VIKTOR IVANČIĆ: PREDSJEDNIK SA STAFOM

Viktor Ivančić
Autor 23.3.2012. u 17:09

VIKTOR IVANČIĆ: PREDSJEDNIK SA STAFOM

Dr. Josipović vratio se u ponedjeljak poslijepodne u svoj ured gdje ga dočekuje posilni s imenom Staf. „Odlično je bilo na Hrvatskom radiju“, kaže dr. Josipović. „Znam, Predsjedniče, slušao sam“, kaže Staf. „Što nije razlog da još jednom ne poslušamo snimku“, kaže dr. Josipović.

Dr. Josipović umetne disketu u uređaj, veselo otrči do kauča, rukom pozove Stafa da se smjesti do njega i pritisne odgovarajuću tipku na daljinskome upravljaču. Iz zvučnika se začuje poznati glas:

„Na tu priču se osvrće par medija i vidi se da su oni dobro koordinirani…“

Dr. Josipović načas zaustavlja snimku i obrvama pita Stafa što misli. Staf odgovara podignutim palcem desne ruke. Dr. Josipović i Staf sporazumijevaju se bez izgovorene riječi. U to su uložene godine zajedničkog iskustva. „A sad slijedi glavna stvar“, kaže dr. Josipović i pritisne daljinski. Muški glas iz zvučnika govori:

„Postoji jedna tendencija da se poljulja pozicija Predsjednika, što se naravno neće dogoditi. Nekome smeta stabilnost koju zagovaram, povjerenje i pravda na kojima radim.“

Dr. Josipović ponovo zaustavlja emitiranje.

„Onda, Staf? Šta kažeš?“ pita s osmijehom od uha do uha.

„Odlično, Predsjedniče. Mada sam to već ranije čuo“, kaže Staf.

„Isplati se to čuti više puta, Staf“, kaže dr. Josipović. „Što će sad reći oni govnari iz Indexa i Novosti! Majstorski sam im uvalio da su ‘dobro koordinirani’, odnosno da djeluju kao umrežene terorističke ćelije, je li tako, Staf?“

„Tako je, Predsjedniče.“

„I da im smeta stabilnost ove zemlje, pa je zato izdajnički podrivaju. To ti se također sviđa, Staf?“

„Sviđa mi se, Predsjedniče.“

„A što ti se u mom istupu najviše svidjelo, Staf?“

„Najviše mi se svidjelo kad govorite o sebi u trećem licu, Predsjedniče.“

„Ispravno, Staf“ poskoči dr. Josipović, vidno ozaren, i opet razvuče osmijeh među ušima. „To je ključ priče, dragi moj. I to ne govorim u trećem licu o Ivi Josipoviću, primijetio si, nego govorim o Predsjedniku. Razumiješ tu nijansu, Staf?“

„Razumijem, Predsjedniče.“

„Predsjednik je institucija, i to institucija hrvatske države. Svejedno je kako se Predsjednik zove. Tko dirne u Predsjednika, dirnuo je u hrvatsku državu. Kaže li se da netko želi ‘poljuljati poziciju Predsjednika’, to znači da taj želi poljuljati Hrvatsku, dovesti u pitanje njenu stabilnost, ugroziti povjerenje i pravdu na kojima je zasnovana. Je li tako, Staf?“

„Tako je, Predsjedniče.“

„Drugim riječima, kada govnari na Indexu i u Novostima pišu da sam ja, koristeći se svojim utjecajem, kućnome prijatelju Marku Vojkoviću namjestio posao na kojemu on svake godine diže milijunske profite – što oni čine, Staf? Oni nasrću na hrvatsku državu! Nastupaju kao neprijatelji naših institucija i naše lijepe domovine! Zar nije tako, Staf?“

„Tako je, Predsjedniče!“

„Ne mogu oni o meni pisati kao o Ivi Josipoviću ako sam ja Predsjednik. To što sam Predsjednik daje mi ovlasti da kompletnu svoju privatnost prebacim na državnu razinu. Za Ivu Josipovića bi se moglo reći da je prijatelju Vojkoviću namjestio posao koji mu godišnje donosi jedanaest milijuna kuna čistog profita, ali ne možeš to kazati za Predsjednika, jer onda destabiliziraš zemlju i ugrožavaš nacionalnu sigurnost. Nije li tako, Staf?“

„Tako je, Predsjedniče.“

„Institucija Predsjednika zaslužuje određeno poštovanje. Čak sam i ja, kao svi ostali građani, dužan sebe oslovljavati Predsjednikom, u trećem licu, a ne Ivom Josipovićem. Jer je svejedno kako se Predsjednik zove. A ako sam Predsjednik, blatiš li mene, blatiš hrvatsku državu, skrnaviš našu svetinju, potkopavaš ustavni poredak, djeluješ kao veleizdajnik i zaslužuješ da se od tebe branimo policijom, vojskom i čime već stignemo. Slažeš li se, Staf?“

„Slažem se, Predsjedniče“, klimne glavom Staf. „Pogotovo jer je sličnu stvar prije neki dan naglasio i gospodin Čačić.“

„A je li? Što je rekao Čačić?“

„Rekao je da kritiziranje vladinih dužnosnika predstavlja ‘direktnu štetu ovoj zemlji’ i da svi koji to čine ‘idu protiv interesa ove zemlje’.“

„Eto vidiš. Dobar je dečko Čačić, razumni domoljub“, raskrili osmijeh dr. Josipović. „Mogli bi onda njegovu firmu angažirati da nam popravi krovište?“

„Mogli bi, Predsjedniče.“

„Uglavnom, cijeniš da je moj istup na Hrvatskom radiju bio uspješan, Staf?“

„Više nego uspješan, Predsjedniče.“

„Hajdemo ga onda čuti još jednom, Staf!“

Staf blago zakoluta očima, ali dr. Josipović to ne vidi, pošto radosno skakuće na kauču dok nišani daljinskim upravljačem i pritiska odgovarajuću tipku. Sobu zatim ispuni muški glas iz zvučnika:

„Postoji jedna tendencija da se poljulja pozicija Predsjednika, što se naravno neće dogoditi. Nekome smeta stabilnost koju zagovaram, povjerenje i pravda na kojima radim. Protivnici iz baruštine negativnog povijesnog naslijeđa još su prisutni u svim sferama nacionalno-društvenog života. Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše. Takvi su genetski programirani protiv slobodne i nezavisne hrvatske države.“

Dr. Josipović, lagano ukočen, zaustavlja snimku i značajno se okreće prema Stafu. Staf šuti i smješka se. Dr. Josipović pokušava u njegovu pogledu nazrijeti trag nekog objašnjenja. Staf šuti i smješka se.

„Čekaj malo, tko je ovo sad govorio?“ pita dr. Josipović.

„Kakvo je to pitanje? Govorio je Predsjednik, Predsjedniče“, kaže Staf.

„Da, ali koji Predsjednik?“

„Svejedno je kako se Predsjednik zove. Zar nije, Predsjedniče?“

„Da, da, to je istina… A tko su onda ovi mutikaše, smutljivci, jalnuški diletanti, ovi programirani protiv hrvatske države što ih Predsjednik spominje?“

„Ti tipovi su ‘dobro koordinirani’ u ‘jednu tendenciju da se poljulja pozicija Predsjednika’, Predsjedniče. Što se naravno neće dogoditi.“

„Ne znam, čudna mi je malo ova snimka, Staf“, kaže dr. Josipović.

„Meni je skroz normalna. Zvuči dobro, kompaktno“, kaže Staf.

„Zar nije tako govorio onaj kojemu se cijeli svijet smijao i nazivao ga operetnim diktatorom… onaj…“

„Tako je govorio Predsjednik, Predsjedniče!“

„Poslušajmo mi to ipak još jednom, Staf“, kaže dr. Josipović i ponovo nišani daljinskim upravljačem, ozbiljna lica, nesigurna prsta, naginjući glavu prema naprijed ne bi li što bolje čuo. Iz zvučnika dopire muški glas:

„Postoji jedna tendencija da se poljulja pozicija Predsjednika, što se naravno neće dogoditi. Nekome smeta stabilnost koju zagovaram, povjerenje i pravda na kojima radim. Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo crnim, nego i zelenim i žutim vragovima, ne samo povezuju nego im se i nude, ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude! A povezuju se od fundamentalističkih ekstremista do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača, koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodi medija!“

Dr. Josipović stišće šaku, stišće daljinski, stišće oči, propada u mrak i čuje sebe kako stenje: „… o slobodi medija… ideje o slobodi medija… o jebenoj slobodi medija…“ Uto ga netko snažno prodrma po ramenu. On s naporom otvara oči i vidi poznato lice, sasvim blizu svojemu, može mu osjetiti dah.

„Probudite se, Predsjedniče“, kaže mu na uho Staf, „emisija traje, a vi spavate. Što će voditelj misliti o vama?“

„Sanjao sam da sam Franjo Tuđman!“ kaže dr. Josipović i žustro grabi posilnog za ruku.

Staf se uspravlja i pogledava oko sebe. Izgleda kao čovjek koji se truni od nelagode.

„Možeš li to vjerovati, Staf? Sanjao sam da sam Tuđman!“

Staf ga hladno odmjeri. Doda mu čašu vode i kaže:

„To je u redu, Predsjedniče. Ali zašto sanjate u programu Hrvatskog radija?“

Tekst objavljen u tjedniku Novosti, objavljujemo uz suglasnost samog autora

Viktor Ivančić
Autor 23.3.2012. u 17:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija