Vinko Grgurev: Komunizam – V. dio

Vinko Grgurev
Autor 10.7.2018. u 16:42

Vinko Grgurev: Komunizam – V. dio

Foto: publicradiointernational

Komunizam jest, u biti, uspostavljanje zajednice autonomnih pojedinaca (lišavanjem međusobne eksploatacije) u svjetskopovijesnom procesu čovjekova samoodjelotvoravanja pozitivnim prevladavanjem najvišim postignućima (europske) duhovnosti.

Koja su bitna obilježja komunizma i razlozi njegova diskontinuiteta u staljinizmu?

Karl Marx i Friedrich Engels istaknuli su 1848. godine u Manifestu komunističke partije kako bitno obilježje komunizma jest ideja slobodnoga čovjeka kao uvjeta slobode društva (svakoga pojedinca)!

Iz te maksime njihova filozofskog brevijara, koji govori o tome da komunizam podrazumijeva kao načelno podrijetlo slobodu pojedinca i njegovu odgovarajuću upravljenost na drugoga, to jest ono što je promaknulo liberalističko mišljenje u modernoj građanskoj europskoj filozofiji, može se zaključiti: liberalizam je korijen komunizma.

Ta konstatacija – radi striktne distinkcije staljinizma i komunizma – svjedoči o tome da bez građanskih ideala nema ni traga od komunizma (socijalizma).

Ideja slobodnoga čovjeka podrazumijeva da je uzrok njegove bitne opstojnosti on sam, jer u težnji da bude subjekt, prevladava određenja koja su izvan sfere njegove individualnosti.

Svijet nije izvan njega, nego, štoviše, jest u njemu samom, kao zadatak da se mišljenjem na cjelinu i odgovornošću za nju principijelno odnosi prema svakome.

Drugi čovjek nije objekt, jer bi to inače proturječilo slobodnoj volji, svodeći je na privid, to jest na samovolju, na iskazivanje egoizma odnosno na iskušenje da se i drugi postavi na taj način.

Plejada filozofa je razmišljajući o mogućnosti komuniciranja autonomnih pojedinaca, u opreci između građanskog ideala slobodnoga čovjeka i beskrupuloznosti kapitalističke eksploatacije, došla do ideje društvenoga ugovora u kojoj je opća volja načelo solidarnog usklađivanja pojedinačnih interesa u međusobnom priznavanju svačije opstojnosti.

Marxov i Engelsov komunizam osebujna je preformulacija ideje društvenoga ugovora.

Marx i Engels su u kritici racionalističke i empirističke baštine – u knjizi Njemačka ideologija – istaknuli da komunizam nije ni onostrani ideal, ali, da nije ni bilo kakvo određeno stanje, nego da komunizam jest načelo njihova humanizirajućega nadilaženja.

Poučan za poimanje komunizma je Marxov članak “Privatno vlasništvo i komunizam” u kojem je riječ o imanenciji prevladavanja privatnoga vlasništva i nadilaženja klasnih odnosa.

Prevladavanje privatnog vlasništva ne podrazumijeva oduzimanje pojedincu ono što je sam stvorio vlastitim radom. Odbacivanje prava na upravljanje učincima vlastita rada bilo bi proturječno Marxovoj bitnoj nakani: razgraničenju prava nad svojim, kao osnovi upravljanja društvenom reprodukcijom, i eksploatacije rada drugih (otuđenog rada).

Ukidanje državnog vlasništva, to jest ovlasti državne birokracije, kao svojevrsne elite, također se podrazumijeva u prevladavanju (jednog od vidova) privatnog vlasništva.

Mogućnost raspolaganja rezultatima vlastita rada, u posljednjoj liniji upravljanja samim sobom, u priznavanju drugih (u načelno jednakoj razmjeni) da budu vlasnici nad onim što su proizveli, u sklopu je Marxova i Engelsova poimanja komunizma. U bitnom odmaku od njega je državno vlasništvo, jamačno, u shvaćanju (staljinističke) države kao institucionalnog sredstva ustoličenja državne elite (vlasnički i na vlasti).

To su Marx i Engels pokazali u sintezi humanizma i naturalizma jer je odnos spram prirode refleksija odnosa među ljudima i svakoga čovjeka prema samome sebi.

Riječ je o komplementarnosti samosvijesti i savjesti.

U toj je Marxovoj i Engelsovoj konstataciji uloga pojma komunizma epohalna, naime, riječ je o kritičkoj sintezi racionalizma i empirizma.

Ta je njihova (komunistička) konstatacija aktualna u utemeljivanju i profiliranju modernoga ekološkoga pokreta. Naime, svaki bi čovjek trebao biti svjestan svijeta kao samoga sebe i sebe u odgovornosti za to da bi svijet nasuprot političkom i ekonomskom utilitarizmu doista bio čovječni etos (® problem etike i etički problem) radi optimalne opstojnosti čovjeka kao čovjeka i, stoga, svakoga pojedinca.

U konstituiranju komunizma na temelju društvenoga ugovora, kao zajedničkom nazivniku moderne europske građanske političke filozofije, vrijedi istaknuti Spinozino izvođenje biti države: ako je sloboda supstancija, to jest ono po čemu čovjek jest (politički) subjekt, onda država, koja se uspostavlja u međuljudskom komuniciranju, kao njegova funkcija, može biti legitimna u jamčenju (zbiljske) slobode i sigurnosti svakoga građanina.

Komunizam je protivan staljinističkom funkcionaliziranju čovjeka državi kao subjektu.

Lockeovo poimanje tolerancije govori o individualiziranju čovjeka, naime, o tome da osobitost svakoga pojedinca, u međusobnom odnošenju, pretpostavlja eventualne sukobe zbog mogućih divergentnih interesa. Budući da društveni ugovor podrazumijeva upućivanje ljudi jednih na druge, na moguće raspućivanje sugeriraju posebni zahtjevi svakoga pojedinca.

Riječ je, dakle, o poslovičnoj antinomiji građanskoga društva, to jest o prijeporu između načelne jednakosti svakoga čovjeka, odnosno biti, i njezinu dosegu s obzirom na njegove posebnosti.

Kao demarkacija između čovjekove biti, u njegovoj potvrdi, i posebnosti, radi nadilaženja onoga što destruira društveni ugovor, tolerancija zahtijeva preispitivanje vlastita čina i njegova usklađivanja s djelovanjima drugih pojedinaca. Otkrivanje čovječnosti kao temelj iskazivanja i razrješavanja individualnih interesa i potreba smisao je tolerancije.

Dvojbu između stava da je država u službi slobode svakoga čovjeka i stava da je svaki čovjek podvrgnut državi, pri čemu se podrazumijeva aktualno stanje (fiksiranje u postojeću liniju) kao princip, razrješava podudaranje samosvijesti i savjesti u kategoričkom imperativu.

U njemu Kant, u započinjanju klasičnoga njemačkog idealizma, kao najbližeg rodnog pojma, u kojem se specificira marksizam, ističe zahtjev kako je dužnost svakoga čovjeka obvezati samoga sebe na principijelno djelovanje.

Kantovo stajalište, u kojem se očituje i Rousseauova opća volja, u nadilaženju problematičnosti puke aritmetičke većine, naime, težnja da se dođe do zajedničke ideje optimalnoga bivstvovanja koja ne bi bila posljedak nečijega nametanja, nego vlastitoga uvida u ono što povezuje ljude i omogućuje iskazivanje svačije posebnosti, značajno je u profiliranju komunista i komunizma kao odgovarajuće eksplikacije.

Fichteova i Schellingova raspravljanja o slobodi značajan su prinos u uspostavljanju pojma komunizma. Fichteova misao o savjesti smjera na moralnu odgovornost svakoga čovjeka, u odluci, kao potvrdi vlastite individualnosti, na čovječnost, to jest na mogućnost prihvaćanja drugoga kao samoga sebe.

Savjest je iskonska točka vlastitoga opredjeljenja u onome na čemu je Schelling nastojao, na sintetiziranju duha i objektivnosti. Riječ je o produkciji svijeta kao izražaju čovjekove biti: slobode.

Za poimanje komunizma nesumnjivo je značajan Hegelov objektivni duh.

Riječ je o uspostavljanju zajednice načelno slobodnih pojedinaca.

Zahtijeva se ponajprije reguliranje odnosa među građanima pravnim normama.

Međutim, postavlja se pritom pitanje o smislenosti njihova nastanka s obzirom na interese određenih pojedinaca i društvenih grupa te pitanje o mogućem domašaju pravnih normi s obzirom na društveno-politički kontekst, odnosno na historijske uvjete njegova osobitog sadržaja.

Iskušenje da se realiziranjem prava procjep između juridičkih proklamacija, odnosno normi, i njihova izražaja u konkretnom sadržaju potvrdi neupitnim, Hegel razrješava u moralnosti, u čovjekovu obvezivanju na to da uvijek kritički preispituje samoga sebe.

Ta se refleksija očituje u moralnom sudu – u savjesti – u razotkrivanju razlike između privida slobode, to jest samovolje (nepromišljenog prihvaćanja onoga što je s onu stranu čovječnosti) i istine slobode – u slobodi volje – u kojoj se podrazumijeva odgovornost, u činu, u odnosu prema drugome i, stoga, prema samome sebi.

Dvojbeno je pozivanje legalista na zakon, naime, ono je opravdano ako je riječ o suprotstavljanju bezakonju, društvenoj stihiji, lovu u mutnome, u kojem uspijevaju najbeskrupulozniji, međutim, ono nije opravdano ako se pritom odobrava izrabljivanje ljudi, diskriminacija, odnosno nasilje povlaštenih nad svima drugima.

Radi nastojanja da se djeluje po zakonu, u idealu pravne države, neophodno je priupitati se o tome je li i po čemu je zakon doista zakonit, naime, što je bit zakona.

Uspostavljanje i primjenjivanje zakona zahtijeva nadilaženje njegove puke (legalne) proklamacije, naime, zahtijeva legitimnost kao etičku instanciju u predviđanju svrhe zakona i ocjene njegova smisla.

Savjest otkriva i potvrđuje kategoriju legitimnosti, kao antitezu legalnosti, ali ne radi njezina odstranjivanja, nego radi toga da se promakne svrha i smisao čovjekove opstojnosti: biti sam slobodan u potvrdi slobode drugih.

Što se tiče uloge Hegelova objektivnog duha u konstituiranju pojma komunizma, sinteza apstraktnoga prava, to jest načelnoga polazišta, odnosno čovjeka kao čovjeka, i moralnosti, to jest mogućnosti nadilaženja – u svijesti – onoga što suspreže – u običajnosti – iskazivanje autonomije svakoga čovjeka – osobito je značajna zbog zahtjeva da preispitivanje legalnoga sa stajališta legitimnoga i opredmećivanje legitimnoga (čovječnoga) legalnim putem bude spiritus movens svakoga čovjekova djelovanja.

U toj je liniji, od Platona, u prijeporu nomosa i logosa, Marxov najbliži čovjekov rodni pojam (Gattungswesen), u kojem čovjek, uspostavljajući ga, potvrđuje svoju posebnost (individualnost) činom vlastite slobodne volje. To je po Hegelovu sudu um (logos) koji impregnira smisao povijesti: ozbiljavanje slobode. Riječ je o temelju definicije komunizma.

Komunizam jest, u biti, uspostavljanje zajednice autonomnih pojedinaca (lišavanjem međusobne eksploatacije) u svjetskopovijesnom procesu čovjekova samoodjelotvoravanja pozitivnim prevladavanjem najvišim postignućima (europske) duhovnosti.

(Idući utorak VI. dio)

Vinko Grgurev: Komunizam – I dio

Vinko Grgurev: Komunizam – II dio

Vinko Grgurev: Komunizam – III dio

Vinko Grgurev: Komunizam – IV dio

Vinko Grgurev
Autor 10.7.2018. u 16:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija