Vuk Perišić: Kad zaboraviš juli

Povezani članci

• Otvaraju se prve studije za scensku narodnu igru
• “Noć knjige u Buybooku” – Buybook slavi 20. rođendan
• Mološ Vasić: Divjakovo hapšenje je politička tjeralica
• Gospodari mržnje produbljuju talačku krizu
• Anonymousi nisu (samo) hakeri nego jedina istinska gerila digitalnog doba
• Putuj Evropo!

Iza odricanja od jugoslavenskog antifašističkog nasljeđa nisu stajali samo notorni ideološki motivi. To je odricanje bilo dio šireg procesa provincijalizacije novih nacionalističkih država i njihovog odvajanja od civilizacijskih tokova što je impliciralo i poruku da su srpstvo i hrvatstvo važniji od pobjede u Drugom svjetskom ratu pa i od svih čovječanskih vrijednosti, odnosno da je nacija stekla status božanstva. (Usput rečeno, kler nije imao ništa protiv te očite blasfemije, zapravo šizme, kojom su se nacionalisti provincijalizirali i u odnosu na svoje matične konfesije). Historijski revizionizam samo je još jedan u nizu dokaza da jugoslavenski nacionalizmi ne priznaju ni jednu političku, historijsku i etičku referentnu točku koja se nalazi izvan njihovog zatvorenog i začaranog kruga. Nacionalizam je psihološka i moralna implozija, potreba za usamljenim trajanjem u ustajaloj praznini. On nije samo kultura smrti, nego i paničan strah od života i svijeta.

Jugoslavenski prostor je stoljećima bio duboka provincija. Slabo naseljena i besputna periferija dvaju carstava. Sve je ovdje kasnilo, od željezničkih pruga do književnih trendova. Iza te tvrdnje ne stoje ni prezir ni samosažaljenje. Jednostavno je tako. Usput rečeno, nije (bilo) nepopravljivo.

Ipak, postojao je jedan trenutak, zapravo jedan mjesec, u kojem je nekolicina ovdašnjih ljudi hrabro odlučila da bude dio svijeta. Odluka Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije iz jula 1941. nije bila samo odluka o podizanju ustanka nego i radikalni raskid s provincijalizmom. Bio je to najznačajniji pothvat koji je ikada pokrenut na jugoslavenskom prostoru: nikada toliko pojedinaca, organiziranih u jednu discipliniranu grupu, nije odlučilo poduzeti nešto toliko važno i toliko ambiciozno. Nikada nijedan jugoslavenski ili južnoslavenski pothvat nije stajao u tolikom skladu s akutnim potrebama svijeta, civilizacije i ljudskog roda.

Jesu li jugoslavenski komunisti – dok je Britanija gorjela pod bombama Luftwaffe i dok su se sovjetski frontovi raspadali – krenuli u svoju historijsku avanturu samo zato da bi došli na vlast? Svakako da im je to bio krajni cilj, ali u julu 1941. nisu imali vremena da razmišljaju o Dedinju, Brionima, srebrnim muštiklama i svilenim kravatama. Tada su još uvijek bili samo hrabri. Bilo ih je tek nekoliko hiljada usred očajne i uplašene Evrope. Preuzeli su ogroman rizik kada su svoju sudbinu vezali uz sudbinu antifašizma i to u trenutku kada se činilo da je fašizam nepobjediv. Opredijelili su se za čovječanstvo kojem je prijetilo uništenje. Bili su dio svijeta. S druge strane, njihovi lokalni protivnici su u tom svjetskom ratu vidjeli samo priliku za postizanje svojih, koliko zločinačkih toliko i slijepo provincijalnih ciljeva. Nacionalističkom ekskluzivizmu pridružila se homogena falanga ološa, dok su komunisti u svoj pokret uspjeli privući i tako nespojive karaktere kakvi su bili, primjerice, Edvard Kocbek, Vitomil Zupan, Josip Vidmar, Vladimir Nazor, Svetozar Rittig, Koča Popović, Ivan Ribar, Savo Orović, Dimitar Vlahov…

Ustašama je Hitler iz pukih praktičnih i tehničkih razloga ponudio privid nezavisne države. Zasigurno su ustaše bili uvjereni da su lukavo iskoristili velikog Führera. U Drugom svjetskom ratu vidjeli su samo sporednu epizodu, etapu u realizaciji svoje nadvremene državotvorne opsesije: Fiat Croatia pereat mundus!^[1]

Pođimo od pretpostavke da četnička strategija čekanja pravog trenutka za borbu protiv okupatora i pokušaja da se tim čekanjem civilno stanovništvo poštedi represalija nije bila nerazumna. Dozvolimo i mogućnost da je četnička suradnja s okupatorom bila samo taktičko lukavstvo. Uzalud. Četnici su u Drugom svjetskom ratu vidjeli priliku za obračun s nesrpskim nacijama. Taj eklatantno fašistički motiv svakoj raspravi o četničkom antifašizmu oduzima smisao. Iza toga nije stajao samo zločinački instinkt nego i beslovesni politički kretenizam koga je skrivanje iza legitimiteta okupirane države i njene vlade u egzilu samo višestruko naglašavalo. Na stanovit način je i kvislinška kolaboracija Milana Nedića i Dimitrija Ljotića bila demonološki dosljednija, u njenom moralnom ludilu bilo je više metode negoli u samozvanoj Jugoslavenskoj vojsci u Otadžbini koja je ubijala jugoslavenske državljane samo zato jer su Hrvati, Bošnjaci ili Albanci. Uostalom, čak je i sâm Danko Popović u Knjizi o Milutinu lijepo rekao da su četnici gola govna bili?^[2]

Drugi svjetski rat nije razotkrio samo zločinačku narav jugoslavenskih nacionalizama, nego i njihove neizrecivo uske obzore i njihovu nesposobnost poimanja svijeta i stvarnosti. Draža Mihajlović je okupio svojih tristotinjak istomišljenika i po jednog Hrvata i Slovenca u selu Ba da bi na Svetosavskom kongresu raspravljao o budućnosti jedne multietničke i multikonfesionalne države. Mape Stevana Moljevića po kojima Srbija graniči sa Slovenijom da i ne spominjemo. Iako su do samoga kraja ostali saveznici Trećeg Reicha, ustaše vijest o padu Berlina i o kapitulaciji Njemačke nisu doživjeli kao kraj najvećeg rata u historiji nego kao kraj njihove krvoločne tvorevine koja je Hrvatskoj otela ime. Svaki prosječni narkoman bi se sa zanimanjem zapitao na čemu su ti ljudi bili? Šta bi radili da su pobedili? – upitat će se (opet) jedan od likova Knjige o Milutinu.^[3] To je pitanje toliko važno i toliko zastrašujuće da ga ni Danko Popović nije mogao izbjeći i to u onom istom romanu koji je sredinom osamdesetih godina doživljen kao magna carta srpskog nacionalizma.

I dok su bili na vlasti jugoslavenski komunisti su težili uključivanju u svjetske tokove. Konačno, bili su sljedbenici ideologije koja je imala planetarne ambicije i koja je bila, barem nominalno, internacionalistička.^[4] Isprva i nakratko bili su dio sovjetskog bloka. Kasnije je njihova liberalna frakcija težila povezivanju s Evropom i Zapadom. Ako i prihvatimo (sumnjivu) tezu da je nesvrstanost udaljila Jugoslaviju od Evrope, valja priznati da ju je približila svijetu. Nesvrstanost je bila svojevrsna kozmopolitska kritika evrocentrizma, neusporedivo kreativnija od suvremenih antievropskih nacionalističkih bjesova. Zar Indija i Egipat nisu dva drevna civilizacijska žarišta? Jedna od važnih kulturoloških posljedica nesvrstanosti bilo je i otvaranje Jugoslavije prema ljudima različitih rasa. Nije slučajno da se kasnije kritike nesvrstanosti nisu suzdržavale od rasističkih ispada.

Nije ovo nikakav komunistički ili prokomunistički pledoaje. Nakon dvadeset godina antikomunističke histerije nastupilo je vrijeme za smirenu analizu historijskih i civilizacijskih zasluga jugoslavenskih komunista, pa i za valorizaciju njihovog pothvata iz jula 1941., pothvata koji će, čini se, sačuvati svoju moralnu vrijednost i nakon četrdeset i pet godina dosadne glorifikacije i nakon dvadeset godina nervozne negacije. Komunistički zločini i moralni sunovrati su općepoznati, ali u odnosu na kvantitetu i kvalitetu, a napose u odnosu na motive nacionalističkih zločina, komunističko nasljeđe ostaje moralno superiorno. Nacionalisti nisu otežali historijsku valorizaciju komunističke epohe zato što su je negirali, nego zato što se, obasjana crnom svjetlošću nacionalizma, ta epoha doima boljom no što zaslužuje.

Iza odricanja od jugoslavenskog antifašističkog nasljeđa nisu stajali samo notorni ideološki motivi.^[5] To je odricanje bilo dio šireg procesa provincijalizacije novih nacionalističkih država i njihovog odvajanja od civilizacijskih tokova što je impliciralo i poruku da su srpstvo i hrvatstvo važniji od pobjede u Drugom svjetskom ratu pa i od svih čovječanskih vrijednosti, odnosno da je nacija stekla status božanstva. (Usput rečeno, kler nije imao ništa protiv te očite blasfemije, zapravo šizme, kojom su se nacionalisti provincijalizirali i u odnosu na svoje matične konfesije). Historijski revizionizam samo je još jedan u nizu dokaza da jugoslavenski nacionalizmi ne priznaju ni jednu političku, historijsku i etičku referentnu točku koja se nalazi izvan njihovog zatvorenog i začaranog kruga. Nacionalizam je psihološka i moralna implozija, potreba za usamljenim trajanjem u ustajaloj praznini. On nije samo kultura smrti, nego i paničan strah od života i svijeta.

Nacionalisti teže samodovoljnosti i na svijet gledaju kao na nekakav privremeni eksces koji će nestati ako dovoljno čvrsto zatvore oči. U svijetu vide publiku čija je jedina svrha da im se bezrezervno divi ili da svojim neprijateljstvom potkrjepljuje poslovičnu mantru o mučeništvu i neshvaćenosti.

Provincijalizacija je za nacionaliste i taktičko sredstvo i strateški cilj. Bez nje nacionalistički zamašnjak nije moguće pokrenuti niti je bez nje u nacionalizmu moguće trajati. Nacionalist je inverzni Robinson. On ne čezne za spasenjem s otoka nego čezne za pustim otokom gdje ga univerzalne vrijednosti neće ometati u sakaćenju Vrline. Ponekad taj pusti otok ima oblik pivskog sanduka ispred seoskog dućana, ponekad gluhe noći u kojoj se nepoželjni izvode na stratište, ponekad svečane sjednice akademije nauka, no to su općepoznate nijanse.

Za nacionaliste svijet je samo lobby u kojem će naivnim lukavštinama iskamčiti neku privremenu propagandnu korist. Oni u svijetu ne vide cjelovitu domovinu čovječanstva nego neprijateljsku silu koja zbog svojih mračnih zavjereničkih interesa odbija priznati da Kosovo pripada Srbiji i da Hrvatska ne pripada Balkanu. Svijetu je dopušteno da postoji samo ako se objavljuje u obliku Alaina Finkielkrauta ili Petera Handkea, mada Finkielkraut i Handke nisu učinili ništa drugo nego su sami, za svoj vlastiti račun, počinili intelektualno i moralno samoubojstvo.

Pojam provincijalizma izgubio je svoje nekadašnje značenje. Provincijalizam danas više nije nesavladiva zla kob. Postao je pitanje izbora. On je nepristajanje na svijet. On je rat protiv ostatka svijeta. Nije on žaba koja je digla nogu da se potkuje. Ta je težnja hrabra i poetska u svojoj drskosti. Takva žaba teži nečem drugačijem i boljem. Nacionalizam je, pak, ona vrst žabe koju ne zanimaju potkove nego isključivo suverenost njenog lopoča na kojem samozadovoljno pluta kroz baruštinu.

Dok pritiske Evropske Unije i Sjedinjenih Država i haaško sudovanje doživljavaju kao uvredljivi nasrtaj na ono što nazivaju dostojanstvom i dok održavaju svoj moralni i intelektualni solipsizam, nacionalisti ipak na jednom području ljudskog djelovanja pristaju na svjetski teatar i na univerzalno vrednovanje. Sport je nesumnjivo njihova najveća i najvažnija utjeha. To je i jedino područje na kojem su postigli izvjesne uspjehe. Simbolički, sport je nastavak rata drugim sredstvima. Sport dakle ne implicira prihvaćanje svijeta i prihvaćenje sebe kao dijela svijeta. Sport je borba u kojoj se svijet pobjeđuje. Samo u sportu jugoslavenski nacionalizmi mogu nadigrati i pokoriti svijet. Jasno, ratnički simbolizam sporta oni shvaćaju – bolje rečeno osjećaju – doslovno. Kao što je Volkswagen Golf poor man’s Porsche, tako je i sport small country’s war. Otud i oni histerični dočeci sportaša koji tako upadljivo nalikuju na trijumfe i apoteoze rimskih vojskovođa. Za nacionaliste sport nije igra nego ozbiljna stvar i strateški nacionalni interes. On odaje njihovu podsvjesnu slutnju da je otpor svijetu uzaludan, ali i da je moguć jedino u djelatnosti koja prikladno imitira rat. Utoliko je svaki sportski uspjeh samo još jedno čarobno ogledalce iz koga se nacionalistima njihova vlastita nemoć ceri u lice.

Peščanik.net, 17.07.2011.