Viktor Ivančić: Život leša

Viktor Ivančić
Autor 24.3.2014. u 09:26

Viktor Ivančić: Život leša

Utoliko više zastrašuje činjenica da te opsesije, ugrađene u politički i državnički opus, nisu završile u mramornom odlagalištu njihova nositelja, već imaju solidne izglede da nadžive sve nas, “iako je riječ o jednome od najopskurnijih i najštetočinskijih opusa u današnjoj Evropi”. Marinko Čulić to upozorenje iznosi na uzbudljiv, zgusnut i inteligentan način, uz veliko stilsko majstorstvo, u posebnoj vrsti komprimiranog tekstualnog tkanja gdje na jednoj stranici možemo pronaći više lucidnih zapažanja, originalnih misli i jezičnog bogatstva nego u čitavim poglavljima uobičajene ovdašnje političke analitike, a onda i osjetiti onaj sve rjeđi užitak u “višku” koji donosi spisateljski talent u odnosu na puko novinarsko rudarstvo. “Tuđman, i poslije Tuđmana” nije samo najprodorniji uvid u političku aktivu neumrlog hrvatskog pokojnika, već i jedno od najboljih publicističkih djela na našem jeziku uopće.

Piše: Viktor Ivančić, Novossti

Kada je uoči zadnjih lokalnih izbora, radi potpirivanja glasačkih strasti, u Splitu započeta udarnička izgradnja spomenika Franji Tuđmanu, tri metra visoke brončane figure (uz pridruženu mramornu kocku) locirane na istočnome dijelu rive, s estetskim osobinama karamboliranog kombajna, lideri dviju vodećih političkih grupacija u gradu – primitivni desničar Željko Kerum, kao tadašnji gradonačelnik, i uglađeni socijaldemokrat Ivo Baldasar, kao njegov konkurent – upustili su se u žestoku polemiku: Kerum je poručivao da će spomenik Tuđmanu biti podignut i gotovo, a Baldasar uzvraćao da se on s time slaže i gotovo!

Protiv izgradnje spomenika javno se izjasnila svega šačica individua, s tim da su neki od njih takav stav branili isključivo urbanističko-vizualnim argumentima, makar je i zbog takvih u prvo vrijeme bila organizirana policijska zaštita najdraže skulpture. Situacija se u međuvremenu sasvim normalizirala. Socijaldemokrat je dobio izbore i vlada. Tuđman je zauzeo stražarsko mjesto i bdije. Građani krotko prolaze znajući da ih i kroz mrtvu prirodu odgovorne ličnosti drže na oku. Japanski turisti ništa ne razumiju. Preostaju golubovi, kao jedina vjerodostojna kritična masa…

Ova lokalna mizanscena odlično ilustrira osnovnu tezu knjige o Franji Tuđmanu iz pera jednoga od naših najboljih novinara i političkih analitičara, Marinka Čulića, objavljene u izdanju Novog Libera, koja – hajde da to tako kažemo – problematizira disproporciju između biološkog i političkog trajanja prvoga hrvatskog predsjednika. Zapravo se radi o proširenom reizdanju Čulićeve knjige “Tuđman: anatomija neprosvijećenog apsolutizma” (Biblioteka Feral Tribune, 1999.), koja je do danas ostala superiornom u odnosu na sve druge publicističke i znanstvene pokušaje bavljenja likom i djelom mrke figure iz naslova, a sada je nadopunjena predgovorom i fenomenalnim završnim esejom pod naslovom “Tuđman, i poslije Tuđmana”.

Moglo bi se primijetiti da su sadržajne oštrice dvaju izdanja u paradoksalnom odnosu s vremenom njihova objavljivanja: dok je samodržac još bio živ, Čulić ga je svojim britkim kritičkim prikazom bez milosti sahranio (skoro pa doslovno, jer je objekt razmatranja poslije nekoliko mjeseci otegnuo papke), da bi u drugome naletu, petnaest godina nakon što je politički vođa zbrinut na zagrebačkom Mirogoju, izložio uznemirujuće vijesti o njegovoj otpornosti na smrt. U ishodu smo, dakle, kao svojevrsnu žanrovsku inovaciju – ispisanu s jednakom kritičkom svježinom, neumoljivošću i dubinom uvida – dobili analizu Tuđmanova zagrobnog političkog života.

A taj je život daleko od pukog vegetiranja. Kao što veli sam autor, dajući implicitno objašnjenje i za ona splitska komešanja oko memorijalne baštine: “Nepunih desetljeće i pol poslije smrti, Tuđman je vrlo živo inkorporiran u politički, ekonomski, socijalni, kulturni, pa ako hoćete i emotivni život zemlje, što se najbolje vidi u tome da je šačica njegovih ljutitih protivnika iz devedesetih i danas ostala šačica.” (Uzgred budi rečeno, dosad je, prema gruboj evidenciji, Tuđmanu u Hrvatskoj podignuto tristotinjak spomenika, dok ulica s njegovim imenom ima na tisuće, te je već iz takvih prometnih okolnosti dosta jasan odgovor na pitanje “kamo idemo”.)

Umjesto da se okreće u grobu, Tuđman se, kroz garniture svojih tihih ili glasnih sljedbenika, prevrće na vlasti! – na taj bi se način dala sažeti ideja završne dionice Čulićeve knjige, izložena takvom jasnoćom i argumentacijskom uvjerljivošću da će osjetljivije hrvatske dušice, pogotovo one što se ne smatraju zadriglim domoljubima, nego si utvaraju decentne oblike patriotskih čuvstava, vjerojatno zaboljeti stomak. Predanu skrb nad političkom ostavštinom Velikog izumitelja hrvatske države autor pritom ne pripisuje samo desnici i HDZ-u, niti ionako smušenome folklornom projektu “retuđmanizacije” koji propagira Tomislav Karamarko, već gotovo kompletnoj današnjoj političkoj sceni, uključujući aktualnu vlast Zorana Milanovića i Ive Josipovića.

Štoviše, upravo je opis “strateških interakcija” između sadašnjih nositelja vlasti i njihova zatajenog uzora najinspirativniji dio štiva, jer se Čulić, nižući primjer za primjerom, ne libi iznijeti ocjenu kako nema ničega iz Tuđmanove političke i idejne baštine – izuzev (polu)predsjedničkog sistema upravljanja državom – “što je opozicija iz njegovog vremena, današnja vlast, tako ozbiljno problematizirala da se može govoriti o raskidu s njom”, prije su to “suptilne proteze koje toj ostavštini omogućuju da sve do danas ostane na nogama”.

Prvu demonstraciju fatalnog kontinuiteta predstavlja izglasavanje saborske “Deklaracije o Domovinskom ratu” – čime je “istina” o djevičanski čistoj oslobodilačkoj epopeji (a zapravo goli falsifikat) proglašena obvezujućom i dovedena u sklad s Tuđmanovim opsjenarstvom odmah po njegovoj smrti – no to potmulo savezništvo uključuje i cijelu lepezu sličnih manevara: i ignorantski odnos prema sudbini hrvatskih Srba (zapečaćenoj prešutnim sporazumom Tuđman – Račan), i kukavičko okretanje glave pred ratnim zločinima, i servilno koketiranja s proustaškom mitologijom (uz podsjećanje na začudan podatak da je Bleiburg pohodila kompletna lijevo-liberalna politička reprezentacija, od Račana preko Milanovića do Josipovića, ali – ne i Tuđman)… U središtu je, naravno, intaktna državotvorna matrica, sustav za regrutaciju pseudopatriota, održavanje neupitnog vida ideološke prisile gdje se razlike utvrđuju samo na osnovi intenziteta javno izraženih nacionalističkih strasti.

Čulić ispisuje po mnogo čemu jedinstveni vodič kroz autoritarno ustrojstvo hrvatskoga društva u devedesetima, a tako osvjetljava i dramaturgiju kolektivnog bjekstva od slobode, baveći se – kroz pojedina poglavlja – najvećim opsesijama obljubljenog nacionalnog vođe: od njegove neskrivene apologije “zlosilja” i etničkih čišćenja u kvazihistoričarskim spisima, preko obuzetosti podjelom Bosne i Hercegovine i “zaokruživanjem nacionalnog teritorija”, te drugarskom suradnjom sa Slobodanom Miloševićem na tome planu, pa do revizionističkih ideja o ulozi i karakteru NDH, odakle je proizašao koncept “nacionalne pomirbe”, osovljen na relativiziranju fašizma, uz operativni dodatak koji se trebao ostvariti bizarnim “miješanjem kostiju” krvnika i njihovih žrtava u Jasenovcu i na drugim stratištima (povodom čega je pisac knjige, nota bene, 1996. bio sudski gonjen, jer se drznuo Tuđmanovu inicijativu preuzimanja kontrole nad kolektivnom memorijom usporediti sa sličnim nagnućima Francisca Franca).

Utoliko više zastrašuje činjenica da te opsesije, ugrađene u politički i državnički opus, nisu završile u mramornom odlagalištu njihova nositelja, već imaju solidne izglede da nadžive sve nas, “iako je riječ o jednome od najopskurnijih i najštetočinskijih opusa u današnjoj Evropi”. Marinko Čulić to upozorenje iznosi na uzbudljiv, zgusnut i inteligentan način, uz veliko stilsko majstorstvo, u posebnoj vrsti komprimiranog tekstualnog tkanja gdje na jednoj stranici možemo pronaći više lucidnih zapažanja, originalnih misli i jezičnog bogatstva nego u čitavim poglavljima uobičajene ovdašnje političke analitike, a onda i osjetiti onaj sve rjeđi užitak u “višku” koji donosi spisateljski talent u odnosu na puko novinarsko rudarstvo. “Tuđman, i poslije Tuđmana” nije samo najprodorniji uvid u političku aktivu neumrlog hrvatskog pokojnika, već i jedno od najboljih publicističkih djela na našem jeziku uopće.

Viktor Ivančić
Autor 24.3.2014. u 09:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija