Više od igre

Povezani članci

• Lideri ljevice suglasni: Softićeva šutnja je čin veleizdaje, Izetbegović mora podnijeti ostavku
• Stožeraška Hrvatska
• Nojev refleks hrvatskog nacionalizma
• Tomislav Jakić: Mržnja puštena iz kaveza je zvjer čiju je glad nemoguće utažiti
• Bilježnica Robija K.: Novo/godišnje normalno
• Marinko Čulić: Hrvatski Clouseau hapsi aždaju korupcije

Foto: Rudolf Viček

 I s njima ja, starohan, što sam se u životu nagledao pobjeda i poraza, a te večeri, kao nekada, na sat i po zaboravio da je u pitanju samo, kako tvrde skeptici, trčanje za “napuhanom mješinom”.

Piše: Goran Sarić

Stariji gledaoci iz bivše Juge zacijelo se sjećaju izvrsne domaće serije iz kasnih sedamdesetih “Više od igre”. Emitovala se u, čini mi se, desetak nastavaka, a njen autor je bio poznati režiser Zdravko Šotra.

  Radnja se dešava u nekoj fiktivnoj varošici u Srbiji nekoliko godina prije početka Drugog svjetskog rata i kroz rivalitet dva fudbalska kluba prati zbivanja u toj maloj sredini. Tamošnji događaji se, naravno, reflektuju na širi plan, veliku ekonomsku krizu, dolazak fašizma i rata, te, na koncu, podizanje antifašističkog ustanka. Otuda i naslov, sada već kultne, serije, koji ovdje i otvoreno korespondira s pomalo izlizanom sintagmom: najvažnija sporedna stvar na svijetu.

   Da je fudbal više od igre, osjetio sam, kao strastveni ljubitelj bubamare, više puta u životu, ali mi se u ovom času izdvajaju tri utakmice, ili, bolje rečeno, situacije. Prva je majstorica protiv Španije na Vald stadionu u Frankfurtu na Majni 1974. godine, gdje je sada već pokojni Josip Škija Katalinski postigao gol i odveo tada prilično jaku reprezentaciju Jugoslavije na Svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Nemačkoj.

   Drugu neću opisati, nego ću o njoj prenijeti fragment iz mog (anti)ratnog dnevnika koji bi trebao izaći početkom slijedeće godine,. Situacija je šizofrena: usred rata, u opkoljenom Konjicu, bez struje i pod granatama, u memljivom podrumu slušam radio prenos beogradskog derbija Zvezda-Partizan:

   …sad je mnogo opasnije nego kad smo mislili da na brvnu frkću samo dva jarca. Više se ne zna ko na koga, odakle, a, bogami, ni zbog čega puca. Amblemi su zasjenili Razloge. Svi se osjećaju prevarenim, izigranim. Pardon, korak unazad : Amblemi SU POSTALI razlozi.

Ljudi koji govore istim jezikom, bogatim koktelom zavičaja, koji su većinom odavde, iz ovih sokaka i sokačića, obučeni u iste maskirne uniforme – samo sa različitim oznakama. Žrtve u partiji šaha Velikih Igrača. Topovi. Lovci. Konji.

Pješaci.

Pioni. Pioni. Pioni. Pioni.

Naveče, u mrklom mraku, slušam radio-prenos utakmice Crvena zvezda – Partizan. “Moja” Zvezda zijanila 0 : 1. Od preklanjskog šampiona svijeta ni sjena sjene. Neki novi klinci : Stojkovski, Adžić, Milojević , Ilić…

Poslije mi bilo žao potrošenih baterija. Ko zna kad će opet zasjati sijalice, a više nema para ni za cigarete.

Treća je, naravno – a zašto bi inače pisao ovaj tekst? – ona od ove sedmice.

   Moram odmah priznati da sam sad prvi put nakon rata osjetio groznicu sličnu onoj koja me je onomad tresla, danima pred odlučujući meč u Frankfurtu na Majni. Od svih tih mahanja zastavama i stijegovima ogadio mi se patriotizam, šta li?

   Ali, fudbal je stvarno, barem ponekad, mnogo više od igre. Valjda je upravo taj “višak” ono što me večeras drma. To nešto više i bolje, što barem na par sati može malo uljepšati, veselijim bojama ofarbati stvarnost. Pa valjda je ova mala, kokuzna i napaćena zemlja, kad već ničem drugom, zaslužila da se barem ovome obraduje? Da zaboravi gdje, kako i s kim živi – to jest, ko je, kako, i kamo vodi?!

   I doista smo se obradovali, napokon. Istina, malo su me prije početka nervirale neodmjerene izjave novinara, navijača, ali i nekih “stručnjaka”, sve u stilu “lako ćemo”. Ko se ikada bavio sportom, zna da je najteže dobiti onda kad moraš, i kad to svi od tebe očekuju.

  Baš zato, kad je nakon mučnih i tegobnih sedamdesetak minuta, plava “devetka”zabila gol i ovjerila povratnu kartu za Rio, eksplodirali smo (i) mi ovdje, u Arnhemu. Četiri bivša dječaka, sada već momci, nekoć – dok sam ja, uz grmljavinu topova, slušao glupe radio-prenose! – s majkama izbjeglice rasute po raznim našim porečima, zaječarima, tuzlama, holandijama… Večeras sve “plavci”, mali zmajevi, sve sa onim žutim EU-zvjezdicama ispod kože!

  I s njima ja, starohan, što sam se u životu nagledao pobjeda i poraza, a te večeri, kao nekada, na sat i po zaboravio da je u pitanju samo, kako tvrde skeptici, trčanje za “napuhanom mješinom”.

Jedino što mi je u tom prenosu na FACE-u malo zasmetalo je to što su, barem za vrijeme i neposredno nakon utakmice, prikazivana samo slavlja na ulicama Sarajeva i Zenice. A šta je sa ostalima? Nadam se, makar i naivno, da se te večeri feštalo u svim našim gradovima, kasabama i selima. I kraj Une, i kraj Save i Sane, i pokraj moje Neretve. Da su svi naši ljudi mahnitali, vikali i skakali kao mi, stranjski, ni na nebu ni na zemlji, koje u zavičaju, tamo daleko, sa izvjesnim podsmjehom često “časte” tvrdim i rogobatnim imenom – dijaspora.