Vuk Perišić: Zarobljeni u teškom političkom amaterizmu

tačno.net
Autor/ica 11.3.2013. u 14:33

Vuk Perišić: Zarobljeni u teškom političkom amaterizmu

Hrvatskoj nije potreban mit o čudotvornoj državi kojom će upravljati pomno odabrani geniji nego njena preobrazba u neprimjetnu i jeftinu javnu službu.

Postoje nesuglasice glede društvenog uređenja u Hrvatskoj. Mnogi misle da Hrvatskom hara podivljali neoliberalni kapitalizam. Drugi dokazuju kako porezna represija, suvišno administriranje i nesrazmjerno velik udio državnog vlasništva nad ‘sredstvima za proizvodnju’ ukazuje na nešto sasvim drugo. O hrvatskom društvenom uređenju može se raspravljati i kao nakaznom hibridu kapitalizma bez kapitala i socijalizma bez socijalne sigurnosti.

No, te su rasprave jalove. Hrvatskom zapravo dominira jedan ‘izam’ drugačije vrste. Amaterizam je ‘posljednji stadij’ ovog eksperimenta u kojem Hrvatska živi, evo još malo, pa pune dvadeset i tri godine.

Točno onako kao što su uništeni ionako nedostatni privredni resursi, uništeni su i premali intelektualni i moralni resursi. Politika je u Hrvatskoj postala ozloglašeno i neprivlačno zanimanje koje odbija ljude s moralnim i intelektualnim integritetom na podjednak način kao što investicijski kapital zaobilazi hrvatsku privredu. Intelektualni i proračunski deficit, zapravo sumnjiv intelektualni i privredni feasibility sustižu se u začaranom krugu.

U tom kontekstu treba promatrati i aktualni skandal s ministrom turizma. Je li riječ o korupciji i postoje li osnove sumnje da su u toj aferi Veljko Ostojić i njegova šira ili uža obitelj, kazneno, moralno ili politički odgovorni, ili je riječ o medijskoj hajci na ljude koji nisu luk jeli niti ga mirisali, savršeno je sporedno. Taj skandal je nešto što si vladajuća politička grupa – čiji je jedini uspjeh da, doslovno, nije HDZ – jednostavno nije smjela dopustiti. Ili si ne bi dopustila da poznaje političku abecedu i da ne boluje od teškog političkog amaterizma.

Najmanje je bitno što vladajuća grupa sebe time beznadno kompromitira. Možda čak nije toliko bitno što se nesposobnošću aktualne vlasti gubi dragocjeno vrijeme. Najgore je što se tako kompromitira demokracija pa društvo počinje tragati za nekim drugačijim ‘rješenjima’.

Grupa ‘nacionalno osviještenih intelektualaca’ – što je svojevrsni oksimoron – predlaže formiranje vlade stručnjaka. Osim nekoliko neupotrebljivih i neprobavljivih fraza nisu blagoizvoljeli obznaniti kakav bi bio program te vlade. Vjerojatno drže da sâm izraz ‘vlada stručnjaka’ zvuči dovoljno impresivno i spasonosno. Na sličnom meritokratskom tragu je i grupa okupljena oko takozvanog Nacionalnog foruma. Oni su ispravno prepoznali intelektualnu insuficijenciju političke elite ali bi ih silna pamet mogla odvesti u drugu krajnost gdje će jedna jednostavna istina postati nevidljiva: Hrvatskoj ne treba ‘think tank’ koji će je ‘voditi’ (gdje?) nego grupa savjesnih, marljivih i bezličnih birokrata koji će je pustiti na miru. Hrvatski problem nije u manjku državne vlasti nego u njenom nepodnošljivom višku, kako fiskalnom tako i političkom i kulturološkom. Hrvatskoj nije potreban mit o čudotvornoj državi kojom će upravljati pomno odabrani geniji nego njena preobrazba u neprimjetnu i jeftinu javnu službu.

U potrazi za svojim ‘trećim’, ili tko za kojim ‘putem’, bespućima političkog amaterizma lutaju i generalske i braniteljske udruge, Crkva, Kerum, Bandić, laburistički demagozi, sindikati javnih službi i neznalice koje drže da referendum i ulica mogu zamijeniti parlamentarnu demokraciju. Tu je, dakako, i HDZ, neizbježan kao zla kob. Ta skupina opstaje na jednom teško objašnjivom paradoksu: u svakom društvu ima dovoljno ljudi koji su spremni podržati onu politiku koja će ih odvesti u patnju i siromaštvo i, štoviše, bit će na tu patnju i to civilizacijsko i ekonomsko rasulo neizmjerno ponosni. HDZ je dobro – nimalo amaterski – svladao tu lekciju iz anatomije ljudske destruktivnosti.

Pogleda li čovjek sve te spodobe, od nespretne vlasti, preko zloguke oporbe, do generalskih i intelektualnih mesija, postaje jasno koliko strašan je bio povijesni poremećaj koji im je pružio životnu priliku. Postoji li sklonište u kojem bismo mogli zaštititi svoje sudbine od tih praznih riječi i tih praznih pogleda?

T-portal

 

tačno.net
Autor/ica 11.3.2013. u 14:33