Vrlo neobična tranzicija

Tomislav Jakić
Autor 24.12.2016. u 09:19

Izdvajamo

  • Zbog toga će se, očekuju, naprosto izgubiti u močvari obnovljenoga hladnog rata i u naglo procvjetalom makartizmu, pa mu neće preostati drugo, nego da nastavi tamo gdje je njegov prethodnik prekinuo. Računica je to koliko opasna, toliko vjerojatno i pogrešna. Opasna, ako bi se to zaista dogodilo. A pogrešna, jer se tako nešto najvjerojatnije neće dogoditi. Trump, naime, ima prilično čvrsto formirana stanovišta o određenim pitanjima (pri čemu je njegovo negiranje globalnoga zagrijavanja krajnje diskutabilno i potencijalno štetno u svjetskim okvirima), a osim toga nastoji se okružiti i ljudima koje smatra kompetentnima, ma koliko da se neka njegova namjeravana imenovanja mogu na prvi pogled učiniti neobičnima. Ono što, međutim, zaokružava spektar neobičnosti vezan uz američke predsjedničke izbore jesu reagiranja na izbor ljudi koje budući Predsjednik želi imati u svojoj vladi (ili timu neposrednih suradnika). Ključni je factor, naime, apriorno odbacivanje svakoga normaliziranja odnosa s Rusijom. Neuspjeli pretendent na nominaciju za republikanskog predsjedničkog kandidata Marco Rubio komentirao je Trumpov izbor ministra vanjskih poslova riječima: “Ne mogu zamisliti da prijateljstvo s Vladimirom (Putinom) bude preporuka za dolazak na dužnost državnog tajnika.”

Povezani članci

Vrlo neobična tranzicija

Amerika će imati neobičnog Predsjednika, ali taj će Predsjednik, kada uđe u  Bijelu kuću, morati od prvoga dana voditi borbu protiv onih koji su mu, suprotno svim pravilima ponašanja na američkoj političkoj sceni, zagorčavali razdoblje prijenosa vlasti, tranzicije. Dakle, nakon te vrlo neobične tranzicije (da upotrijebimo najblaži mogući izraz)  morat će doći do otvorene i bespoštedne borbe s onima koji uporno žele Ameriku zadržati kako u poziciji svjetskog policajca, tako i u trajnoj i sve izraženijoj konfrontaciji s Rusijom. U pitanju su interesi, a kada njih treba braniti ne biraju se sredstva. No, ne valja smetnuti s uma da – kao  poslovni čovjek – upravo Donald Trump to dobro zna. A Predsjednik Trump to sasvim sigurno neće zaboraviti.

Oko predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama godine 2016. sve je neobično, osobu pobjednika da i ne spominjemo. Idemo redom. Mada je u trenutku kada držite “Novosti” u rukama Donald Trump elektorskim glasanjem potvrđen kao predsjednik SAD, to se i nije moralo tako dogoditi.  Predsjednika, naime, ne biraju glasači, nego tzv. elektori. Svaka savezna država ima, srazmjerno broju svojih stanovnika, određeni broj elektora. Nepisano je pravilo, do sada nikada prekršeno, da svi elektori iz jedne države moraju dati svoj glas onome kome je izrazila povjerenje većina birača iz te države. No, s obzirom na pritiske kojima su elektori bili izloženi (pa i otvorene prijetnje, neki su o tome i progovorili) moralo se računati makar s teoretskom mogućnošću da se neki od njih ne povedu za nepisanim pravilima. Što bi opet bila voda na mlin onima u Americi koji su izenenada “progledali” (jer im smeta Trump, manje zbog toga što je takav kakav jest, a više zbog najava politike kakvu će voditi), pa sada vehementno zagovaraju reformu izbornog sustava. Dakle, teoretski (pa i stvarno) Trump je mogao biti i ne  izabran. No, on ipak ulazi u Bijelu kuću.

Ali – kako? Do sada je – i opet – nepisano pravilo bilo da nakon što na dan izbora kandidat sakupi dovoljno elektorskih glasova, a magični je broj 270, aktualni predsjednik postaje neka vrsta otpravnika poslova. On formira tim koji će isto takvom timu svojega nasljednika predati poslove (to su tzv. tranzicijski timovi), a američka politika između dana izbora i dana inauguracije novoga stanovnika Bijele kuće ulazi u neku vrstu letargije. Aktualni Predsjednik ne povlači nikakve ključne poteze, a ako prilike to ipak nameću, onda se konzultira sa svojim nasljednikom. I tu dolazimo do drugoga aspekta neobičnosti u vezi s predsjedničkim izborima u SAD. Istina je, Obama je primio Trumpa dva dana nakon izbora, razgovarali su znatno dulje, no što je bilo predviđeno, dali su uobičajene kurtoazne izjave nakon razgovora i činilo se kao da će sve krenuti uobičajenim tokom. Ali – ništa od toga. S jedne strane Obama svako malo daje izjave izravno uperene protiv svojega nasljednika, a s druge – povlači poteze usmjerene na to da budućeg Predsjednika (kojega pri tome ni na koji način ne konzultira) stave pred svršen čin, a američku javnost, ionako oštro podijeljenu, dovedu u raspoloženje u kojemu neće imati nimalo razumijevanja za ono što bi, barem na polju vanjske politike, Donald Trump htio odmah napraviti: odustati od politike nametanja režima drugim državama, otvoriti razgovore s Rusijom i njezinim čelnikom (novi detant?) i uspostaviti zajedničku američko-rusku frontu za borbu protiv militantnog islamizma, točnije: džihadista. To bi, naravno, podrazumijevalo i oštar zaokret u politici prema Siriji, gdje se Obamina Amerika ukopala u rat kojega ne može dobiti, a sve po scenariju Libije, gdje je svrgavanje režima glatko išlo, uključujući i brutalnu likvidaciju pukovnika Gadafija, čemu se Hillary Clinton iskreno obradovala pred televizijskom kamerama. Taj rat zdušno podržava i nekoliko većih evropskih država čiji su se visoki predstavnici posljednjih dana upravo natjecali u antiruskoj retorici, kao i niz manjih prirepaka, poput baltičkih državica, ili onih na jugoistoku Evrope.

No, kako bi se reklo u tv prodaji: to nije sve. Pored Sirije, Obama je – i to opet osobno – otvorio novo područje sukoba kako s Ruskom Federacijom, tako i s njezinim predsjednikom Vladimirom Putinom. Optužio je, naime, Putina da je osobno nadgledao operacije elektronskog upada (“hakiranje”) u “banke podataka” Demokratske stranke, htijući na taj način utjecati na rezultat predsjedničkih izbora u SAD. Ostanimo i dalje pri oprobanoj formuli: ni to nije sve! Uz optužbu koja nije od jučer, ali je sada došla (i) s najvišeg mjesta u državi, dodao je odmah i otvorenu prijetnju: Sjedinjene će Države uzvratiti. Da bi bilo do kraja jasno: riječ je o porukama što su ih razmjenjivali vodeći ljudi Demokratske stranke u sklopu operacije bojkotiranja, odnosno neutraliziranja Bernia Sandersa koji je opasno ugrožavao željenu nominaciju Hillary Clinton. Te je poruke objavio Wikileaks, a Amerika je odmah, potpuno zanemarujući sadržaj poruka (mada je to ono što je bitno!) optužila Rusiju da ona “krade” podatke i dostavlja ih Wikileaksu. I da ni dalje ne bi bilo nikakve zabune. Nikada, barem do sada, nikakav dokaz za te optužbe nije podastrt. Sve se svelo na formulacije tipa “američka obavještajna zajednica je uvjerena”, “američke obavještajne službe su sigurne” ili “način na koji je izveden elektronski upad upadljivo podsjeća na način rada ruskih hakera”.

Bilo kako bilo, podizanje optužbi protiv Rusije i Putina osobno zbog elektronskog rata (Hillary Clinton se požurila izjaviti kako joj se on osvećuje zato što je kritizirala način provedbe parlamentarnih izbora u Rusiji godine 2011.), sve učestalije ponavljanje mantre o hibridnom ratu (našla je to za shodno reciklirati i hrvatska Predsjednica) otvara novo polje sukoba između Amerike i Rusije. A Trumpa stavlja pred još jedan zadatak: da smiruje stvari i na ovome području. Pri tome njegovi se protivnici nikako ne mogu pomiriti s porazom što su ga doživjeli, pa su dan prije glasanja elektora trojica profesora s Harvarda dovela u pitanje njegove mentalne sposobnosti za obavljanje visoke dužnosti. Samo je jedan zaključak moguć: oni očito spekuliraju s time kako Trump nema nikakvog političkog iskustva. Zbog toga će se, očekuju, naprosto izgubiti u močvari obnovljenoga hladnog rata i u naglo procvjetalom makartizmu, pa mu neće preostati drugo, nego da nastavi tamo gdje je njegov prethodnik prekinuo. Računica je to koliko opasna, toliko vjerojatno i pogrešna. Opasna, ako bi se to zaista dogodilo. A pogrešna, jer se tako nešto najvjerojatnije neće dogoditi. Trump, naime, ima prilično čvrsto formirana stanovišta o određenim pitanjima (pri čemu je njegovo negiranje globalnoga zagrijavanja krajnje diskutabilno i potencijalno štetno u svjetskim okvirima), a osim toga nastoji se okružiti i ljudima koje smatra kompetentnima, ma koliko da se neka njegova namjeravana imenovanja mogu na prvi pogled učiniti neobičnima. Ono što, međutim, zaokružava spektar neobičnosti vezan uz američke predsjedničke izbore jesu reagiranja na izbor ljudi koje budući Predsjednik želi imati u svojoj vladi (ili timu neposrednih suradnika). Ključni je factor, naime, apriorno odbacivanje svakoga normaliziranja odnosa s Rusijom. Neuspjeli pretendent na nominaciju za republikanskog predsjedničkog kandidata Marco Rubio komentirao je Trumpov izbor ministra vanjskih poslova riječima: “Ne mogu zamisliti da prijateljstvo s Vladimirom (Putinom) bude preporuka za dolazak na dužnost državnog tajnika.”

Ukratko: Amerika će imati neobičnog Predsjednika, ali taj će Predsjednik, kada uđe u  Bijelu kuću, morati od prvoga dana voditi borbu protiv onih koji su mu, suprotno svim pravilima ponašanja na američkoj političkoj sceni, zagorčavali razdoblje prijenosa vlasti, tranzicije. Dakle, nakon te vrlo neobične tranzicije (da upotrijebimo najblaži mogući izraz)  morat će doći do otvorene i bespoštedne borbe s onima koji uporno žele Ameriku zadržati kako u poziciji svjetskog policajca, tako i u trajnoj i sve izraženijoj konfrontaciji s Rusijom. U pitanju su interesi, a kada njih treba braniti ne biraju se sredstva. No, ne valja smetnuti s uma da – kao  poslovni čovjek – upravo Donald Trump to dobro zna. A Predsjednik Trump to sasvim sigurno neće zaboraviti.

novosti.com

Tomislav Jakić
Autor 24.12.2016. u 09:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija