Vuk Perišić: Nacija kao simbol

Autor 29.4.2011. u 01:48

Vuk Perišić: Nacija kao simbol

Nacionalni i državni simboli imaju poseban značaj u nacionalističkoj mitologiji. Oni dokidaju dijalektiku komunikacije, svode je na ritual i kondenziraju u simplifikaciju i nesporazum bez čega opstanak nacionalizma nije ni moguć. Proždrljivo i nezasitno nacionalno biće guta kuću bitka pa jezik prestaje biti medij dijaloga i poimanja. Pretvara se u nemušti poklič i licitarsko srce pohranjeno u vitrinu nacionalnih insignija. Jezik postaje nepotreban osim kao mumija, kao mošti koje se pokazuju svjetini. Nacionalizam ne želi čuti polifoniju misli i refleksija nego lepet barjaka.

Među prvim aktima novih režima koji su došli na vlast u jugoslavenskim republikama 1990. bile su odluke o promjeni grba i zastave. Nacionalističke vlasti su tome pridavale nesrazmjerno veliku važnost u čemu se posebno isticao Tuđmanov režim.

Historijski hrvatski grb je štit vodoravno i okomito podijeljen u dvadeset pet crvenih i bijelih (srebrnih) polja i kolokvijalno se naziva hrvatska šahovnica. U engleskom jeziku se hrvatski grb ponekad naziva i Croatian checkerboard što je ploča za igru dame koja je u anglofonim zemljama popularnija od šaha. U različitim historijskim razdobljima ili prilikama početno polje u gornjem lijevom kutu bilo je crvene ili bijele boje. Po nekim izvorima grb potječe iz petnaestog, po drugima iz šesnaestog stoljeća.

Tuđmanov režim tvrdio je da je svojom odlukom izborio pravo na slobodno korištenje šahovnice koja je, navodno, u Jugoslaviji bila zabranjena. Hrvatski grb s dvadeset pet crvenih i bijelih polja bio je integralni dio grba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Nalazio se i u grbu Narodne Republike Hrvatske ali je, u skladu s principima socijalističke heraldike, bio okružen žitnim klasjem i sadržavao je, osim neizostavne crvene petokrake, morsku pučinu i nakovanj kao simbole hrvatskog pomorstva i industrije. Istina je da je komunistički režim ponekad zabranjivao upotrebu hrvatskog grba bez, kako se govorilo, “socijalističkih obilježja”, ali tako je postupao prema svim nacionalnim simbolima bez petokrake, pa i sa saveznom trobojnicom. Time je režim i simbolički naglašavao svoj monopol na rješavanje nacionalnog pitanja što je bio samo segment općeg političkog, socijalnog, ekonomskog i kulturnog monopola komunističke partije, ali ne i negacija nacionalnog i nacionalne simbolike. Komunisti su sebe smatrali ponajboljim patriotima. U čitavom poslijeratnom razdoblju na krovu Crkve svetog Marka u Zagrebu nalazio se veliki grb Trojednice, odnosno Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koji je, dakako, sadržavao i šahovnicu. Šahovnica je opstala na mnogim javnim zgradama iz austrougarskog razdoblja i tokom čitave jugoslavenske epohe nitko se nije prihvaćao zaludnog posla da je uklanja.[2] I prije 1990. koristili su je sportski klubovi pa i neka poduzeća i ustanove. Ipak, Tuđmanov režim je uklanjanje petokrake i žitnog klasja iskoristio za zamorni nacionalistički spektakl.

Jednako histerično reagirali su srpski nacionalisti, štoviše, zamjenu policijskih insignija, odnosno zamjenu petokrake zvijezde s novim hrvatskim grbom, iskoristili su kao povod za oružanu pobunu koja je izbila u Kninu u augustu 1990. Njihovo obrazloženje da je novi grb “ustaški” bilo je savršeno netočno. Kao i hrvatski grbovi korišteni u obje Jugoslavije, novi hrvatski grb započinjao je s crvenim poljem u gornjem lijevom kutu, a šahovnica korištena u NDH započinjala je s bijelim poljem. Ni to samo po sebi šahovnicu nije činilo “ustaškim” znakom jer je šahovnica koja počinje s bijelim poljem već bila sastavni dio grba Trojednice. Ustaški znak nesumnjivo je bilo slovo “U” koga Tuđmanov režim nije koristio i koga se značajan dio hrvatskih nacionalista užasavao ili ga je taktički izbjegavao. Činjenica da je Tuđman neslužbeno tolerirao korištenje tog simbola spada u drugu temu.

Da li fašistički režim, kada poseže za nacionalnim simbolima, kompromitira te simbole i smije li mu se dozvoliti da ih kompromitira? Ako su neke nacionalne simbole koristili fašisti, nije li trajno izjednačavanje tih simbola s fašizmom, samo druga vrst fašizma? Ili je riječ o (fašističkoj) mržnji prema svakom tuđem nacionalnom simbolu, nezavisno od toga je li ikad bio dio fašističke heraldike?

U vrijeme nacizma njemački orao je dramatski raširio krila i sletio na svastiku. Savezna Republika Njemačka vratila je orla u samozatajno weimarsko stanje i, jasno, uklonila kukasti križ. Iz himne su uklonjeni arogantni stihovi Deutschland über alles, kao i oni u kojima se spominju grad Memel (Klaipėda u Litvi) i francuska rijeka Meuse kao krajnje istočne i zapadne točke Velike Njemačke. Novi stihovi slave jednakost, zakonitost i slobodu, ali melodija jeostala ista. Instruktivan je i primjer vojničke pjesme Ich hatt’ einen Kameraden. Izvodila se u Trećem Reichu svakog devetog novembra kada je Hitler polagao vijenac na spomenik nacistima koji su 1923. poginuli u münchenskom puču. Ipak, pjesmu i danas u svečanim prilikama izvodiBundeswehr, vojska Savezne Republike, jer su njeni stihovi zapravo antiratni i jer potječe iz devetnaestog stoljeća. Izvođenje pjesme Ich hatt’ einen Kameraden u poslijeratnoj Njemačkoj nije propust u denacifikaciji. Naprotiv, to je suptilni oblik denacifikacije jer spašava tradiciju od nacizma i uskraćuje mu priliku da je kompromitira. Da je pjesma proskribirana bila bi na stanovit način zauvijek poklonjena nacistima što bi značilo da su uspjeli u njenom oskvrnuću. Jednako tako ni upotreba talijanske trobojnice nakon Drugog svjetskog rata nije postala sporna. Promijenjena je himna, ali zato što je Marcia Reale bila rojalistička, ne i fašistička.

Državni i nacionalni simboli Njemačke i Italije nisu postali i fašistički samo zato što su ih koristili režimi Hitlera i Mussolinija, niti su Deutsche Adler i Tricolore nakon propasti tih režima ostali fašistički, pa tako ni hrvatski državni i nacionalni simboli nisu postali ustaški zato što ih je koristio Pavelićev režim. Pavelić je koristio i himnu Lijepa naša i crveno-bijelo-plavu trobojnicu koje su u obje Jugoslavije bile u zvaničnoj upotrebi.Uostalom, fašistički režimi zabranjivali su nacionalne simbole bez svastike, liktorskog snopa, slova “U” ili odgovarajućeg teksta himne. U NDH se umjesto stiha Teci Savo, Dravo teci pjevalo Teci Savo, Dravo, Drino. Uklanjanjem Drine kao hrvatskog nacionalističkog mitologema i povratkom na izvorni tekst Antuna Mihanovića, Lijepa naša je opet postala pastoralna i miroljubiva. Pavelić je na hrvatsku šahovnicu i zastavu aplicirao slovo “U” i tako otklonio svaku dvojbu o tome koja insignija je ustaška a koja nije, kao što je Hitler dodavanjem svastike njemačkom orlu onemogućio nesporazume o tom njemačkom simbolu i kao što je Mussolini dodavanjem liktorskog snopa u talijanski grb 1927. i 1929. olakšao razlikovanje nacionalnih i fašističkih znakova. NDH, za razliku od Njemačke i Italije, nikad i nije bila država. Ustaško korištenje hrvatskog imena i – izmijenjenih! – hrvatskih insignija bilo je akt uzurpacije, jer je legalna i legitimna Hrvatska u smislu međunarodnog prava i jugoslavenskog ustavnog prava i dalje postojala kao banovina u sastavu Kraljevine a, nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a kao federalna jedinica Nove Jugoslavije.

Loneliness, Jean HayesŠto je rečeno o nacionalnim simbolima koje je koristila ustaška NDH vrijedi i za kunu. Ta životinja je sastavni dio slavonskog grba još od Srednjeg vijeka. Zanimljivo je da u istu životinjsku porodicu spada i hermelin, čije krzno je omiljeni heraldički motiv. Na spomenutom grbu Trojednice s krova Crkve svetog Marka u Zagrebu kuna je bezbrižno živjela u obje Jugoslavije, kao i na mnogim inačicama grba Slavonije. Izbor kune kao novca Republike Hrvatske sâm po sebi ne bi bio problematičan da – kako je to poslovično lucidno primijetio Boris Buden – u isto vrijeme nije prognan jazavac iz naziva zagrebačkog satiričkog kazališta. Naime, iako s kunom i hermelinom spada u istu životinjsku porodicu, nesretni jazavac postao je žrtva paranoje zbog pripovijetke srpskog pisca Petra Kočića.

Kada bi se nacija suzdržavala od upotrebe svojih simbola koji su u nekom razdoblju bili korišteni od fašističkog režima time bi na simboličkoj (i ne samo simboličkoj) ravni poslala poruku da je zauvijek kompromitirana, da je nepodobna za denacifikaciju i da je, dakle, nacija drugog reda što je akt samomržnje (Hannah Arendt) ili tipično fašistička diskriminacija ako takav zahtjev dolazi iz druge nacije. Na primjer, kritika fašizma ne smije postati kritika talijanstva jer u tom slučaju prestaje biti kritika i postaje sâm fašizam. Kritika nacije kao pojave je legitimna, ali ne i kritika konkretne nacije s pozicija druge nacije, kao što je, primjerice, legitimna kritika religije s pozicija ateizma dok je kritika islama s pozicija kršćanstva vjerska mržnja. Dok iz nacionalnog simbola nije uklonjen fašistički znak opravdan je protest protiv tog simbola, ali ne kao nacionalnog nego kao fašističkog simbola. Legitimno je užasnuti se pred crvenom zastavom s bijelim krugom i crnom svastikom, ali ne kao pred njemačkom zastavom nego kao simbolom univerzalnog Zla.

Nacionalisti pokušavaju zanemariti te nijanse, koje zapravo ni nisu nijanse nego vrijednosti i činjenice s vrlo jasnim i oštrim bridovima, pa iza kritike tuđeg fašizma prikrivaju ordinarni šovinizam i koriste nastalu zabunu da bi sebe prikazali kao antifašiste ukoliko procijene da je to oportuno. Tko u talijanskoj Tricolore vidi fašistički simbol čak i kada na njoj nije fascio littorio – ili samo zato što je na njoj nekada bio fascio littorio – nije antifašist nego italofobni šovinist, kao je što onaj koji u ćirilici, ekavici i ocilima uvijek vidi Ljotića, Miloševića, Ražnatovića i Mladića sve samo ne antifašist, kao što to nije ni onaj koji nema dovoljno mašte da u munjovozu i brzoglasu vidi komične neologizme ili je, pak, dovoljno zlonamjeran da u njima vidi samo Maksa Luburića i Didu Kvaternika. Riječju, samo fašisti mogu neki nacionalni simbol preobraziti u fašistički simbol jer nitko osim njih to i ne čini, kao što samo fašisti mogu neki nacionalni simbol percipirati kao fašistički i onda kada on to više nije ili nije po sebi. Zato je važno sačuvati čast nacionalnih simbola kada nisu genuino fašistički i kada su na bilo koji način očišćeni od fašističkog znakovlja, što ne isključuje kritički anacionalni stav prema državotvornoj estetici i simbolici, naciji kao takvoj ili svakom nacionalizmu.

No, bile fašističke ili ne, insignije ne prestaju stvarati nesporazume.

U svojem pismu koje je objavljeno u Betonu 22. marta 2011. Ivana Simić Bodrožić kaže da je “napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije”.[11] Pisci su, navodno, znatiželjni ljudi. Ako i nisu barem bi trebali razlikovati fiction i faction, osim ako konfuzija između fikcije i stvarnosti nije dio njihovog književnog postupka. Kako god bilo, začuđuje da jedna književnica nije provjerila i saznala tko je zapravo napao i srušio njen grad. Nesumnjivo bi Joyce i Borges tako postupili da su, ne daj Bože, razoreni Dublin ili Buenos Aires. Pretpostavljam da bi oni, da su 1991. živjeli u Vukovaru, lako ustanovili da napad na Vukovar nije bio dio politike tadašnje Jugoslavije iz jednostavnog razloga što u vrijeme napada na Vukovar Jugoslavija više nije postojala pa nije ni mogla imati službenu ili neslužbenu politiku. Činjenica da je jedan režim, točnije jedan zločinački pothvat, sebe u vrijeme napada na Vukovar nazivao “Jugoslavijom” ne mijenja ništa na stvari kao što na stvari ne bi ništa promijenilo ni da su Šestorica (Milošević, Jović, Kostić, Bulatović, Kadijević, Adžić) sebe nazvali Austro-Ugarskom ili Svetim Rimskim Carstvom. Bila je to uzurpacija koja je umnogome nalikovala na Pavelićevu uzurpaciju Hrvatske. Jugoslavija je prestala postojati čitavih godinu dana prije napada na Vukovar donošenjem secesionističkog Ustava Srbije u režiji te iste šestorice. Vojska likvidirane države nastavila je koristiti njeno ime i njene insignije samo zato da bi tom simboličkom konfuzijom stvorila zabunu iz čega su spomenuta Šestorica pokušavala izvući taktičku korist. Korištenje tuđih uniformi i oznaka je ratna varka koja se koristi od pamtivijeka. Ponekad stvara komične situacije kao što je ona koju je opisao Boris Dežulović u romanu Jebo sad hiljadu dinara, a ponekad i tragične kao u Vukovaru 1991. gdje su se četnici borili u partizanskim uniformama. Nisu se presvukli nego su se kafkijanski preobrazili čime su izveli najspektakularniju ratnu varku u povijesti ratovanja. Na nju je očito nasjela i Ivana Simić Bodrožić, valjda zato što kao pisac vidi samo simbole i formu i ne zanimaju je suština i sadržaj. S takvim književnim pristupom ne bi se složio otac nefikcijske priče Truman Capote, no i to spada u drugu temu.

Košmarna konfuzija između petokrake i ocila, Jugoslavije i Srbije, komunizma i pravoslavlja, simbola i suštine, forme i sadržaja postala je nakon razaranja Vukovara toliko nerazmrsiva da je ispunila svoju svrhu pa su 1992. raznolike vojske srpskog nacionalizma odustale od korištenja jugoslavenskih insignija.

Na kapama srpskih vojski i mnogih paravojnih bandi pojavilo se nešto što su svi nazivali kokarda iako to uopće nisu bile kokarde nego inačice srpskog dvoglavog orla. Cocarde je okrugli znak nastao stilizacijom nacionalnih boja koji je ušao u masovnu upotrebu u doba Francuske revolucije. Riječ je zapravo o okrugloj zastavi koja se danas koristi na krilima vojnih aviona kao oznaka pripadnosti. Oznaka na kapama u vojsci Kraljevine Jugoslavije bila je eliptična plavo-bijelo-crvena kokarda. Nakon kapitulacije u aprilu 1941. zadržali su je četnici i otad se uvriježio stereotip da je svaka četnička insignija kokarda, čak i kada je riječ o dvoglavom orlu.

Neznanje i nesporazum hrane jedno drugoga. Većina ljudi izvan Srbije, pa i mnogi u Srbiji, misle da su četiri ocila na srpskom grbu zapravo četiri ćirilična “S” i da su početna slova gesla Samo sloga Srbina spasava. Izvorno se ustaška zakletva, uz raspelo, pištolj i bodež, polagala podizanjem tri prsta desne ruke. Danas se tri prsta univerzalno percipiraju kao srpski nacionalistički pozdrav. Sve je moguće u nezgrapnom svijetu znakova iz koga su prognani riječ i misao.

Nacionalni i državni simboli ne proizvode nesporazume samo u komunikacijskoj interakciji. Toliko plašteva, kruna, zvjeradi, šarenila, zlata, vitica, svile, krzna i šarenila nema ni u snovima malograđanske udavače. Lavovi imaju po nekoliko repova, orlovi su dvoglavi, pantere izvode cirkuske trikove, harfe lebde, a Triglav u stvarnosti uopće ne izgleda onako. Takav infantilni kič već sâm po sebi je nesporazum, podmukla obmana čije neuke žrtve se osjećaju lijepo. Reći nekome da je plastična gondola na televizoru kič jednostavno nije politički korektno jer bol koju konzument kiča osjeća u trenutku kad je raskrinkan ista je ona bol koju osjeća nacionalist kada mu se skrene pažnja da je nacija “zajednica stresa” (Peter Sloterdijk) a nacionalizam “odglumljeni orgazam” (Dimitar Anakiev).

Nacionalne insignije nisu banalne i nebitne, kako često u dobroj namjeri ističu kritičari nacionalizma. Nacionalisti ih ne obožavaju i ne štite zakonom samo zato što su skloni banalnom kiču, simplifikaciji i nesporazumima nego i zato što slute da su insignije jedino utjelovljenje imaginarne zajednice, jedini predmet kroz koji nacija uspijeva postojati jer i sama nacija nije ništa drugo nego simbol, šareno stakalce koje se zavodljivo sjaji u pukotini između fikcije i stvarnosti.

Peščanik.net

Autor 29.4.2011. u 01:48