Virus fašizma

Povezani članci

• Brionski plenum HDZ-a
• Papa Titu: Vaš posjet nas počašćuje
• Sanader reagirao na istragu o MOL-u i INA-i: Zna li Jadranka u što se upušta
• Zidari
• Wolfgang Petritsch: U Bosni je narod gladan, a to je sramota
• Uhvatite život za rep, a ne on vas!

Nažalost, put pozitivnih ljudskih vrijednosti jednako je mukotrpan kao i stvaranje umjetničkih djela, ali vrijedi stvarati i vrijedi živjeti u stvaranju, vrijedi se boriti protiv fašizma.

Piše: Borka Zlović-Milašinović    

Treba otvoreno priznati. I nama u Jugoslaviji dogodio se fašizam. Ne baš odjednom, i ne baš iznebuha. Virus fašizma tinjao je u našem društvu dosta prije nego što su se pojavili prvi simptomi opake društvene bolesti koju on izaziva, kao i zlokobne prve granate. Ni Nijemcima se Hitler nije dogodio iznenada, bubnuo baš 1941. godine. Uvodio je on njih u fašizam postepeno, neosjetno hvatao u svoje mreže, dok su ga oni slušali kako im visoko ispružene ruke laska da su oni bogomdana, izabrana arijevska rasa. Godilo je to njihovim ušima, njihovoj taštini (ljudi su ljudi), laskalo čulima, a slagalo se u vijugama, dok jednog dana nisu neosjetno pristali za vodjom i prepustili se poput poslušnog stada u okupaciju susjednih zemalja, u ekspresno ubijanje miliona nedužnih ljudi u zloglasnim gasnim komorama. Fašizam ne pruža prostora za milost. Taj virus uništava sva okolna tkiva koja nisu na njegovom “nivou”, okupira i pritom oslobađa prostor samo za sebe, sve mu je malo, apetit velik, i svi uokolo padaju kao kegle.

Sjeme fašizma, reċi ċe svaki dobar enciklopedijski rječnik, niklo je još kod starih Rimljana kad je grupa građana naoružana nekakvim štapiċima između kojih su pozabadali sjekire i sve čvrsto uvezano okačili preko ramena pa tako defilirali ispred gradske uprave (magistrata), u namjeri da najprije istaknu sebe a zatim da uokolo posiju strah. Te su štapiće Rimljani zvali fasces, i tu je izvor virusa koji, poput kakve pošasti divlja već dvije hiljade godina, ponekad se primiri, pa onda iznenada probije u novom pojavnom obliku. Najčešće to bude kakva opresivna diktatura u smislu  “ko nije s nama, taj je protiv nas”, a prethode joj uglavnom  militantni nacionalizam ili rasizam.

Tinjao je i javljao se virus fašizma i kasnije, po Srednjem vijeku, bio snažan tokom Renesanse, a održao se sve do danas. On se lijepi na niske nagone u ljudskoj prirodi: surovost, pohlepu, samoživost, bezobzirnost, zavist, oholost.

Pljačka Istambula prilikom Krstaškog pohoda 1204. godine imala je elemente fašizma. Strahovlada  Lorenza Medicia  u Firenci, mnogi apsolutizmi po Evropi, teror Ivana Groznog u Rusiji, sve su to periodi kad je virus fašizma provaljivao, pa se odlaskom pojedinih vladara morao povlačiti, stišavati, primirivati.

I Staljinove čistke mirišu na fašizam, kao i diktature kasnijih “malih Staljina” – Mengistu, Pol Pot, ili sasvim nedavno, komunista-staljinista-travestit, Slobodan Miloševiċ, pred kamerama je uporno ponavljao  “mi smo za miiirno rešenje krize na Balkanu”, a sa svog famoznog kauča hladnokrvno diktirao razaranje Dubrovnika, uništenje Vukovara, opsadu Sarajeva, etničko čišćenje širom Bosne i Kosova i napokon podupirao krunu zla – genocid u Srebrenici.

Fenomenalna je pojava fašizma kod Hitlera. O tome su napisane mnoge knjige, njegova zlodjela pokrenula su međunarodnu zajednicu u Svjetski rat, motivi njegovog bolesnog uma uništili su preko 60 miliona  života, i u nadi da se to više nikada ne ponovi doveli do osnivanja  Organizacije Ujedinjenih Naroda.

Ali naivno je bilo misliti da se samo parolom “Smrt fašizmu Sloboda narodu”  toliko opaki virus može zatrti u korijenu.

Čim je u Jugoslaviji sloboda progovorila jezikom bezbrižnosti i ležernosti, virus fašizma  počeo se hvatati na nezadovoljstvo onih koji su htjeli više povlastica,  više privilegija, veće položaje. Odjednom im je godilo da drugi za njih i rade, a nisu bili svjesni da u drugim zemljama  ratni  veterani  ne dobivaju ništa više od odlikovanja,  jer je svugdje čast boriti se za domovinu. Mnogi su naši prvoborci i rukovodioci već bili prepoznatljivo bogati, obezbjeđivali bogatstvo i za potomstvo.

Tito je prema svojim ratnim veteranima bio previše široke ruke, a umjesto da mu u borbi protiv fašizma pomognu do kraja i nastave ‘nikad više’, mnogi su mu još za života okrenuli leđa, krenuli svojim putem.

Na drugoj strani planete, oslobađanje od kolonijalizma proizvelo je neokolonijalizam. To se najsurovije ispoljilo kroz državne udare u Africi (Idi Amin), posebno kroz aparthejd (Južna Afrika), gdje je virus fašizma takođe odnio svoj danak.

Vidjevši da međunarodna zajednica nema volje upuštati se u opću bitku protiv rasizma, ovu je bitku u Južnoj Africi poveo i dobio samo jedan čovjek, plativši visoku cijenu za smještaj u tamnici koji mu je odnio 27 najljepših godina života. Južna Afrika i dandanas ima bezbrojne probleme, ali i jednog genija – Nelsona Mandelu – koji samim svojim prisustvom  i dugim životom opominje  da bitka sa virusom fašizma jos uvijek nije sasvim dobivena.

Kod nas u Jugoslaviji sa povećanjem standarda bila je popustila i budnost na pohlepu. Famozni nacionalni ključevi za napredovanje otključavali su vrata još jačeg nacionalizma, davali mu krila, pa su i crveni pasoši sa dobro poznatim grbom imali sve veću vrijednost vani (nije trebala viza za 167 zemalja svijeta),  ali su gotovo preko noći postali obični papiri unutar granica zajedničke nam domovine.

U sve te otvorene pore podmuklo se uvlačio famozni virus fašizma i  sasvim slobodno rovario, promovirao nerad, napade na tekovine Revolucije, kao da to nije bila naša istorija u koju su prethodne generacije mukotrpno ugrađivale sebe. Nije to, znamo, bila Revolucija bez grešaka, ali imala je ona svoju vrijednost u socijalnoj pravdi i svoju cijenu u životima mnogih i udarničkim pregnućima svih, i to je ono što uvijek treba poštivati.

Nažalost, virus fašizma inicirao je obrušavanje na ukupan doprinos prethodnih generacija u našoj specifičnoj poslijeratnoj izgradnji, gdje je neosporno bilo propusta, ali i ogroman ulog gradjana koji se ne bi smio podcjenjivati. Virus je dozvolio i blaćenje ličnosti Josipa Broza, čak i od strane onih kojima je Tito lično pomogao da svoje neudobne opanke zamijene ugodnim lakovanim cipelama.  Jednom riječju, virus je značajno pripomogao urušavanju ukupne poslijeratne istorije Jugoslavije, a ona je nazamisliva bez imena i učešća Josipa Broza, i njegove poštene zamisli  da se ide sopstvenim putem naprijed.

I tu je svijet više od nas pokazao poštovanja prema hrabrom čovjeku koji se svojim poznatim NE odlučno odupro svemoċnom Staljinu; prema mudroj neutralnosti između blokova tokom Hladnog rata, koji je toliko potresao i samu Ameriku dok smo mi spokojno živjeli, nismo o tome pojma imali.

Nakon Titove sahrane kojoj je prisustvovalo 167 državnika svijeta, u Jugoslaviji  je započelo gromoglasno zaklinjanje na kretanje istim smjerom, ali istovremeno i stvaranje povoljne klime za govor mržnje  i za moguċnost da jednog dana zapuca susjed  na susjeda, da nam se bratstvo i jedinstvo sruši u trenu kao kula od karata, da se iz međusobnog poštovanja zagazi pravo u etničko čišćenje, opsadu gradova, uništavanje neprocjenjivih vrijednosti kulturne baštine, ubijanje, provođenje genocida, da doživimo bruku i sramotu s kojom će dovijeka ostati obilježeni  oni u čijim su glavama zamišljena ovakva fašisoidna nedjela.

Međunarodna zajednica  našla se zatečena pred tolikim zlom iznenada, i ne čudi što je pokazala svoju nespremnost, nesnalaženje, i otvoreni nedostatak volje da se upliċe u izbijanje krvoprolića na Balkanu. Pojava fašizma jednostavno nije prepoznata. Doktori društvenih nauka, zadovoljni svojim titulama na ugodnije teme, potpuno su bili zakazali, slično doktorima medicinskih nauka kad su se daleke 1972. godine (opet na Balkanu) iznenada dogodile velike boginje.

Vijesti o opakoj stihiji zapljuskivale su obale uspavane Evrope i svijeta, bombardirale uši nesposobnih političara, a Ljekari bez granica i začuđeni reporteri činili su sve što im je bilo dostupno da pomognu, sto se sve skupa nedužnom, napadnutom narodu doimalo samo kao kap u moru. Vidjelo se smjesta da je terapija protiv opasne bolesti fašizma, koja je smjesta buknula svom žestinom, bila prepuštena u nadležnost neozbiljnog i nedobronamjernog Vens-Owenovog tima.

Nakon svega pokazalo se da virus fašizma izaziva bolest koja ne spada samo u domen medicinskih nauka. On doista  napada mozak, ali i svijest ljudi, pa lijek protiv ove opake bolesti nije primjereno tražiti samo u djelokrugu  Svjetske zdravstvene organizacije (WTO),  mada on zadire i u segmente  neurokirurgije i mentalnog zdravlja.

Lijek je tu solidno vaspitanje, temeljan odgojni proces, dugotrajan put do visokog stepena moralnih vrijednosti čovjeka, put koji vodi kroz mukotrpni i naporni rad sa mladima, put koji bi isključivao  sve što asocira na pojam fasces, koji bi pomogao da jednom zauvijek  ova riječ i njen otrovni smisao  bude izbrisana  iz svijesti  mladih  generacija,  iz njihovog rječnika i iz svakodnevnog života.

Nažalost, put pozitivnih ljudskih vrijednosti jednako je mukotrpan kao i stvaranje umjetničkih djela, ali vrijedi stvarati i vrijedi živjeti u stvaranju, vrijedi se boriti protiv fašizma.

 Cleveland 2006.