Viktor Ivančić: Slovo o olovu

Viktor Ivančić
Autor 28.6.2015. u 10:40

Viktor Ivančić: Slovo o olovu

Gadan je usud hrvatskih novinara, razmišlja čitatelj, cenzuriraju ih kad pišu o cenzuri i onda još moraju tu cenzuru opslužiti dodatnim radom, a k tome se oko njih događaju takvi društveni poremećaji da svastika osvane na nogometnom travnjaku umjesto na zgradi medijske kompanije

Piše: Viktor Ivančić- Novosti

Mediji njeguju čudnu praksu da obilno reklamiraju sami sebe. Toliko je taj običaj uzeo maha da se ponekad čini kako pretežan dio sadržaja medija čine reklame za te iste medije. Čovjek se pita bi li u ovim okrutnim vremenima masovni mediji uopće uspijevali opstati da nije sadržajne građe u vidu reklama za masovne medije. Izgleda kao da su pronašli način da zaobiđu i nasamare sadašnjost, jer su, posredstvom automarketinga, mediji stalno desnom nogom u budućnosti. U tiskanim izdanjima to bude naročito uzbudljivo. Otprilike: Kupite naše novine i pročitajte što ćete uskoro moći pročitati u našim novinama. Bit će da se na taj način pokušava profilirati čitatelj koji stalno kaska za informacijom. Čitatelj je u neprestanom očekivanju onoga što će se dogoditi jučer.

Čitatelj koji je prošloga petka kupio Jutarnji list mogao je, s punom sviješću da se radi o najatraktivnijem štivu za taj dan, udubljeno čitati što će moći pročitati u sutrašnjem, subotnjem broju Jutarnjeg lista. Tu je naišao na pregršt primamljivih tema s kojima će se, kupi li sutra novine, biti u prilici pobliže upoznati: na primjer o tome kako se odvija ‘drugi egzodus iz Imotske krajine’, kako je ‘mladi bračni par uredio stan od 60 kvadrata za samo tri dana’, kako su ‘bermude ponovo u modi’ te se ‘s blejzerom i košuljom nose u uredu, a na tulume sa štiklama i majicama’… Ipak, čitateljevu pažnju najviše privlači najava komentara vodećih kolumnista u subotnjem prilogu Magazin, a među njima posebno bliješti jedan: ‘Jelena Lovrić: opet medijska olovna vremena’.

Čitatelj se ozario i odmah odvojio sedam kuna za sutrašnje novine. Čitatelj, naime, voli saznati što više o ‘olovnim vremenima’, pogotovo ako su ona ‘medijska’. Kolumnistica JL će se, drži čitatelj, zasigurno osvrnuti na sramotni pokušaj uprave Novog lista da novinaru Borisu Paveliću uruči izvanredni otkaz jer je ovaj napisao najobičniju informaciju, pritom nedvojbeno istinitu, koja je šefa HDZ-a Tomislava Karamarka prikazala u nepovoljnom svjetlu. Nema sumnje da će analizirati i otkazivanje suradnje kolumnistu Slobodne Dalmacije Borisu Dežuloviću, navodno zbog teksta o desničarskim gnjidama napisanog prije nekoliko godina, uz prozirno obrazloženje uprave da je medijska kuća radi tog članka izgubila sudski proces. Neće moći izbjeći ni ukidanje kolumne u Slobodnoj Dalmaciji talentiranome i pismenom Davoru Krili, da bi na njegovo mjesto bio instaliran netalentirani, nepismeni, ali nacionalistički zapjenjeni Tihomir Dujmović.

Naročito čitatelja intrigira to što je kompanija koja izdaje SlobodnuDalmaciju – čije se poslovodstvo po kratkome postupku riješilo ponajboljih novinara, jer su kritički pisali o hrvatskoj desnici – ujedno i vlasnik Jutarnjeglista, koji, eto, pompozno najavljuje slobodarski osvrt na ‘medijska olovna vremena’. Živo ga zanima kako će kolumnistica JL, pišući za JL, opisati takvu kompanijsku praksu, budući da nije upitno kako su ‘medijska olovna vremena’ generirana upravo iz korporacije koja posjeduje JL. Bilo bi normalno, smatra čitatelj, da kolumnistica JL tu praksu rasturi, da je prikaže kao skandalozan napad na slobodu govora i novinarsku profesiju, da se zgrozi nad zahuktalim pogonom sistemske cenzure, da izvrgne ruglu bijednu pripremu novinskog terena za dolazak Karamarkovih falangi na vlast, jer je po svemu očito da EPH– tvrtka koja izdaje JL – obavlja korporativnu prilagodbu novoj fašizaciji hrvatskoga društva. No nije na čitatelju da piše, već da čita.

Sutradan je požurio do kioska kupiti svježe novine i saznati nešto više o novinskoj cenzuri. Halapljivo je listao da što prije stigne do 23. stranice, gdje se raskomotio članak kolumnistice JL, kad tamo – iznenađenje – u naslovu stoji pitanje bez upitnika: ‘Tko je profitirao od svastike’. Kakve sad svastike? Kolumnistica JL, koliko čitatelj uspijeva razaznati, u svome podužem traktatu mudro i podrobno analizira kako je nacistički simbol što je nedavno osvanuo na nogometnom igralištu ‘postao sredstvo u međustranačkim obračunima’.

Čitatelj je zbunjen. A gdje su ‘opet medijska olovna vremena’, najavljena u reklami? Opet pažljivo čita tekst, ali ‘medijskih olovnih vremena’ nema ni između redaka. Nestala su bez traga. Je li to neka grješka? Ako je grješka, kako je do grješke došlo? Tko je grješkin autor? Ili možda ipak nije grješka? Možda je kolumnistica JL mislila da, pišući o kukastome križu, zapravo piše o ‘olovnim vremenima’, što zvuči dosta logično, no ako su ta olovna vremena ‘medijska’, kao što stoji u jučerašnjem oglasu, zbog čega je svastika na nogometnom travnjaku, a ne na crnoj staklenoj zgradi u zagrebačkoj Koranskoj ulici, gdje je smještena uprava EPH?

Postoji i ta mogućnost, čak vrlo vjerojatna, razmišlja čitatelj, da je kolumnistica JL za subotnje izdanje JL-a doista napisala tekst o ‘medijskim olovnim vremenima’, upravo onakav kakvoga je čitatelj iščekivao, ali joj ga je uprava kompanije u suradnji s podatnim uredništvom, vidjevši najavu u jučerašnjem JL-u, bez premišljanja zabranila, te je kolumnistica JL, na izričit zahtjev poslodavca, sastavila zamjenski prilog, na zamjensku temu. Cijela epizoda onda ispada dodatni argument za sjajni članak o ‘medijskim olovnim vremenima’ što ga kolumnistica JL nije objavila u JL-u. Možda i kolumnisticaJL tako razmišlja, razmišlja čitatelj, možda se ona bavi novinarstvom s konceptualnim aspiracijama. Ne možeš pisati o cenzuri dok cenzuru ne osjetiš na svojoj koži, a kad je osjetiš – pitomo se prihvati zamjenske teme.

Čitatelj opet zdvaja nad epidemijom novinske samopromocije. Pomišlja kako iscrpne reklame za medije u medijima imaju i drugu svrhu, kako su one razrađene da budu neka vrsta korporativnog sustava uzbunjivanja, s učinkom koji je sličan avionima za protupožarni nadzor ili onim akcijama za prevenciju i rano otkrivanje raka na vitalnim organima. Svakako je mnogo bolje da medijski menadžment žurnalističke nepravilnosti uoči u najavi, dok još ima vremena da ih otkloni, nego da nepoželjan sadržaj bukne na novinskim stranicama u punom intenzitetu. Bolje je spriječiti nego liječiti.

Moguće je, s druge strane, da kolumnistica JL bolje od čitatelja razumije karakter suvremenih medija, pa tako i karakter JL-a. Moguće je da razmišlja ovako: ako novine danas postoje samo zbog reklama, ima li išta normalnije nego da ono najvažnije što želim reći – naime, da su došla ‘opet medijska olovna vremena’ – poručim kroz marketing, dok ću se u novinarskim sastavcima baviti temama koje mi neće ugroziti egzistenciju? U slučaju da je strogo poslovodstvo (u suradnji s podatnim uredništvom) optuži za sabotažu – ‘Kako se vi, gospođo kolumnistice JL, usuđujete preko JL-a uznemiravati javnost nekakvim medijskim olovnim vremenima, ako su ta medijska olovna vremena rezultat samoprijegornog rada kompanije koja vam daje kruh?’ – uvijek se može pozvati na prirodu promidžbenog žanra. Zna se što su reklame, gospodo. Reklame su medijske forme kroz koje gospodarski subjekti šire laži o svojim proizvodima.

Čitatelj, vraćajući se prvoj varijanti, zamišlja kako je kolumnistica JL – ukoliko su joj zbilja cenzurirali tekst koji je u petak najavljen u JL-u, a u subotu nije objavljen – mogla s tim nasilnim činom upoznati javnosti i tako pokazati da su ‘medijska olovna vremena’ još olovnija nego što je ona to uzaludno napisala, a usput i raskrinkati satrapske manire poslovno-uređivačke družine koja bez milosti gazi novinarsku profesiju, no tada bi se izložila riziku da doživi sličnu sudbinu kao kolege Pavelić, Dežulović i Krile, pa je umjesto toga radije krotko sročila zamjenski članak, na zamjensku temu, zadržavši pritom dostojanstvo i punu autorsku autonomiju: njoj čak ni uprava tvrtke ne može zabraniti da misli ono što ne objavljuje.

Gadan je usud hrvatskih žurnalista, razmišlja čitatelj, cenzuriraju ih kad pišu o cenzuri i onda još moraju tu cenzuru opslužiti dodatnim radom, sve zbog kruha, mlijeka i sladoleda od borovnica, a k tome se oko njih događaju takvi društveni poremećaji da svastika osvane na nogometnom travnjaku umjesto na zgradi novinske kompanije. Čitatelj odluči ne trošiti novac na tisak dok traju ‘medijska olovna vremena’. Unaprijed zna da će sljedećega petka u JL-u izaći najava za subotnji traktat kolumnistice JL, štivo cvrkutava naslova: ‘Kad se bratska srca slože, i olovo plivat može!’

Viktor Ivančić
Autor 28.6.2015. u 10:40