Vukovarski mućak HDZ-a

Marinko Čulić
Autor 24.11.2014. u 13:30

Vukovarski mućak HDZ-a

Komemoracija u Vukovaru pokazuje da slabi destruktivni potencijal HDZ-a. Ali do trajnog rješenja doći će se tek kada te komemoracije izgube osvetničku crtu koju sada imaju i počnu slijediti duh mirne reintegracije koju ovaj grad simbolizira

Tek će se vidjeti da li je to zbilja to. Ali zasad izgleda da je HDZ-ova koalicija koja okuplja gotovo sve desne stranke, od relativno podnošljivih do otvoreno proustaških, dodirnula usijanom glavom plafon. I to baš u vrijeme koje joj je dosad najviše odgovaralo, kada se prazne masovne emocije oko godišnjice pada Vukovara, a to, naravno, čini stvar još značajnijom. Jest da se i ove godine u tom gradu okupilo u (ne)jedinstvenoj koloni veliko mnoštvo, koje je po logici velikih brojeva ideološki vrlo šaroliko, ali je po logici sadašnjeg političkog trenutka sigurno bliže desnici. No ta je desnica u najnovije vrijeme primila nekoliko izrazito bolnih udaraca pod junačka rebra. Prvi i glavni dogodio se kada je tzv. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, a to je glavni prohadezeovski punkt u tom dijelu zemlje pa i šire, napadnut od dojučerašnjeg najbližeg ideološkog srodnika, vukovarske Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Napad je izveden tik prije vukovarske godišnjice i njime se optužuje stožeraše Tomislava Josića da teško zloupotrebljavaju tu godišnjicu i čak ‘gaze po vukovarskim žrtvama’. Dakle napad je bio iznimno silovit, gotovo razoran, ali je također uočljivo da je izveden verbalnim oružjem samog Stožera. Stavljeno mu je pod nos da je postao glavni ‘remetilački faktor’ u gradu i šire, što je, poznato je, optužba koja je izvorno izrečena u NDH na račun Srba u Hrvatskoj, a sličan je i zaključni zahtjev koji je Koordinacija uputila stožerašima. Niste ostvarili obećanje da ćete ukloniti ćirilicu iz Vukovara i zato izvolite sami sebe ukloniti, tj. raspustiti Stožer. Po svemu sudeći, ovo znači da ne treba vjerovati na lijepe oči svakoj kritici Stožera, ni tome da bi se njegovim gašenjem automatski pojavilo nešto bitno drukčije i bolje. Ali bit će još vremena da se to provjeri, a sada ostanimo na onome što nam je bliže očima.

Otpočetka je bilo jasno da Karamarkov projekt okupljanja stranaka desnijih od HDZ-a ima jednu ozbiljnu konstrukcijsku falinku. Time se, doduše, prvi put sprečava da na izborima propadnu brojni glasovi desnih stranaka koje neće prijeći izborni prag, a takvih je većina, ali to je i jedino što u tom projektu odaje da ga je radio netko s političkim klikerima. No klikera nema ni u tragovima u nečem puno važnijem. Karamarko nije ušao u ovo okupljanje desnice, pisali smo već o tome, ni s kakvim političkim programom, a najmanje programom koji bi logički slijedio postnacionalističku agendu Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Naprotiv, pustio je da mu taj program diktiraju same radikalne stranke (plus Katolička crkva, generali, veterani i slična svojta), što su ovi, naravno, vrlo rado napravili (iz te je radionice došla i kvalifikacija Kukuriku vlasti najprije kao ‘nenarodne’, a ovih dana čak kao ‘petokolonaške’). No istodobno su im narasli i apetiti da se što više omaste na dvoru nove hrvatske desnice, pod vodstvom navodno jakog i neupitnog, a zapravo slabog i dezorijentiranog Karamarka. Zato je svatko nastojao napumpati cijenu svoje lojalnosti HDZ-u. Crkva je lukavo stavila nešto škuda i na kartu Željke Markić, generali su zaigrali igru hoće-neće oko podrške predsjedničkoj kandidatkinji Kolindi Grabar Kitarović, Ruža Tomašić postavila je zahtjev za potpredsjedničkim mjestom u budućoj vladi (iako je napustila svoju stranku navodno zgađena baš tom vrstom klijentelizma), veterani su se prvi put počeli dijeliti na više i manje lojalne Karamarkovoj stranci.

Usred svega toga došla je ova vukovarska obljetnica, koja je dosad uspijevala ispeglati neravnine i pokrpati popucale šavove na desnici, ali sada ni ona to više nije u stanju. Najrječitija je potvrda te dehomogenizacije to što je protiv zloupotrebe vukovarske godišnjice ustao HSP Ante Starčević, stranka manje-više otvorene ustašonostalgije i članica Karamarkove desne koalicije, što znači da se koncept ujedinjene desnice već počinje urušavati i iznutra. Ipak, najviše pozornosti privlači nešto što je došlo izvana. Glavašev HDSSB čak je zaprijetio rušenjem HDZ-ove vlasti u Vukovaru, gdje osigurava tanku većinu Karamarkovoj stranci, ako se nastavi radikalistička estradizacija vukovarske godišnjice, a tu je zbilja teško biti pametan o čemu je riječ. U neko prosvjećenje Branimira Glavaša ne bih uložio ni pet lipa, ali je sasvim vjerojatno da je mostarski zatvorenik dovoljno promućuran – dokazani su mu ratni zločini, ali nikada i da je glup – da procijeni kako se Karamarkov projekt raspada. I da nije pametno biti u blizini kada se ta velika ruina bude počela naokolo rušiti. U svakom slučaju, evidentno je da je Glavaš, iz kakvih god mu drago motiva, zauzeo aktivan stav o vukovarskim događajima, što se, žalibože, ne može reći i za središnju državnu vlast u Zagrebu. Ondje Zoran Milanović vodi nevidljivi rat s Ivom Josipovićem, koji ga je, čuje se, stavio pred gotov čin izjavom da nema ništa protiv da bude na začelju vukovarske kolone. A navodno je tražio od premijera čak i da smijeni ministra branitelja Predraga Matića, i tako ga praktički gurao u kapitulantstvo pred veteranskim ucjenama.

Jasno je, naravno, zašto Josipović ovo radi. Htio bi barem donekle udovoljiti radikalnim veteranima i tako ukloniti i tu prepreku kako bi novih pet godina zasjeo na vlast. Ali i Tomislav Karamarko bi htio na vlast, pa kada se stvar očisti od detalja, ispada da obojica pušu, svaki sa svog kraja, u istu frulu, i to tako nekako zbilja i jeste. Karamarko je imao priliku definitivno ugasiti Josićev Stožer jednostavno tako što bi naredio vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi da se ogradi od njegove zaumne izjave o ‘petokolonašima’ iz Zagreba, ali on to nije napravio. Ni Josipović nije ništa napravio, iako je mogućnost aktivnog odgovora postojala. Kada je svojedobno sinjska Alka postala punkt desničarskog okupljanja kao što su danas Savska u Zagrebu i Vukovar, Stjepan Mesić odbio se tamo pojaviti i u Sinj je poslao nekarizmatičnog generala Milivoja Petkovića. A kada je ovaj bio izviždan, poslao je još manje karizmatičnog generala Mladena Kruljca i na kraju je na tu puntarsku priču bila stavljena točka. Ne kažem da bi i Josipović i Milanović trebali napraviti isto i bojkotirati vukovarsku komemoraciju, ali zašto ne i to, ako bi bili spriječeni u nečem puno boljem.

A to je ‘razoružati’ ovu i afirmirati drukčiju vrstu vukovarske obljetnice, koja više neće biti osvetnička, revanšistička kao danas, nego će osim počasti mrtvima sadržavati i apel za koegzistenciju živih. Što Vukovar, kao svojevrsna prijestolnica mirne reintegracije istočne Hrvatske, zapravo i jeste.

Novossti

Marinko Čulić
Autor 24.11.2014. u 13:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija