Vuk Perišić: Je li kapitalizam samome sebi iskopao jamu?

tačno.net
Autor 4.5.2013. u 10:43

Smije li se odgovorna demokratska vlast upuštati u rizike bilo koje vrste. Nije li njena funkcija da neprestano umanjuje opću razinu ekonomskog i svakog drugog rizika?

 

U čitavoj povijesti Sjedinjenih Američkih Država zbilo se tek jedno jedino kratko razdoblje kada njihova vlada nije bila dužna. Andrew “Tvrdi Orah” Jackson – onaj markantni gospodin koji krasi novčanicu od 20 dolara – podmirio je u siječnju 1835. sva federalna dugovanja i tako postao prvi i posljednji američki predsjednik koji je spavao snom škrtog pravednika. Već 1838. je zbog ekonomske krize dug iznosio čitavih 3,3 milijuna dolara (u današnjoj protuvrijednosti smiješnih sedamdesetak milijuna) i od tada više nikada nije podmiren, a s vremenom su Sjedinjene Države, po apsolutnom iznosu, postale najveći planetarni dužnik.

Prvi dramatski porast američkog državnog duga (trideset posto GDP-a) dogodio se za vrijeme Građanskog rata šezdesetih godina devetnaestog stoljeća. Oporavak Unije od pokušaja južnjačke secesije nije se ogledao samo u spektakularnom napretku nego i konstantnom opadanju duga. Taj trend trajao je sve do Prvoga svjetskog rata kada je dug opet porastao na trideset posto GDP-a. Tijekom “zlatnih dvadesetih” kontinuirano je opadao da bi se uoči Velikog sloma 1929. zaustavio na deset posto GDP-a.

O razmjerima i ambicijama Rooseveltove “Nove preraspodjele” (“New Deal”) i pokušaja da se državnom intervencijom svlada Velika kriza rječito govori porast duga koji je tridesetih godina dosegao pedeset posto GDP-a. Tijekom Drugog svjetskog rata “Arsenal demokracije” trebao je proizvesti više aviona i brodova no što su ih Treći Reich i Japan bili u stanju oboriti ili potopiti, pa je dug 1945. iznosio čitavih 112% GDP-a što je i njegov povijesni vrhunac, barem po kriteriju odnosa duga i GDP-a.

Pobjeda nad nacizmom bila je civilizacijski imperativ koji je raspravu o cijeni, s pravom, učinio izlišnom, a trijumf demokracije nije se ogledao samo u poslijeratnoj konjunkturi nego i kontinuiranom opadanju zaduženosti. Pedesetih i šezdesetih godina, u doba kad je predodžba o “američkom snu” imala nesagledive političke i kulturološke učinke, državni dug nije bio percipiran kao politički i ekonomski problem, niti je njegov iznos za to davao povoda. Koliko je američka privreda u tom razdoblju bila konjunkturna i koliko velik je bio njen fiskalni kapacitet, svjedoči i činjenica da skup i obijestan projekt kakvo je bilo osvajanje Mjeseca nije utjecao na porast duga iako je stajao tadašnjih 27 (današnjih 127) milijardi dolara. Godine 1974. dug je pao na svoju najnižu poslijeratnu razinu od nepunih 25 % GDP-a i do 1980., kada je na vlast došao predsjednik Ronald Reagan, kretao se unutar granica i trendova koje bi i protivnici državnog zaduživanja mogli ocijeniti kao razumne.

Pobjeda nad komunizmom

“Osrednji glumac koji izvrsno glumi lošeg predsjednika”, kako su ga protivnici nazivali, držao je da je nuklearna strategija “Zajamčenog uzajamnog uništenja” (“Mutual Assured Destruction”, poznat i pod prikladnom kraticom MAD), neprihvatljiva i da je Sjedinjenim Državama potrebna takva prednost nad Sovjetskim Savezom koja će razbiti začarani krug ravnoteže straha. Reaganova “Strateška obrambena inicijativa” temeljila se na zamisli da se sovjetske rakete presretnu i posmiču oružjem stacioniranim u Zemljinoj orbiti prije nego dosegnu američko tlo. Dio znanstvene zajednice tvrdio je da je ideja suluda i da je potrebno deset godina istraživanja ne bi li se utvrdilo je li uopće ostvariva. U svakom slučaju Reaganu se svidjela. Budući da je smanjio državne prihode umanjenjem poreza, jedini preostali izvor financiranja “Rata zvijezda”bilo je zaduživanje. Friedmanova “gladna zvijer” pronašla je plijen: tijekom Reaganova mandata američki državni dug je utrostručen.

Navodno je “Rat zvijezda” zadao odlučan udarac Sovjetskom Savezu i komunizmu jer posrnula sovjetska privreda više nije mogla pratiti takav tempo trke u naoružanju. No, dvojbeno je da li je njeno intenziviranje bitno doprinijelo sovjetskom slomu i je li ga uopće ubrzalo. Sovjetska ekonomija i društvo su osamdesetih godina već bili u tako visokom stupnju dekadencije da je urušavanje postalo neizbježno, s “Ratom zvijezda” ili bez njega.

Od 1983., kada je Reagan najavio Stratešku obrambenu inicijativu, američki državni dug je u stalnom porastu. Istina, u Clintonovom razdoblju su visoka stopa privrednog rasta i viši porezi omogućili umanjenje duga do razine od 30% GDP-a, ali to je bila tek iznimka koja samo potvrđuje pretpostavku da je Reagan razbio tabu zaduživanja. Breša je probijena i državni dug stekao je novu ekonomsku, političku, pa i psihološku kvalitetu s dalekosežnim posljedicama.

Valja nam se iz perspektive današnje Velike recesije zapitati, nije li Reagan, kad je zarad pobjede u Hladnom ratu promijenio filozofiju državnog zaduživanja, veću štetu nanio kapitalizmu nego komunizmu koji je ionako bio osuđen na propast? Je li kapitalizam upao u jamu koju je iskopao komunizmu? Ako je komunizam sedamdeset godina preživljavao preko svojih mogućnosti, nije li i kapitalizam prekoračio svoje mogućnosti i upao u sličnu zamku? Je li Reagan, u želji da izbjegne nuklearni, pokrenuo ekonomski MAD?

Od kada je George W. Bush “ispeglao kreditnu karticu” i krenuo u ratove u Afganistanu i Iraku, porast američkog državnog duga počeo je nalikovati vrtoglavici koja je u travnju 2013. dosegla 75% GDP-a, gotovo 12 bilijuna dolara. Jasno, podaci su različiti, ovisno o metodi izračuna GDP-a i samog duga, tako da je po nekim izvorima riječ o 15,5 bilijuna ili 103% GDP-a. Na tim visinama se razlika od tri bilijuna ili tridesetak postotaka ionako doima kao statistička greška. Ironično je da je komunistička Kina najveći pojedinačni vlasnik američkih državnih obveznica, a nemali dio posjeduje i Rusija.

Promotrimo li povijest američkog državnog duga od Američke revolucije do danas, vidljivo je da je dug rastao u razdobljima ratova i kriza i da je opadao u razdobljima mira i stabilnosti. Bio je relativno vjeran odraz intenziteta kriznog ili izvanrednog stanja, ali i odraz negdašnjeg financijskog racionalizma. Primijenimo li tu logiku na strmi porast duga u posljednjih petnaestak godina nameću se dva moguća zaključka.

Ili su Sjedinjene Države u krizi čija magnituda nadilazi Prvi svjetski rat ili Veliku depresiju, ili su Reagan i Bush junior čovječanstvo tiho uveli u jednu sasvim novu epohu u kojoj ne važe negdašnja pravila, epohu nekog novog ekonomskog (i)racionalizma kada je glavni izvor javnih prihoda postao jedan monumentalni knjigovodstveni trik. Možda za to postoji racionalno objašnjenje i opravdanje, ali budući da se nitko usuđuje kategorički zajamčiti da postoji, legitimno je pomisliti da možda i ne postoji…

Odgovornost vlada

Nekada je visoki državni dug (izuzevši razdoblja velikih ratova i kriza) bio karakteristika nedemokratskih i neodgovornih režima. Sredinom devetnaestog stoljeća Osmanlijsko carstvo je bilo toliko zaduženo da njegova delegacija koja je 1878. sudjelovala u radu Berlinskog kongresa nije imala novaca za hotel. Račun je velikodušno podmirio Bismarck, a carstvo je de facto izgubilo suverenost i stavljeno je pod prinudnu upravu zapadnih kreditora. Izraz “dužan ko’ Grčka” nastao je između dva rata, u vrijeme kad su se u Ateni u brzom ritmu smjenjivale diktature, kraljevine i republike. Jugoslavenski dug od dvadeset milijardi dolara protraćen je sedamdesetih i osamdesetih godina na socijalnu sigurnost i besmislene investicije.

To su primjeri koji ne izazivaju čuđenje. Zbunjenost izaziva činjenica da je američka republika u kojoj je rođena ideja odgovorne vlade i koja je nastala u obrani racionalnih javnih financija, posegnula za zaduživanjem čiji iznosi su toliki da se više ne zna spadaju li u aritmetičku bizarnost, u apsurd ili u fikciju. Da se razumijemo, zaduživanje je staro i racionalno sredstvo pribavljanja novaca dok god za njega postoji pokriće i dok god otplata duga ne ugrožava podmirivanje drugih troškova. Predstavlja li dosegnuta granica od 75% GDP-a racionalno i udobno pokriće?

Ekonomisti se ne mogu složiti. Neki tvrde da se tako štedi novac poreznih obveznika. Drugi kažu da treba ukinuti gornju granicu zaduženosti koja je odavno postala izlišna jer ju Kongres i tako svake godine povećava prilikom glasovanja o budžetu. Treći u činjenici da znatan dio američkih državnih obveznica posjeduju Kina i Rusija vide politički rizik. Kongresni računovodstveni ured tvrdi da će se zaduživanje, ako se nastavi ovim tempom, progresivno udvostručavati svakih sljedećih deset godina s nepredvidivim posljedicama po buduće naraštaje. Kongresni, pak, budžetski odbor upozorava na rizike kad kaže da bi državne obveznice mogle privući preveliku količinu kapitala koji neće biti investiran u proizvodnju, a egzekutivi će biti sužen manevarski prostor da na ekonomske izazove trenutka reagira fleksibilnom fiskalnom politikom. Dok Kongresni računovodstveni ured opominje da su Sjedinjene Države krenule putem fiskalne neodrživosti i da toga nisu svjesni ni političari ni birači, Paul Krugman kaže da država nije usporediva s domaćinstvom koje otplaćuje hipoteku jer, za razliku od domaćinstva, država nikada ne mora otplatiti svoj dug već samo treba paziti da on raste sporije od poreznih prihoda, da je zabrinutost nad državnim dugom konzervativna opsesija i plod neobaviještenosti, da nije problem u zaduživanju nego u nedovoljnom investiranju te da je štednja uzrok svih ekonomskih nedaća.

Zvuči utješno, ali što ako je nobelovac u krivu? Što ako državno zaduživanje ne spada u racionalnu, održivu ekonomiju nego u knjigovodstvenu alkemiju? Što ako je to lanac svetog Antuna koji će prije ili kasnije puknuti? Ili sasvim jednostavno: koliko je to zaduživanje riskantno i koliko je taj rizik isplativ? Ako i jest isplativ, pitanje je smije li se odgovorna demokratska vlast upuštati u rizike bilo koje vrste. Nije li njena funkcija da neprestano umanjuje opću razinu ekonomskog i svakog drugog rizika?

Konačno, je li državno zaduživanje tek financijska operacija ili opasna poluga vlasti koja se otela demokratskoj kontroli? Je li to (lažni) kamen mudrosti kojim je politička elita kupila neograničenu moć? Označava li sloboda zaduživanja civilizacijsku prekretnicu nakon koje se – neovisno od toga je li održiva granica zaduženosti 30 ili 70 posto GDP-a – demokracija pretvara u opsjenu, u svoju suprotnost? Činjenica da se nedemokratske države ponašaju vrlo konzervativno i ne pokazuju sklonost zaduživanju pobuđuje zanimljiva i neugodna pitanja.

Krugmanova teorija

Netko je rekao da su “glasači dioničari javnoga dobra koji traže brzu dividendu” što vladajuće elite primorava da u kratkom četverogodišnjem mandatu bilo kako ostvare neke vidljive, konkretne rezultate pa posežu za kratkoročnim rješenjima koja se temelje na državnom dugu, bilo da je riječ o redistribuciji bogatstva, ulaganjima u infrastrukturu ili bilo čemu što će se svidjeti biračima, a vladajućoj eliti omogućiti da se ponaša poput Scarlet O’Hare i o posljedicama razmišlja “sutra”. Zašto bi se vladajuća elita odrekla te neodoljivo jednostavne i učinkovite poluge vlasti, kada ionako ne postoji nedvosmislen stav je li riječ o opasnom riziku ili o racionalnoj, pa i poželjnoj (Krugman) rutini?

Po Ustavu Sjedinjenih Država za donošenje odluke o zaduživanju isključivo je nadležan Kongres. Doista, do 1917. Kongres je donosio odluku o svakom pojedinom zaduživanju. U jeku Prvoga svjetskog rata to se pokazalo nepraktičnim pa je Kongres odluke o zaduživanju prepustio egzekutivi zadovoljivši se propisivanjem gornje granice duga. S vremenom je glasovanje o gornjoj granici postalo formalnost pa je od 1940. do danas granica pomicana preko stotinu puta. Kongres je administraciji praktično izdao bianco punomoć da se zadužuje kako je volja. U povijesti demokracije nije se dogodilo tako drastično, ali i tako neprimjetno otimanje ovlasti legislative od strane egzekutive. U mogućnosti da se pukom političkom odlukom stvori velika količina novca sadržana je ogromna moć. Demokracija, čija zadaća je ograničavanje moći, na taj izazov nema odgovora. Sve i da je Paul Krugman potpuno u pravu, takav poremećaj u sustavu “Check and Balance” trebao bi biti dovoljan razlog za zabrinutost, barem načelnu zabrinutost.

Može li svjetska privreda, može li civilizacija sebi dopustiti da ovisi o lakoći s kojom države potpisuju mjenice i pritom same određuju optimalnu granicu pokrića? Ne mijenja li se tako i sam pojam demokratskog legitimiteta čije se negdašnje utemeljenje na razumu i kantovskom moralu preobražava u privid, u fiktivnu knjigovodstvenu stavku? Što ako Krugman jest u pravu, ali samo utoliko što su metastaze dosegle točku nakon koje više i nema drugog izbora, pa biciklist ako ne želi pasti mora sve brže okretati pedale zaduživanja?

Ako je Krugman u krivu, slom će nastupiti prije ili kasnije i nemoguće je predvidjeti kako će izgledati jer je lakoća zaduživanja potpuno nova pojava koja će stvarati sasvim drugačije, sasvim nove krize. Uostalom, po nekim tumačenjima aktualna Velika recesija posljedica je niskih kamatnih stopa i pojeftinjenja dolara čime su Federalne rezerve pokušale umanjiti stvarnu vrijednost američkog državnog duga i izazvale domino-efekt na tržištu nekretnina, kredita i (“toksičnih”) vrijednosnih papira… Ako je tumačenje i pogrešno, ono svejednako ukazuje da (pre)visoka zaduženost najveće svjetske ekonomije predstavlja barem hipotetski, ako ne i stvarni rizik i da u svakom slučaju zaslužuje pozornost.

Uspijemo li i pronaći utjehu u Krugmanovim riječima, ne možemo izbjeći tjeskobnu pretpostavku da se naša civilizacija, njene udobnosti, pa i sama demokracija – sve su zapadne ekonomske velesile dužne preko 50, pa i više postotaka GDP-a – financiraju fikcijom.

Banka.hr

tačno.net
Autor 4.5.2013. u 10:43