Viktor Ivančić: PRST NA ENTERU

Viktor Ivančić
Autor 20.5.2012. u 13:12

Viktor Ivančić: PRST NA ENTERU

Ako je držanje registra branitelja u tajnosti služilo mistifikaciji državne moći, širenje iluzije kako će njegovom javnom dostupnošću problem „lažnih branitelja“ biti riješen služi za mistificiranje državne nemoći


Ministar branitelja Fred Matić po definiciji je u nešto složenijem položaju od ostalih članova hrvatske vlade. Čovjek se nalazi na čelu ministarstva čija je najznačajnija karakteristika to da ne treba postojati. Ministar Matić, drugim riječima, može biti istinski vjerodostojan jedino tako da simulira svoju dužnost, da ulaže što više truda u imitaciju državnoga posla. Može li postojati zdravija polazna osnova za razrješenje problema „lažnih branitelja“?

„Jamčim da ću objaviti registar branitelja“, izjavio je Fred Matić u opsežnom intervjuu „Jutarnjem listu“, a zatim dodao: „Ako ne ranije, kad mi završi mandat, doći ću u ured, stisnuti enter i objaviti registar. Spakirat ću četkicu za zube i sam krenuti prema Remetincu.“

Jedino logično pitanje koje iz toga slijedi novinar „Jutarnjeg lista“ nije postavio, ali mi hoćemo: Zbog čega se ministrov subverzivni čin treba zbiti tek „kad mi završi mandat“? Zašto ne odmah? Što to ministra priječi da u jeku mandata – a ne po njegovu isteku – dođe u ured, stisne enter i objavi registar? Svijest da bi time prekršio neke zakonske odredbe? Ali zbog čega drži da si kao „odgovorna politička osoba“ ne može dopustiti ono što bi u svojstvu „običnog građanina“ hrabro učinio, po cijenu da s četkicom za zube odšeta u Remetinec? Smatra li da je Remetinec poželjna destinacija samo za bivše ministre?

Čini se da nije lako pomiriti suprotstavljene nagone koji pokreću Freda Matića. Odlučan je boriti se protiv političkog establišmenta kojemu dušom, tijelom i funkcijom pripada. Spreman je podrivati sustav koji strpljivo gradi. Riješen je ići glavom kroz zid koji zajedno s drugima podiže. Manje stabilni pojedinci – neupućeni u fine tehnike simulacije – pod takvim bi opterećenjem mogli pribjegavati raznim izgredima, do toga da prebace konopac preko grede, ili zagrabe šaku antidepresiva, napune usta i pritisnu enter.

U svakom slučaju, bio je to prvi zaista politički istup predstavnika izvršne vlasti čiji se imidž dosad svodio na posvemašnju apolitičnost: povući će radikalan potez, ali tek kada se prestane baviti važnim političkim poslom; voljan je zbog pravde otići i u zatvor, ali tek kada iscrpi političku moć koja mu je dodijeljena; dok ta moć traje, on ne može djelovati kao Fred Matić, osoba koja je sklona građanskom neposluhu, nego kao odgovoran državni dužnosnik; on će se, ukratko, oduprijeti hrvatskome političkom mulju tek kada prestane biti dio hrvatskoga političkog mulja.

Ipak, strogo kontrolirana subverzivnost i živopisni politički infantilizam samo su prividno lišeni rezona. Radi se o tome da ministar Matić rasprostire iluziju kako će se javnom objavom registra branitelja riješiti pitanje „lažnjaka“, a to čini zbog tendencioznog preusmjeravanja odgovornosti. Visoki državni činovnik drži da bi se javnost (ma što to značilo) trebala nositi s problemom koji je prouzročila država i koji jedino ona – ukoliko bi to doista željela – ima ovlasti riješiti. Ona to, međutim, pouzdano ne želi. Kao ni njen ministar.

Fred Matić uopće ne taji da računa s nekom vrstom induciranog moralnog rata unutar braniteljskih struktura koji bi doveo do tobožnjega pročišćenja. „Mislite da će objava pomoći čišćenju registra od lažnih branitelja?“ pita ga novinar „Jutarnjeg“. „To će ovisiti o samim braniteljima“, odgovara ministar. „Ako netko smatra da je legalno, moralno, pravedno i pravično da prava hrvatskih branitelja ostvaruju oni koji nisu branitelji, onda, kako se kaže, mašala.“

„Mašala“, poručuje država kroz usta ovlaštenog povjerenika i pere ruke – ukoliko ste voljni u svojim redovima trpjeti nemoralne parazite koji uživaju nezaslužene privilegije, pravo vam budi, ova vam država ne može pomoći, mada je tu istu parazitsku strukturu ova država uzgojila bez ikakve javne pomoći, i to sasvim planski. To je cinizam iz kojeg izrasta Matićeva lažna pravednička poza.

Ako je držanje registra branitelja u tajnosti služilo mistifikaciji državne moći, širenje opsjene kako će njegovom javnom dostupnošću problem „lažnih branitelja“ biti riješen služi za mistificiranje državne nemoći. Umjesto da nastupi sa svojim ovlastima – budući da posjeduje punu informaciju o tome tko svoja prava ne koristi „legalno, moralno, pravedno i pravično“ – država se spremno delegitimira, a svoje ingerencije pretvara u bizarni poziv veteranima da se etički angažiraju i obave „diferencijaciju“ u svojim redovima.

Tako i Freda Matića, punog zanosa i borbenog elana, zatječemo u novoj paradoksalnoj misiji: on bi i osobno preuzeo odgovornost (stisnuo enter) za odricanje od odgovornosti! Ako ponuđeni projekt ne uspije – što je jedino razumno očekivati – krivac neće biti država, nego oni koji su odbili provesti „diferencijaciju“. Kvaka je u tome što nitko zaista ne vjeruje da će se službenom objavom famoznog registra išta značajno postići, izuzev kratkih detonacija bulevarske pirotehnike i postavljanja simboličkog stupa srama, ali će time biti stvorene pretpostavke da se poništi odgovornost državne administracije za najveću korupcijsku gadost otkada hrvatska država postoji.

(Tek da istaknemo intenzitet licemjerja, valja podsjetiti da je registar prije skoro dvije godine ilegalno stavljen na internet i da su ga svi zainteresirani mogli pomno proučiti. Jedan je bloger zbog toga bio izložen petodnevnom policijskom isljeđivanju, dok je jedan društveni kroničar tim povodom zapazio kako „Hrvati uvijek budu najviše šokirani kada ih se suoči s onim što im je najviše poznato“ i predložio da se „pooštre zakoni koji će naciju štititi od očiglednosti“.)

Ministar Matić i drugovi, dakako, ne misle ništa dobro o svojim prethodnicima, no ne bi rado ispravljali njihove greške, niti se za živu glavu upuštali u takve vrste preinaka koje bi dovodile u pitanje postojeći sistem. Naprotiv, oni taj isti sustav kane opsluživati i dohranjivati. Pola milijuna registriranih veterana, od kojih dobra trećina rat nije iskusila, predstavlja srž hrvatske korupcije, ali i zasluženi trošak patosa i nasilja s kojima je hrvatske državotvorna ideja utjerivana u kosti. Stvarno zadiranje u privilegije onih koji su se „borili za državu“ podrazumijevalo bi reviziju njenih temelja, pa dakle i odbacivanje nacionalističkih matrica koje još mogu dobro poslužiti.

Vlast, naime, pomno brine o tome da ne ugrozi široku lepezu pogodnosti serviranih braniteljima koji ne spadaju u „lažnjake“, premda su isti dramatično izdvojeni od ostatka stanovništva, postajući statusom sve sličniji političkoj klasi: od povlaštenih mirovina (trostruko većih od prosječnih), preko posebnih dodataka na plaće, dionica u Braniteljskom fondu, carinskih, poreznih i kreditnih olakšica, besplatnih udžbenika za djecu, stipendija, pa do prednosti pri upisu na fakultete za potomke starijeg uzrasta. Zloglasni jugoslavenski subnorovci iz današnje perspektive imponiraju socijalističkom skromnošću. Samo u zadnjoj rundi, primjerice, Vlada je pripremila zakon prema kojemu će ratni veterani – ne zna se zašto – plaćati dvostruko nižu naknadu za legalizaciju bespravno izgrađenih objekata. Za tu odluku nema suvislog obrazloženja, no nitko se ne usuđuje postavljati nedolična pitanja.

Fred Matić u spomenutom intervjuu takva nam nagnuća zorno predočava: „Dok su se drugi ministri znojili, rezali proračune svojih ministarstava, ja sam bezbrižno čekao da se proračun završi. Jer, braniteljski je proračun ostao netaknut. Zamislite, i to u mandatu ove Vlade!“

To je ta vrsta političkog udvaranja, odnosno sistemskog marketinga, odnosno strukturalne korupcije kroz koju „crveni“, po uzoru na prethodnike, jamče svoju kariranu lojalnost, očekujući za uzvrat nešto slično. Utoliko je sušta istina da su „lažni branitelji“ lažni problem hrvatskoga društva i da se, logičnim slijedom, za lažni problem iznalazi lažno rješenje. Tko to može činiti uspješnije od ministra koji simulira svoju dužnost?

Stvarna nevolja s Fredom Matićem, zbog koje sve češće dobiva napade ambivalencije i hinjeno koketira s građanskim neposluhom, u tome je što se on nalazi na čelu izvršnog političkog tijela koje u pristojnim zemljama ne bi trebalo postojati. On rukovodi ministarstvom za ekskluzivni dio populacije, a to se – da nije straha kojim je ovo društvo kapilarno prožeto – može doživjeti samo kao permanentni skandal.

Teško da to ima ikakve veze s ispravljanjem nepravdi. Karakter onoga što je vladajućom političkom voljom proglašeno „legalnim, moralnim, pravednim i pravičnim“ najbolje poznaju oni koji o svemu smiju zdušno šutjeti. Oni koji će, da bi se njegovale svete krave hrvatske državnosti, biti primorani jesti travu.

 Novossti

Viktor Ivančić
Autor 20.5.2012. u 13:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija