Vojislav Vujanović: Zavještajno djelo akademika Ivana Štrausa

Vojislav Vujanović
Autor 4.10.2013. u 15:37

Vojislav Vujanović: Zavještajno djelo akademika Ivana Štrausa

Nad knjigom akademika Ivana Štrausa Arhitektura Jugoslavije 1945 – 1990 (Sarajevo: Fondacija za razvoj održivog dizajna, 2013.)

Knjiga akademika Ivana Štrausa Arhitektura Jugoslavije 1945. – 1990. jeste brevijar arhitekture čije su ideje otjelovljivane na tlu bivše Jugoslavije. Akademik zna da pojam „bivšeg“ znači upokojenje jedne društvene zajednice čiji nestanak on sa gorčinom konstatira, ali, s druge strane, on očuvava duhovnu komponentu njenu, njen aktivistički princip, što isijava iz sebe energiju koja se ugrađuje u tvoračku magiju jugoslavenske arhitekture. Poput velikog ogledala, iako okrnjenog razaranjima u ratnom bezumlju, djela jugoslavenskih arhitekata odslikavaju tu jugoslavensku duhovnu komponentu i nude je nama kao osvjedočenje o snazi i unutarnjoj ljudskoj izdašnosti koja još uvijek opstoji. Sada, u nedostupnosti širih informacija, mi smo, u ovoj knjizi, stekli sigurnog vodiča, svoga Vergilija koji pruža svoju posvećenu ruku i upire prstom u ono što treba vidjeti, bez čega ne možemo prepoznati onaj fluid kojim nas okružuje neki grad ili neki prostor koji se, na neki način, kondenzirao u sliku, satkanu od djêla arhitekata. Stoga ne treba tako potresno prihvatati ono čime se danas puni naša duša o kojoj akademik Štraus kaže: I dok jedni ruše, drugi skrivaju u želji da izbrišu tragove „teške“ prošlosti kroz koju je 45 godina prolazio samo njihov narod za što krivicu snose svi drugi, donedavno bratski narodi.

            Djelo uma i arhitektonske stvaralačke magije, otjelovljivane kroz 45 godina, oplemenjivane stečenim znanjem, ali i producirane onim unutarnjim agonom invencije, živi danas, i upravo je tome akademik Ivan Štraus posvetio ovu knjigu, ovaj brevijar koji se isprečuje pošastima mogućeg zaborava i poricanja osvjedočenih vrijednosti. Ovo nije vapaj za nestalom zajednicom, već opomena da se ne obara u blato ono što se stvorilo energijom koju je ta zajednica oslobađala iz sebe, bez obzira što je i sama, nedozrela za ono što je novo doba tražilo od nje, stavljala zapreke. Ali ono što se ipak materijalizovalo, moćno je, i dovoljno, da ga pamtimo i da se duboko naklonimo onima koji su to gradili.

            Akademik Ivan Štraus piše spregnuto, krajnje lapidarno. Pa ipak, i u toj njegovoj lapidarnosti jasno se razaznaju značenjski slojevi od kojih je tkao svoju rečenicu i kojima je vibrirala njegova misao. Tu je, najprije, onaj spoljašnji obrub: konstelacija društvenih okolnosti u čijem se pejsažu rađala tvoračka misao i tražila svoje otjelovljenje. Drugi sloj su vremenske zadatosti preko čijih se rubova nije moglo prijeći. I, najzad, djelo koje je prokidalo pokoricu svega onoga što se nudilo kao povijesna objekcija, ali kao i objekcija trenutka, i prometalo se u subjekat koji je na svojim leđima nosio silinu novoprojicirane povijesne objekcije.

            Ono, pak, što je u svemu ovome fascinantno, jeste beskrajna širina obaviještenosti s kojom ovaj znanstvenik–umjetnik raspolaže, intelektualna moć sprezanja svekolike raznolikosti u jedinstvenu sliku i lagodnost s kojom vlada rečenicom ma o kakvim kompleksima govorio. Negova rečenica ima svoju blagu melodiku sa dahom dobrohotnosti prema svemu o čemu govori. Ali, istovremeno, očuvava i oštrinu svoga kritičkog stava, u orbitu svojih sagledanja nije propuštao ništa za što nije vjerovao da može zadovoljiti onaj nivo koji je postavio kao kritičku mjeru vrijednosti.

            A tu kritičku mjeru vrijednosti je usaglašavao sa određenim vremenskim dionicama, kao pragovima unutarnjeg razvoja arhitektonske misli u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini. Takvih dionica je – šest.

Prva dionica obuhvata prve tri godine nakon završetka drugog svjetskog rata- od 1945. do 1948. godine. To je doba obnove razorenog stambenog fonda i nastojanje da se obnovljeno dopuni novim. To je vrijeme socijalističkog realizma, provođenje „sovjetskog pogleda na umjetnost“! A, istovremeno, potreba obnove stambenog fonda, uz nedostatak dovoljnog broja arhitekata, građena su „naselja tipskih niskih i višespratnih objekata najnužnijeg standarda i krajnje jednostavne prostorne organizacije“, dok su, na drugoj strani, u težnji za industrijalizacijom zemlje i na brzu ruku građeni industrijski objekti u čijem je oblikovanju prevaliralo konstruktivni faktor.

Drugi period obuhvata vrijeme od 1949. do 1958. godine. To je vrijeme prekida odnosa sa Sovjetskim savezom i vrijeme održavanja kongresa arhitekata u Dubrovniku 1950. godine. U kulturu se uvode veće demokratske slobode, a „o arhitekturi se počinje misliti u novim dimenzijama njenog značaja, ona postaje ponovo dijelom duhovne okoline i intelektualnom nadgradnjom čovjekovih potreba, te je time izborila pravo građanstva kao stvaralačka i društvena kategorija u društvu“. Čak su i ideje iz svijeta počele, lagano, da se oplođuju u jugoslavenskom prostoru pa ćemo se, za trenutak, zadržati na onom što je predominiralo u svjetskoj arhitekturi. U ovom vremenu je uvedena institucija konkursnih natječaja na koji su pristizali radovi arhitekata i mnogi od njih nosili su u sebi pomake u arhitektonskom mišljenju kod nas.

            Nekoliko objekata ovog vremena Akademik Ivan Štraus ističe kao vrijednosti, među njima Zapadne tribine stadiona Dinama u Zagrebu i Željezničku stanicu u Sarajevu, dok su za ideju za Muzej revolucije prvu nagradu dobili Edo Šmidihen, Boris Magaš i Radovan Horvat.

            Sljedeći period je trajao od 1959. do 1965. To je period intenzivnog razvoja zemlje sa težnjom da se iziđe iz agrokulturne civilizacije i priključi industrijskom svijetu. Uporedo sa privrednim razvojem razvijali su se i drugi vidovi života pa je umjetnost arhitekture dobila na svome poletu. Svojevrsni impuls joj je dala i izložba u Berlinu „Interbau“ na kojoj su se naši arhitekti sreli sa vodećim arhitektama svijeta i to se neposredno odrazilo na rađanje ideja i njihove realizacije, što je isposredovano raspisivanim konkursima. Naročito su osvježavajuće djelovale informacije o Chandigarhu u kome je Le Corbusier ponudio svijetu nove oblikovne i prostorne ideje čime su se, kako je istakao drugi velikan arhitekture Oscar Niemayer, nadvladale ideje funkcionalizma. (Le Corbusier je u Chandigarh stigao u februaru 1951. godine, podigao nekoliko reprezentativnih objekata – palatu Pravde, Sekretarijat i zgradu skupštine – i, uz to iznio i plan grada. Koristio je beton čiju je gradbenu podatnost iskoristio i u svome djelu Unité d’Habitation u Marseillesu). Moglo bi se reći da su u ovo vrijeme, dinamičnom mišlju umjetnosti arhitekture, koja se, dakako, ne može odvojiti od graditeljskog i urbanog aktiviteta, postavljeni temelji profilacije tada glavnih gradova zemlje – Beograda, Zagreba, Ljubljane i Sarajeva. Akademik Ivan Štraus našu pažnju skreće na djelo Nikole Dobrovića – Zgradu Generalštaba JNA koju je razorio NATO svojim granatiranjem Beograda, ali posebno apostrofira Muzej savremene umjetnosti, „polimorfne kristalne forme“, „literarnog konteksta“ čiji su autori bili Ivan Antić i Ivanka Raspopović. U Sarajevu, napominje akademik Štraus, posebnu pažnju zaslužuju zgrade Filozofskog fakulteta i Muzeja revolucije. Prvo je djelo izvedeno po ideji Juraja Neidharta koje je, ponovo citiramo akademika Štrausa, „možda njegovo najuspjelije očuvano ostvarenje“. Među značajna djela autor knjige ubraja: zgradu Privredne komore, neboder Energoinvesta, koji su utjecali na oblikovanje tlocrta Sarajeva, i zgradu Jugobanke, smještenu u zelenilu Malog parka, djelo realizirano po projektu Zdravka Kovačevića i Milana Kušana.

            Kao važnu stavku akademik Štraus ističe artikulaciju jadranske obale, vezane za razvoj turizma.

            Sve se evidentnije, u svjetskoj mapi graditeljskih vrijednosti pokazuju i domaći, jugoslavenski arhitekti i akademik Ivan Štraus ističe nekoliko imena: Eduarda i Ede Ravnikara i Majde Kreger koji su dobili jednu od pet nagrada na internacionalnom konkursu za centar Trocheto u Veneciji, te Zdravka Kovačevića i Ivana Štrausa „za arhitektonsko – urbanistički ansambl Glavne pošte, Ministarstva PTT i uprave telekomunikacija Etiopije u užem dijelu Adis Abebe“. O daljem njegovom arhitektonskom angažmanu u svijetu drugi će, nadam se, temeljitije govoriti.

            Ovo razdoblje je osmišljeno i izložbom Savremene arhitekture Jugoslavije koja je putovala od Osla, preko Copenhagena, Stockholma, Varšave do Londona i Glasgowa. Razdoblju smo posvetili posebnu pažnju jer nam se čini da ono predstavlja vododjelnicu u razvoju arhitektonske misli kod nas, odvajanje od tradicije koja je završavala svoje djelovanje sa starinskim koloritom, obilježenim lokalnim bojama, i započinjalo je novo razdoblje u kojem je jugoslavenska arhitektonska misao upijala u sebe tekovine modernog doba i uključivala se u to razdoblje ne samo preuzimanjem tuđih ideja već nudeći svijetu i sopstvene vrijednosti koje su bile osposobljene da vode, koliko toliko, dostojan dijalog sa svijetom.  Najzad, u ovom razdoblju se, također, u punom svojem osvjetljenju ukazivala i plastična misao akademika Ivana Štrausa, snažne moći sažimanja raspršenog materijala i njegovo svođenje u jedinstvenu misao, kao rezultantu i viđenog, doživljenog i promišljenog iz različitih aspekata svoga pojavljivanja. Ostali periodi su se razvijali valovitom linijom uspona i posrtanja i definitivnog kraha posljednjeg desetljeća minulog stoljeća.

            Slijedilo je još nekoliko razdoblja za koje je Akademik Štraus bio uvjeren da nose sebi samjerene karakteristike i općeg nivoa društvenog razvoja, ali i osobenosti koje su se ispoljavale u samoj umjetnosti arhitekture. To, u sažetoj slici, predstavlja i primijetni rast stvaralačke imaginacija u pojedinim djelima koja su ostavljali iza sebe. To nas podstiče da načinimo strukturalni presjek ovoga dragocjenog djela akademika Ivana Štrausa. Ta struktura ima i svoj dijahroni presjek, ali i svoje prostorno širenje. Nakon perioda 1959. – 1965. predstavljale su vremenske dionice: 1966./ 1970. 1971./ 1980. koje je i najobimnije po broju ostvarenih ideja arhitekata ili njihovih oblikovnih stanja iako nerealiziranih, zatim period 1981./ 1990. i dionica 1990. U prostornom smislu, u knjizi se očituje nekoliko kružnica – kružnica jugoslavenskog prostora, prostora Bosne i Hercegovine, kružnica sa istupanjem bosanskohercegovačkih arhitekata na svjetsku scenu, i kružnica u koju se stječu djela samog Akademika Ivana Štrausa koja je ugradio u ovu knjigu čiju puninu možemo sagledati u Katalogu njegovih djela, predstavljenih na izložbi 1986. godine.

            Sve ovo o čemu smo govorili jeste, manje ili više, deskribiranje onoga čime se bavio akademik Ivan Štraus u svojoj knjizi Arhitektura Jugoslavije 1945. – 1990., sagledanje njenog epidermalnog sloja, ono pak što je bitno jeste: dosegnuti poetički sustav njegove misli. U tom sustavu osnovna je odrednica: funkcionalnost. Funkcionalnost je krvotok njegove misli koja se provlači svim onim što je ovaj umjetnik stvorio i zavještao potonjima. Taj krvotok se dotječe određene vremenske dionice, zapravo premise koja određuje protežnost jedne vremenske dionice i funkcionalnost kao krvotok čini preplet s tom premisom određene vremenske dionice i čini amalgam ili, kako bi to rekao Mihail Bahtin – kronotop u kome se prepoznaje i vrijeme i prostor i oblikuju i filozofiju umjetnka Ivana Štrausa i upotrebnu vrijednost djela koje on podređuje svojoj filozofiji. Međutim, postoji i drugi krak stvaralačke istine akademika Ivana Štrausa, krak u kome se njegov krvotok preoblikuje u oblik! Oblik je magija toga krvotoka, magija u kojoj se otjelovljuju stvaralačke intencije umjetnika, razmah njegove invencije, razigranost njegovih stvaralačkih potencija, arhitekta, kada dokuči oblik tome svome krvotoku i nađe svojoj invenciji sadejstvujući oblik, u tome trenutku arhitekta prestaje biti majstor i postaje – umjetnik. Ovako uspostavljen poetički sustav omogućio je akademiku Ivanu Štrausu da formulira temeljne kriterije čijim je parametrima prosuđivao djela arhitekture, rasprostranjena jugoslavenskim prostorima, i za ona djela, koja su mogla otrpjeti njegove kriterije, otvarao je stranice svoje knjige „Arhitektura Jugoslavije 1945. – 1990.“ I ustupao njihov prostor u dvojakoj projekciji: teorijskim obrazloženjem vrijednosti djela kojima je posvećivao pažnju i njihovim vizualnim postuliranjem. Time je njegova knjiga, sa dva dijaloška aspekta, stupala u komunikaciju sa svojim čitateljem, udovoljavala čitateljevim aspiracijama i tekstualnim slojem i njegovim vizualnim opservacijama. Svi su ti elementi urastali u fundament knjige „Arhitektura Jugoslavije 1945-1990“ – čineći je neponovljivom. Uistinu neponovljivom! Svemu ovome treba dodati još jedan kvalitet: obuhvatnost, o čemu svjedoči i sam naslov. I još jedna činjenica je utkana u fundament knjige: njen autor je živi svjedok procesa nastajanja svih djela koja su ušla u njenu strukturu, pa i po tome biva neponovljiva. I, ako se iko bude bavio istom materijom kojom se bavi akademik Ivan Štraus u knjizi „Arhitektura Jugoslavije 1945–1990“ moraće se pozivati i na njegovo neposredno prisustvo u procesu stvaranja i razvijanja arhitektonske misli na jugoslavenskom prostoru i razrastanja njene umjetničke komponente. U toj tački prepoznajemo dvostruko biće umjetnika Ivana Štrausa: jedno je biće prepopznatljivo u njegovom arhitektonskom djelu, a drugo – u njegovoj beletristici, u djelu koje je isteklo iz njegove pisaljke, svedeno u rečenicu.

Posebno plijeni toplina intonacije kojom je Ivan Štraus oblagorođivao svoju rečenicu i nudio nam svoja saznanja o razvoju arhitekture u tadašnjim jugoslavenskim prostorima, ali i one duhovne i sociološke rezonance koje su proistjecale iz takvog njegovog odnosa prema onome što se stvaralo u tadašnjim jugoslavenskim prostorom, iako je, ponekada znao zaošijati svoju misao strogim suđenjem o stvarima koje su se odvijale mimo pravca koji je svjedočio o usponu naše arhitektonske misli. U daljem toku je njegova misao bivala nešto ubrzanija da bi uspijevala pratiti dinamizam razvoja arhitektonske misli na prostoru koji je zaokupljao njegovu pažnju. Ali treba istaći još jednu distinkciju njegove misli koja je davala i specifičnu nijansu njegovoj rečenici: Akademik Ivan Štraus ne zasniva svoju misao i svoja istraživanja isključivo na ekspertskoj osnovi, njegova inspiracija nije potjecala samo iz upućenosti u predmet njegovih preokupacija, ona se, iako krajnje nenametljivo, oslobađala iz onog njegovog emotivnog jezgra u kome dominira – ljubav prema arhitekturi kao umjetničkom entitetu sugerirajući da i cjelokupna umjetnost arhitekture proistječe iz jezgra ljubavi. Stoga, iako možemo osjetiti umor dok čitamo njegovu knjigu zbog tolikog obilja informacija kojima nas osupnjuje, ipak, uz blagi predah, možemo s njom produžiti dijalog, osjećati ljubavnu toplinu autorove rečenice.

Sarajevo, 05. 09. 2013.

Svečana promocija knjige „Arhitektura Jugoslavije 1945–1990“ akademika Ivana Štrausa održati će se u sklopu Sarajevo Green Design Festivala u Umjetničkoj Galeriji BiH u subotu 5.10. 2013. godine u 19:30.

 

 

Vojislav Vujanović
Autor 4.10.2013. u 15:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija