„Vjeruj u Boga, ali ne i u popa“

Povezani članci

• Žuta marica ili kraj civilizacije
• Ivo Anić: Dragane brate, ne mogu oni da mrze našu zemlju koliko je mi volimo
• Sam protiv njih ili kvarna pašteta protiv crnog čartera
• Esad Bajtal: BEZLIČNOST – STIL I NAČELO PALANKE
• Heni Erceg: Zokijev nogometaš
• Bosna i Hercegovina ne smije udovoljiti zahtjevu Saudijske Arabije

Nakon učestalih ispada biskupa Košića

Foto: Pixsell /Anto Magzan

I svi u Hrvatskoj, jadnoj i poniženoj zemlji, to vide a šute, zločin se prekriva krunicom, škropi svetom vodicom i uzdiže u blaženstvo nebesko.

Mnogima od nas posljednjih dana, nakon najnovijih političkih ispada biskupa Košića, u pismu kojim dijeli ljude, proziva i etiketira neprijateljima sve neistomišljenike, na misao navire jedno sasvim prosto i jednostavno pitanje: Ima li Hrvatska političara koji će „začepiti“ usta biskupu Košiću? Ima li tu ijedan koji će reći – E, pa dosta biskupe Košiću, prevršio si mjeru! Ima li itko u ovoj našoj oguljenoj i „jadnoj“ zemlji, opljačkanoj do kostiju – a kada se to odigravalo biskupa Košića se čulo nije da o tome viče – da stane na put takvom ponašanju i reče jednom običnom popu: „Dosta pope“!

Jer to, što popovi po Hrvatskoj rade već više od dvadeset godina, prevršilo je svaku mjeru. Nije li ono biskup Marin Barišić „štiteći“ Norca, „ vukao za rukav“ ljude na splitsku rivu, prijeteći udarom i skidanjem s vlasti „bezbožnika“, kako oni nazivaju one koji se ne uklapaju u njihov politički kalup i ne sviraju po njihovim notama, a otvarajući vrata sa splitske rive Sanaderu koji će Hrvatsku guliti i reći  „Mi  smo u banani“.

Ne drže li ti neki „pokvareni“ popovi po crkvama mise za Antu Pavelića, a cijela Crkva katolička i politička elita o tome šuti, a kada netko iz nevladinih udruga to pokuša osuditi dobije „pendrekom po glavi“ i mandatnom novčanom kaznom po džepu od toliko i toliko kuna, sve po zakonima koji se na jedne primjenjuju, a za druge ne važi.

Oni su ti koji uzdižu u nebesa osuđene ratne zločince kao Darija Kordića, vodajući ga sa ženom Venerom po katoličkim župama Hrvatske i Bosne i Hercegovine i predstavljajući ga kao pravednika koji je u haškim kazamatima nevin trpio za vjeru katoličku, naciju i Domovinu, pripremajući teren možebitnog novog Blaženika kada dovoljno isperu mozak naroda koji zaboravlja na istinu i činjenice. Oni su ti koji miješaju vjeru i zločin, njegujući iskrivljeni sustav vrijednosti, slaveći „politiku osvete i krvi“, a rušeći moralne, kršćanske i ljudske zasade. I svi u Hrvatskoj, jadnoj i poniženoj zemlji, to vide a šute, zločin se prekriva krunicom, škropi svetom vodicom i uzdiže u blaženstvo nebesko.

Oni u svojim biskupskim dvorima promoviraju lažni Sedlarov film o Jasenovcu, oni – koji bi trebali ljubiti istinu, potpisuju peticije da se u Hrvatsku vojsku, vojsku Republike Hrvatske, koja je sljednica zavnohovske Hrvatske, uvede pozdrav ustaške fašističke NDH – „Za Dom Spremni“!

A što ćemo, biskupe, sa deset Božjih zapovjedi. Što ćemo sa  – „ Ne ubij“.

Što ćemo sa – „Ne laži“.

Oni poistovjećuju sebe sa vjerom. Oni nas uistinu drže i doslovce ovcama koje ne znaju da vjera i pop nije jedno te isto. Ponašaju se kao da ovaj naš hrvatski narod nije imao jednoga Stjepana Radića, koji je zbog svećeničkih, odnosno biskupskih izleta u politiku još prije gotovo sto godina poručio

 „Vjeruj u boga, ali ne i u popa“.

Radićeve poruke, izrečene u njegovom poznatom govoru u Stepinčevu Krašiću 28.9.1924. godine, aktualne su i danas, ali, na žalost u današnjoj Hrvatskoj ih nema tko prenijeti:

„Stari satrapski popovski ugled raspao se kao što nestaje gusta magla na suncu. Narod je prestao da vjeruje u popa, ali zato nije izgubio svoje kršćanske vjere. Time je najbolje oborena u prah ona popovska doskočica da oni čuvaju vjeru u narodu. Ne čuvaju je oni, nego je čuva narod od njih.

… Kada popovi vjeru pomiješaju sa politikom i to sa ovako poganom politikom osvete, krvi, oholosti i proždrljivosti, onda nisu učitelji nego rušitelji vjere i crkve.

Kada naši biskupi pišu političko pismo i kad oni hoće da budu hrvatskom narodu i političke vođe, onda je moja i naša dužnost da to prosudimo i ako treba i osudimo.“

Hrvatska se danas ponaša kao da nije imala Stjepana Radića, kao da njegovo djelo nije i naša stečevina, vrijednost i kao da njegove poruke više ne žive.

Hrvatska se treba probuditi i pokazati – Živi li Stjepan Radić još uvijek u Hrvatskoj?