VIOLINA IZ PALMIRE

Tomislav Jakić
Autor 14.5.2016. u 10:08

VIOLINA IZ PALMIRE

Koncertom “Molitva za Palmiru” odavala se počast i 25-godišnjem časniku ruskih specijanih jedinica koji je, kao izviđač, s terena, usmjeravao udare ruske avijacije na ciljeve džihadista u Palmiri; sve dok ga ovi nisu otkrili. A onda je taj mladi čovjek poslao posljednu poruku, tražeći da se bombardira položaj na kojemu se nalazio, da ga se ubije, kako ne bi pao u ruke fanatiziranim pristašama tzv. Islamske države. Na traženje zapovjedništva da ponovi svoj zahtjev, to je i učinio, uz dodatak: “Recite mojoj obitelji da ih volim” (snimak toga razgovora postoji).

Iz amfiteatra drevnoga grada Palmire uzdigao se moćan zvuk violine. Ruski violinist interpretirao je Bacha. I krenuo je taj zvuk u svijet da svjedoči kako je to drevno središte i izvorište ne sirijske, ne arapske, nego svjetske civilizacije opet slobodno, nakon što su njime desetak mjeseci haračili koljači tzv. Islamske države. Porušili su što su mogli, neprocjenjivo povijesno blago. Ubili su na zvjerski način kustosa Palmire koji je odbio napustiti spomenike kojima je poklonio cijeli svoj život, da bi ga na kraju njima – tim spomenicima i onome što oni predstavljaju – prinio kao žrtvu.  Amfiteatar su pobornici kalifata pretvorili u poprište masovnih pogubljenja, kako civila-nevjernika, tako i zarobljenih sirijskih vojnika, da bi ih snimali i distribuirali društvenim mrežama, nastojeći širiti strah i nesigurnost.

Nakon vrlo preciznih bombardiranja ruskog ratnog zrakoplovstva, što je došlo u Siriju (to uvijek iznova treba ponavljati) na zahtjev legalne vlade te zemlje, uslijedila je kopnena operacija sirijskih snaga i Palmira je oslobođena. U svijetu u kojemu živimo to – na žalost – nije bila vijest dana (za razliku od onih što su prikazivale džihadiste kako uništavaju i ruše neprocjenjive kulturne spomenike). Predstavniku američkog ministrstva vanjskih poslova trebalo je nekoliko dana, pa da na press konferenciji, ponukan izravnim pitanjem, promuca nešto, što se moglo shvatiti kao izražavanje zadovoljstva oslobađanjem Palmire. A i većina medija na Zapadu tom događaju od – objektivno – iznimne važnosti, nije pridavala gotovo nikakvu pozornost, ili bi ga spomenula u kontekstu vijesti o stradanjima civila za što se u pravilu okrivljavalo Ruse i Asada, uz upadljivo prešućivanje tzv. Islamske države i njezinih saveznika, prvenstveno Al Nusre.

Čulo se nakon toga da su Rusi ponudili pomoć u razminiranju Palmire, da bi zatim zavladao muk. Sve do prvih dana svibnja, kada je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da će ruska televizija prenositi koncert simfonijskog orkestra iz Petrograda iz – amfiteatra u Palmiri. Vijest je objavljena istoga dana kada će koncert biti i održan, svega nekoliko sati ranije, a kako će se naknadno saznati – sve je organizirano u roku od 48 sati. I ostavimo sada po  strani činjenicu da je to golem logistički pothvat: dovesti orkestar i soliste, organizirati televizijski prijenos koji je uključivao i kameru postavljenu na bespilotnoj letjelici što je kružila nad amfiteatrom. Zanemarimo na trenutak inače itekako važnu činjenicu da je Rusima u samo mjesec i po uspjelo u potpunosti razminirati središte drevne Palmire. I pokušajmo shvatiti jedno: Rusija je na barbarstvo, na krv što je tekla amfiteatrom u Palmiri, odgovorila kulturom, zvukom violine (i violončela), Bachom i Prokofjevom, njegovom skladbom napisanom u čast velikih evropskih skladatelja: Mozarta, Beethovena, Brahmsa . . ., porukom nade i optimizma. I ponudila je taj događaj ne samo publici u amfiteatru, sirijskim i ruskim vojnicima, kao i civilima, uključujući djecu i predstavnicima UNESCO-a, nego i cijelome svijetu.

