WASHINGTON – STOŽER ZA NOVI RAT?

Tomislav Jakić
Autor 31.3.2018. u 12:09

Izdvajamo

  • Normalizacija s Rusima u korjenu je sasječena evidentno izmišljenim optužbama o tome kako je Trump dobio izbore zahvaljujući podršci Moskve. Tzv. velika porota i specijalni izvjestitelj koji do dana današnjega istražuju to pitanje okreću se, u nedostatku dokaza, istraživanju Trumpovih poslovnih transakcija prije no što je uopće istakao svoju kandidaturu, pa čak ispituju kako je njegova sadašnja supruga, u vrijeme dok je on nije ni poznavao, dobila u kratkome roku dozvolu za ulazak i rad u Sjedinjenim Državama. Antiruska histerija (boljeg imena za to nema) poprimila je kako u političkim, tako i u medijskim krugovima razmjere što neodoljivo podsjećaju na mračno poglavlje američke poslijeratne povijesti
  • na vrijeme kada je posebni odbor na čelu sa senatorom Josephom McChartyem ispitivao (slično srednjovjekovnoj inkviziciji, mada bez fizičkog mučenja) tzv. antiameričko djelovanje, uništavajući pri tome na dugi rok, ili nepovratno karijere i životne putove stotina i tisuća ljudi. Politika u Siriji vratila se na formulu “Asad mora otići”, a najava američko-ruske zajedničke borbe protiv globalng terorizma pretvorila se u naoružavanja (pa, ako je vjerovati Rusima, i kemijskim oružjem) džihadista koji žele srušiti vlast u Siriji, a koji su za tu priliku (opet jednom) preimenovani u borce Slobodne sirijske armije.

Povezani članci

WASHINGTON – STOŽER ZA NOVI RAT?

“Jastrebovi” u Washingtonu vjerojatno su zaboravili tko je bio Eisenhower, a za Fukuyamu znaju baš toliko, koliko znaju o Istanbulskoj konvenciji svi oni koji u Hrvatskoj grme protiv nje. S time da bi pobjeda “antiistanbulskih snaga” značila mrak u Hrvatskoj, a pobjeda washingtonskih jastrebova – mrak u svijetu.

Nedavna washingtonska imenovanja, odnosno preslagivanja na nekim ključnim pozicijama, otvaraju niz pitanja što se u osnovi mogu svesti na jedno, jedino: pretvara li se Washington u glavni štab (stožer) novoga rata? Jer, godinu dana nakon inauguracije Donalda Trumpa savršeno je jasno da nije on taj koji vlada/upravlja Sjedinjenim Državama i njihovom politikom, u prvome redu vanjskom. Baš kao što je jasno da su sustavnim eliminiranjem većine onih koji su bili uz Trumpa u predizbornoj kampanji, eliminirana i obećanja što ih je davao u to vrijeme (posljednji puta u inauguracijskom govoru). U prvome redu odnosi se to na višekratno izraženu spremnost na uklanjanje napetosti u  američko-ruskim odnosima, kao i na stvaranje zajedničke američko-ruske fronte u borbi s međunarodnim terorizmom i – naravno – na čvrsto obećanje kako će se Amerika povući iz “nepotrebnih ratova” (Sirija) i prestati drugima nametati svoja rješenja i svoj način života. Je li Trump bio iskren, kada je to govorio, ili je samo igrao na kartu onih koji su se bojali izbora Hilary Clinton (jer upravo ono čega se on namjeravao odreći, bila je njezina politika), vjerojatno nikada nećemo saznati. Kao ni to koji je od tadašnjih Trumpovih suradnika, a koji su napustili (morali napustiti?) Bijelu kuću, odnosno vladu, razradio koncept vanjske politike što se, mada ju je zastupao čovjek bez ikakvog političkog iskustva, seksist, show-man, ponekada na samome rubu rasizma, činila obećavajućom u globalnim razmjerima.

Tek – ni od obećanja, ni od politike nije ostalo ništa. Normalizacija s Rusima u korjenu je sasječena evidentno izmišljenim optužbama o tome kako je Trump dobio izbore zahvaljujući podršci Moskve. Tzv. velika porota i specijalni izvjestitelj koji do dana današnjega istražuju to pitanje okreću se, u nedostatku dokaza, istraživanju Trumpovih poslovnih transakcija prije no što je uopće istakao svoju kandidaturu, pa čak ispituju kako je njegova sadašnja supruga, u vrijeme dok je on nije ni poznavao, dobila u kratkome roku dozvolu za ulazak i rad u Sjedinjenim Državama. Antiruska histerija (boljeg imena za to nema) poprimila je kako u političkim, tako i u medijskim krugovima razmjere što neodoljivo podsjećaju na mračno poglavlje američke poslijeratne povijesti; na vrijeme kada je posebni odbor na čelu sa senatorom Josephom McChartyem ispitivao (slično srednjovjekovnoj inkviziciji, mada bez fizičkog mučenja) tzv. antiameričko djelovanje, uništavajući pri tome na dugi rok, ili nepovratno karijere i životne putove stotina i tisuća ljudi. Politika u Siriji vratila se na formulu “Asad mora otići”, a najava američko-ruske zajedničke borbe protiv globalng terorizma pretvorila se u naoružavanja (pa, ako je vjerovati Rusima, i kemijskim oružjem) džihadista koji žele srušiti vlast u Siriji, a koji su za tu priliku (opet jednom) preimenovani u borce Slobodne sirijske armije.

Trumpu je prepušteno da se “igra” svojim objavama na twitteru koje – objektivno gledano – čine suvišnom instituciju konferencija za novinstvo u Bijeloj kući, da se bavi izgradnjom zida na granici s Meksikom (otišao je u Kaliforniju da bi u prirodnoj veličini vidio i ocijenio razne varijante što se nude) i da na najgrublji mogući način provodi geslo svoje predizborne kampanje “Amerika na prvome mjestu”, dovodeći u pitanje osnove međunarodnih trgovinskih odnosa. I prepušteno mu je još nešto, ono zbog čega ga tzv. podzemna država (deep state) uopće još trpi u Bijeloj kući – da prodaje oružje.

Tu moramo napraviti povijesnu digresiju i podsjetiti na Dwighta D. Eisenhowera, čovjeka koji će ostati zapamćen po dvije stvari. Prvo, po tome što je bio vrhovni zapovjednik Savezničkih snaga koje su, nakon invazije u Normandiji, 6. lipnja 1944., zajedno sa sovjetskim snagama što su nadirale s istoka slomile nacističku zločinačku strahovladu i sve njezine satelite. A drugo, u ovome kontekstu najvažnije, što je upozorio na opasnost što je za demokraciju i slobodu predstavlja vojno-industrijski kompleks.”Moramo se čuvati stjecanja neopravdanog utjecaja, bilo željenog, bilo neželjenog, od strane vojno-industrijskog kompleksa. Postoji potencijal za razorni porast moći, tamo gdje joj nije mjesto, i taj će se potencijal održati. Nikada ne smijemo dozvoliti da ta kombinacija ugrozi naše slobode i demokratske procese.” Eisenhower je to rekao prije pola stoljeća. Usprkos njegovom upozorenju (a bio je dovoljno mudar da ga izrekne tek na kraju mandata), vojno-industrijski kompleks kojemu je dodana i obavještajno-financijska komponenta, nastavio je jačati, da bi danas bio ono što se naziva podzemnom državom. On upravlja/vlada Sjedinjenim Državama, trpeći Trumpa tako dugo dok se može s njime poigravati, odnosno dok služi njegovim interesima. O Eisenhoweru i njegovom davnom upozorenju danas nitko na američkoj političkoj pozornici neće prozboriti ni riječi. Baš kao ni o javno izrečenoj i televizijskom kamerom snimljenoj izjavi bivšeg glavnog zapovjednika Atlantskoga pakta, generala Wesleya Clarka koji je posvjedočio kako mu je, a sada govorimo o nedavnoj prošlosti, u Pentagonu rečeno da je politika SAD da u narednih desetak godina promijeni režime u nizu država Bliskoga istoka (to je ono što se euforično reklamiralo kao “Arapsko proljeće”).

Pa tako dolazimo i do najnovijih imenovanja u vrhovima američke administracije, odnosno u Bijeloj kući. Ministar vanjskih poslova postat će Mike Pompeo, dosadašnji šef središnje obavještajne agencije (CIA), čovjek što ga se po do sada poznatim stavovima ne samo može, nego i mora svrstati među “jastrebove”. Svojevrsni biser među njegovim izjavama je ona, vezana uz aferu oko trovanja nekadašnjeg sovjetskog obavještajca koji je radio i za Britance, “kako je Rusima gotovo u genima da posežu za otrovom”. Pompeo će sigurno zagovarati povlačenje SAD iz međunarodnog sporazuma s Iranom oko iranskog nuklearnog programa. Obnove li nakon toga Iranci svoj program u nekadašnjem obujmu, eto dobre prigode da se neka nova oružja iskušaju i u udarima na tu zemlju. On nije, niti će biti entuzijastički raspoložen u vezi s Trumpovim pristajanjem na susret s Kim Yong Unom. I do sada zagovarao je upotrebu vojne sile, kako bi bio skršen nuklearni potencijal Sjeverne Koreje. Isto takve, možda čak i zaoštrenije stavove treba očekivati od novoga savjetnika za nacionalnu sigurnost, ambasadora Johna Boltona. Dakle, dva potencijalna rata “pred vratima”. Uz onaj u Siriji, gdje Rusi (iz zraka doduše) interveniraju na strani vlade u Damasku, dok američki specijalci na terenu rade sa Asadovim neprijateljima. Nije svakako slučajno ruski ministar vanjskih poslova, Lavrov, upozorio kako tu više nije riječ o tzv. “ratu predstavnika” (mali ratuju za interese velikih), već su vojne snage dviju velikih sila izravno angažirane, na suprotnim stranama, na istome ratištu. Ne tješi puno primjedba Lavrova: “Mi smo dovoljno pragmatični da se nećemo s njima (Amerikancima) tamo sukobljavati”. Ali zabrinjava, i to u globalnim razmjerima, činjenica da se u Washingtonu okuplja skupina uvjerenih pobornika upotrebe sile i nametanja (svojih) rješenja drugima – i opet silom. Američki predsjednik koji sve više postaje lutka na koncu okružen je skupinom što aktivnih, što umirovljenih generala i političarima koji su čvrsto uvjereni kako je Amerika “bogomdana” sila koja gospodari svijetom i kako nema i ne smije biti nikoga tko bi tu ulogu doveo u pitanje. Činjenica je, međutim, da je Rusija može dovesti u pitanje; pogotovo ako se uzmu u obzir nova ruska oružja što ih je Putin nedavno pokazao, a od kojih su neka već u operativnoj upotrebi. To, naime, u potpunosti opravdava pitanje: pretvara li se Washington u glavni štab/stožer za novi rat. Bilo lokalni (što je jedva još moguće), bilo opći (što bi na najgori mogući način ostvarilo Fukuyaminu formulu o “kraju povijesti”.

I završno samo još gorko-ironična primjedba: “jastrebovi” u Washingtonu vjerojatno su zaboravili tko je bio Eisenhower, a za Fukuyamu znaju baš toliko, koliko znaju o Istanbulskoj konvenciji svi oni koji u Hrvatskoj grme protiv nje. S time da bi pobjeda “antiistanbulskih snaga” značila mrak u Hrvatskoj, a pobjeda washingtonskih jastrebova – mrak u svijetu.

portalnovosti.com

Tomislav Jakić
Autor 31.3.2018. u 12:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija