„WELCOME TO SARAJEVO“ – GDJE JE BIO SRPSKI SNAJPER, SADA JE COCA COLA

Autor 8.6.2012. u 10:32

„WELCOME TO SARAJEVO“ – GDJE JE BIO SRPSKI SNAJPER, SADA JE COCA COLA

Danas se ponavlja sve što je krenulo još krajem 60-ih u doba Jugoslavije, samo gore: još je 2004. godine Coca Cola nedaleko Sarajeva na 25 godina dobila koncesiju na korištenje pitke vode. Ovaj rat se ne vodi snajperom, već legalnim sredstvima.


Kad smo prije neki dan stigli u Sarajevo, prvo što nas je dočekalo pri izlasku s aerodroma bila je velika reklama s natpisom “Welcome to Sarajevo”. Iznad poruke dobrodošlice nalazio se zaljubljeni par koji na jednoj od sarajevskih planina ispija najpoznatije piće globalnog kapitalizma. Boris Buden je ironično dobacio: “Tamo gdje je nekoć bio srpski snajper, sada je Coca-Cola”. I doista, samo u jednom koraku, perspektiva okupacije postaje perspektiva “normalizacije”, trenutak radosnog ispijanja crnog mjehuričastog pića: ako je i bilo rata, sada to valja zaboraviti, jer konačno možemo uživati u blagodatima Zapada, i to je najveća pobjeda nad okupatorom. No potreban je još jedan obrat: što ako je pogled na Sarajevo i prije perspektive srpskog snajpera dolazio iz perspektive kapitalizma? Ili, da to kažemo drugačije, što ako je i jedan od glavnih uzroka razvoja krvavog nacionalizma zapravo ležao u razvoju kapitalizma? Prije nego se otvorio McDonald’s u Sarajevu u nekim medijima mogle su se pronaći upute “Šta trebate znati prije odlaska u McDonald’s” koje su lokalno stanovništvo “odgajale” kako da se ponaša u dodiru sa Zapadom. Najprije “uđite u McDonald’s”, potom gore na meniju “pogledajte ponudu i odaberite što želite”, pa “stanite u red i pričekajte”, a onda “uzmite hranu i jedite”; kad ste sve to učinili, “vratite tacnu na mjesto predviđeno za tu namjenu”. Uz savjet “treba biti pristojan i ne ponašati se kao životinja”, te su upute nesvjesno rehabilitirale upravo najgori kolonijalistički diskurs prisutan i u vrijeme opsade Sarajeva, dok su istovremeno neki liberali tvrdili da bi simbolička težina McDonald’sa u Sarajevu 1997. bila mnogo veća nego danas, jer bi to tobože bio “izuzetno jak signal da je zemlja tek izišla iz rata postala investiciono sigurna”. No poznati “Friedmanov zakon” prema kojem zemlje u kojima postoji McDonald’s nikada nisu međusobno ratovale, ako je ikada važio, pao je upravo u Jugoslaviji. Sjetimo se da su navijači Crvene zvezde još krajem osamdesetih u Maksimiru uzvikivali “Mi imamo MekDonalds-MekDonalds-Mekdonalds, Mi imamo MekDonalds, gde je vama?”, odnosno da je prvi McDonald’s u Jugoistočnoj Europi otvoren u Beogradu još daleke 1988. Prvoloptaške doskočice da je najkasnije u trenu kada je McDonald’s došao u Sarajevo postalo jasno tko je uistinu pobijedio u ratu, jer se restoran smjestio ni manje ni više nego na ulici Josipa Broza Tita, padaju u vodu zahvaljujući običnoj faktografiji. I prije raspada Jugoslavije, čemu svjedoči McDonald’s na Slaviji, kapitalizam je već osvojio Jugoslaviju. I tu dolazimo do okruglog stola “Budućnost Balkana”, koji se noć prije našeg odlaska u Sarajevo održao na Subversive Forumu u Zagrebu, i na kojem je Buden podsjetio da uzroke rata – pa onda i raspada Jugoslavije – treba potražiti ne samo u 80-ima, kada su krenule “strukturalne reforme” pod diktatom MMF-a, već krajem 60-ih u početku ekonomske krize.

Tako se recimo, na partijskom kongresu 1971., jedna od glavnih rasprava vrti oko “viška vrijednosti” koji se ne vraća u proizvodnju, organizacijama samoupravnog rada u tvornicama, već prelazi u okrilje banaka, osiguravajućih društava i velikih trgovačkih kompanija usmjerenih na izvoz. Drugim riječima, Partija, kao i društvo u cjelini, gube kontrolu nad rastućim financijskim sektorom. Jedan od vodećih partijskih ideologa, Vladimir Bakarić, upozorava da je glavni problem da je “kapital koji je akumuliran u bankama postao autonoman, izvan kontrole, te da obnavlja kapitalističke odnose i uvjete gdjegod se pojavljuje, a pojavljuje se posvuda”. Dolazi i do rasta nove klase, tzv. tehno-menadžera koji “upotrebljavaju ili zloupotrebljavaju državu kako bi potakli nove privatizacije društvenog dohotka”. Bakarić nadalje upozorava da je ta nova politička snaga dobro povezana s vladajućim kadrom Partije i da se udružuje s nacionalističkom opozicijom kako bi preuzeli državnu vlast, iz čega Buden ispravno zaključuje da već 70-ih imamo fundamentalni antagonizam koji diktira politički život Jugoslavije: onaj između ideala socijalne države, koju brani “dogmatska” frakcija Partije, i kapitala koncentriranog u rukama financijskih institucija koje se zalažu za totalnu privatizaciju zbog koje su spremni ući u pakt i s konzervativnim snagama. Kada su zapadni političari i mediji glavni razlog za krvavi raspad Jugoslavije i glavnu prepreku za uspostavu mira i demokracije na Balkanu nalazili u Slobodanu Miloševiću kao “dogmatskom komunističkom aparatčiku”, to je iznova bilo daleko od istine.

On je, podsjeća nas Buden, doista bio kriv i za jedno i drugo, ali ne kao komunistički aparatčik, već kao bankar (koji je prije političke afirmacije radio u New Yorku) i ekonomski liberal koji je vlast preuzeo upravo zahvaljujući povezivanju sa srpskim nacionalističkim pokretom. Ako se sada vratimo na poruku dobrodošlice u Sarajevo, onda možemo zaključiti: ne samo da “naši narodi” konačno mogu uživati u blagodatima Zapada (to su, kao što svjedoči McDonald’s u Beogradu mogli i prije), već sada Coca Cola slobodno može uživati i u blagodatima onoga što je nekoć bilo zajedničko dobro. Danas se ponavlja sve što je krenulo još krajem 60-ih u doba Jugoslavije, samo gore: još je 2004. godine Coca Cola nedaleko Sarajeva na 25 godina dobila koncesiju na korištenje pitke vode. Ovaj rat se ne vodi snajperom, već legalnim sredstvima.

Maribor 2012/zivljenjenadotik

Autor 8.6.2012. u 10:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija