Vjetrovi podjele

tačno.net
Autor 24.1.2014. u 12:28

Vjetrovi podjele

Nije svako zlo za zlo, pa tako ni slučaj Sejdić i Finci. Dvojica diskriminiranih građana, koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda, i ne htijući su skinula maske demokratije sa lica naših nacionalnih političkih elita, od kojih je jedna i otvoreno antidržavna.

Piše: Gojko Berić

One nemaju zajedničku viziju vlastite zemlje, njihove ideje su nepomirljive i zato je njihova politika utemeljena na konfliktu a ne na kompromisu. Ako se u jednoj opciji prepoznaje težnja ka centralizovanoj državi, u drugoj federalno, a u trećoj konfederalno uređena država, ili čak neka labava unija, postavlja se pitanje do kada će ovakvo stanje trajati i kuda sve to vodi? Svakako ne u evroatlantske integracije, iako su one jedini spas za ekonomski posrnulu i politički sve nestabilniju Bosnu i Hercegovinu. I dok oko priključenja Evropskoj uniji postoji kakva-takva suglasnost, ulazak u NATO krajnje je neizvjestan, jer srpski politički blok ne želi “strane trupe” na Drini prije nego što se o tome odluči na referendumu, omiljenoj zadnjoj karti u rukavu Milorada Dodika.

Kad je nekoliko godina nakon odlaska iz Sarajeva bivši visoki predstavnik Wolfgang Petrich uporedio dejtonski Mirovni sporazum sa luđačkom košuljom, ponadali smo se da će ona u nekom razumnom vremenskom periodu biti odbačena poput zmijskog svlaka. Po logici stvari, niko se u takvoj košulji ne može osjećati ugodno, jer ona, otežavajući svaki prosperitet, guši i građane i narode, i državu u cjelini. Richard Holbrooke je u Daytonu zaustavio rat, ali je u isti mah napravio i velike svinjarije, ugradivši u Ustav BiH sve ono što bi u Americi bilo nezamislivo. Međutim, Holbrooke ničim nije spriječio ovdašnje političare da Ustav mijenjaju i poboljšavaju u skladu sa zahtjevima koje nalaže budućnost zemlje. Nažalost, ne samo što se to nije desilo već se čini sve da se nikada i ne desi. Niko i ničim nije sprječavao nacionalne poglavice da budu bolji i savremeniji od Holbrookeove Knjige, a oni su se, vukući za nos vodeće ljude evropske i američke diplomatije, pokazali gorim i nazadnijim i od nje same, uzimajući iz te Knjige samo ono što je ovoj ili onoj etničkoj oligarhiji odgovaralo.

Mirovnim sporazumom nacionalisti nisu otjerani sa vlasti, što je bio imperativ kojeg Holbrooke nije znao ili nije želio da prepozna. Međutim, nije ih taj sporazum ni doveo na vlast, ona im je legitimno pripala na izborima održanim nakon pada komunizma. Ali, kako su uprkos katastrofalnim posljedicama svoje politike uspjeli da je tako dugo zadrže? Odgovarajući na to pitanje, većina analitičara vraća lopticu u Dayton, zagovarajući promjenu oktroisanog Ustava. To je dobra zamisao, ali joj srpska nacionalistička vlast pravi nepremostive prepreke. Imajući u vidu današnje stanje duha u BiH, kao mentalni zbir svih mogućih podjela po principu etničke vjerske pripadnosti, dovoljno je pogledati kroz prozor i uvjeriti se kako je malo svijeta građanske provenijencije, ljudi kojima vjera i nacija nisu jedini identitet. Pa kad je tako u jednom Sarajevu, jasno je da su izborne šanse neke stranke koja bi nudila dominantno građansko piće vrlo skromne. Zato se oni koji se “osjećaju kao građani”, kako ih naziva jedan od glavnih aktera sadašnje galopirajuće krize u svim sektorima javnog života, pominju tek uzgred, kao deveta rupa na svirali. Taj lider u isti mah samouvjereno izjavljuje da će na oktobarskim izborima dobiti najmanje 70 posto svojih ekskluzivno etničkih biračkih glasova. Kako stvari stoje, ne bi bilo preporučljivo kladiti se s njim u suprotno.

Narod je kriv utoliko što uporno bira pogrešne ljude, ali im nije dao mandat da rade zagledani u sopstvene interese, bogateći se na sve moguće načine, već da rješavaju nagomilane životne probleme stanovništva. Istina, birači mahom glasaju kao politički Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, ali kad se više nema šta jesti, frustrirani poljoprivrednici, penzioneri, zdravstveni i prosvjetni radnici ne ističu ni srpstvo, ni hrvatstvo, ni bošnjaštvo. Ali, nova politička kampanja je već počela. Svaka od vodećih stranaka postala je svojevrsna Bastilja iz koje se otrovne strijele odapinju prema trenutno otkrivenom neprijatelju. U Parlamentu BiH nikada nije ni postojala stvarna politička komunikacija. Danas on služi kao poligon međustranačkih optužbi. Ova najvažnija institucija vlasti u zemlji izgubila je gotovo svaki značaj. Razvlastili su je moćni partijski šefovi, koji sude, presuđuju i odlučuju o svemu, a poslanici su tu da propagiraju i brane njihove isključive stavove. Komplikujući situaciju i dižući etničke tenzije, nacionalne političke elite nastoje da energiju masovnog nezadovoljstva usmjere u drugom pravcu. Stari trik će, po svemu sudeći, i ovog puta upaliti.

U centru pažnje je davno započeti rat između hrvatskog i bošnjačkog političkog bloka. Izetbegović, Lagumdžija i Radončić manje-više priznaju da postoji majorizacija hrvatskih predstavnika u sistemu federalne vlasti, ali oni u ovom trenutku nisu spremni da se bave tim pitanjem, već samo insistiraju na provedbi sudske presude u predmetu Sejdić i Finci. S druge strane, Dragan Čović vidi nastalu situaciju kao možda zadnju priliku u svojoj političkoj karijeri da u Ustav nekako udjene rečenicu-dvije koje bi Hrvatima otvorile put ka vlastitom entitetu. Čović tvrdi da je Federacija BiH entitet bošnjačkog naroda. Teško da će nešto korisno učiniti odigra li na tu raskolničku kartu, jer ga bošnjačka strana optužuje da svojim zahtjevima zapravo crta nove karte teritorijalne podjele. A to ni Bruxelles ni Washington ne vole čuti.

Sa stanovišta ljudskih prava, suština stvari je u nečem drugom, u nedemokratskoj prirodi vladajućih stranaka. Naime, činjenica da karte teritorijalne podjele u Federaciji ne postoje, nije Bošnjake u Livnu, Stocu ili Kiseljaku, Hrvate u Bugojnu ili Srbe i Hrvate u Sarajevu poštedjela diskriminirajućeg položaja. Baš kao što ni debela međuentitetska linija nije Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj donijela ništa dobrog.

oslobodjenje.ba

Tagovi:
tačno.net
Autor 24.1.2014. u 12:28