„Vjesnik“ ne mora opstati!

Autor 18.2.2012. u 21:37

„Vjesnik“ ne mora opstati!

Slušam jadikovke o nužnosti opstanka novinsko izdavačkog poduzeća „Vjesnik“ (među inim i članak D.Markovine „Opstanak Vjesnika kao pitanje civilizacijske opredijeljenosti društva“,  koji više liči na apel, SOS upućen u času kad još samo jarboli potonulog broda vire iznad površine) i duboko se ne slažem. Svi srodni apeli garnirani su srcedrapateljnim pozivima od kojih jedan krasi i naslov spomenutog članka. Te „Vjesnik“ je institucija od neviđene društvene važnosti, te koje su sve bile njegove zasluge za društvo, te pozivanje na, zamislite – ljevičarske tradicije lista i stranke (SDP-a) koja bi ga trebala spasiti od utapljanja, te civilizacijsku sramotu za društvo koje to može dozvoliti i divim se licemjerju onih koji su 20 godina šutjeli, a sada kada je dogorjelo do nokata (ne „Vjesniku“, već njihovu dalnjem plandovanju na teret društva, uz istovremeno kreiranje godišnjih gubitaka koji se mjere desecima milijuna kuna), digli svoj glas. Ni ne protiv uprave na koju bi barem malo pošteniji novinari pokušali svaliti krivnju za sudbinu svoje novinske kuće, nego apeliraju na savjest javnosti koju su do sada dva desetljeća tako velikodušno iskorištavali. Pođimo redom.

         Izgleda mi da mnogi u ovoj zemlji (a vjerujem da to vrijedi za cijelu regiju) nisu svijesni što su izabrali birajući raspad Jugoslavije. Pa ću im sasvim ukratko objasniti – izabrali su kapitalizam! Uopće nije bila stvar o floskulama koje su se prodavale budalastom narodu, već je osnovno bilo – zamijeniti socijalizam sistemom koji više odgovara ekonomskoj oligarhiji i upravljačkoj eliti koja joj služi. Pa ako im je, dao bog, sve to došlo konačno iz dupeta u glavu, onda neka prestanu jaukati i snabdijevati već ionako zasićenu javnost novim pregrštom floskula, te neka prihvate pravila koja vrijede u sustavu koji su si odabrali! Ničega se SDP neće  odreći (kako se to insinuira u Markovininom članku), čega se već prije sami novinari “Vjesnika” nisu odrekli, a rečena stranka još davno prije njih: svoje časti i ljudskog te profesionalnog poštenja! I sad spašavati tu žgadiju (čast izuzecima i to više neću ponavljati) koja protekla dva desetljeća služi one koji ih održavaju na površini da ne potonu – tko god to bio – te su nakon klečeplazenja pred HDZ-om spremni isti ritual ponavljati pred SDP-om, a nakon njega pred bilo kim tko „niđe“ na vlasti, je krajnji cinizam i nemoral. Ako su novinari „Ferala“, „Arkzina“ i drugih glasila uspjeli spasiti svoj ljudski obraz i profesionalni dignitete – nasuprot Vjesnikovim slugeranjama vlasti, zašto se svojedobno nitko od danas vapijućih nije javio sa srceparajućim kricima u pomoć: „Feral treba sačuvat! Arkzin treba sačuvati!“? 

        Ja koji sam svojevremeno svakodnevno, ne samo čitao već i kupovao “Vjesnik” (da, bila su i ta vremena kada si je čovjek mogao to dozvoliti) kažem da ga ne treba sačuvati – treba ga što prije „razmontirati“ i bez žaljenja poslati u ropotarnicu povijesti. Jer su se njegovi radnici iliti djelatnici pokazali nedostojnima svoje profesije i ljudskosti. Treba ih poslati na burzu rada, a odatle neka osnivaju svoj vlastiti list ako im je po ćefu,  pa neka se na tržištu sustava –  koji su sami odabrali i služili mu proteklih dvadeset godina – bore  vlastitim snagama za preživljavanje! Da konačno ta bijedna kvaziintelektualna gospoda novinari shvate kako je običnom radniku, koji si ne može dozvoliti biti na sisi države dvadesetak godina, a da sam ništa ne privrijedi! Kojekakva nostalgičarska budalenja o svijetlim  ljevičarskim tradicijama (vidi, bogati – sjetili ih se nakon 20 godina služenja nacionalističkim vladama!), neka si taj ljudski i novinarski jad koji je ćutke i bespogovorno služio svoje gospodare – a digao glas kad mu sviće da može ostati bez primanja – zatakne u neko mjesto. Zašto nisu, primjerice, spašavali Jugoslaviju pozivajući se na njene svijetle revolucionarne tradicije?

         ‘Ajmo sad malo o činjenicama. Pred oko 60 godina, kako svjedoči Božo Novak u intervjuu „Nacionalu“, „Vjesnik“ je bio relevantna, relativno visokotiražna novina:

 “Kada sam bio glavni urednik 1961. , imali smo nakladu 105.000 primjeraka, a kada je Baletić 1971. smijenjen, naklada je iznosila 103.000, ali je ostvaren mnogo veći financijski dobitak. Tih desetak godina išlo nam je nevjerojatno dobro.”

    O današnjem “Vjesniku” – a o njemu je riječ a ne o novini od prije 50 i nešto godina – sud su dali njegovi čitatelji. Naklada je reda veličine 5-10000 primjeraka, uglavnom od poduzeća koja su pod utjecajem vlasti (jer su prilježno promicale njihove stavove) plaćala pretplatu. Čini se kako su u “onom mraku” čitatelji imali više povjerenja u “Vjesnik” negoli danas u doba “neizmjernog svjetla”. Danas taj list stvara godišnje gubitke od nekoliko desetina milijuna kuna: 

Tiskarsko-izdavačka tvrtka Vjesnik 2005. završila je s gubitkom od 19,5 milijuna kuna, odnosno 8,7 milijuna kuna ili čak 81 posto većim gubitkom u odnosu na gubitak iz 2004. godine, pokazuju podaci iz financijskog izvješća, koje prenosi Zagrebačka burza.“  

I sve to, unatoč godišnjim državnim subvencijama od 18 milijuna kuna 

„Taj dnevni list već godinama posluje s gubicima unatoč izdašnom sponzoriranju iz hrvatskog proračuna. Tako je prošle godine u ožujku za financiranje Vjesnika odobreno 18 milijuna proračunskih kuna, da bi se na koncu otkrilo kako proteklih mjeseci radnicima nije uplaćen doprinos. Vjesnik je i podstanar u vlastitim prostorijama, za što Tiskari mjesečno plaća 50.000 kuna’, a i ima najnižu nakladu u povijesti.“ 

        Proteklu godinu, „Vjesnik“ je završio s gubitkom od 36.1 milijuna kuna. Toliko o „uspješnosti“ poslovanja ove državne tvrtke, koju su vidjeli i anđeli s kraja svemira, samo je ostala nezapažena njihovim novinarima i upravljačkoj strukturi dok država – njen stvarni vlasnik – nije za to ni hajala sve dok joj je služila kao transmisija stavova vlasti. Jasno, kada plaćica redovno stiže, i nije važno jel’ to od vlastita rada ili sponzoriranja – ne od strane države, već naroda! – kome ćemo, kad voda dođe do usta, prodavati fore o našoj neophodnosti (za daljnje pražnjenje njihova novčanika, valjda). I sad, kako taj menadžment spašava svoje novine: tjednima se na radiju vrte oglasi koji nude mjesečnu pretplatu po cijeni od 99 kuna! Za ne povjerovati. Računamo li mjesec od 30 dana, to po primjerku iznosi 3.3Kn! Čak i uzevši u obzir kako su sve novine u pretplati jeftinije no na kiosku, usporedite to sa cijenom dnevnih novina koje se nalaze na tržištu i tamo se bore za svoje čitaoce, od 7 Kn. Očito je kako je tu krajnje neekonomsku cijenu upravljačka struktura nadoknađivala subvencijama iz budžeta i da je to nastojala činiti i dalje, kako god se sada – kada tonu – vade da navodno imaju programe restruktuiranja koje im nitko nikada nije uvažavao. Zato i milijunski gubici koje ne plaća država već narod – a narod u tom slučaju sam ja, da parafraziram izreku jednog francuskog monarha. Sapienti sat – pametnome dosta! 

        Javljaju se prigovori onima koji nastoje zatvoriti ovo bure bez dna u koje se – za razliku od izljeva nafte u Meksičkom zaljevu – godišnje nekontrolirano ulijevaju milijuni kuna poreskih obveznika:  

Mnogi u HR koji su danas protiv kapitalizma su bili maloljetni kada se socijalizam raspadao. Zato prigovarat svima ne stoji. Osim toga, ljudi mijenjaju mišljenja. Ako prije 20 godina nisu vidjeli što je kapitalizam, a danas vide i protiv njega su, to treba pozdraviti kao pozitivnu promjenu. a ne sa uzvišene točke pravično uzvikivati kako su to neki vidjeli odmah, te stoga sebi uzimat za pravo sudit drugima po tome tko je kada zauzeo kritičke političke poglede.”  

        Tko je na vrhu, može samo gledati kako se oni iz podnožja pokušavaju penjati na njega. Dotični nisu na “uzvišenoj točki” nego su na vrhu ljudskosti i morala – a to je činjenica na koju se bespredmetno nabacivati sa “dna planine”. Takvi su bili novinari Ferala, Arkzina i drugih nezavisnih glasila. Najlakše je sa dna svoje neljudskosti pljuvati po boljima od sebe i time se sebi samima činiti boljim no što jeste. Penjite se i čkomite, trpite kritike, a kad dođete do vrha – budite zahvalni onima koji su vas tamo doveli, jer niste dospjeli vlastitim snagama. Prvenstveno govorim o novinarima “Vjesnika”. Ako netko misli da je svojevremena maloljetnost (svi smo bili maloljetni, zar ne?) izgovor i opravdanje za licemjerje, ćutanje, klečeplazenje pred vlastima – a “ponosa” su se dosjetili tek kad će ih se pogoditi po džepu, onda je to još jedan prilog u korist njihove manjkave ljudskosti. Ako su bili maloljetni, roditelji im to valjda nisu bili! Koga je uspio više odgajati HDZ i hrvatski nacionalšovinizam no njihovi roditelji, ne zavrijeđuje puno komentara. Tim gore po njega, ali i po roditelje mu. Uostalom, ta nisu im svi novinari baš toliki mlaci?!  

        Misle li vjesnikovci da su žrtve kapitalizma, onda neka se bore protiv njega a ne za očuvanje svojih privilegija pod krinkom društvene korisnosti. Ne vidim koliku su korist novinari “Vjesnika” činili društvu (onoj „gomili“ od 10000 čitatelja?) tokom 20 godina, prilagođavajući se zahtjevima vlasti, i narodu podmećući falsificiranu sliku stvarnosti. Danas bi željeli spojiti u kapitalizmu etički nespojivo, što im je do nedavno i uspijevalo: materijalnu sigurnost sa vlastitim konformizmom. Novinari “Ferala” su znali odabrati. Stoga oni još i danas pišu uživajući daleko više poštovanja i povjerenja svojih čitatelja od Vjesnikovih novinara. Ako pak ne misle da su žrtve ovog sustava, neka se prilagode njegovim standardima – idu na tržište i žive ili umru na njemu! Širom svijeta novinske kuće svakodnevno propadaju i u kapitalizmu nitko – sem novinara samih i njihovih obitelji – suviše ne mari za to. Meni ne treba “Vjesnik” – meni treba poštena informacija i novinari sa ljudskim i profesionalnim dignitetom u koje ću moći vjerovati. Vjesnikovci su u poslijednjih 20 godina dokazali da nisu takvi!  

        Kažu nadalje samospasitelji (jer jauci dolaze uglavnom iz direktno zainteresiranih krugova): “Novine koje se ne dodvoravaju ni oglašivačima ni politici – takav nam Vjesnik treba.”  Takvi su bili “Feral” i “Arkzin”, primjerice – ali im oni valjda nisu pasali, jer su bili antinacionalistička i antišovinistička glasila. Danas su takvi internetski portali H-alter, e-novine, Tačno.net, Peščanik, ZaMirZINE,… – bore li se i  za njihovo održanje? Primjerice, e-novine vape za donacijama kako ne bi, pod pritiskom vlasti propale. Bore li se naši vjesnikovci i za njihovo održanje ili ih baš mori briga jer su iste slučajno iz druge države? Nastavljaju dalje, dosad čkomeći glasnogovornici “Vjesnikova” opstanka:  

“Ozbiljan, objektivan, edukativan javni mediji zvuči kao obećavajući projekt, vjerojatno neprofitabilan, ali zajednica može vjerovati da su pozitivne eksternalije (tj. utjecaj na društvo koji nije mjeriv na tržištu) dovoljno velike da cijeli projekt ima smisla. Primjer „Vjesnika“ je dobar, jer je to relativno jeftin projekt sa relativno jakim utjecajem na društvo kao cjelinu. Ako se od toga odustaje, onda to znači da ideja zajedništva više nije vrijednost za SDP”.   

        Sve je “relativno vrlo jeftino” – naročiti ljudski život, a kamoli nekoliko stotina milijuna Kn gubitaka koje je “Vjesnik” priskrbio društvu (a ne državi!) u proteklim desetljećima. Iza čega njegovi zagovornici stoje:  iza imena novine, ili iza hrpe njegovih etički nekompetentnih novinara koji bi preko noći da postanu moralni (“ljudi mijenjaju mišljenja”, zar ne?)  

        Misli li netko da država može pokrenuti projekt ozbiljnih, poštenih, nepristranih, etički i moralno relevantnih novina (usput, ne bi pokrenula država nego trenutačna vlast!) onda on sam ima problema sa svojim etičkim stavovima. Posebno oni, koji – čim država sufinancira nezavisne nevladine organizacije – iste proglašavaju itekeko zavisnima, podrepašima vlasti, njenim plaćenicima i “udrugama za drpavanje i mažnjavanje love”! Ali, sve to za “Vjesnik” (ili bilo koje od vladajućih struktura pokrenute novine), ne bi vrijedilo – jelte? Neviđeni smisao za gubljenje orjentacije u prosuđivanju. “Vjesnik” po društvo nije ništa značajniji od bilo koje veće firme koja je stjerana u stečaj, bez potpore države. Neka ode u stečaj i restruktuira se bez državne pomoći. Pretpostavljam da fondovi EU za to mogu ponuditi šansu, ako se priloži prihvatljivi projekt. Kome li to trebaju državne novine da nas izvještavaju, među inim, i o stanju o državi kojoj služe? Meni ne. A ne bi trebale ni onima koji su pljuvali po socijalizmu u kojem su “mediji bili slizani sa vlašću, odnosno partijom”. Iliti misle, jadnici, da je Hrvatska nešto drugo? Pokazuje se u slučaju “Vjesnika” podjednako slijepilo kao i u slučaju općeg, te ekonomskog stanja u zemlji. U oba slučaja očekuje se od onih koji su ih upropastili, da se preko noći “poprave” te ih izvuku!  

        Kaj god dečki i cure. Radnu kjižicu u ruke i marš na burzu rada! Pošteni novinari već će naći zaposlenje. A oni drugi? Neka poslušaju savjet koji vlasti neprestano – umjesto sistemskog rješenja neodrživog položaja radnih ljudi – upućuju nezaposlenim proleterima ove zemlje: za vas je rješenje – prekvalifikacija! Vama na korist i narodu na sreću.  

Autor 18.2.2012. u 21:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija