvarajući konformizam u etički kanon. Čak je i takozvana progresivna inteligencija upregnuta u obeshrabrivanje društva da pogleda istini u oči. A ta je istina, bojim se, kukasta.

U novinarstvu ste trideset godina, svega ste se nagledali, sve već znate. A posao je uvijek iznova na početku. Kažete, nije uzalud, čovjek piše zbog sebe, ne zato da mijenja svijet. Pomislite li nekad, ipak: ma pametnije bi mi bilo da sam na vrijeme uhvatio avion za Floridu… I sami ste se, uostalom, svojedobno u Feralu zajebavali: »Ostajte ondje…« Hoću reći, kakav je to život u kojem ti ne preostaje ništa drugo nego se natezati s idejama koje nisu drugo nego vrijedne prezira, i na koje bi, da možeš birati, jednostavno pljunuo i produžio dalje?

– Pitanje je toliko sugestivno da moram biti kategoričan: Nećeš me, Paveliću, otjerati iz Hrvatske!

Boris Pavelić
Autor 15.12.2013. u 12:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija