Virusna panika

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 3.3.2020. u 10:22

Izdvajamo

Ljudi su uvijek umirali i uvijek će umirati od neke smrtonosne boljetice ili naprosto jer im je otkucala smrtna ura i tu panika - ne pomaže. Zašto bi tzv. koronavirus trebao sada biti razlogom očjnim i medijski isprepadanim medicinski neukim ljudima u Torinu ili gdje već za linč zdrave kosooke turistkinje (40). Rulja ju je teško ozlijedila i špiljskim pogrdama tjerala iz Italije u Kinu. Strah od nepoznatog i panika su vrlo toksična kombinacija o kojoj ozbiljni mediji i politika itekako moraju voditi računa. I ne samo u slučajevima kao što je zaraza tzv. koronavirusom. Ma koliko trajala

Povezani članci

Foto: Anadolu Agency

Hrvatski premijer Andrej Plenković razložno, kao i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), apelira: „Ljudi, živite normalno i bez straha“, jer je to jedino razumno, ali mediji dramatično jašu isto paničarsko kljuse – tzv. je koronavirus i dalje šlager svih šlagera. Kao da se neka galaktička, je li, superinteligencija kobno približava Zemlji u nakani smožditi ljudski rod, a čovječanstvo se nema čime obraniti. Mediji tzv. koronavirusom počinju svaki novi dan i njime završavaju zadnje, kasnonoćne vijesti. Kao da se u nas i u svijetu ne zbiva ništa drugo do li kataklizmična virusna drama – istina, zaraza nije bezazlene, ali daleko je od sudnjeg dana – koja se ipak ne dâ ni usporediti s pravim, povijesnim epidemijama/pandemijama koje su odnijele milijune života ne samo na Starom kontinentu

Marijan Vogrinec

„Ima li razloga za paniku?“ Najčešće nema, ali itekako ima jakih razloga za ozbiljnu zabrinutost kad medijski neprofesionalci panikom u posve nepaničnim povodima – zaraza tzv. koronavirusom, ali i potresi, poplave, suše, prometne nesreće, terorizam, migrantska kriza, iseljavanje, demografija, etc. – prekomjerno i paničarski propituju profesionalce u sustavu, političare na državnom sljemenu, ljude na ulici… „Ima li razloga za paniku?“ – papagajska je klasika u medijskom prostoru koja uključuje i znatno više od profesionalne neodgovornosti za posljedice možebitno nekontroliranih paničnih reagiranja. Gdje je dima, znâ mudar pûk, ima i vatre. Zašto bi se na neku, pa i tešku i najtežu okolnost moralo reagirati panikom!? Organizirano i barem koliko-toliko uljuđeno društvo ima već ugrađene sigurnosne ventile, mehanizme i alate što preventivno isključuju paniku, stihijsko ili anarhično ponašanje masa na realne ili izmišljene, je li, kolektivne ugroze. Imaju i alate dodatne intervencije radi smanjenja štete, pa je medijska odgovornost za riječ, ton i sliku tim veća.

U žurnalističkoj zbilji RH zadnjih je desetljeća neprofesionalizam uzeo maha – ideologija profita, naklade, gledanosti, slušanosti, marketinške vidljivosti po svaku cijenu, etc. – te gotovo eutanazirao ključne sastavnice kvalitetnog novinarstva. Pa senzacionalističkoj i copy-past dnevnoj praksi i medija s tzv. nacionalnom koncesijom „razlozi za paniku“ dođu kvasom bez kojeg javna pozornost nema dovoljno upijajuću moć. Zloporaba ljudske znatiželje, straha od nepoznatog, instinktivne potrebe za samozaštitom, svjesno titranje najskrovitijeg osjećaja neizvjesnosti, etc.? Itekako. Ako objektivno i nema razloga za paniku – opasnost od zaraze tzv. koronavirusom čak je i manja i virus je manje smrtonosan od virusa tzv. obične gripe – senzacionalistički, neprofesionalan medijski tretman „razloga za paniku“ izravno rađa panikom. Negativne posljedice množe se brže no što se tzv. koronavirus širi globusom.

Papagajska klasika – „Ima li razloga za paniku?“ – tih u medijima koji ne misle što govore/objavljuju, kako, gdje, kada i zašto ili nemaju ugrađen osjećaj za posljedice komuniciranja (ne)postojećih razloga za paniku, jest znatno više od profesionalne neodgovornosti. Čini sasvim vidljivom neukost tzv. univerzalnog neznalioce, oskudan mu rječnik oskudnoga intelektualnog kapaciteta, sklonost oponašanju izričaja i sintaktičkom gotovanstvu, nepoštivanje temeljnog značenja riječi, itsl. U sportskim se izvješćima o utakmicama više ne pobjeđuje, nego se „slavi protiv/nad/s toliko i toliko…“ U drugim se novinarskim uradcima ne odvijaju zavrtnji, nego događaji. Ne veže se čvor na užetu, pas za kućicu, čamac za bovu ili obratno (izimka je, je li, vol za rogove, a čovjek za riječ) itsl., već tema za temu, objekt, govor za tuđi govor (vezano za, nastavno na…). Više se ni žito ne vrši, nego se vrše radovi na rekonstrukciji (umjesto obnavlja se to i to). Prije cca pola stoljeća se na tečajevima daktilografije/stenografije u birotehničkoj školi strogo učilo polaznike o takvim jezičnim defektima (tipa i „molim gornji naslov“, „dolje potpisani“…), kojima nije mjesto ni u dnevnom govoru na tržnici, u novinarstvu ni slučajno. Branša se vratila usmenoj predaji, gdje su jezična znanja i pravila/etika struke čisti višak.

Jezični šalabajzeri

Nije čudno. Danas ni veće redakcije nemaju interne novinarske škole – kakve su u „komunističkomu mraku“, je li, imali jedan NIŠPRO Vjesnik i Radiotelevizija Zagreb, s razvijenim lektorskim/redaktorskim službama bez čijeg uvida nije moglo u javnost ni jedno jedino slovo – niti nalaze potrebnim njegovati jezičnu, zanatsku i bar minimalnu etičku korektnost. Pa u medijima imamo što imamo, i medije kakve imamo.

Silna je moć tzv. sedme sile te je neodgovorno olako se u škakljivim, ako već ne u kriznim okolnostima nabacivati makar tek aluzijama na – paniku. Panika jest u medijskoj zloporabi opasan pojam, kadar nanijeti velika zla. Dobro, razumije se zašto mlađi RH-naraštaji nisu nikad čuli za velikog Branka Miljkovića, kamoli čitali njegov „Epitaf“ s dubokoumnim „Ubi me prejaka reč…“. Ni poslenici nasukani na divljekapitalističkomu medijskom grebenu nisu naučeni vagati riječ prije no što odjekne na papiru, u eteru, u slici, političkom govoru… Nije im ni stalo do izvornog značenja/smisla riječi. Tzv. tržišno gospodarstvo – u balkanskoj miš-državi znano i kao dogovorno, rodijačko, klijentelističko, etc. – u fokusu ima tržište, profit i obespravljenu radnu snagu, ne ljudskost odnosa u proizvodnji dodane vrijednosti. I čovjek je roba. I strah od nepoznatog – ako je impregniran panikom, tim bolje – itekako se dade unovčiti. Znatiželja također. I mediji su (pre)važna sastavnica sustava za stalno bildanje profita vlasnicima kapitala. Tzv. koronavirus u funkciji globalnog širenja straha od smrtne ugroze simptomatična je potvrda – „iznimke koja potvrđuje pravilo“.

Unatoč činjenici da Stari kontinent broji cca pola milijarde duša i da je tzv. koronavirus dosad ubio jednog oboljelog na 37 milijuna ljudi te da je na cca 7,3 milijardâ žitelja Plavog planeta trenutno 83.000 oboljelih i cca 3000 umrlih (najviše u Kini), odnosno cca 50.000 otvorenih slučajeva u svijetu i 50.000 izliječenih, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ne pomišlja proglasiti pandemiju. Struka tvrdi da je smrtnost (zdravih) ljudi mlađe i srednje dobi od tzv. koronavirusa niža od jedan posto, pa iako još nema lijeka, nema razloga paniku. Ni za lokalnu i regionalnu, kamoli za globalnu, pandemijsku što ih propituju neodgovorni mediji i političari. Više se i češće obolijeva/umire od tzv. obične gripe no od ove zaraze što jezdi uokolo s kosom smrti na ramenu. U RH je zasad devet slučajeva lakše zaraze tzv. koronavirusom, nitko od oboljelih još nije niti će od toga umrijeti. No, te se brojke mijenjaju, i u RH i globalno. Javnost je neki dan saznala da je u Splitu umrlo osmogodišnje dijete od tzv. obične gripe. A ipak novinari ne sustaju: „Ima li razloga za paniku?“ Struka i politika se preznojavaju, opetujući isti odgovor: „Nema razloga za paniku, sve je pod kontrolom zdravstvenog i drugih državnih sustava, koordinacijskih stožera i organizirane prevencije; preporučujemo držati se službenih uputa i provoditi higijenske i ine mjere opreza“.

Hrvatske vlasti, koliko im se god može svašta prigovoriti – uključivo, je li, razložnu preporuku o izvanrednim parlamentarni izborima – pravodobno su, politički zrelo i učinkovito postupile u povodu rastuće histerije u dijelu svijeta zbog kineskog „dugog marša“ tzv. koronavirusa na zdravlje ljudi. Kakva vražja panika kad držimo uzde u rukama, sažet je smisao poruke Banskih dvora: „Ne nasjedajte, građani, bezrazložnom strahu, manite se stampeda u ljekarne, trgovačke lance, internetske ponude „stopostotne zaštite“, nepotrebnog gomilanja zaliha hrane i vode u svojim domovima“. S jedne strane, kapa dolje premijeru Andreju Plenkoviću što je prvi javno reagirao u tom smislu, što se izravno i smirujuće obratio urbi et orbi, ali, s druge, upravo to može imati i uznemirujući učinak. Nije daleko od pameti dijela medijski već isprepadane javnosti – „mora da je strašno opasan taj virus kad sâm premijer govori o njemu i šlager je svih udarnih vijesti“.

Globalna i lokalna drama, rastuća psihoza zbog „nekontroliranog“ širenja zaraze, nepostojanja sigurnih medikamenata, brojenje hospitaliziranih i umrlih, slike polupraznih ulica i trgova, blokade „zaraženih zona“, prazne police u trgovinama… Vijest prestiže vijest o obustavi nastave u školama, preventivnom nedolasku na radna mjesta, kalkulacije o odgodi kulturnih događaja, međunarodnih sportskih susreta, prekidu turističkih i poslovnih putovanja, etc. iznimno su tražen medijski materijal od kojega uredničke manufakture u sve tri smjene izbacuju na potrebito tržište sve nove i nove sezonske modele panike. I strah raste, jer ni medijsko zastrašivanje ne jenjava. Dapače. A isprepadani pak prijetećom smrću od zaraze tzv. koronavirusom – „bilo je na televiziji“, „pisalo je u novinama“, „rekli su na radiju“, „otkriveno je na internetu“, etc. – ne vjeruju u zastrašivanje bez ozbiljna pokrića. U to kako neki gadno zarađuju na raspirivanju masovne panike. Od onog privatnog podrum-poduzetnika što ni nakon uvođenja treće smjene i višestrukom poskupljenju proizvedenih zaštitnih maski za nos i usta ne može udovoljiti enormnoj tržišnoj potražnji do farmaceutske i industrija dezinfekcijskih sredstava, zaštitne opreme, preprodavača i trgovaca, medija, pa i politike što se godinama neuspješno upinje suzbiti svjetski ekonomski, politički, vojni, etc. boomom Kine. Komunističke još samo na papiru.

Žedni Talijan

Komu odgovara globalna – je li, i što globalnija – panika po globusu zbog tzv. koronavirusa, i tko je gazda najmoćnijih/najutjecajnijih medija? Uvijek najviše odgovara onima što nemoralno natrpavaju bušte zlorabeći tuđe nevolje/strah, a ti su i vlasnici svih ključnih medija. Kad strah prerasta u paniku – što masovniju i što globalniju (ironična pohvala isprepadanomu Talijanu u samoizolaciji zato što je navukao u svoj dom 150 litara vode za piće u bocama) – ne pita se zašto je zaštitna maska za lice brzinom svjetlosti poskupjela s cca pet na 50 kuna. Pet kilograma glatkog brašna u stranom trgovačkom lancu u Bijednoj Našoj s cca 20 kuna (na akciji 14,99) prekonoć na 36 kuna. Ljudi nešto moraju jesti, računaju trgovci, pa… Kad već moraju jesti i piti, a stampedo na živežne namirnice krene, htjeli-ne htjeli, platit će višestruko i neopravda. Strah, nevolja i panika imaju svoju cijenu; vrlo su tražena/unosna roba.

Tzv. koronavirus je dosad, ako je vjerovati ekonomistima, svjetskomu gospodarstvu uskratio tri bilijuna dolara i jamačno neće biti zemlje koja neće fasovati minuse u robnoj razmjeni, turizmu, prometu, etc. Taj golemi dolar nije ishlapio tek tako i bez traga, promijenio je agregatno stanje, netko ga je uredno pospremio u džep eda bi investicijski ili kao unosno ukamaćen zajam potrebitom izronio na drugomu mjestu. Sve se vraća, sve se plaća. U ekonomiji je i gubitak nečiji dobitak, o politici da se i ne govori. Ciljano, za prvog posjeta novog predsjednika RH Zorana Milanovića inozemstvu, slovenskom kolegi Borutu Pahoru u slikovitom Otočcu ob Krki, slovenski je premijer Marjan Šarec podviknuo na Banske dvore: „Vaše stroge protuvirusne mjere na granici su neučinkovite, štete gospodarstvima obiju država“. Kada je prije koju godinu Slovenija zbog ulaska u schengenski režim strogim mjerama kočila uzbrdo na granici s RH, zastojima i kilometarskim kolonama teretnih, turističkih i inih vozila „sabotirala“ susjednoj prijateljskoj zemlji turističku sezonu („na hrvaškem manj turistov“, je li), nikomu ništa? Bile su to „sigurnosne mjere“.

Ekonomija nikad i nigdje nije bez stanovite količine političkog začina, pa i ti „poboljšivači okusa i izgleda“ čine virusnu paniku vidljivijom no što bi bilo normalno. Državna javna kuća HRT dovodi u svoj gledan jutarnji format trgovca koji tvrdi da je u par dana „razgrabljena osmomjesečna zaliha svih sredstava za dezinfekciju, odnosno tromjesečna zaliha svega što može poslužiti tjelesnoj zaštiti od bilo kakve kontaminacije“. Gledana strana televizija s nacionalnom koncesijom pak udarno na svomu portalu donosi fotku svemirski zakrabuljenih valjda liječnika/epidemiologa što se pognuti motaju oko nekog neprepoznatljivog nesretnika, a dramatičnim naslovom – „U Hrvatskoj dva nova slučaja zaraze koronavirusom“ (tri gotovo pred ozdravljenjem od šest hospitaliziranih nisu medijska vijest) – poručuje da je vrag ipak odnio šalu. Slijedi informacija: „Lokacije za karantenu su izviđene, ako će trebati, objekt će biti mobiliziran“. Napetost raste: „WHO: Epidemija koronavirusa je u presudnoj fazi“. Presudnoj!? Zato što su od zaraze još sigurni samo pingvini na Antarktici. Ako im ga ne prenesu znanstvenici i avanturista što tu i tamo borave na toj južnoj santi vječnog leda i snijega.

Naravno da je prva, najvažnija i takorekuć jedina novinarska zadaća objektivno izvijestiti javnost o svemu što se događa i zanima ljude, ali taj rudarski posao podrazumijeva znanje i odgovornost. Jest da su i hrvatski mediji – kao oni u svijetu – pozvani pravodobno, cjelovito i točno obaviti svoj posao od općeg interesa. To uglavnom čine. Dok ne pretjeruju. No, u kriznim okolnostima, kakve su se stekle širenjem „nepoznate gripe“ za koju nema lijeka (lažu američki mediji da je već proizveden u SAD-u) iz kineskoga grada Wuhana, objektivan i nadasve nepaničarski, smirujući tretman teme prirodna su preventiva strahu i panici pred „nepoznatim što masovno sije smrt“. Ne sije masovnije no što ju sezonski/dnevno siju tzv. obična gripa, šećerna bolest, kardiovaskularni deficiti, karcinom, pušenje, droge, prometne nesreće, kojekakve ine virusne zaraze, etc. Ironije li, za koje postoje itekako učinkoviti lijekovi i postupci.

Smrtonosne pandemije

Velike boginje su u 20. stoljeću u Europi – do 1977. godine kada je virus iskorijenjen u ljudskoj populaciji – ubile 300-500 milijuna zaraženih, iako je cjepivo otkriveno još 1796. Pandemija španjolske gripe je od izbijanja, ožujka 1918. do kraja te godine, usmrtila cca 40 milijuna ljudi, što je pet puta više od broja poginulih (osam milijuna) na bojišnicama u Prvomu svjetskom ratu (1914.-1918.). Simptomi španjolske gripe isti su kao kod tzv. obične gripe, odnosno sada kod zaraze tzv. koronavirusom, koju pak zarazu hrvatski liječnici tretiraju lijekovima za HIV. Virus španjolske gripe mutirao je u blaži oblik, ali je svejedno u konačnici imala strašan skor – cca 100 milijuna mrtvih. Prva pandemija u povijesti, tzv. crna smrt 1348. godine (znanost se spori između kuge i neke vrsti ebole) prepolovila je europsko stanovništvo i desetkovala mnogoljudne Kinu, Indiju, etc.

Na jezivoj listi smrti – popraćenoj još jezivijim očitovanjima panike, kada su isprepadani ljudi u strahu dizali ruku i na sebe i na svoje bližnje – našle su se i malarija, tuberkuloza, kolera, AIDS, žuta groznica, pjegavi tifus, dječja paraliza. U novije doba ebola (2014. godine je u zapadnoj Africi ubila 11.300 ljudi), MERS, zika virus, Nipah virus, Lassa groznica, Rift Valley groznica, etc. WHO je lani u srpnju upozorio svjetsku javnost da je od lipnja 2018. u ophodnji globusom – prvi put u povijesti istodobno – šest smrtonosnih virusa. Ništa se katastrofalno ili kataklizmično nije dogodilo. Ljudi su uvijek umirali i uvijek će umirati od neke smrtonosne boljetice ili naprosto jer im je otkucala smrtna ura i tu panika – ne pomaže. Zašto bi tzv. koronavirus trebao sada biti razlogom očajnim i medijski isprepadanim medicinski neukim ljudima u Torinu ili gdje već za linč zdrave kosooke turistkinje (40). Rulja ju je teško ozlijedila i špiljskim pogrdama tjerala iz Italije u Kinu. Strah od nepoznatog i panika su vrlo toksična kombinacija o kojoj ozbiljni mediji i politika itekako moraju voditi računa. I ne samo u slučajevima kao što je zaraza tzv. koronavirusom. Ma koliko trajala.

P. S.

I eto ti vraga. Netom što je kolumna pripremljena za uredničko treniranje strogoće u redakcijskom pogonu Tačno.neta, zdravstveni ministar Vili Beroš ispravlja „netočan navod“ u prethodnom izvješću Epidemiološkog stožera: u RH je hospitaliziran deveti zaraženi tzv. koronavirusom. „Budući da je u svim novim slučajevima riječ o bližoj rodbini prvih oboljelih (koji će, svi su izgledi, ovih dana biti otpušteni kući, jer se zaraza povukla, op. a.) te dobrim epidemiološkim mjerama“, tvrdi, „ne očekujemo ozbiljnije širenje virusa.“ A bit će još oboljelih, nitko razuman ne može očekivati da neće. No, „razlozi za paniku“ će uminuti sami od sebe kao i termolabilan tzv. koronavirus proljetnim zatopljenjem. Ljudima će i strah dosaditi kao što i sve drugo, je li, s vremenom dosadi. Tzv. sedmoj sili će neki novi incident zamijeniti „novu gripu“ na radaru i papagajština „ima li razloga za paniku“ bit će – resetirana.

A javio se iz samoizolacije i SDP-ov saborski zastupnik Joško Klisović. Tvrdi da je u telefonskom kontaktu s još nekima u samoizolaciji; kaže da ih sredina vrijeđa, sumnjiči, omalovažava… Tzv. zdravi iz neposredne okoline neljudski komuniciraju s njima. Jesu li ljudi uistinu toliko uspaničeni, pa su spali na srednjovjekovnu neukost i postali – neljudi? Strašno. Linč. Kad neuka rulja sudi i osuđuje, etničke, vjerske, etc. pripadnosti nisu bitne…