Vrijedi, tek usput, podsjetiti na to kako Rusima kultura kao oružje nije strana. Za vrijeme opsade Lenjingrada u Drugome svjetskom ratu, upriličili su u gradu pod opsadom u kojemu su dnevno ginule i umirale stotine ljudi, praizvedbnu simfonije Dmitrija Šostakovića, posvećene Lenjingradu i njegovim stanovnicima. Koncert je prenošen preko zvučnika cijelim gradom, a najjači su zvučnici bili usmjereni prema nacističkim položajima. Dakle, posegnuti u ratu za kulturom, za poviješću kao za elementima poticanja i hrabrenja, Rusima je nešto gotovo samorazumljivo. Za razliku od onih koji su svojom bezumnom politikom rušenja i uspostavljanja sebi podložnih režima prouzročili sirijsku (i ne samo sirijsku) tragediju i kumovali rađanju tzv. Islamske države.

Očekivano, jer to je – na žalost – svijet u kojemu živimo, zvuk violine iz Palmire, ma kako moćan bio, nije dopro do najvećeg dijela svijeta, jer se umiješala politika koja je “slobodnim” medijima zabranila da takav događaj prenose, pa čak i da se opširnije na njega osvrnu (TV prijenos preuzele su Kina i neke zemlje Latinske Amerike, SAD i Evropa – ne!). A onda, kada su se stručnjaci za PR na Zapadu oporavili od iznenađenja, kada ih je uho prestalo boljeti od zvuka violine iz Palmire, uslijedila su reagiranja kojima se, očekivano, ma koliko tužno to bilo, pokušalo podcijeniti značenje cijeloga događaja. Najdalje je otišao šef britanske diplomacije izjavom kako je koncert u Palmiri “neukusni pokušaj da se skrene pozornost od stradanja milijuna ljudi u Siriji”. Mediji su se pak natjecali naslovima u kojima se dirigenta Valerija Gergijeva (vrsnog i svjetski poznatog, čestog gosta i u zagrebačkoj koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”) proglašavalo “kontroverznim”, dok se jednoga od solista difamiralo time što ga se prikazivalo kao “bliskog Putinovog prijatelja”, uz dodatak da se njegovo ime spominje i u famoznim “dokumetima iz Paname”(koji su, danas je to već više nego očito, promašili svoj glavni cilj, ruskoga predsjednika, pa ih se jedva još i spominje, ili tek ovako, sporadično, kada ustreba). I cijeli se zaista veličanstveni događaj, događaj koji je pokazao kakva bi Sirija (opet) mogla biti, svodio na ocjenu o političko-propagandnom potezu.

Da je on imao i tu komponentu, to je nedvojbeno. Potvrdio je to i predsjednik Putin svojim izravnim obraćanjem video vezom umjetnicima i publici u Palmiri. Ali, jednako je tako  nedvojbeno da ta komponenta nije bila ona glavna. Uz to potpuno je prešućeno nešto, što je itekako bitno. Koncertom “Molitva za Palmiru” odavala se počast i 25-godišnjem časniku ruskih specijanih jedinica koji je, kao izviđač, s terena, usmjeravao udare ruske avijacije na ciljeve džihadista u Palmiri; sve dok ga ovi nisu otkrili. A onda je taj mladi čovjek poslao posljednu poruku, tražeći da se bombardira položaj na kojemu se nalazio, da ga se ubije, kako ne bi pao u ruke fanatiziranim pristašama tzv. Islamske države. Na traženje zapovjedništva da ponovi svoj zahtjev, to je i učinio, uz dodatak: “Recite mojoj obitelji da ih volim” (snimak toga razgovora postoji). Revoltiran time što main-stream mediji na Zapadu (za razliku od društvenih mreža) priču o tome prešućuju, jedan je francuski veteran Drugog svjetskog rata odlučio sva svoja ratna odlikovanja pokloniti obitelji mladoga Rusa. I tek je jedan američki kongresnik, svojedobno i sam izviđač koji je navodio zračne napade u Vijetnamu, imao smjelosti izreći riječi hvale za ruskoga časnika, dodajući: “To su ljudi, kakvima se divim.”

Eto, to je širi kontekst storije o koncertu u amfiteatru u Palmiri. I mada je moćna zapadna medijsko-propagandna mašinerija spriječila da taj koncert dopre do svih ljudi ovoga svijeta, mada se svim snagama trudi obezvrijediti ga, zvuk violine iz Palmire, jači od eksplozija bombi i granata, ipak će doprijeti u sve kutke našega planeta. Jer, kultura je u konačnici uvijek moćnija od oružja i sile.

A želja za životom u miru kojega je, usred ratnoga vihora, koncert u Palmiri tek nagovijestio, ali snažno nagovijestio,  nadvladat će bezumnu želju da se ratuje.

portalnovosti.com

Tomislav Jakić
Autor 14.5.2016. u 10:08