Vuk Perišić:Nacionalizam ponižava svojim postojanjem

Autor 23.3.2011. u 01:53

Vuk Perišić:Nacionalizam ponižava  svojim postojanjem

Nacionalizam ponižava već svojim postojanjem, svojom ljubavlju prema nečemu što naziva “domovina” i mržnjom prema onome što neki drugi nacionalisti, također zaljubljeno, nazivaju “domovina”. Ponižava, štoviše, već u onom trenutku kada je čovjek primoran da ga primijeti, iako bi u normalnim prilikama od tog košmara i te zabune gadljivo skrenuo pogled.

Kada je krajem osamdesetih godina iskoračio iz kolodvorskih zahoda i rukopisa netalentiranih pisaca – da bi devedesetih izazvao i rat – nacionalizam je izvršio puč u stvarnosti, okupirao stvarnost i nametnuo potrebu za moralnim i mentalnim otporom. Instinkt se opire prihvaćanju izobličene stvarnosti i nemirenje s njom – na bilo koji način – postaje imperativ moralnog i mentalnog opstanka. Nacionalizam nas je primorao da negiramo stvarnost da bismo i pod takvu cijenu ostali neuprljani. Opirati se poniženju značilo je braniti trajanje, svakodnevicu, ustajanje, doručkovanje, ispijanje kave, vođenje ljubavi, probavu, dokolicu, svoju profesiju, svoja mala i velika veselja i sve ono što nazivamo vlastitom stvarnošću i vlastitim identitetom – ono na što se upravo nacionalizam okomio u želji da nas podčini domovini, tom najstrašnijem obliku moralne smrti.

Kada je izbio rat čuo sam da postoje indijski svećenici koji su snagom volje i meditacije u stanju da dokinu stvarnost. Oni toliko snažno brane svoj svijet i svoja uvjerenja da postaju otporni, ne čuju gluposti i psovke, meci ih mimoilaze i u njihovoj blizini ne eksplodiraju bombe. Dakako da u to ne vjerujem, ali svidjelo mi se kao metafora. Od kada su buduće zaraćene strane objavile svoje ratne ciljeve (a sama pojava nacionalizma uvijek je objava ratnih ciljeva), pa do danas, nije prošao dan da se nisam sjetio te indijske vještine.

***

Proljeće 1992. Još uvijek funkcioniraju telefonske veze sa Sarajevom. Zove me stric koji je izvan sebe jer mu je metak uletio u kuhinju i nekim čudom pogodio prekidač za svjetlo. Kaže da su balkonska vrata, srećom, bila otvorena pa staklo nije razbijeno. Prepričava kako je izvadio olovno zrno iz električne kutije i montirao novi prekidač. Ponašao se kao građanin kome je redovni tok svakodnevice poremetila neka nezamisliva neugodnost. Puno kasnije sam postao svjestan da u tom telefonskom razgovoru nitko nije izgovorio: Dobro je, srećom nikoga u tom času nije bilo u kuhinji. Ne, složili smo da je sreća što su vrata bila otvorena pa je staklo ostalo čitavo, jer zašto bismo od sreće trebali očekivati nešto više nego da nas sačuva od (slučajno) razbijenog stakla? Razmišljanje o lutriji preživljavanja nije dolazilo u obzir jer nije normalno kada se čovjek zadesi u situaciji da bude sretan što je preživio. Ponižavajuće je razmišljati o preživljavanju. Toliko ponižavajuće da preživljavanje postaje besmisleno.

Moje i stričevo odbijanje da priznamo postojanje životne opasnosti bio je čin instinktivnog, pa i zdravorazumskog otpora. Dostojanstvo se ne brani golim opstankom nego pravom na nepovredivost električnih instalacija. Nedopustiva je situacija u kojoj se netko, zbog – pomislite samo – uspostave, ukidanja ili proširenja države, drzne da ljudima remeti pravo da po slobodnoj volji uključuju i isključuju svjetlo kada god požele. Kada puščana zrna što ulijeću u stanove postanu uobičajena i kada smo sretni što su nas promašila, naš život je završen, sveden na puku organsku materiju u kojoj se zbiva metabolizam. Hoće li ta organska materija biti nepopravljivo uništena i metabolizam prekinut, samo je pitanje vremena ili – sa stanovišta egzekutora – operativno terensko pitanje. Pravo ubojstvo zbiva se ranije, čak i prije nego što je razbijen električni prekidač, još u trenutku ako smo nacionalnom dozvolili da nam pristupi u misli i u našem umu ostavlja neizlječive i ružne ožiljke. Od tog poniženja ne može nas spasiti ni kategorički imperativ anacionalnog, liberalnog individualizma, jer nacionalistička sposobnost da ponižava ne nalazi se u njegovoj političkoj ili kriminalnoj moći nego u tome što nešto toliko glupo i nemoralno ne zaslužuje da postoji, a ipak se goropadno i samozadovoljno nameće.

***

Dopuštam da ona poznata priča o nastanku nacija, Risorgimentu, preporodima, maticama, Garašaninu, Herderu, Starčeviću, Mazziniju, kolektivizmu, ljudskom strahu od individualnog identiteta, transferu Edipovog kompleksa u ljubav prema Majci Otadžbini, o vlastoljublju i sadističkim porivima, koji se u ime viših ciljeva oslobađaju na frontovima i u podrumima, može ponekad pobuditi oholu salonsku radoznalost, kao što je Krafft-Ebingova fenomenologija seksualnih perverzija zabavljala znatiželjnike u salonima kasnog devetnaestog stoljeća. No, kada se nacionalizam materijalizira u stvarnosti i zaprijeti prodiranjem u sudbinu, principijelno prestaje svaka radoznalost i ostaje samo zapanjenost sažeta u pitanje: kako se usuđuje?

Upravo ta drskost nacionalista je ono najodvratnije. Njihovo odsustvo stida i odbijanje da u onome što nazivaju nacionalni ponos prepoznaju vlastitu, osobnu bijedu. Ono bahato i samouvjereno odsustvo ironije i sumnje koje u domovini i naciji vidi svetinju, umjesto da ih prepozna kao podmukli napadaj na ljudsko dostojanstvo. Njihov um strašniji je i od njihovih zločina.

***

Smrt je neminovna, ali onoliko koliko smo nemoćni pred smrću toliko, još uvijek, na život možemo utjecati vlastitim izborom. Smrt, pogotovo kada je siju nacionalisti, može biti bolna, spora i ponižavajuća, no takav ne mora biti i život, jer ako su nacionalisti gospodari naših smrti ne smiju biti i gospodari naših života. Ako u konačnici taj život ne možemo sačuvati, možemo ga, dok traje, spasiti tako da u naše misli i snove, na toj posljednjoj liniji obrane, nacionalistima zabranimo pristup.

Zato je devedesetih godina bilo nužno ne gledati televiziju, ne slušati radio i ne čitati novine. Nije to bio (samo) politički stav nego poštivanje elementarnih pravila mentalne higijene, ali prije svega odbijanje da se učestvuje u patriotskom ritualu u kojem, kao i u svakom religijskom ili totalitarnom ritualu, nema prostora za odmak, sumnju i podsmijeh. Ponekad mi se činilo da svojim otporom, bijesom i očajem, pa i ismijavanjem nacionalizma, postajem suučesnik jer nisam uspio sačuvati svoje misli, svakodnevicu i intimu od trovanja. Priznajem, razmišljao sam o nacionalizmu, pripuštao sam u svoje misli nešto što zaslužuje samo nijemu grimasu prezira. Znao sam da su nacionalisti crtali grbove po klozetima. Znao sam da su komunisti neke od njih učinili mučenicima, umjesto da ih puste da se zapletu u kučine svojih proturječja i budu ono što jesu: smiješna strašila. Komunisti nisu mogli dopustiti da domovina bude raskrinkana kao uvredljiva budalaština jer su i sami imali svoje razloge za strah od podsmijeha. Svoj tajni i prešutni savez protiv demokracije, nacionalisti i komunisti stvorili su u strahu da ne bi ispali smiješni. Znao sam da postoje ljudi kojima je više ili manje važno što se, pored ostalog, osjećaju i kao Srbi, Hrvati, Slovenci (Francuzi, Englezi, Nijemci – tko bi ih sve nabrojao) i prema tome sam osjećao nezainteresiranu i sažalnu simpatiju kakva se osjeća prema osobenjacima koji sakupljaju pivske čepove ili jelovnike. Smisao tih ekscentričnosti iscrpljivao se i završavao u komičnom stereotipu prikazanom u filmu U raljama života. Tamo se Srbin kurči iako je impotentan, Hrvat je opsjednut čistoćom jezika, a Slovenac planinarenjem. Taj film precizno pokazuje kolika količina nacionalnog je podnošljiva, označava granicu interesa i pažnje koja se ne smije prijeći jer sve izvan toga, sve preko toga, sve što pokušava da na bilo koji način uozbilji tu banalnost, agresija je na moral i pamet, etapa u ritualu koji svečano kulminira protjerivanjem, pljačkom, torturom i ubojstvom.

U doba agresije – gdje se pojam agresija može čitati po volji, u svoj njegovoj preciznosti, nepreciznosti ili višeznačnosti – svaku misao, svaku gestu, svaku akciju, svaki oblik konzumiranja i proizvodnje života trebalo je podvrći strogoj selekciji. Trebalo je sačuvati mentalni integritet od bilo kakvog – dakako bilo čijeg – patriotskog sadržaja. Izbjeći susret s bilo kojom i bilo čijom zastavom, grbom, himnom, naročito vojskom. Nije bilo preporučljivo čitati Krležu jer je svaka njegova davno napisana riječ boljela u svojoj uzaludnosti. Jednako uzaludno izgledala je i pobjeda u Drugom svjetskom ratu. Pronalaženje upadljivih sličnosti i analogija između nacističke kulture, propagande i mentaliteta – pa i prakse – sa zbivanjima u Srbiji i Hrvatskoj bilo je jezivo, ali je i budilo nadu: nacionalizam je isuviše lud da bi bilo održiv. U međuvremenu je trebalo čekati, trpjeti i, od hrvatstva, srpstva i sličnih prijetnji, sačuvati život i sposobnost za život. Što raditi? Što čitati dok anomalije bjesne na televizijskim ekranima, na brdima, pod prozorima, pred vratima stanova i snova? Švejka? On se nametao kao prirodan izbor, ali Prvi svjetski rat pokazao se kao nedovoljno besmislen u odnosu na ovaj, naš rat. Zato je bilo nemoguće identificirati se sa Švejkom. Što bi uopće Švejk učinio da se zatekao u nekoj od ovdašnjih vojski? Ili bi ga ustrijelili ili bi se beznadno uozbiljio. Valjalo je čitati Henryja Millera, Jacka Kerouaca, De Laclosa, Virginiju Woolf, Marguerite Duras i u videoteci se dokopati filmova koji nisu zagađeni političkim kontekstom. Betty Blue Jean-Jacquesa Beineixa, Bitter Moon Polanskog, Damage Louisa Mallea, Thelma & Louise Ridleya Scotta, La notte Antonionija, La piscine Jacquesa Deraya ili Ma nuit chez Maud Erica Rohmera – podsjećali su da je stvarni život moguć, da će ostati neuništiv – jer negdje se nesumnjivo događao – i da ćemo ga barem pamtiti čak i ako nam prijeteće anomalije otmu stan, grad ili život.

Kada bi film završio i kada bi se videokaseta zaustavila, automatski se uključivao televizijski program pa je užurbano trebalo isključiti aparat da u sobu ne banu spiker naceren od mržnje ili zvukovi patriotske estrade.

Borise Davidoviču ne dajte se pasjim sinovima! – ponavljao bih u sebi sladak zavjet nacionalne izdaje i zanosio se kako toj Kišovoj rečenici dajem naknadni smisao jer mi je poslužila u ritualu (ili je to bila joga?) kojim sam, koliko je bilo moguće, nacionalistima zabranjivao pristup u svoje misli. Nije to bilo neko samodopadno ispunjavanje moralne dužnosti nego instinktivna i očajnička obrana od najmanje slutnje nacionalnog. Seks je bio važno utočište građanske neposlušnosti. Intimna, a opet kozmička pobjeda nad smrću i zlom. Domovina još uvijek ne raspolaže orwellijanskim sredstvima kojima bi prodrla u spavaću sobu, a u zraku se moglo osjetiti da to želi i da je nesretna što u tome ne uspijeva. Povremeno bi u taj zaštićeni prostor ipak dopirali njihovi glasovi. Neko đubre iz udruge pisaca izjavilo je kako je nedopustivo da u ovom uzvišenom domovinskom trenutku pjesnici pišu ljubavne pjesme jer se moraju staviti u službu nacije. Svatko ima pravo na svoj mali privatni poremećaj, ali kada takvo što izgovori javno i ne biva ismijan, štoviše, kada s takvim ispadom kreira mainstream, on proizvodi masovno poniženje: usred Evrope s kraja dvadesetog stoljeća, sa svim počastima, ekshumira totalitarizam. No, to je samo jedan od bezbrojnih primjera užasa koji su izgovoreni, mada je i taj, jedan jedini primjer bio dovoljan razlog za sveopću uzbunu. Taj provincijalac, ne znam ni kako se zvao – tko bi ih sve zapamtio i trovao sjećanja – bio je zapravo pojava od svjetskog značaja jer je zazivao Gleichschaltung i Harkovsku liniju u vremenu kada smo bili sigurni da je duh Göbbelsa i Ždanova (ipak) čvrsto zatvoren u boci historije.

Takvi događaji iziskivali su samodisciplinu jer bijes je bio prva, logična i prirodna reakcija, ali ne dozvoliti nacionalističkim idiotima da izazovu bijes postao je mentalni izazov.

Začudo, najmanji bijes izazivale su nacionalne vođe. Priznajem da mi je bilo drago što se, eto, barem Tuđman i Milošević međusobno ne mrze. Bila je to rijetkost kod pojedinaca koji su sebe smatrali Hrvatima, odnosno Srbima. Strašni su bili oni koji su Tuđmana i Miloševića smatrali izdajnicima jer se nisu mrzili, operativci, doušnici, plaćene i neplaćene ubojice, pukovnici, urednici televizijskih dnevnika, estradne zvijezde u domovinskoj ekstazi, sportaši ogrnuti zastavama, napose “nacionalno odgovorni” i “nacionalno osviješteni” intelektualci koji su napisali i izgovorili sve ono što će historija zabilježiti kao najveću intelektualnu korupciju koja se zbila u Evropi nakon godine 1933.

***

Decembar 2008. Izdavač Dejan Ilić, teolog Zoran Grozdanov i ja sjedimo na roštilju u jednom zemunskom restoranu. Razgovaramo o izdavaštvu. Ilić kaže kako bi, da živi u normalnoj zemlji, najradije objavljivao literaturu koja se bavi psihološkim nijansama odnosa muškarca i žene jer to je zapravo ono najbitnije. Tamo se krije Bitak. Samo kroz seksualnost i emotivnost postojimo potpuno, bez ostatka. Sjetim se devedesetih kada sam se nacionalistima opirao u savezu s Béatrice Dalle, Jeanne Moreau i Françoise Fabian. Toliko asocijacija bilo je nemoguće izgovoriti pa Dejanu samo uspijevam reći kako se potpuno slažem. Ipak, pitam ga ne bi li upravo objavljivanje individualističkih sadržaja bilo ponajbolji oblik otpora, zorno ukazivanje da su Hrvatska i Srbija banalni trikovi kojima se ljudima odvraća pažnja od njihovih stvarnih potreba i stvarnih emocija. Pokušavam da artikuliram svoju staru paranoidnu strepnju da postoji točka nakon koje se bavljenje nacionalizmom preobražava u oblik suučesništva. Kako se ne uprljati preturanjem po đubrištu? Smije li čovjek sebi dopustiti toliku količinu gledanja u Ružno? Nemoguće je da to nije štetno, makar i na neki metafizički način. Svijest o intelektualnoj i moralnoj superiornosti spram nacionalizma ne pomaže puno jer niti je izazov niti je dostignuće, a moralno samozadovoljstvo je zamka u koju su upali upravo nacionalisti.

Vode li svi stvarni i metafizički bjegovi na moralnu nizbrdicu gdje postoji opasnost od propuštanja obaveze da se ukaže na zločin i da ga se osudi? Pa svako ubojstvo je zločin. Svejedno je da li je ubojstvo počinjeno zbog razbojničke pljačke ili zbog domovine. Postoji li razlika između onih koji potpisuju lažne čekove i onih koji potpisuju patriotske pjesme? Najveće dostignuće zla jest u tome da je i osudu zla učinilo banalnom. Zašto se mi toliko mučimo pitanjem jesmo li dovoljno glasno i jasno raskrinkali te ubojice i falsifikatore dok oni žive u blaženom moralnom sljepilu na koga su, štoviše, ponosni?

Ono najgore jest da su nas, ovako ili onako, ubojice i falsifikatori prisilili da se bavimo njima. Što god da učini, čovjek je na gubitku: i kada bježi od nacionalističke stvarnosti u ostatke svojih intimnih utvrda i kada joj aktivno pruža otpor. Kako bilo, stvarnost ostaje nacionalistička i ne propušta priliku da nas na to podsjeti, dakle ponizi. Nacionalisti na to imaju tapiju. Upisali su se u metaforične zemljišne knjige stvarnosti i doslovne zemljišne knjige svoje otimačine, a onaj isti – kako ga zovu – “narod” koji im je klicao, sada se čudom čudi što su korumpirani, kao da otimačina i ubojstvo nisu započeli očitim, zapravo nevještim falsifikatom, po svim šablonama lošeg i predvidivog thrillera.

Krije li bijeg od nacionalističke stvarnosti zamku zanemarivanja nevinih žrtava? Ne. Uvredljivo je žrtve nazivati nevinima. Pa kakve su drugačije i mogle biti nego nevine? Zar je i jedna žrtva u tom državotvornom, pograničnom i zagraničnom košmaru i mogla biti drugačija nego nevina i uzaludna? Nedopustivo je raspravljati o nevinosti jer ona implicira vinost, krivnju. Žrtva je uvijek nevina i penetracija streljiva boli je podjednako, nezavisno od toga je li se zatekla u banci prilikom oružane pljačke, u opkoljenom gradu, ili u dvorištu vlade. I jednako je ponižena, nezavisno od toga je li u dometu signala nacionalne televizije ili u dometu artiljerije.

Elem, zemunski restoran. Nisam sve ovo izgovorio naglas, samo sam se, rekoh već, složio da je šteta što ne živimo u normalnim zemljama pa ni ne možemo da se bavimo normalnim stvarima, mada bismo upravo zato to trebali pokušati.[i]

Kad smo izišli iz restorana Dejan je predložio da prošetamo i da nam pokaže Zemun.

Prošli smo pored sjedišta Srpske radikalne stranke. Bilo je logično reagirati na to. One nametljive orlušine naprosto su zazivale komentar, ali kao da smo se dogovorili, prošli smo šutke, u elegantnoj demonstraciji aristokratskog prezira i ignoriranja. Nitko nije ni skrenuo pogled. Ukrali smo tako nekoliko sekundi života u kojoj radikali i njima slične stranke nisu postojali. Mudar je onaj indijski guru koji vlastitom voljom ukida postojanje svega što je neprijateljsko.

Ili ukida sve što je suvišno?

Pitam gdje je zgrada Komande Avijacije, remekdjelo međuratnog arhitektonskog modernizma. Pa evo je, kaže Dejan, i doista, prepoznam njenu siluetu, skrivenu u parku, kiši i mraku. Zastanem i kažem da je iz te zgrade general Bora Mirković u noći između 26. i 27. marta 1941. telefonom pokrenuo državni udar. Prije nego što sam stigao izgovoriti da su iz nje 1991. izdavane naredbe avionima koji su napadali Vukovar i Dubrovnik, Ilić me prekinuo i počeo da govori o zemunskoj arhitekturi. Mi više nismo mogli spasiti srušene gradove. Ostalo nam je da pokušamo spasiti sebe tako što ćemo količinu kontaminacije historijom svesti na koliko-toliko neškodljivu mjeru. Udaljili smo se od Komande Avijacije prema stambenoj četvrti. Njena arhitektura podsjeća na Zagreb. Dejan kaže da postoje kutovi gledanja gdje se još uvijek može prepoznati da su Beograd i Zemun nekad bili odvojeni gradovi. Kažem da je to vidljivo i na Sušaku u odnosu na Rijeku. Suzdržim se od asocijacija na Berlin i Sarajevo. Nepristojno je spominjati podijeljene gradove i historiju dok razgovaramo o arhitektonskom funkcionalizmu i o udobnosti stanovanja. Tako smo zatvorili krug. Dejan Ilić, koji ne objavljuje knjige koje bi zapravo htio, skrenuo je razgovor s historije i politike na ljepotu Zemuna, a meni, koji sam htio pisati o lijepim ženama i lijepim gradovima, priviđaju se generali i srušeni gradovi.

***

Maj 1991. Zatekao sam se u Beogradu. Nekad bih se pitao kako su se ljudi osjećali uoči ratova. Teorija književnosti puna je tvrdnji da pisci u svojim djelima “naslućuju” rat i da postoje tjeskobni znakovi po kojima se dolazak rata prepoznaje. To je floskula. Ono što se osjeća do samog početka rata je bezgranična, gotovo samoubilačka, nepokolebljiva vjera da je rat nemoguć. Logično, pomisao na život u nekoj predratnoj epohi je nepodnošljiva. Idem iz pravca Studentskog trga prema Trgu Republike. Ugledam Zorana i Ružicu Đinđić. Stoje ispred Narodnog pozorišta. Đinđić nasmijano promatra trg, bezobrazno, široko, samouvjereno, izloženo… Kao da nije proljeće 1991. Nemam običaj da na ulici dosađujem nepoznatim ljudima, ali Đinđićeva vedrina i optimizam kojim je zračio bili su nadrealni. Zarazni. Buntovni. Nisam odolio i mahnuo sam mu. Uzvratio je srdačno i iskreno. Zavjerenički, činilo mi se. Jedan drugome smo priredili mali gest otpora u trenutku kada je otpor bio najpotrebniji. Nastavio sam svoju šetnju i skrenuo desno prema Knez Mihajlovoj i dalje, prema Terazijama. Beograd je bio prljaviji i zapušteniji nego što je normalno. Režim je prezrivo ponižavao grad po crti one iste politike kojom će ubrzo razarati sve što je gradsko i građansko. Đinđić je usred jednog unakaženog vremena i prostora pokušavao da živi. Izveo je ženu u pozorište. I svakodnevica je pobuna. Radio je svoj posao jer i profesionalizam je pobuna, kao da je poručivao: strašno je i bit će još strašnije, ali ja sam tu i pokušat ću da učinim nešto.

Iz načina na koji je Đinđić te večeri stajao pred Narodnim pozorištem u Beogradu, a stajao je trijumfalno svemu uprkos, lako se prepoznaje količina ličnog koja je uložena u njegovo ubojstvo. Išao im je na živce. Samom svojom pojavom iritirao je mentalitet rezervnih oficira, batinaša iz kvarta, pripadnika Službe, Akademijinih namćora i potpisnika krivotvorenih romana i pjesama.

Puno kasnije će Vladimir Popović posvjedočiti da Zoran Đinđić zadnjih pola godine više nije mogao da gleda televiziju i čita novine. Došao bi kući i gledao Fashion Channel, umoran od etike odgovornosti, željan etike bijega. Možda je čuo za onu priču o indijskom guruu koji se meditacijom odupire stvarnosti i mecima.

***

Reklo bi se da su nacionalisti pobijedili. Njima je to bilo važno jer kod njih je sve borba, pobjeda, poraz, taktičko povlačenje, kontranapad, artiljerijska priprema. Kod njih je sve ozbiljno i mjeri se etalonima historije i mitologije. Mi smo htjeli živjeti. Po mogućnosti neozbiljno i za vlastiti račun, u svakom slučaju po vlastitom izboru. Kada su nacionalisti okupirali stvarnost, opasno su suzili našu odstupnicu prema predjelima u kojima ne postoje, a pokušaje aktivnog otpora osudili na uzaludnost. Tako je bolje. Onaj tko se opire sa saznanjem da je otpor uzaludan, opire se slobodno i obijesno. Uzaludnost je lijepa, kao i sâm život. Ne treba joj smisao. Nacionalisti ne znaju za svečanost obijesti jer im ljubav prema domovini pritišće grudi. Oni imaju obaveze prema smislu koga su odabrali. Pred njima su važni historijski zadaci, brige, buduće bitke, zločini i prevare koje tek treba isplanirati. Temeljno proturječje nacionalizma jest da je fascinantno dosadan.

U međuvremenu su se zločin i glupost nacionalizma razvodnili u entropiju, ali je normalan život još uvijek utopija. Društva na jugoslavenskom prostoru su umrla. Slomljena su pod prevelikim teretom obmana i ubijanja. Ako društvo može umrijeti to se dogodilo nama, ovdje. Mi još uvijek ne znamo što nas je zadesilo jer je stvarnost postala spoznajno neprobavljiva još od trenutka kada je razbijen prvi prekidač za svjetlo.[ii] Mi znamo da postoji smrt, možemo je prihvatiti, ali svako razmišljanje o smrti prije ili kasnije zaustavi jedan ali koji nam ne dopušta da je potpuno spoznamo. Taj ali je život sâm. Kako shvatiti mrtvo društvo? Sveukupnost zbivanja na jugoslavenskom prostoru od 1987. do danas – kako fenomenološka tako i etiološka – izaziva zapanjenost. To je jedina moralno i intelektualno legitimna, jedina slobodarska i dostojanstvena reakcija na okrutnu travestiju slobode i dostojanstva koju je ponudio nacionalizam. Prestanak zapanjenosti značio bi pristanak na privid da je ova osakaćena stvarnost nešto normalno.

Peščanik

Autor 23.3.2011. u 01:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija