VIKTOR IVANČIĆ:GOVOR MRŽNJE U HRVATSKOJ: REČENICE IZ PUŠKARNICE

Viktor Ivančić
Autor 25.1.2012. u 20:41

VIKTOR IVANČIĆ:GOVOR MRŽNJE U HRVATSKOJ: REČENICE IZ PUŠKARNICE

“Življe to, življe!” uzvikuje zapovjedno lice stojeći na pisti raširenih nogu, dok su mu ruke oslonjene o kukove, uz rub vojničkoga opasača, a jeka njegovih naredbi razliježe se širokim krugom vojarne. Maskirna košulja je isprana do bljedila i nonšalantno raskopčana na prsima, tako da se ističe drveni stilizirani križ ovješen o kožnu ogrlicu, rukavi su zavrnuti do iznad lakata, čizme su prašnjave, koluti znoja oko pazuha, kapljice na vratu, zapovjedno lice svakim je svojim detaljem uklopljeno u radnu atmosferu.
Tridesetak vojnika, postrojeni u dvije vrste nasuprot njemu, goli su do pojasa. Puške drže u ispruženim rukama iznad glava dok istovremeno “trče u mjestu”, poskakuju s jedne na drugu nogu u ubrzanom ritmu. Lica su im zažarena, ramena uzdrhtala, vijugavi slani potočići slijevaju im se niz leđa. “Življe to, življe!” dirigira zapovjedno lice. “Ne savijaj ruke, i nemoj mi skakutati na prstima, nego odvajaj noge od tla i visoko koljena diži!” Na komandu pretpostavljenoga, vojnici povremeno puške spuštaju u ravninu očiju, držeći ih u ispruženim rukama, ne prekidajući forsirani rad nogu. To je daleko teže, to je skoro neizdrživo, to je borba protiv zakona fizike, i jedva čekaju znak da ponovo podignu puške iznad glava kako bi odmorili mišiće od reske boli.
Zapovjedno lice potom uvodi novi element u vježbu, kako bi ova bila zanimljivija, te uz tjelesno-kondicijski polučila i moralno-edukativni učinak. Dok vojnici trče u mjestu i drže puške u ispruženim rukama – čas iznad glava, čas ispred očiju – on će izvikivati nazive gradova, a zadatak vježbenika je sljedeći: kada zapovjedno lice izgovori naziv “hrvatskoga grada”, svi kao jedan dužni su uzviknuti “Živio!”, a ako je grad “srpski” – “Ko ga jebe!”. Pritom, razumije se, ne prestaju skakati, niti dopuštaju da im se ruke povijaju pod teretom osobnog naoružanja. Dogodi li se da itko pogriješi, svi rade dvadeset kaznenih sklekova, a zatim revno nastavljaju s vježbom.
“Vukovar!” uzvikuje zapovjedno lice, na što vojnici složno klikću “Živio!”. “Beograd!” ponovo se oglašava zapovjednik, a zajapureni mladići iz sve snage grunu “Ko ga jebe!”. Vježba ih očigledno zabavlja, onaj znoj na pisti i sijevanje u mišićima dobivaju dodatni smisao, te si uz napor i stenjanje mogu dopustiti i malo hihotanja, mangupski pogledavaju jedan prema drugome, tim više što u nastavku između zapovjednog lica i stroja u punom naletu vojne obuke sve teče kao po loju: “Knin!” – “Živio!”, “Niš!” – “Ko ga jebe!”, “Petrinja!” – “Živio!”, “Gospić!” – “Živio!”, “Novi Sad!” – “Ko ga jebe!”, “Leskovac!” – “Ko ga jebe!”, “Dubrovnik!” – “Živio!”, “Sisak!” – “Živio!”, “Osijek!” – “Živio!”, “Obrenovac!” – “Ko ga jebe!”, “Zemun!” – “Ko ga jebe!”… “Stop!” nenadano viče zapovjedno lice, odvaja ruku od opasača i strogo podiže kažiprst: “Sada svi po dvadeset kaznenih sklekova zbog lošeg poznavanja zemljopisa!”

x x x

Gornji prizor – u kojem zapovjedno lice na efektan način poučava vojnike da je Zemun nekada bio u sastavu fašističke NDH, pa bi tako jednom trebalo opet biti, jer je Zemun “hrvatski grad” – ne spada u literarnu anegdotu, niti je riječ o dogodovštini saznatoj i prepričanoj iz treće ili četvrte ruke, nego je dio osobnog iskustva potpisnika ovih redaka. Potpisnik, stjecajem neobičnih (ili neobično mračnih) okolnosti, gulio je prisilnu vojnu obuku u jednoj gardijskoj brigadi, u zimu ratne 1994. godine, te je lekciju iz hrvatske geografije, uključujući sankciju zbog početnog neznanja, zaprimio kao jedan od tridesetorice novajlija golih do pojasa što su, s puškama u rukama, poskakivali na pisti pred vojarnom. (Potpisnik se, neka i to bude rečeno, na spomen “srpskih gradova” nije pridruživao zbornome “Ko ga jebe!”, već je u kolektivni usklik ugrađivao svoj tihi “Ko te jebe!”, gađajući pogledom zapovjedno lice, da bi se kasnije, noću, grizao zbog svoje bijedne fige u grlu, imitacije pobune koja je u samome začetku bila ugušena mimikrijom.)
Vojna obuka, osim podizanja tjelesne izdržljivosti i stjecanja korisnih znanja o tehnikama ubijanja, sadržavala je bogatu paletu uvreda prema Srbima – kolektivno obilježenim kao “četnici” – i svemu što je “srpsko”. Zapravo se čitav “moralno-politički” segment obuke sastojao od sotoniziranja neprijatelja – predstavljenog kroz nedjeljiv nacionalni entitet – i stimuliranja mržnje koja će, neprestanim ponavljanjem, “ulijevanjem u glavu”, biti pretvorena u rutinu.
Naročito su živopisne bile “šaljive” pjesme – nastale po uzoru na one viđene u američkim filmovima – što su zborno izvođene prilikom marševa, ili kada je jedinica odlazila na terenske vježbe, ili kada se nakon obavljena posla vraćala s terena u kasarnu, s uvijek istom dramaturgijom: zapovjedno lice, kao ovlašteni stihoklepac, otpjeva prvu strofu, a vojnici, “svi kao jedan”, ponavljaju za njim. Srbi, neprijatelji, u tim su rimama čašćeni sočnim vulgarnostima, obično im se “jebala majka”, ili ih se “nabilo na kurac”, ili im se “sjeme zatrlo”, a nije manjkalo stihovanih tvorevina gdje se “bandu srpsku” (ili “bandu četničku”, svejedno) običavalo “poklati”, “pobiti”, “zgromiti” ili joj se “krvi napiti”.
Jednom, u zadnjim danima obuke, tridesetoricu sada već u dobroj mjeri fizički spremnih i moralno-politički potkovanih mladića, postrojio je sam zapovjednik gardijske brigade, i u kratkoj propovijedi o ulozi i zaslugama elitne borbene formacije kojoj će – ako izdrže napore do kraja – imati čast pripadati, odagnao svaku pomisao kako je u dotadašnjem dijelu vojničke pripreme bilo elemenata nonšalancije ili neozbiljnosti. “Ova brigada nema zarobljenika”, rekao je, “od deset zarobljenih devetoricu likvidiramo, a desetoga puštamo na slobodu, da u svome selu ispriča što ostale čeka.”
Nije bez važnosti ni detalj da je u gardijskoj brigadi – protivno formalnim državnim propisima i tzv. pravilima službe – u optjecaju bio pozdrav “Za dom spremni!”, koji je prizivao duh nacističke NDH, gdje su pogromi Srba i njihovo odvođenje u koncentracione logore bili obavljani “po zakonu”. Ni tu nije bilo tragova nonšalancije i neozbiljnosti: prilikom svakog postrojavanja zapovjedno lice bi uzviknulo “Za dom”, a vojnici su, “svi kao jedan”, odzdravljali sa “Spremni”, i taj se ritual – s obzirom na zgusnuti raspored i nakrcani program obaveza – rijetko kad ponavljao manje od petnaest puta dnevno. Koliko god to traumatično iskustvo bilo autorski za-vodljivo, čitatelj na ovome mjestu neće saznati kakvu je cijenu potpisnik plaćao zbog toga što je, jedini u stroju, odbijao uzvraćati na fašistički pozdrav.

x x x

Usprkos iznesenim detaljima, nije nam u ovom zapisu ambicija približiti unutrašnji svijet vojarne i njegovu duhovnu konfiguraciju, nego – iz mikroperspektive, imajući u vidu univerzalnu logiku govora mržnje – prizvati sliku koja je mnogo šire kadrirana i istodobno, uz neznatne banalizacije, jednako mentalno skučena: to je slika države kao vojarne. To je sivomaslinasti ambijent društva koje je – s gotovo svim svojim civilnim aktivnostima, institucionalnim centrima moći, duhovnim standardima, simboličkim vrijednostima, moralnim normama i kolektivnim ritualima – ustrojeno takvim da odaje mentalitet vojne utvrde.

x x x

Vojna utvrda, kao što se zna, crpi svoj smisao u opasnosti od neprijatelja. Ne postoji li neprijatelj – realan ili izmišljen, ali svakako jasno obilježen – cjelokupan spektar djelatnosti unutar kasarne, kao i sama kasarna, bivaju lišeni elementarnog rezona, a to samo znači da neprijatelj koji ne postoji nije dopustiva opcija. Govor mržnje – kojim se uvijek iznova podsjeća na to da je neprijatelj itekako stvaran, itekako brojan, itekako opasan i itekako zao – tako se ispostavlja kao sama suština vojarne, njena osnovna legitimacija i potvrda smisla, takoreći, a ako se radi o onome “širem kadru” i ako je on uspostavljen po istome mentalnom obrascu, tada govor mržnje ukazuje na razlog postojanja države, barem onakve kakvu su zamislili njezini tvorci. Govor mržnje usmjeren prema Srbima, drugim riječima, reprezentira esenciju hrvatske državotvorne ideje.
Prostor izvan granica vojne utvrde je zona iz koje vrebaju opasnosti i dopiru neprestane prijetnje, tamo vladaju nered, kaos, moralna izopačenost i stalna pohlepa za “tuđim”, odnosno “našim”; unutar utvrde, pak, sve je podređeno jedinstvu i disciplini, pokornom prihvaćanju proklamiranih stavova, zajedničkih vrijednosti i kodificiranog morala, tu imaju biti “svi kao jedan”, a svako odstupanje podrazumijeva optužbu za herezu i primjenu drastičnih mjera odmazde: unutrašnji izdajnik još je i gori od neprijatelja, jer je “njihov” preobučen u “naše” ruho, ubačen na “naš” teritorij, i kao tajni agent mračnih vanjskih sila ugrožava sigurnost svih “nas”, pa ga valja što prije prepoznati, istjerati iz jazbine, okrutno kazniti i uništiti. Vojarna – i u duhu vojarne organizirana država – ne podnosi neposlušne žitelje, pa niti one koji će “loše poznavati zemljopis” i druge discipline od krucijalne važnosti za nacionalnu mitologiju.

x x x

Shvaćen kao politički diskurs i kao dio javne komunikacije, govor mržnje u svom inicijalnom obliku nije ništa drugo nego borba za političku moć. Etnički nacionalizam, koji je na ovim prostorima pušten s lanca prije nešto više od dva desetljeća, nametnuo je jednostavne ideološke formule: stradanja, nesreće, bijede i tegobe Hrvata – kako one stoljetne, tako i aktualne – uzrokovali su Srbi; svako sredstvo kojim će ih se “razgoliti”, ocrniti i poniziti utoliko nije samo prihvatljivo nego i neophodno; “njima” treba na što izravniji način dati do znanja da su “nama” nepoželjni, jer “oni” nisu samo etnički drugačiji, nego i etički inferiorniji od “nas”, budući da etničko porijeklo jamči moralnu ispravnost; “njih” treba isključiti iz zajednice koja se temelji na “našim” vrijednostima, ili u najmanju ruku, dijabolizacijom i anatemama, učiniti nepodnošljivom egzistenciju “njih” kao grupe, tako da prihvatljiv Srbin, u konačnici, bude samo onaj koji će se deklarirati kao lojalan političko-ideološki Hrvat, koji će se bez ostatka “poništiti” i zanijekati svoju pripadnost srpskoj etničkoj zajednici.
Kada politički i društveni život – i naročito “javni sektor”, s pridruženom medijsko-propagandnom artiljerijom – slijedi konstitucijsku logiku vojarne, govor mržnje postaje govor normalnosti. Vojarna, gdje je jedinstvo izjednačeno s poslušnošću, gdje je podizanje “borbene gotovosti” (kao zaštite od stalne prijetnje) dnevna obaveza, gdje se fizička, vojnička i “moralno-politička” obuka provodi metodom bezbrojnih ponavljanja, robotiziranja i “ulijevanja u glavu”, rekosmo, idealan je poligon za preobrazbu spontaniteta u rutinu. Ako je svrha govora mržnje emocionalizirati javnu sferu, i tako onemogućiti bilo kakvu racionalnu diskusiju, onda je riječ o onoj vrsti emocija utjeranih u kosti kojima više nije potreban ni formalni povod ni izlika. Uostalom, bilo bi korisno istražiti i razložiti očiglednu organsku vezu između (generalnih vidova) mržnje i klišeja, za što se ovaj potpisnik ne osjeća sposobnim.
No, imajući u vidu to da država-vojarna reproducira stanje “borbene gotovosti” kao zalog svoga opstanka, da preferira stražare umjesto slobodnih građana, te da pripadnicima većinskoga naroda osigurava moralno naoružanje na osnovu njihova etničkog porijekla, usuđujemo se ovdje iznijeti kategoričan sud: U Hrvatskoj gotovo da i ne postoji govor mržnje usmjeren prema Srbima koji bi bio lišen jasnog državnog pokroviteljstva! A kako ne bismo ostavljali mjesta dvojbi, ponovimo još jednom: Čak i najefemernija, čak i naizgled najspontanija provala govora mržnje prema Srbima, ona vrsta rabote kakvu tradicionalno poduzimaju “neodgovorni pojedinci” i “nepoznati počinitelji”, u Hrvatskoj je – kako nekada, tako i danas – izdašno opslužena državnom logistikom.

x x x

Bilo bi besmisleno navoditi primjere javnih uvreda – otvoreno prostačkih, uvijenih ili sistemskih – kroz proteklih dvadeset godina, jer za takvo što ne bi dostajala čitava biblioteka. Potpisnik, naposljetku, u ulici gdje stanuje svakoga dana mora prolaziti kraj zida na kojem se koči golemim slovima ispisani grafit “Ubij Srbina!”, a taj je na istome mjestu još od kasnih devedesetih i čini se da ga jedino kiša dugotrajnim radom ima namjeru isprati. Kasarna u kojoj živimo nerado se izlaže promjenama, naročito krečenju. Stotinjak metara dalje na zidu je jednom osvanula parola “Smrt krivoustom ljigavcu”, međutim, ta je prefarbana za manje od dvadeset i četiri sata: komunalne službe imaju svoje prioritete i dovoljno su politički osviještene da umiju procijeniti koja su djela “nepoznatih počinitelja” štetna za okoliš, a koja nisu. (Pretpostavimo li, zabave radi, da na onome zidu osvane grafit “Ubij Hrvata!”, ne samo što bi isti bio odmah uklonjen, nego je lako zamisliti scenu gdje stanovnici čitavoga kvarta odlaze u policijsku stanicu davati iskaze, e da bi “nepoznati počinitelj” bio što prije uhvaćen i primjereno kažnjen, pička li mu materina četnička.)
Možda je najkorisnije držati se kraja i skicirati prizorište u vrijeme kada nastaje ovaj zapis, a to je ljeto 2010. U prvih par dana srpnja, recimo, iz obilja događaja bilježimo tri simptomatična momenta: a) uoči teniskoga meča između reprezentacija Hrvatske i Srbije u Splitu, na ulazu u grad, izvješen preko vijadukta, osvanuo je dvadesetak metara dugačak transparent s porukom “Srbe na vrbe!”, čime je “nepoznati počinitelj”, kako su pojasnile ugledne dnevne novine, tek “htio demoralizirati srpske tenisače koji su tuda prolazili autobusom”; b) voditelj nedjeljnog dnevnika HTV-a, Goran Milić, najavio je prilog o nekretninama koje su u Pirovcu otete građanima iz Srbije sljedećim riječima: “Zamislite kako se osjeća liječnik kad mu u ordinaciju dođe pacijent čiji mu je rođak spalio kuću, oteo stan ili uradio jedno i drugo. E, i ja se pomalo tako osjećam dok najavljujem sljedeći prilog.”; c) u hrvatskome parlamentu, uz galamu i teške riječi, naprasno je prekinut pokušaj rasprave o tome kako je nekadašnji predsjednik Sabora, Žarko Domljan, preko javne televizije legitimirao višestruko ubojstvo počinjeno, kako se to običava kazati, “na nacionalnoj osnovi”… Momenti su, rekosmo, simptomatični, barem ako imamo u vidu društvene toponime: a) ulica – b)mediji – c) politika, mada bi za razumijevanje toka kojim poruka izrasta u bujicu masovne energije bilo primjerenije uzeti u obzir obrnuti re-doslijed.

x x x

Kada je voditelj televizijske emisije “Nedjeljom u dva” upitao Žarka Domljana zbog čega je 1990. otpustio šefa saborskog restorana Milana Škorića, Srbina po nacionalnosti, ovaj je bez krzmanja odgovorio kako je dotični “kupovao meso od Srbina Mihajla Zeca”, a ta je mesnica bila “poznato okupljalište kosovaca i udbaša”, te je, eto, postojala mogućnost da saborski zastupnici budu planski otrovani. Ni voditelj ni umirovljeni dužnosnik nisu smatrali shodnim napomenuti kako su 1991. godine pripadnici eskadrona smrti Tomislava Merčepa mučki ubili supružnike Zec i njihovu 12-godišnju kćerku, na pragu obiteljske kuće, a njihova tijela potom bacili na smetlište podno zagrebačkog Sljemena.
Zastupnik Milorad Pupovac sa saborske je govornice Domljanov istup ocijenio “nedopustivim govorom mržnje”, kazavši kako je bivši predsjednik te institucije “sugerirao da je obitelj Zec s pravom bila likvidirana”, kao i da je Milan Škorić “s pravom bio otpušten zbog srpske nacionalnosti”. No, poslanici vladajuće stranke osuli su po njemu drvlje i kamenje, optužili ga za “nedopustivu zloupotrebu saborskoga poslovnika” i onemogućili daljnju raspravu. Najglasniji među njima, Andrija Hebrang, naglasio je da je “Hrvatska odavno osudila zločin nad obitelji Zec”, to jest da su “sudovi donijeli presude”. Ono što je izbjegao dodati je da su sudovi doista donijeli presude, ali su one bile – oslobađajuće. Iz Hebrangova saborskog istupa, prema tome, dade se zaključiti kako je “Hrvatska” – (imenica u kojoj se sažima učinak političkog i djelatnog jedinstva) – u stanju osuditi zločine nad Srbima jedino tako što će ubojice razriješiti krivnje.
Čitatelja još jednom upućujemo na toponime, ovaj put navedene ispravnim slijedom: najviše državno političko tijelo, najmoćniji medij pod državnom kontrolom i – u sferi poželjnih posljedica – ulica pod državnim nadzorom i skrbi koju će o urednosti okoliša (palmama, topolama, “vrbama”, “Srbima”) voditi nadležne komunalne službe. Vojarna (“Hrvatska”) u mnoštvu se elemenata ukazuje istom kao što je bila godine 1991., a svaki argument koji bi zazivao prenamjenu i renoviranje – iliti “promjenu stanja duha” – biva s indignacijom odbačen.

x x x

Govor mržnje je govor oslobođen potrebe za argumentima, te je jednako tako neosjetljiv prema argumentiranom suprotstavljanju, poput čekića koji, u mahnitim rukama, “komunicira” s podlogom isključivo s ciljem da je smlavi. Svaka mogućnost rasprave je dokinuta: govor mržnje moguće je analizirati, čak i podnijeti, čak i ironizirati, ali ne i opovrgnuti.
Premda se radi o bitno komunikacijskom fenomenu, isti se čeliči u čistom proturječju, budući da je na djelu protukomunikacijski vid komuniciranja, oblik komunikacije čija je startna namjera da zatre svaku komunikaciju, govor koji očekuje prihvatljiv odgovor tek u formi mrtvačke tišine, kao naredba što se izvikuje streljačkome stroju ili jeka koja prati ispaljivanje plotuna. Objekt govora mržnje vjerodostojan je samo u činjenici svoga nestanka; jedino što mu se – posredno ili neposredno – želi poručiti jest da ga treba ne biti.
Emmanuel Levinas tvrdio je da se “ono ljudsko pokazuje jedino u relaciji koja nije moć”, pa je pozivao na “zagledanost u lice Drugog”, što je prije svega “situacija razgovora”, i to kao etička nužnost: “Biti u relaciji s drugim licem u lice znači ne moći ubiti.” Nasuprot tome, ovdje se licu Drugog okreću leđa, nastupa govor čija je funkcija sprječavanje razgovora.
Na elementarnom komunikacijskom planu, stvari su znale biti prokleto doslovne: Hrvatska pošta u Splitu je 1991. godine, bez ikakvog obrazloženja, isključila telefonske linije za više od tisuću pretplatnika, a svi su oni, izuzev nekolicine “hrvatskih izroda”, bili Srbi.

x x x

To ne znači da su uvijek nužni usklični modeli i njima pridruženi vulgarizmi. Pomoću govora mržnje neprijatelj će biti izveden na čistac, njime će se obaviti markiranje nepoželjnih, on služi kao zamjena za isticanje žutih traka na rukavima. Tehnike koje su u tu svrhu izumili hrvatski mediji uistinu su živopisne.
U rujnu 1999., primjerice, na stranicama Vjesnika namijenjenim zabavi i relaksaciji objavljena je nagradna križaljka, a unutar te križaljke valjalo je upisati riječ od pet slova kao odgovor na pitanje: “Sabornik Srećko Bijelić?” Točan odgovor, prema autoru nagradne križaljke, glasio je: “Srbin”. Najvažnije, i zapravo jedino što bi dokoni ljubitelj enigmatike, koji možda priželjkuje i nagradu, trebao znati o Srećku Bijeliću jest da je on Srbin. Za autora Vjesnikove križaljke bilo je savršeno normalno da zastupnik Bijelić ima samo jednu – nacionalnu – značajku, da je njegov kompletan identitet sublimiran u riječ od pet slova, da je srpstvo ono što zastupnika Bijelića presudno definira, dakako iz perspektive poželjnoga Hrvata i ljubitelja enigmatike; takav će već otprve razumjeti da je nevažno čime se Srećko Bijelić u životu bavio, kojoj je političkoj stranci pripadao ili za što se u Saboru zalagao, naprosto – prema mišljenju autora križaljke – dovoljno je bilo upitati: “Sabornik Srećko Bijelić?”, a odgovor se podrazumijevao sam po sebi: “Srbin”. A sasvim je moguće da je autor križaljke u primisli imao “aforizam” što ga je stanoviti Zdravko Horvat prethodno bio objavio u Slobodnoj Dalmaciji: “Najveća uvreda Srbinu je kad mu kažeš da je Srbin.”
Toponimi za čitatelja: Vjesnik je bio pod formalnom, a Slobodna Dalmacija pod neformalnom kontrolom hrvatske vlade, pa su oba glasila krajnje lojalno zastupala i pronosila stavove službene državne politike.

x x x

“Hrvatstvo” se, s druge strane, ako nije riječ o trijumfalizmu, u medijskim eskapadama naglašava iz pozicije neokaljanog patništva, tragičnoga usuda koji proizlazi iz fatuma nacionalne pripadnosti. Žrtvoslovna poetika što su je hrvatski mediji razvili tokom dva desetljeća više je nego raskošna, novinski izvještaji na dnevnoj bazi obogaćuju mitološku verziju stvarnosti u kojoj izabrani narod stradava zbog svoje izabranosti, a cilj je uvijek podizanje emocionalnih tenzija i “borbene gotovosti”, jer meta je na drugoj strani: srdžbu valja usmjeriti ka onima koji nam nepravde nanose. Takvoj epskoj građi, koja često simulira informativnu neutralnost, fakti obično ne predstavljaju opterećenje.
U ožujku 2000. Večernji list osvanuo je s masno otisnutim naslovom “Hrvat nađen mrtav u zatvorenome bunaru”, a članak je sadržavao vijest o tome da je u Donjem Lapcu ubijen šezdesetdevetogodišnji Anto Krstić, doseljenik iz Kaknja. Uredništvo je, zbog lokaliteta na kojemu je počinjen zločin, odmah znalo tko će u naslovu biti “nađen mrtav” – ne Anto Krstić, razumije se, nego “Hrvat”, jer je to žrtvino obilježje jedini uzrok tragedije. Već u prvom izvještaju Večernji list daje do znanja kako je starac “ubijen na nacionalnoj osnovi iako je bio u dobrim odnosima sa Srbima”. U kasnijem raportu, gdje su osluhnuti zabrinuti glasovi “s terena”, javljeno je da su “svi odreda uvjereni kako je cilj ovoga ubojstva zas-trašivanje preostalih 400 Hrvata u Donjem Lapcu”. Tome je pridodan i tekst o nasilnim provalama Srba u svoje kuće u Korenici, koje su svojedobno zauzeli Hrvati iz Bosne i Hercegovina, a akcent je stavljen na optužbe protiv nevladinih organizacija jer “vode prosrpsku djelatnost na ličkom području”. Slijedi izvještaj o tome da je u okolici mjesta zločina “atmosfera uzavrela”, da su “strasti uzburkane”, te je “donjolapačko područje prožeto nacionalnom napetošću”. Samo par dana kasnije policija otkriva da je zlosretnoga Antu Krstića ubio njegov unuk, po nacionalnosti Hrvat.

x x x

Takve primjere, kojih ima bezbroj, još možemo svrstati među “sofisticirane” strategije hrvatskih medija, budući da se oni – naročito tokom devedesetih – nisu libili najizravnijih i najprimitivnijih iskaza mržnje, makar po općem sudu i vlastitome određenju pripadali “srednjoj” (iliti “umjerenoj”) struji domaćega novinstva. “Da su Srbi narod brojnih luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova, to je za nas već zamorno obično iskustvo”, piše Joško Čelan u Slobodnoj Dalmaciji (’94). “Što je to u Srbima, te svaku ljudsku djelatnost, koje se prihvate, pretvore u smeće?” pita se Maja Freundlich u Večernjem listu (’94). “Kad bi Srbi doista poznavali Hrvate, znali bi da bismo im sve dali, samo kad ništa ne bi tražili”, veli Dunja Ujević u istim novinama (’94). Vjesnik pedantno prenosi riječi neosuđenog ratnog zločinca Tomislava Merčepa s proslave 5. obljetnice HDZ-a u Strošincima: “Njihove kćerke bit će naše konobarice, njihovi sinovi naši zidari, a vi, HDZ-ovci, budite gospodari!” Godinu dana kasnije, isti govornik: “Kad su vidjeli da me narod voli rekli su da sam ja pobio sve Srbe. Ali nisam, nažalost.”… Mogli bismo nizati bez kraja i konca, pohoditi sa začepljenim nosom arhiv za arhivom: hrvatsko “mainstream” novinarstvo, uvijek usrdno u službi vladajućeg političkog režima, ostavilo je iza sebe naplavine retoričkog mraka.
S druge strane, kao neka vrsta krvožedne avangarde, nicala su glasila kakva nigdje u civiliziranom svijetu ne bi mogla egzistirati. Vinkovački Hrvatski vjesnik, vlasnika Zvonimira Šekulina, u zaglavlju je nosio parolu: “Srbi, prokleti da ste, ma gdje bili!” Pripadnici omraženog naroda na tim su stranicama svakoga tjedna uspoređivani sa svinjama, nazivani “govnima”, “kurvama” i “pičkama”, strašeni vješalima i drvenim maljevima, upućivani u “Vrbograd odnosno Jasenovac”… “Znate li u čemu je razlika između kamiona punog pijeska i kamiona punog Srba? Pijesak se ne može istovariti vilama”, pisao je Hrvatski vjesnik u svojoj humorističnoj rubrici. Hrvatski branitelj, list što ga je izdavala koprivnička “Podravka”, također se trudio biti duhovit: jednom je, primjerice, čitatelje podario poučnim člankom o “spolnim odrednicama jugoslavenstva”, gdje se navodi kako “jugoslavenstvo ima dominantnu analoidnu značajku”, jer “za stupiti u odnos s velikosrbinom trebalo mu je čučnuti”, a “u tom i takvom jugoorganizmu svršiti je mogao samo gedžo, dok su svi ostali jugoslaveni bili frigidni”.
Toponimi: Hrvatski vjesnik, Hrvatski branitelj i drugi listovi sličnoga profila nikada nisu došli pod udar tzv. pozitivnog zakonodavstva (koje je izričito zabranjivalo širenje rasizma, ksenofobije i sl.), kao što nikada ni jedno državno tijelo – pa niti državno tužilaštvo – nije zatražilo njihovu zabranu. Hrvatski branitelj u cijelosti je financiran od strane “Podravke”, državnoga poduzeća, te se može smatrati državnim produktom. Hrvatski vjesnik financirao se pak od oglasa koje su plaćale poznate i moćne kompanije, a najizdašnije među njima bile su u državnome vlasništvu. Država Hrvatskom vjesniku nije razrezala ni posebni “porez na šund”, ali ga je u isto doba nametnula Feral Tribuneu, i to u drakonskom iznosu, premda se – točnije: baš zato što se – taj list kontinuirano borio protiv govora mržnje. Između Ferala i Hrvatskog vjesnika hrvatska država pravila je izbor po mjeri vlastitih intencija, svim srcem poduprijevši glasilo koje je u zaglavlju nosilo voljeni pridjev.

x x x

Jezik nasilja – govorni oblik (političkog i fizičkog) obračuna – jest dakle generiran iz one vojne utvrde s nominalno civilnim poslanjem. Nema u Hrvatskoj tako ekscesnog, sporadičnog ili “neočekivanog” govora mržnje koji neće uživati jasno državno pokroviteljstvo, makar ono bilo nepriznato. Čak i kada se nastoji prikazati umivenom, kada se predstavlja “netolerantnom prema netolerantnima”, država sa svojim izvježbanim institucijama i duhom koji viri iz puškarnice dok bdije nad dobrobiti nacije postupa paklenski tendenciozno. Koji mjesec prije nego što nastaje ovaj zapis (ljeto 2010.), jedna je djevojka na komemoraciji žrtvama ustaškoga stratišta u Jadovnom stavila na glavu kapu sa srpskim državnim grbom, pa je istoga dana sprovedena prekršajnom sucu koji joj je dosudio novčanu kaznu. Nekoliko tjedana kasnije, u Čavoglavama, gdje je organizirana “alternativna” proslava “Oluje”, deseci djevojaka i mladića nosili su ustaške kape i crne majice s fašističkim parolama; iako su dnevni listovi na duplericama objavili iscrpne foto-reportaže, portretirajući manekene iz svih uglova, ne samo što nitko od aktera nije odveden prekršajnom sucu i kažnjen, nego se državni “organi reda” uopće nisu pojavili na mjestu neonacističkog spektakla.
Matrica se, nepromijenjena, prenosi kroz vrijeme. Kada je u rujnu 1997. objavljena predsjednička izjava Vijeća sigurnosti UN-a u kojoj se “zahtijeva od hrvatske Vlade da zaustavi medijske napade na etničke skupine u Hrvatskoj”, ranije spomenuti Žarko Domljan, koji je uz saborsku dužnost tada još predvodio i hrvatsku parlamentarnu delegaciju u Vijeću Europe, reagirao je lakonski, bez trunke stida: “U hrvatskom tisku nema napisa koji bi se mogli ocijeniti kao huškački, nacionalistički i uopće ekstremni prema nacionalnim zajednicama i manjinama u Hrvatskoj.” Vladimir Šeks, današnja siva eminencija vladajuće stranke, bio je nešto ostrašćeniji: “Zauzimanje za prava srpske manjine u vrijeme kada su Hrvati bili ubijani i protjerivani iz gotovo trećine Hrvatske – bilo je u najmanju ruku odsutnost ljudskog senzibiliteta.” Ipak, višeslojnu narav državne politike prema srpskoj etničkoj zajednici, njezin nemilosrdni humanizam, možda je najbolje opisao jedan govornik na tribini Hrvatskog časničkog zbora u veljači 1997.: “Cilj hrvatske politike nije etnički čista država, ali treba imati na umu da je jednom za svagda riješeno ‘srpsko pitanje’ u Hrvatskoj. Ono više ne postoji!” I gle – govornik je bio general Slavko Barić, a taj će, uprati li ga sreća, možda i prije nego ovaj zapis bude objavljen postati načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga HV, prvi čovjek ponosne nacionalne armije.
Vojarna vodi brigu o kontinuitetu i osigurava reprodukciju vlastite biti. Vojarna se razvija tako da postaje sve suvremenija varijanta istog. Vojarna osigurava svoju adaptibilnost prema normama civil(izira)noga svijeta samo uz pomoć političkog marketinga zaduženog za lažno predstavljanje. Nije neobično što je njen “tvorac” – koji u masovnoj predodžbi poprima sakralna svojstva – bio nekadašnji general, da bi odmah po preuzimanju vlasti zadao strogi plemenski standard iskazom kako je “sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Samo fragmenti govora što ih je Franjo Tuđman održao na punktovima gdje se u kolovozu ’95. zaustavljao famozni “Vlak slobode” – neposredno nakon akcije “Oluja” i progona dvjesto tisuća Srba – bili bi dovoljan dokazni materijal da mu se u Haagu donese presuda za zločinački pothvat. Knin: “Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo!” Split: “Neka im je sretan put!” Karlovac: “I još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmoro su Srbi!” Godinu dana kasnije, na konvenciji Hrvatskog svjetskog kongresa na Brionima: “Svih 587 tisuća Srba u Hrvatskoj bili su naoružani!”
S druge pak strane, “izumitelj države” bio je itekako svjestan činjenice da govor mržnje – kao službeni politički diskurs, s oduškom u vidu mobiliziranih emocija i energije mase – stvara pretpostavke za nešto poput izgovora mržnje: blaženoga stanja u kojem će fabrikacija univerzalnog neprijatelja, uzročnika svih mogućih nesreća i zala, te usmjeravanje kolektivnog bijesa u njegovu smjeru, omogućiti vladajućoj oligarhiji da beskrupulozno opljačka narod nad čijim “ugroženim” interesima sve vrijeme tobože skrbi. Vremenska podudarnost između najagresivnije antisrpske propagande i najimpozantije otimačine narodne imovine u Hrvatskoj svakako nije slučajna. Državni nacionalizam, poput drugih organiziranih religija, ima tu osobinu da – kada se stvari sa spiritualne spuste na materijalnu razinu – namiri svoje prvosvećenike na račun iscijeđenog stada.

x x x

Kao što je čitatelj primijetio, u ovom se zapisu nismo bavili teorijskim ili administrativnim definicijama govora mržnje, a niti zakonskom regulativom koja bi trebala sprječavati njegovo širenje, pošto se ona u Hrvatskoj – koliko god bila nedostatna (o čemu se čitatelj može informirati u relevantnim radovima Vesne Alaburić) – ionako ne primjenjuje. Nismo se upuštali ni u intelektualno zavodljive (i uglavnom akademske) rasprave oko toga gdje završava sloboda govora, a počinje govor mržnje. Potpisnik je odlučio čvrsto se držati konkretno zagađenog realiteta, i u tom smislu može tek podsjetiti na odvažnost američkoga suca Olivera Wendella Holmesa, koji je u Chicagu sudio čovjeku što je u punoj kino-dvorani počeo vikati “Požar!”, iako požara nije bilo, pa je to izazvalo paniku u kojoj je poginulo nekoliko ljudi; optuženi se branio pozivanjem na “prvi amandman”, odnosno na slobodu govora, no sudac je njegovu obranu odbacio, ocijenivši da se u tom slučaju nije radilo o slobodnom iznošenju mišljenja, nego o neposrednom djelovanju.
Pitanje je, istinabog, kako bi Oliver Wendell Holmes sudio da u panici nije bilo poginulih, naime da zla namjera nije bila izravno ovjerena tragičnim posljedicama. Međutim, tisuće mrtvih, raseljenih, ojađenih ili prestravljenih nisu bile dovoljne da porode jednoga hrvatskog Holmesa, nekoga tko bi parole s okusom krvi službeno kvalificirao poticajima na akciju.
Kao i kod samoga govora mržnje, tako i kod legislative koja bi ga imala suzbijati, tekst je manje važan od konteksta. Kontekst je taj koji tekstu osigurava odgovarajuću moć ili nemoć, koji mu jamči ozbiljan politički utjecaj ili mu pridaje status pukoga političkog dekora. A hrvatski kontekst proizlazi ne samo iz vladajuće političke volje, nego i snažne infrastrukture postavljene u ime ideološki uobličene države, i – kada smo već kod plamtećih ilustracija – takav je da novinarka javne televizije Branka Šeparović, izvještavajući o katastrofalnome požaru na Korčuli, više godina po okončanju rata, prilog u dnevniku može zaključiti svečanim riječima: “S požarima je kao i sa četnicima – ne možete im stati ukraj dok ne stupi ljudska noga!”
Ako se poslužimo tom idiotskom dosjetkom i primijenimo je na one kojima prija, moglo bi se reći da tajna i jest u “stupanju ljudske noge”, ali takve s koje bi, za promjenu, bila izuvena vojnička čizma. Tada bi i gospođa Šeparović možda razumjela – mada vrlo teško – da stajanje ispred kamere koja će opslužiti nacionalne ekrane ne mora biti bdijenje na stražarskome mjestu. Koliko god joj se to činilo bizarnim, gospođa Šeparović mogla bi svoj novinarski posao obavljati u štiklama, s mikrofonom umjesto bajuneta.
Trebalo bi, elem, demilitarizirati vojarnu, privesti je civilnoj namjeni, no to je preokret mnogo radikalniji od političke kozmetike kakva se u Hrvatskoj poduzima. Pitanje je može li se takvo što uopće učiniti a da se objekt ne sruši iz temelja i (eventualno) podigne na novim osnovama: već sama činjenica da je država ustavno definirana kao dom jedne nacije, dok su svi drugi u njoj podstanari, daje joj prve prijeteće vojne konture.
A nakon promjene u fundamentima, lako bi bilo zamisliti i radove na fasadi. Recimo prizor u kojem odlučni mladi čovjek izbrijana tjemena, s kanticom boje u ruci, farba zid na kojem je ranije ispisao grafit “Ubij Srbina!”, dok zapovjedno lice, s civilnom obućom na nogama, promatra sa strane i povremeno podiže radnu atmosferu: “Življe to, življe…”

 

Viktor Ivančić
Autor 25.1.2012. u 20:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija