Viktor Ivančić: URLICI IZ PROVINCIJE

Viktor Ivančić
Autor 27.7.2012. u 21:19

Viktor Ivančić: URLICI IZ PROVINCIJE

Ima li krčme s toliko raskalašenom klijentelom i toliko degutantnim asortimanom tračeva i psovki koja može parirati hrvatskome istraživačkom novinarstvu?


Za prošli broj „Novosti“ pisao sam o atmosferi linča koja je u Ljubuškom stvorena povodom projekcije dokumentarnog filma Svetlane Broz „Neđo od Ljubuškog“, filma o Nedjeljku Galiću, čovjeku koji se 1993. javno suprotstavio etničkom čišćenju Bošnjaka iz Ljubuškog, te mnoge od njih spasio i pomogao im da ne završe u logoru Heliodrom.

Na dan kad su „Novosti“ bile štampane, Štefica Galić, supruga pokojnoga Nedjeljka i glavna urednica portala tačno.net, brutalno je premlaćena u središtu Ljubuškog. Bila je to gotovo neizbježna posljedica harange koja je trajala danima: od najave prikazivanja filma, kojeg dotad nitko nije vidio, Štefica je bila izložena bezobzirnom verbalnom nasilju i prijetnjama smrću, lokalni portali natjecali su se u tome tko će pokojnoga Neđu Galića efektnije zavaljati po blatu, proglašavali su ga „komunjarom“, „narodnim izdajnikom“, „četničkim suradnikom“ i „doušnikom jugoslavenske tajne policije“, redateljica filma Svetlana Broz, „krvnikova unuka“, obasuta je najpogrdnijim uvredama, moralna panika posijana je u svaki kutak hercegovačkog gradića, histerija je uzimala maha, pleme se diglo na noge i naoštrilo očnjake, da bi na dan premijere policija štitila gledatelje od rulje koja se okupila pred općinskom vijećnicom i kiptjela od domoljubne srdžbe. Tri dana nakon prikazivanja filma, u četvrtak navečer, Štefica Galić vratila se kući izudarana.

„Slobodna Dalmacija“ nije objavila informaciju o napadu na Šteficu Galić. Nije objavila ni retka o višednevnim nacionalističkim orgijama, sijanju mržnje i pripremanju fizičkog obračuna. A onda se, četiri dana kasnije, u ponedjeljak, na stranicama lista pojavio izvještaj Petra Miloša o tome zbog čega su žitelji Ljubuškog spomenuti dokumentarni film „doživjeli kao uvredu za grad, općinu i Hrvate Ljubuškog“. Slobodarski splitski dnevnik najprije je dakle profesionalno bagatelizirao fizički atak na urednicu portala tačno.net, a zatim se, preko Petra Miloša, potrudio ponuditi razloge zbog kojih je Štefica Galić trebala biti pretučena.

„Ljubuški nije fašistička ni teroristička sredina, mi smo obični radišni ljudi koji poštuju svoje susjede“, citira Miloš tajnicu Udruge udovica iz domovinskog rata. „Nemamo sreće s Brozovima“, citira Miloš predsjednika Hrvatskog pravaškog bloka. Pa onda navodi kako su „na površinu isplivali dokumenti iz kojih se vidi da je Neđo Galić bio Udbin doušnik“. Pa onda prepisuje pismo stanovitoga Mirsada Konjihodžića, distribuirano po lokalnim portalima, s tvrdnjom kako „Neđo Galić jest sređivao garantna pisma za strane zemlje, ali je to masno naplaćivao“, što je vješti urednik istaknuo u podnaslovu članka. U međuvremenu su Bošnjaci iz Ljubuškog zajedničkom izjavom to demantirali kao bijednu podvalu, i čak ustvrdili kako osoba pod imenom Mirsad Konjihodžić uopće ne postoji, ali njihov istup neće naći mjesta na stranicama slobodarske „Slobodne Dalmacije“, nego će, preko Petra Miloša, „Udbin doušnik“ biti denunciran klasičnim kontraobavještajnim metodama.

Istoga dana, u ponedjeljak, nazvala me telefonom gospođa koja se predstavila kao Zdravka Soldić Arar, novinarka „Slobodne Dalmacije“, kazavši kako želi sa mnom razgovarati „o slučaju Ljubuški“. Ljubazno sam joj saopćio da o tome s novinarkom „Slobodne Dalmacije“ nemam namjeru pričati, pošto „Slobodna Dalmacija“ ima Petra Miloša koji raspolaže obiljem svježih informacija, uključujući one kontraobavještajnog porijekla, ali gospođa je uporna, veli da sam se dužan o tome predmetu izjasniti, nije joj, kaže, jasno „kako Štefica Galić može voditi portal ako nije završila novinarski fakultet“, pa kad sam joj, u trenu zgađen, rekao da ja novinarki „Slobodne Dalmacije“ nisam dužan ništa, pogotovo ne izjašnjenje, jer mi je odmah sinulo da i ona traga za razlozima zbog kojih je Štefica Galić trebala biti pretučena, gospođa je kreštavim glasom otvorila karte i obavijestila me da za „Slobodnu Dalmaciju“ radi temu o tome kako ja osobno stojim iza portala tačno.net, materijalno, politički i uređivački, na što sam gospođu priupitao je li pri sebi, je li to kod nje privremena stvar ili trajno stanje, a ona je odkreštala da je sasvim pri sebi, samo zdravo razmišlja i logično zaključuje, pošto na tom portalu redovito prenose moje tekstove, ponekad za njih nešto i napišem, k tome sam se u dosta navrata iskazao kao hrvatomrzac, pita me odakle se portal financira, ona je čula da dio sredstava dolazi iz Amerike, te sam naposljetku i ja bio prinuđen otvoriti karte, kazao sam gospođi Zdravki Soldić Arar da svakoga mjeseca uplatim dogovorenu svotu na račun jedne mostarske banke, premda je to zapravo novac iz fonda Udbe, pošto sam s Neđom Galićem kao udbaški konfident nekoć bio uvezan u istoj ćeliji, ne vjeruje valjda u službene priče da Udba više ne postoji, gospođa uglavnom ima moje dopuštenje da te informacije analitički obradi i iskoristi u svojem istraživačkom članku za „Slobodnu Dalmaciju“, a ako to ne umije, neka ih proslijedi kolegi Petru Milošu.

I sada čekam da novinarka Zdravka Soldić Arar objavi svoj istraživački rad na stranicama „Slobodne Dalmacije“. U međuvremenu se zabavljam pitanjem zbog čega je slobodarska „Slobodna Dalmacija“ prešutjela brutalni fizički napad na urednicu portala tačno.net, a sada se tako upinje iznaći razloge zbog kojih je Štefica Galić trebala biti pretučena? Uopće ne sumnjam da će se u trećoj fazi oglasiti i netko od uglednih kolumnista liberalne provenijencije da poruči općinstvu kako, eto, nije lijepo tući ljude na cesti, pogotovo iz nacionalističkih pobuda, tek da se zadovolji „ravnoteža“ i ostvari uređivačka koncepcija provizorne šizofrenije, a „Slobodna Dalmacija“ osigura humanističku ambalažu za poticanje nasilja i još jednom se potvrdi kao tiskani rudnik cinizma.

U tome, razumije se, nije jedina. U subotu je u „Dnevniku 3“ HTV-a urednik Siniša Kovačić objavio prilog Miljenka Karačića o „nezadovoljstvu u Ljubuškom povodom dokumentarnog filma“, bez i jedne riječi o sadržaju dokumentarca, bez spominjanja fizičkog nasrtaja na protagonisticu filma, jer se zapravo htjelo cijenjenome gledateljstvu servirati razloge zbog kojih je Štefica Galić trebala biti pretučena, pa je naposljetku morala intervenirati i novopečena urednica Informativnog programa Sanja Mikleušević Pavić, kazavši kako „u ovom slučaju nisu poštovani postulati naše profesije“, budući da „gledatelji nisu dobili i drugu stranu priče koja se odnosi na samu temu filma“, najavivši sankcije protiv odgovornih, iako, što se mene tiče, ima pri ruci korisniju pedagošku mjeru: objaviti famozni film na HTV-u.

Tri dana kasnije, u utorak, „Večernji list“ donosi priču na stranici s egidom „Strastveno“, pošto je ona plasirana u paketu s ilustriranom temom o „golim olimpijkama“, o „erotici i sportu“, a stvar je „strastvena“ zbog toga jer se – prema nadnaslovu – „u Ljubuškom ne stišavaju strasti“. Divljačko mlaćenje supruge pokojnoga „doušnika Udbe“ tu je predstavljeno kao „obračun između onih koji tvrde da je u filmu vjerno prikazana istina o ratnim zbivanjima u tom hercegovačkom gradiću i onih koji tvrde da je riječ o propagandnom pamfletu kojim se žele ocrniti ljubuški Hrvati i njihova uloga u ratu“, a tom su obračunu „znatan doprinos dali sarajevski mediji“ svojom „kampanjom“. Članak Dejana Jazvića završava „punom istinom“ o režiserki filma, Svetlani Broz, konstatacijom kako – sada molim malo dodatne pozornosti: – „Titov praunuk Ivan Golubović tvrdi da je njegova majka lažna humanitarka koja je maltretirala i svog oca“!

Ima li krčme s toliko raskalašenom klijentelom i toliko degutantnim asortimanom tračeva i psovki koja može parirati hrvatskome istraživačkom novinarstvu? Puno ljubavi prema istini, pravdi i domovini ono je svojski zapelo osmisliti razloge zbog kojih je Štefica Galić trebala biti pretučena, ali gle: to više nisu egzotični lokalni portali okićeni grotesknim šahovnicama s bijelim početnim poljem, to je središnji nacionalni medijski pogon, s bordo kravatama na uredničkim kotama i fakultetski obrazovanim novinarima, koji marno opslužuje urlike i šake iz provincije. To je ista ona mitska televizijska scena s Dijanom Čuljak koja se usred rata snima ispred nekog hercegovačkog logora i s mikrofonom pred njuškom objašnjava uvaženim gledateljima kako Bošnjaci u tome logoru imaju „ako ne udoban, a ono barem siguran smještaj“.

Obznaniti danas u vodećim hrvatskim medijima kako je u ratno doba bilo pogroma Bošnjaka jednako je neprihvatljivo kao prije dvadesetak godina, a uz to i u suprotnosti s „Deklaracijom o Domovinskom ratu“ koju je jednoglasno usvojio hrvatski parlament, gdje se pak službeno tvrdi kako je u svim ratnim okolnostima Hrvate zapala uloga nevinih žrtvi. Ratna je istina okovana čeličnim oplatama, dovoljno čvrsta da svatko tko pokuša prodrijeti ispod površine skonča s razbijenom glavom. To se dogodilo Štefici Galić: barbarski je premlaćena u surovoj provinciji, dok će joj uljuđeni politički centar prirediti naknadno žurnalističko cipelarenje, verificirati zaslužene hematome, i možda čak isturiti pokojeg liberalnog kolumnistu da se u općenitome smislu založi za njeno pravo da živi bez razbijene glave, kad je već shvatila da treba držati jezik za zubima. Taj rastegnuti svežderski sustav, paukova mreža nacije, sadrži mnoge nijanse, ali ni u jednoj od njih nema tragova stida.

Eto zgodnoga radnog zadatka za gospođu Zdravku Soldić Arar, istraživačku novinarku „Slobodne Dalmacije“: neka pokuca na vrata glavnoga urednika, kad su joj već daleko ona na Pantovčaku ili Markovu trgu, i priupita – tko financira nedostatak stida?

Novossti


Viktor Ivančić
Autor 27.7.2012. u 21:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija