Vukovar i Srebrenica

Gojko Berić
Autor 21.11.2013. u 13:44

Vukovar i Srebrenica

Nije lako zaboravljati i okretati se budućnosti, ali sve drugo je kopanje novih grobova.

Piše: Gojko Berić, Oslobođenje

Sto hiljada Hrvata učestvovalo je ovog ponedjeljka u Koloni sjećanja, kojom je obilježena 22. godišnjica pada Vukovara. Nema sumnje, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, udarna pesnica HDZ-a, ispoljio je zavidne mobilizatorske sposobnosti. Državni vrh, oličen u predsjedniku Josipoviću, premijeru Milanoviću i ministrima bio je ne samo marginaliziran, već i ponižen, jer mu je, zajedno sa službenom kolonom, pristup do Memorijalnog groblja bio onemogućen. Tomislav Karamarko, lider HDZ-a i bivši ministar policije, nazvao ih je ‘šakom jada’, jedva skrivajući zadovoljstvo što je paravojni udar na vladajuću koaliciju uspio. Kolona sjećanja, sva u šumi državnih, ratnih i drugih zastava i transparenata, od kojih su neke nosila djeca, ličila je na militantno raspoloženu plemensku masu. Umjesto pijeteta prema žrtvama, iskazanog u dostojanstvenoj tišini, događaj je pretvoren u politički maskembal. Tog 18. novembra podijeljeni Vukovar podijelio je cijelu Hrvatsku, na ‘vukovarsku’ u ideološkom vlasništvu HDZ-a i onu drugu, ‘nevukovarsku’, koja valjda nije vrijedna pažnje.

Dežurni čuvari ‘demokratskog obraza’ susjedne zemlje, uključujući i vodeće medije, vide ovaj skandal kao dio HDZ-ove strategije da se ponovo domogne vlasti. Sigurno je da ima i toga, ali je cijeli prizor odisao nagomilanom slijepom mržnjom, čije su klicinoše stari i novi ljubitelji crnih košulja i Marka Perkovića Thompsona. Šovinistički napadi na ćirilicu bili su tek detonator čijim je aktiviranjem izazvana eksplozija mržnje prema svemu što odudara od hdzovske nacionalističke doktrine. Međutim, Zoran Milanović se nije usudio da stvari nazove pravim imenom, nego je, zbunjen, nešto mumljao o utakmici koju on ne želi igrati. Izgleda da je hrvatska desnica, koja je ponovo u naletu, uplašila lidera hrvatskih socijaldemokrata.

Vukovar je simbol stradanja u proteklom ratu, kao što je Srebrenica simbol genocida nad Bošnjacima. Istorija ova dva grada je potpuno različita, ali u njihovoj ratnoj i poslijeratnoj sudbini ima neke neobične sličnosti. Da su i Vukovar i Srebrenica žrtvovani u ime nekih ‘viših ciljeva’, priča je koja traje i koja nikad nije do kraja raspetljana. Od pada Vukovara prošle su 22, a od genocida u Srebrenici punih 18 godina. Nije li začuđujuće da svih ovih godina iz oba ova grada stižu samo loše vijesti? Kao da je nečija nevidljiva ruka zaledila Vukovar u 1991. a Srebrenicu u 1995. godini. Kako danas stvari stoje, na dobre vijesti iz ovih gradova čekaćemo još dugo. To su podijeljeni gradovi, u kojima žive dva odvojena etnička svijeta, puna nepovjerenja i frustracija. U Vukovaru su čak i ribolovci podijeljeni, Hrvati imaju svoj, a Srbi svoj ribićki klub. Ćirilica je u očima Hrvata postala simbol zla i agresije, nešto što ih vraća u najteže ratne dane, pa njeno uklanjanje sa javnih mjesta doživljavaju kao pitanje biti ili ne biti. Baš kao što su Bošnjaci uzbor za načelnika Opštine Srebrenica doživljavali kao pitanje svog opstanka ili nestanka sa tog prostora.

U kolektivnom pamćenju Hrvata i Bošnjaka, Vukovar i Srebrenica slove kao toponimi njihovog biblijskog stradanja, kao svjedočanstvo vlastite žrtve. Jer šta je drugo nacija nego zajednica sjećanja. Međutim, i hrvatske i bošnjačke vladajuće oligarhije zloupotrebljavale su kolektivne emocije. One nisu ništa učinile, ili su učinile vrlo malo, da u Vukovaru i Srebrenici obnove život. Ne trebaju Hrvati i Srbi u Vukovaru, niti poslije svega mogu ponovo biti braća, niti Bošnjaci i Srbi u Srebrenici moraju po svaku cijenu živjeti zajedno, kako su živjeli prije rata. Neka žive kako hoće, ali u prosperitetu, miru i slobodi. Da svako govori kako hoće, piše kako hoće, moli se Bogu kojem hoće i navija za koga hoće, ali neka svi dišu punim plućima. Nažalost, previše je tu političkom licemjerja, kako u Zagrebu, tako i u Sarajevu. Nije nikakva tajna da su i vukovarske i srebreničke žrtve predmet manipulacije, a njihova memorijalna groblja mjesta na kojima se u sijenci molitvi vodi borba za vlast. Vukovarska kolona sjećanja, politički igrokaz HDZ-a, najbolje govori kako se to radi. A što je najpogubnije, ta groblja, kao i sva druga groblja koje je posijao rat, znaju biti snažan izvor mržnje. Jedan mlađi čivjek iz Kolone sjećanja, koji je svog zbunjenog trogodišnjeg sinčića nosio na ramenima, kaže TV reporteru: ‘Doveo sam ga na ovo mjesto da zauvijek upamti protiv koga smo se borili i zašto smo se borili.

Načelnik Srebernice je, kao što je poznato, izabran nakon mnogo peripetija, ali od tada tamošnjim Bošnjacima nije ništa bolje, niti je Srbima išta gore. Tačnije rečeno, i jednima i drugima je gore nego što je bilo. Slučaj sa ćirilicom je još banalniji. Čak i ako na javnim mjestima u Vukovaru nestane i posljednje ćirilićno slovo, nikome od vukovarskih Hrvata život neće biti ništa bolji, niti će vukovarskim Srbima biti gore nego je sada. Trenutno nema dobrog ishoda. Osvetoljubivi govori o mrtvima prijete živima. Ako grad s oreolom žrtve postane mjesto u kojem frustrirana etnička većina maltretira isto tako frustriranu etničku manjinu, uskraćujući joj osnovna ljudska prava i slobodu, onda je to kraj svega. Nije lako zaboravljati i okretati se budućnosti, ali sve drugo je kopanje novih grobova.

Gojko Berić
Autor 21.11.2013. u 13:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija