Vuk Perišić: Svaka država je tuđa

tačno.net
Autor 30.10.2014. u 11:43

Vuk Perišić: Svaka država je tuđa

Utoliko je i pomisao da je ono što je državno samim time i ‘naše’ potpuno promašena, kao što je, uostalom, promašena pomisao da država može biti ‘naša’ jer je svaka država po prirodi stvari tuđa, a takva i treba biti zbog naravi poslova koje je dužna obavljati. Ako pravosuđe, uprava, hitna pomoć ili vatrogasci (a to je država jer država nije san, premda može postati mòra) ne postupaju po kriterijima struke i vladavine prava, nego se počnu ponašati kao ‘naši’, tada takva država prestaje biti država i postaje zločinačka organizacija ili, u boljem slučaju, folklorno društvo

Piše: Vuk Perišić, tportal.hr

Nije slučajno da se takozvano ‘nacionalno bogatstvo’ katkad naziva ‘obiteljskim srebrom’. Patetika tih fraza karakteristična je za zabunu, zapravo svjetonazor, po kojem između obitelji i države nema bitne razlike. Kada ta razlika nestane, obje tvorevine opstaju kroz represiju, laži, moralne ucjene, predrasude, kosture u čvrsto zaključanim ormarima i incest kojim se zabranjuje pristup svakome tko je na bilo koji način drugačiji, misli svojom glavom ili pokazuje višak individualnog identiteta. Jasno, tada se gubi i razlika između ‘obiteljskog srebra’ i ‘nacionalnog bogatstva’ jer iza njih stoji jedan te isti ekonomski (i politički) iracionalizam.

Obiteljsko srebro nije ništa drugo nego stara krama koja se gomila po vitrinama i ormarima i ne služi ničemu nego da bi mu se povremeno divile ‘tetke s hladnim trajnama’ i slične utvare u Schlafrocku koje čuvaju otajstva obiteljskog mikrofašizma. U pravilu je riječ o priborima za jelo koji se nikada ne koriste, tepisima po kojima je zabranjeno hodati, stolnjacima, porculanskim figurama, kristalnim vazama, goblenima, bezvrijednim zemljištima u rodnoj zabiti i ostalim relikvijama malograđanskog kiča. Već sama pomisao da bi taj mrtvi kapital trebalo prodati (ako ga itko ikada poželi kupiti) doživljava se kao izdaja kao i kod pristaša floskule o ‘nacionalnom bogatstvu’, jer u takvom mentalnom sklopu svaka ekonomija koja nije autarkična ili sakupljačka smatra se sramotnom, a profit i razumna upotreba stvari smatraju se grijehom. Kao što postoje obitelji koje će radije gladovati nego prodati svoje srebrne bedastoće, tako postoje i politički svjetonazori koji se zalažu za državno vlasništvo u djelatnostima koje bi trebale poslovati komercijalno, iako je državno upravljanje notorno po svojoj korumpiranosti i neučinkovitosti i ne služi javnom interesu, nego je samo poluga moći političke elite.

Opća konfuzija u kojoj su se poimanja obitelji i države zaplela u nerazmrsivo klupko porodila je dosjetku da su, primjerice, autoceste ‘naše’ i da pripadaju svim građanima. Ne pripadaju. One su u vlasništvu poduzeća koje je u vlasništvu države. Država i građani nisu jedno te isto. Naprotiv. Država i građani su po prirodi stvari dvije različite kategorije razdvojene dijametralno suprotnim interesima koji tek ponekad i ponegdje postaju konvergentni, primjerice, pod pretpostavkom da je država pristojna i demokratska i da ustraje u održavanju zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda, ali i pod pretpostavkom da je građanima stalo do zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda. Ta konvergencija nikada nije potpuna i tek je djelomice postignuta u razvijenim zapadnim demokracijama. Naime, država je aparat u rukama političke elite koja je sklona izbjegavanju svojih obveza, a znatan dio građana nerijetko uopće ne mari za individualnu slobodu i udobnost, nego će se radije utapati u kakav imaginarni kolektiv i odande zazivati raznovrsne povijesne tragedije.

Utoliko je i pomisao da je ono što je državno samim time i ‘naše’ potpuno promašena, kao što je, uostalom, promašena pomisao da država može biti ‘naša’ jer je svaka država po prirodi stvari tuđa, a takva i treba biti zbog naravi poslova koje je dužna obavljati. Ako pravosuđe, uprava, hitna pomoć ili vatrogasci (a to je država jer država nije san, premda može postati mòra) ne postupaju po kriterijima struke i vladavine prava, nego se počnu ponašati kao ‘naši’, tada takva država prestaje biti država i postaje zločinačka organizacija ili, u boljem slučaju, folklorno društvo.

Potpuno je neshvatljivo zašto se dio građana zalaže za to da, primjerice, autoceste (i slična takozvana ‘nacionalna blaga’) ostanu u državnom vlasništvu i zašto im zaboga nije svejedno tko je vlasnik autocesta ako su dobro održavane i ako je cestarina razumna i prihvatljiva. Štoviše, imajući na umu notornu nesposobnost svake države da se bavi komercijalnim poslovima, građani bi se trebali zalagati za to da izbace državu iz svake privredne djelatnosti i primoraju je na ispunjavanje dužnosti zbog kojih i postoji, a to su zaštita i promicanje nekih univerzalnih vrijednosti i potreba: pravna sigurnost, zakonitost, ljudska prava, obrazovanje, zdravstvo, zaštita okoliša i tako dalje, ukratko sve ono čime bi se trebali baviti pravosuđe, uprava, hitna pomoć i vatrogasci.

Kao što je teško pojmiti stvarnu korist koju bi građani mogli imati od toga da država po svaku cijenu zadrži svoj nerazmjerno velik vlasnički udio u privredi i infrastrukturi, više je nego jednostavno uočiti štetu koju je država u posljednje dvadeset i četiri godine – nakon lažne privatizacije – kao najveći poduzetnik i poslodavac nanijela privredi i čitavom društvu. Jedina korist od ovog sveopćeg podržavljenja vlasništva, duša, načina života, snova i sudbina je zadovoljstvo tetke s hladnom trajnom koja, koliko god bila siromašna i nezaposlena, uživa u spoznaji da negdje tamo u nekom ormaru čuva svoj, njen – ‘naš’ – beštek od lažnog srebra.

tačno.net
Autor 30.10.2014. u 11:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija