Vratite nam Lastana u škole

Ivo Anić
Autor/ica 19.2.2021. u 09:48

Izdvajamo

  • Seksualno zdravlje je stanje fizičkog, emocionalnog, mentalnog i društvenog blagostanja u odnosu na seksualnost. To nije samo odsutnost bolesti, disfunkcije i nemoći. Seksualno zdravlje zahtijeva pozitivan i poštovan pristup seksualnosti i seksualnim odnosima bez prisile, diskriminacije i nasilja. Da bi se seksualno zdravlje moglo postići, spolna prava svih osoba moraju se poštivati i štititi. O njima se jasno i pravovremeno educirati. Te rečenice nisam napisao ja, već Svjetska zdravstvena organizacija koja preporučuje Zdravstveni odgoj u svim osnovnim školama. Trebamo li dakle postavljati konačno prava pitanja? A pravo pitanje nije trebamo li uvesti seksualni odgoj u škole, već je pravo pitanje jesmo li mi kao narod to uopće u stanju izvesti?

Povezani članci

Vratite nam Lastana u škole

Foto Lastan: Srednja.hr

Pravo pitanje nije trebamo li uvesti seksualni odgoj u škole, već je pravo pitanje jesmo li mi kao narod to uopće u stanju izvesti?

Pravo pitanje nije trebaju li naša djeca znati što je kontracepcija i kako se koristi kada stupaju u prve odnose, već je pravo pitanje hoće li nam to znanje djeci dopustiti kojekakvi dušobrižnici, veliki domoljubi i susjedi koji glasaju „za svoje.“

Pravo pitanje nije trebaju li naša djeca znati što su spolne bolesti i na koji način se prenose, već je pravo pitanje hoće li to znanje našoj djeci dopustiti svi oni koji drže da se začeti može i bezgrešno?

Ta i takva pitanja postavljamo sada već godinama kod svakog propalog pokušaja, zaboravljenog kurikula ili novih izbora uvijek su ista i uvijek upućena na potpuno krive adrese. To pitanje, koje i nije pitanje, već stvar zdravog razuma, da potpuno skratim, trebali bi postaviti jednom za svagda.

Jesmo li mi kao narod spremni za takav jedan potpuno normalan i zdravorazumski korak? Koliko nama naša djeca znače u životu? Jesu li nam važnije, njihovo normalno odrastanje, pubertet i adolescencija, od recimo vašeg lokalnog svećenika, njihove učiteljice koja nosi majicu sa logotipom „Hoda za život“, susjeda koji vas podozrivo prati hoćete li izvjesiti sveti hrvatski barjak za praznika, a sam je lažni ratni vojni invalid i sagradio je tri kuće i kupio djeci tri stana?

Tko vam je važniji? Možete li nešto promijeniti? Ili ćete kao onih šezdeset posto nezainteresiranih za lokalne i sve druge izbore samo slegnuti ramenima i konstatirati kako je ova zemlja postavljena krivo od početka, i kako nam spasa nema, a svaki trud je uzaludan?

Rođen sam i odrastao u Jugoslaviji

Sa svim svojim demokratskim deficitom, ta je zemlja bila kudikamo liberalnija, otvorenija i progresivnija od društva u kojem danas živim. U kojem mi odrastaju djeca. U svojim formativnim godinama zabranjeno voće bilo mi je najdraže kao što je i red, i upravo ta i takva zemlja, mračna i turobna, nama djeci pružala je barem osnovnu edukaciju o našoj seksualnosti. Mi nismo učili u školi da djecu donose Sv. Ambrozije i lokalne rode, niti da su žene i zmije krive za sve naše pubertetske nevolje.

Nas su učili da je seksualnost normalna ljudska pojava, da se ista upražnjava i prije i poslije braka, da je kontracepcija zaštita prije svega od spolnih bolesti, a zatim i od neželjenih začeća, i u svojoj najosjetljivijoj dobi odrastanja i spolnog razvoja obrazovni sustav nas je učio da upoznajemo i razumijemo sebe i svoje tijelo.

Jesmo li ispali pametniji, jesmo li ispali drugačiji, nego današnja djeca koja nemaju takav obrazovni sustav dalo bi se razgovarati, posebno kada vidimo kakvu smo stvorili zemlju za njih, no jedno je sigurno. Slobodno smo mislili i govorili o svojoj seksualnosti, za vrijeme gušenja svih sloboda, što danas ne da je rijetkost, već je opasno nastavnicima po egzistenciju. Generacije mladih ljudi uskraćene su za osnove o svom reproduktivnom zdravlju i o svojoj seksualnosti upravo zbog toga što kroz obrazovni sustav o tome ne uče.

Današnje generacije nemaju recimo Lastana, mi smo ga imali. I mogli smo ga pitati sve što smo željeli doznati. Može li se zatrudnjeti preko traperica? Može li sam pogled na muško spolovilo uzrokovati neželjenu trudnoću? I naš se duhoviti, katkad sarkastični Lastan trudio svima odgovoriti na ta i takva pitanja. Danas bi taj i takav Lastan bio krajnje subverzivan. Pripadnik kakve ljevičarske i sotonske sekte, najvjerojatnije bivši udbaš i mrzitelj svega hrvatskoga. No taj i takav Lastan, ma koliko smiješan bio, na ta je pitanja davao odgovore, ali i jasno davao nama djeci smjernice. Da pazimo na satovima biologije, na satovima zdravstvenog odgoja. I to naravno nije bilo sve.

Najvažniju stepenicu svog odrastanja prošao sam u školi, a ona se ticala razumijevanja sebe, mog odnosa sa drugima, i sebe nisam mogao doživjeti drugačije osim tako. Kao biće sa izraženom seksualnošću koja formira i formirat će moj život. Seksualnost u Jugoslaviji nije kao u današnjoj Hrvatskoj bila sramotan i prljav čin.

Nije se na nju tako rigorozno i budno pazilo da bude zanemarena. Da ju se ignorira kao prljavu stvar, težak grijeh i nije je se stigmatiziralo. Svi smo tada, uključujući i mene, zakonom bili obvezni poznavati osnove ljudske seksualnosti. Ne pamtim da je u mojoj generaciji bilo toliko maloljetničkih trudnoća kao danas, ne pamtim da smo bili u visokim stopama spolno prenosivih bolesti (iako je tada harao AIDS), i na koncu ne pamtim da je bilo kome sa iti malo razuma u glavi bilo čudno ili skaredno da mi kao osmoškolci učimo što je penis, čemu služi, i što je vagina i čemu služi ista. Seksualna izobrazba, ma kako ona suptilna i mudro postavljena i dozirana bila tada, uvodila nas je i u svijet seksualne raznolikosti, no ono najvažnije, stvarala je u nama pubertetlijama seksualno samopouzdanje.

Seksualne raznolikosti, naučili smo, nisu bolest, već činjenica koju treba prihvatiti. Da je netko drugačiji od nas i kao takvoga ga tolerirati. Tada, kao uostalom i danas, dječaci i djevojčice stupali su u seksualne odnose. Jugoslavija ili Hrvatska tu činjenicu nisu niti mogu promijeniti. No osnovna razlika između te dvije zemlje i sustava bile su da smo mi tada znali da postoje spolno prenosive bolesti. Učili smo što je sifilis, što je hepatitis što je gonoreja. Kada pitam svoju djecu koja uredno idu na vjeronauk za te pojmove, oni ih moraju googlati i s toga se s pravom brinem za okvir i kontekst u kojem odrastaju. Edukacija o seksualnosti ne da je nužna, već je i potreba koja jasno određuje granice. Gdje prestaje seksualnost, a očinje seksualno zlostavljanje. Osvijestiti djecu, ali i nastavnike, nužnost je i potreba. Seksualno nasilje počinje u njihovoj dobi, jer o njemu nisu educirani. Jer ne usvajaju znanja koja prvo osvještavaju svoju prirodu, a zatim jasno postavljaju granice. Za razumijevanje vještina koje će u datom momentu inicirati ono sudbonosno „ne.“

Seksualno zdravlje je stanje fizičkog, emocionalnog, mentalnog i društvenog blagostanja u odnosu na seksualnost. To nije samo odsutnost bolesti, disfunkcije i nemoći. Seksualno zdravlje zahtijeva pozitivan i poštovan pristup seksualnosti i seksualnim odnosima bez prisile, diskriminacije i nasilja. Da bi se seksualno zdravlje moglo postići, spolna prava svih osoba moraju se poštivati i štititi. O njima se jasno i pravovremeno educirati. Te rečenice nisam napisao ja, već Svjetska zdravstvena organizacija koja preporučuje Zdravstveni odgoj u svim osnovnim školama. Trebamo li dakle postavljati konačno prava pitanja? A pravo pitanje nije trebamo li uvesti seksualni odgoj u škole, već je pravo pitanje jesmo li mi kao narod to uopće u stanju izvesti?

Pravo pitanje nije trebaju li naša djeca znati što je kontracepcija i kako se koristi kada stupaju u prve odnose, već je pravo pitanje hoće li nam to znanje djeci dopustiti kojekakvi dušobrižnici, veliki domoljubi i susjedi koji glasaju „za svoje.“ Dakle naš lokalni svećenik, lokalni učitelj, lokalni dušobrižnik, domoljub, susjed.

Zapitajte se jednom pravo pitanje. Ne treba li nam nešto?

Već tko nas u tome priječi!

 

Ivo Anić
Autor/ica 19.2.2021. u 09:48