Vrli, novi svijet (II)
Šta je bolje za BiH: Neprincipijelna Evropska Unija ili euroazijske despotije?

Nerzuk Ćurak
Autor 9.12.2019. u 09:41

Izdvajamo

  • Dugotrajni opstanak četništva i ustaštva, kao i višegodišnje relativiziranje i odomaćivanje uvezenih ideologija zla čija je direktna posljedica bio odlazak mladih ljudi u Dashove terorističke kampove, to je problem ove zemlje i zemalja dejtonskog trougla, a to su generirale neke ideologije na vlasti tako što su normalizirale radikalistički diskurs, čak su ga uvele u političko polje. Odjednom, mi živimo u zemljama gdje je normaliziran diskurs četništva, normaliziran diskurs ustaštva, normaliziran, rekao bih u manjoj mjeri, ali ipak normaliziran diskurs neoselefijskog religijskog radikalizma koji još nije dostigao normalnost četništva i ustaštva jer je pod puno snažnijom sigurnosnom kontrolom od dva prethodna radikalizma koji izmiču jasnom imenovanju i veoma lako prodiru i prodrli su u strukture našeg društva, u naš obrazovni sistem, u tkivo našeg života na način da se ogroman broj građana na to navikava kao da je normalnost, a radi se o nenormalnoj normalnosti, o patologiji.

Povezani članci

Vrli, novi svijet (II)<br> Šta je bolje za BiH: Neprincipijelna Evropska Unija ili euroazijske despotije?

O četnicima, ustašama, radikalnim selefijama, Fox News-u i Bosni, koja će do iznemoglosti ulaziti u Evropsku Uniju

Nerzuk Ćurak

Mađarski premijer Orban nakon, nadam se, posljednjeg reizbora za premijera, kazao je, parafraziram, da je gotovo sa liberalnom demokratijom i da je došlo vrijeme za kršćansku demokratiju 21. stoljeća, što potvrđuje tvrdnju iz prvog dijela eseja o početku evropske materijalizacije Huntingtonove paradigme. I zaista, mi svjedočimo da je ideja liberalizma kao ideja slobode ugrožena, da je nepropitivanje postalo važnije od znanja, vjera od sumnje, a glupost od razuma. Ušli smo u doba u kojem su činjenice ugrožene, ne oblikuju politiku, ništa ne znače, a svijet u kojem nema činjenica je svijet u kojem je laž istina bića. Naše doba je trijumf radikalne desnice: homofobije, antifeminizma, rasizma, mačizma, ravnodušnosti prema zagađenju okoline, organskog nepodnošenja intelektualaca… (Cabu, Mauger, Traverso, 2019)

Osjećam da sam informiran

U iznimnoj, sedmodijelnoj HBO seriji The Loudest Voiceu kojoj je Russell Crowe maestralno odglumio desničarskog medijskog vizionara Rogera Ailesa, čovjeka koji je od Fox Newsa napravio najgledaniju američku televiziju u SAD-u, Ailes izgovara rečenicu koja je srce nazadne transformacije svijeta, misao koja je dovela do trijumfa populizma, nazadnjaštva, ksenofobije, islamofobije i antisemitizma i koja je potvrdila da mediji kada hoće mogu vladati svijetom uspostavljajući dominirajuće narative, mijenjajući Marksovu jedanaestu tezu o Feuerbachu u pobjednički slogan: Filozofi su svijet samo različito tumačili; radi se o tome da ga novi mediji promjene. A Fox News je novi medij po intenciji i programskom geslu: ne informirati, već lagati, spinovati, fejkati, hejtati… Na toj antinovinarskoj platformi Ailes je postao ključni igrač u modeliranju američke izborne baze ovom programskom bombom: “Ljudi ne žele biti informirani, već žele imati osjećaj (podvukao N.Ć.) da su informirani.”

To je ta razlika koju je beskrupulozni medijski projektant, seksist, loš čovjek, teoretičar i praktičar zavjera sjajno uhvatio i na toj razlici sagradio uvjete za novi svijet, sa idejom poništavanja američkog liberalnog nasljeđa. Projicirao je Trumpa kao mogućeg izvođača tih radova i pobijedili su. Uvjerili su milione gledalaca da je istina laž a da je njihova svakodnevna laž istina jer njihove gledaoce nije zanimala informacija nego osjećaj da su informirani. A osjećaj da su informirani značio je samo da Ailes i Trump potvrđuju njihove ukorijenjene strahove, predrasude, zavjerenička mišljenja i slično. Danas, u regiji, na sličnoj platformi najviše djeluje Radio televizija Republike Srpske.

Tako je Fox News postao televizija koja je promijenila svijet. Nagore, toliko nagore da je zaustavila putovanje u slobodu i afirmirala notornost i neznanje kao kriterije političke a onda i vrijednosne pobjede, pa je politički radikalizam na duže vrijeme postao način vladanja tako što se sa političkim radikalizmom Fox News-a građanstvo identificiralo, ali ne kao sa radikalizmom, nego kao sa nečim što je  politički korektno, što, dakle, nije radikalizam. Značajan dio svijeta je u toj vrsti radikalizma.

Predsjednik Trump na neki kaubojski način pokušava obesmisliti multilateralizam, učiniti ga irelevantnim kroz redukciju diplomacije na samo i samo bilateralne odnose. To je taj povratak staroga svijeta. To nam govori koliko ličnost ipak može uticati na produkciju historije, posebno u državi kao što su SAD. Ako faza takvog političkog radikalizma ili radikalističkog populizma, što bi bila preciznija odrednica, nastavi da traje, mi kao ljudska bića kročimo u svijet koji bih definirao kao kraj politike, kao nepolitika. Pogledajmo šta predsjednik SAD-a Trump radi.

Bijela Kuća svedena na twiter

On jedan svijet koji su značajno podržali demokrate (ali i liberalni republikanci), svijet multilateralizma, slobodnih medija, nevladinih organizacija, think tankova i civilnog društva… i kod kuće i u inozemstvu, banalizira i obesmišljava. Ukida ekspertize, degradira znanost o politici i de facto politiku svodi na svoj twiter. To je strašno onepismenjavanje politike, radikalizirani populizam. (Zato je od iznimne važnosti za politiku a naročito za međunarodnu politiku što su se toj degradaciji znanja i temeljnih američkih vrijednosti suprotstavili zajedno George Soros i konzervativni filantrop Charles Koch koji su značajnom finansijskom injekcijom podržali osnivanje Quincy Instituta, a koji bi svojim ekspertizama trebao podržati ideju međunarodnog mira kao dominirajuće agende američke vanjske politike) A onda, pošto je Amerika uzor, to se transferira u druge države kao poželjan model. Kao što su Clinton i Obama transferirali u svijet pozitivne vrijednosti američke demokratije, pa su se zemlje istočne Evrope i Balkana htjele što više identificirati sa Billovom i Barakovom Amerikom, sada imate državne politike koje žele da se identificiraju sa tom novom, Trumpovom Amerikom.

Nisam siguran da takvo razumijevanje politike vodi ka upokojenju nasilnog ekstremizma i terorizma, naročito unutar neintegiriranih dijelova svijeta i u regijama dugotrajne nestabilnosti. Tu bi nasilni ekstremizam, iako je ISIL-u glava otkinuta, mogao poprimiti druge forme pa da se kultura smrti nastavi i dalje snažno razvijati, što može imati najgore posljedice za one strukture unutar svijeta Bliskog i Srednjeg istoka, te Centralne Azije, koje žele da taj svijet demokratiziraju i da pokušaju napraviti uzorna demokratska društva koja neće biti izložena stalnoj opresiji, bilo domaćih religijskih i diktatorskih struktura bilo struktura moći koje dolaze iz svijeta. Samoizraelski Jerusalem oživljava i oživjet će najgore terorističke obrede, kako državne tako i nedržavnih aktera. 

Normaliziranje ideologija zla

Najveći problem BiH, a i regije, nije nasilni ekstremizam, nego politički radikalizam vladajućih ideologija. Nema sumnje da mi živimo unutar svijeta u kome je sigurnost važnija od slobode, unutar svijeta u kome je industrija sigurnosti važnija od ljudskih prava i liberalne demokratije. Kada živimo u takvom svijetu, to znači da imamo vrlo razgranat sistem sigurnosti koji može držati pod kontrolom skupine koje tendiraju ka nasilju, proizvodnji smrti i tako dalje. Nažalost, imamo političke sisteme čiji se politički radikalizam ne može kontrolisati zato što većina tog političkog radikalizma pripada mainstream zoni i ima instrumente da multiplicira svoju vlast, da je širi, da opstaje, i da ga građani uopće ne doživljavaju kao politički radikalizam. Naprotiv, strukture političkog radikalizma shvaćene na ovaj način kako izlažem dio su strukture stabilokracije, onaj instrument koji je pozvan da se bori protiv radikalizma i nasilnog ekstremizma.

Zahtjev nužnosti je da radikalne nacionalističke ideologije na vlasti siđu sa vlasti. Te ideologije normalizirale su politički ekstremizam kao da su u pitanju politike srednjeg puta. Dugotrajni opstanak četništva i ustaštva, kao i višegodišnje relativiziranje i odomaćivanje uvezenih ideologija zla čija je direktna posljedica bio odlazak mladih ljudi u Dashove terorističke kampove, to je problem ove zemlje i zemalja dejtonskog trougla, a to su generirale neke ideologije na vlasti tako što su normalizirale radikalistički diskurs, čak su ga uvele u političko polje. Odjednom, mi živimo u zemljama gdje je normaliziran diskurs četništva, normaliziran diskurs ustaštva, normaliziran, rekao bih u manjoj mjeri, ali ipak normaliziran diskurs neoselefijskog religijskog radikalizma koji još nije dostigao normalnost četništva i ustaštva jer je pod puno snažnijom sigurnosnom kontrolom od dva prethodna radikalizma koji izmiču jasnom imenovanju i veoma lako prodiru i prodrli su u strukture našeg društva, u naš obrazovni sistem, u tkivo našeg života na način da se ogroman broj građana na to navikava kao da je normalnost, a radi se o nenormalnoj normalnosti, o patologiji.

Ima li lijeka?

Šta je alternativa EU?

Trajni lijek, generalno gledano, je progresivna emancipacija čovječanstva. Važno je razvijati ideju liberalne demokratije, sa predanim radom na stvaranju uvjeta za socijalnu pravdu i jednakost šansi, uz pažljivo uvažavanje lokalnih konteksta. Mnogi ljudi liberalnu demokraciju reduciraju samo na ideologiju nesputanog slobodnog tržišta, što je i teorijski i povijesno neodrživo ili u taj pojam trpaju sve i svašta. Od fundamentalne važnosti je liberalnu demokraciju posmatrati kao zahtjev za slobodom koji se u političkom i socijalnom polju manifestira kao sloboda udruživanja, kao individualna sloboda, kao sloboda a ne ideologija ljudskih prava, kao sloboda mišljenja, kao sloboda od neke nadsile koja će bdjeti nad vama, kao što nažalost imamo danas u mnogim kvazidemokratskim ali neliberalnim državama… Ovim pojmovima slobode treba kao dodatnu vrijednost isporučiti zahtjev za porastom pravednosti i međuljudske solidarnosti.

Za nabrojane vrijednosti vrijedi se boriti, jer su, i potencionalno i intencionalno, unutar vrijednosnog registra EU (uz sve emancipatorske prigovore evropske ljevice koji stoje i koji takođe trebaju postati dio vrijednosnog registra transformirajuće Evropske Unije) i ni po koju cijenu, od njih ne treba odustati.

Zato je ulazak BiH u EU naš najvažniji kulturni i civilizacijski zadatak, ako u međuvremenu Evropska Unija, pod udarom probuđenih nacionalizama zemalja članica, ne bude pretvorena samo u institucionalni ksenofobni servis tih nacionalizama. Desi li se ta historijska regresija a Evropska Unija postane tek puki koordinacijski mehanizam unutrašnjih suverenitetskih nacionalizama, dakle, postane li EU dejtonska Bosna i Hercegovina, pitam se šta Bosna i Hercegovina dobija ulaskom u takvu Evropsku Uniju, faktički, ulaskom u sebe samu? Dobija jedan veliki šipak. Šta je alternativa tom šipku koji nam izmiče, koji, sukladno mitu o Sizifu, teško da će ruka bosanska otkotrljati na drugu stranu.

Ponukan dugotrajnom tiranijom orijentalno-sibirskih despotija prema sopstvenim građanima, naročito prema onima koji su ili ubijeni ili čame u zatvorima zato što su se usudili kritički misliti i pisati o svojim despotima, ufam se da je ipak bolji šipak u neprincipijelnoj evropskoj ruci, nego govno u celofanu na rusko-turskoj grani. I nekako se nadam da bi ovom završnom metaforom i Grunf bio zadovoljan.

 

/ Ovaj esej je u drugoj formi i sa neznatno izmijenjenim sadržajem prvobitno objavljen na engleskom jeziku, pod naslovom The hidden radicalism of the ruling ideologies, u časopisu Perspectives, Issue No 7, november 2019, Heinrich Böll Stiftung, Southeastern Europe./

Nerzuk Ćurak
Autor 9.12.2019. u 09:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija