Vuk Perišić: Sloboda ili veresija?

Autor 23.8.2011. u 08:19

Vuk Perišić: Sloboda ili veresija?

Već pune tri godine govori se kako je kapitalizam, preciznije: liberalni – ili takozvani “neoliberalni” kapitalizam – u krizi. Po nekima u terminalnoj krizi. Likuju marksisti i izruguju se pojmu države-noćobdije kao strašilu, kao da nikada nisu govorili o odumiranju države. Likuju istočnoevropski nacionalisti i podsjećaju da je jedina svrha ekonomije da služi naciji. Likuju pristaše državnog intervencionizma tonom roditelja koji je svojoj djeci dao previše slobode ali se, eto, pokazalo da je (državna) batina iz raja izašla. Fašisti ne likuju. Oni su ljudi od akcije.

Čija je to kriza? Koji je uzrok krize? Je li to uopće kriza kapitalizma? Je li to kriza liberalizma? Ako je liberalizam, doslovno, poredak slobode, je li sloboda sposobna da proizvede takvu štetu? Zar je bila toliko silna i raspuštena? Zar je naučila da peva bolje od sužanja koji su pevali o njoj? Ili je riječ o nečem sasvim drugom, sasvim suprotnom?

Je li grčki slučaj posljedica slobode ili pomahnitale državne potrošnje, političke neodgovornosti i tipične korupcije?

Je li umjesno govoriti o krizi liberalnog kapitalizma – uopće o liberalnom kapitalizmu – u epohi u kojoj praktično više nema države bez budžetskog deficita?

Je li normalno da se budžetski deficit koji ne prelazi određeni postotak BDP-a smatra normalnim? Jesu li države koje polaze od takve premise noćobdije ili svemoćna strašila?

Počiva li svjetska ekonomija na slobodi poduzetništva i trgovine ili na ničim ograničenoj slobodi države da proizvodi dugove? Imaju li ljudski rod i civilizacija neku stvarnu, isplativu korist od prezaduženosti svojih državnih aparata? Imaju li ikakvu korist?

Jesu li budžetski deficiti posljedica podivljale slobode tržišta ili jedinstvene privilegije koju uživa samo država, a to je da posluje na dug? Ona nije samo najgori poduzetnik, nego i jedini centar moći koji, blagodareći svojem monopolu na silu, sebi može dozvoliti neplaćanje dugova i, štoviše, ona je jedini subjekt na planeti Zemlji kome na raspolaganju stoje takve ovlasti i takvi mehanizmi da svoju vlastitu zaduženost može nametnuti privredi i građanima kao zadanu konstantu. Država je jedini među dužnicima koji ima kopernikansku moć da vlastite dugove preobrazi u zelenašku ucjenu.

Nekada su države posezale za inflacijom, ali taj modus operandi pljačkanja građana izbjegava se kao isuviše drzak i očit, malne politički nekorektan. Državni kriminal postao je isuviše perfidan da bi se odao tako providnom gangsterizmu za kojim su u novije doba posezale samo secikese poput Slobodana Miloševića i Roberta Mugabea.[1]

Samo država – i nijedan drugi politički i ekonomski faktor – uživa privilegiju nekažnjivog zaduživanja još nerođenih generacija. Ta je privilegija metastazirala do točke u kojoj bi svaki pokušaj amputacije duga doveo do smrti čitavog privrednog organizma.

Ne upućuju li te činjenice na zaključak da nije na djelu kriza liberalizma nego su na djelu katastrofalne posljedice jednog neobuzdanog etatizma? Etatizma koji je svjetsku ekonomiju oteo kao taoca i sada traži basnoslovnu otkupninu. Etatizma koji u privredna bogatstva i ljudske sudbine poseže s neograničenom veresijom a civilizaciju je opteretio hipotekom koju su svi osim njega dužni otplaćivati.

To nije liberalizam. To je neka vrst politički korektnog totalitarizma.

***

Već površan pogled na današnji (zapadni) svijet ne pruža dokaze da je politički liberalizam dominantna doktrina ili praksa, ponajmanje da se sloboda otela kontroli. Naprotiv. Izbijanjem takozvanog “rata protiv terorizma” otele su se kontroli policijske, obavještajne, represivne, pa i fiskalne ovlasti države. To nije “rat” za obranu slobodarskih vrijednosti Zapada, nego banalna izlika za odustanak od tih vrijednosti.

Rat protiv gotovine, koji se prikazuje kao rat protiv pranja novca i izbjegavanja poreza, nije ništa drugo orwellijanska kontrola jednog važnog segmenta građanskog života. Sveopća vladavina raznih oblika elektronskog plaćanja ukinut će slobodu i osjećaj slobode koje je mogao pružiti samo gotov novac u džepu. Malograđanska većina lako je državi pročitala misli pa je na ljude koji koriste gotovinu počela gledati kao na sumnjivce. Ne imati žiro-račun i kreditnu karticu znači građansku smrt. Posljedice tog tihog pohoda na urbanu anonimnost i individualizam – to stožerno utočište citoyena po kojem je demokratska civilizacija i zaslužila biti nazvana demokratskom i civiliziranom – su nesagledive. Države se neće zaustaviti na tome. Elektronika pruža beskrajne mogućnosti i izazove kojima vlast neće odoljeti, sve i kada bi u službama zapošljavala isključivo ljude s psihološkim i ideološkim profilom Montesquieua i Tocquevillea.

Ako tome pridružimo skepsu prema multikulturalizmu, ksenofobiju i poslovične, ničim ometane, istočnoevropske šovinizme, slika postaje potpuna.

I konačno, neprestano medijsko zapomaganje nad katastrofalnim učincima liberalizma nameće paranoidni zaključak da se iza tog zapomaganja krije zavjera kojom nam država ciničnom zamjenom teza odvraća pažnju od sebe kao suštine problema i priprema se za trenutak u kojem će nas kao deus ex machina spasiti od strahota slobode.

Očekivanje spasa od države nije samo naivno. Oslonac na faktor koji po definiciji ima monopol na upotrebu fizičke prisile nemoralan je i neukusan. Nije li i samo postojanje države već dovoljno mučan kompromis? Nije li dovoljno tragična već sama činjenica da ljudski rod ne može opstati bez tog Leviathana koji ima ovlasti da stavlja lisičine a reket koji otima – politički korektno – naziva porezom?[2] Nije li se ljudski rod u ogledalu države već dovoljno suočio s vlastitom bijedom? S kojim pravom država od nas očekuje povjerenje – o patriotizmu kao najvećem među poniženjima da i ne govorimo – kada može koliko-toliko, kako-tako, valjano i podnošljivo funkcionirati samo u uvjetima našeg apsolutnog nepovjerenja u nju?

***

Nije ovdje riječ o sukobu prosvijećene, socijalno osjetljive države odane napretku, općem dobru i zaštiti ljudskih prava, s jedne strane, i ničim sputane slobode tržišta, eksploatacije, burzovnih spekulacija i bankarskog zelenaštva, s druge strane. Da je problem tako jednostavan, nikakve dvojbe ne bi ni bilo. Posljednja linija obrane pristaša državnog intervencionizma i visokih poreza je briga države za zdravstvo, školstvo i kulturu u čemu bi se trebala ogledati njena navodno nezamjenjiva civilizacijska uloga. No, jesu li državni intervencionizam i visoki porezi jamstvo za bolju zdravstvenu zaštitu, pristupačno i kvalitetno školovanje i slobodan kulturni život? S porastom državnih ovlasti jača i obaveza prosvjete i kulture da veličaju državu i opravdavaju njene uplive. Što je državni upliv jači, agresivniji je i kič kojim hramovi intelektualne korupcije i budžetskog parazitizma održavaju kult države. Nije li historija obrazovanja i kulture historija njihove borbe s vlašću i historija njihove sposobnosti da opstanu – i to u svojim najuzvišenijim dosezima – državnom uplivu i državnoj sili uprkos? Znanje i stvaralaštvo nikada i nisu bili ništa drugo nego Pobuna, plivanje protiv struje, protiv prljave vode laži, gluposti i autoriteta u kojoj se državne akademije, državni univerziteti, narodna kazališta i nacionalna književna udruženja brčkaju kao zadovoljna prasad.

Na koncu, prilike za klasičnu financijsku korupciju u zdravstvenim i mirovinskim fondovima koji obrću ogromne količine parafiskalnog novca, praktično su nepregledne. Otud i trajan nesrazmjer između astronomskih troškova javnog zdravstva i socijalnih ustanova i njihove kronično niske kvalitete što je fenomen prisutan u praktično svim državama.

Sloboda tržišta nije vrijednost po sebi. Vrijedna je samo njena sposobnost da generira ili održava druge, važnije slobode. Nije sloboda tržišta vrednota zato što omogućava burzovne spekulacije i bankarsko zelenaštvo već zato što demokratskim poretkom – kao svojim optimalnim pravno-političkim okvirom – omogućava čovjeku i građaninu da neometano živi svoj život pri čemu je najmanje bitna sloboda igranja na burzi. Bitne su sloboda od straha, sloboda misli i sloboda javnog iznošenja tih misli. Ili preciznije: ako tržišna sloboda i nije sama po sebi jamstvo slobode pojedinca, historijsko iskustvo je pokazalo da čovjek ne može slobodno živjeti, slobodno stvarati i slobodno se kretati ukoliko ne može slobodno trgovati i poslovati. Odsustvo tržišne slobode zajamčeno, neminovno i uvijek dokida slobodu pojedinca i društva. Drugim riječima, sloboda tržišta i sve nepravde i neizvjesnosti koje sobom donosi, cijena je koji bi pojedinac trebao biti spreman platiti za svoju ličnu slobodu. U odnosu na ponuđene alternative ta cijena čak i nije nepovoljna.

***

Kriza je stvorila manihejsku psihozu u kojoj se sloboda tržišta doživljava kao snaga kaosa, a država kao snaga kozmosa. Ta “snaga reda” kroz historiju čovječanstva nije radila ništa drugo nego ratovala, ubijala, hapsila, mučila, zabranjivala i tvrdila kako to čini u ime slobode i pravde. Na sve ustupke na koje je država pristala u zadnjih dvije stotine godina, od trodiobe vlasti, preko parlamentarnih izbora i višepartijskog sistema, do slobode govora i nezavisnog sudstva, pristala je samo zato jer je na to bila prisiljena. Ona u demokraciji ne vidi svoju dužnost nego koncesiju, a možda i dobrohotnu milost. Državu treba neprestano, uporno i bezobrazno podsjećati da njena svrha nije upliv na naše sudbine nego dužnost da te sudbine štiti od svakog nasilnog i neželjenog, prevashodno vlastitog upliva. Osim što raspolaže sredstvima da u svakom trenutku ukine slobodu, ona – što je još opasnije – raspolaže i sredstvima da ukidanje slobode mnoštvu prikaže kao nešto poželjno. Opasna je i nepredvidiva kao nuklearna fisija i koliko god da je debeo oklop od olova i betona kojima demokracija pokušava obuzdati njenu usijanu jezgru, ne postoji jamstvo da vlast neće eksplodirati u diktaturu i da radijacijom svoje propagande neće zatrovati okoliš.

Neki će reći da je država poželjno sredstvo za obuzdavanje cinične samovolje besprizornog, posebno bankarskog i spekulativnog kapitala. A tko će nas štititi od države kada ona obuzda kapital? Tko će njezin cinizam obuzdati? Draži su mi oni koji žele zaraditi od onih koji žele vladati. Bit ću radije na strani onih koji zbog zarade obuzdavaju one koji bi vladali, nego na strani onih koji bi obuzdali sve samo zato da bi vladali. Vlastoljublje je bolesno. Pohlepa je samo glupa, ali je – svaka još čast – slijepa za boje.[3]

Kao i uvijek, riječ je o odabiru manjeg zla. Ne samo da je manja nevolja, nego je nekako ljudskije, prihvatljivije i – ako hoćete – pravednije, biti nezaposlen zbog neke burzovne spekulacije nego biti ponižen, prognan i ubijen zato što je neki kreten poželio da prekraja granice. Spram toga surovost tržišta nije samo manje zlo nego i nedosanjana idila.

Peščanik.net

Autor 23.8.2011. u 08:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija