WILLY BRANDT U BALKANSKOM GETU

Vjekoslav Perica
Autor 30.10.2019. u 13:51

Izdvajamo

  • Problematičan je međutim Willy Brandt kao metafora koju pokušavaju koristiti desničari, notorni etnički nacionalisti. Brandt je bio njemački kancelar, antifašist i ljevičar. Ni Srbija ni Hrvatska danas nemaju u vlasti ili blizu vlasti nikog poput Brandta. Njihove su ideologije i režimi danas vrlo različiti od Brandtove socijaldemokracije. Sličniji su režimu i ideologiji protiv koje se Willy Brandt borio i zbog čijih je zločina poduzeo taj historijski genflectio u varšavskom getu. Brandt je bio Titov prijatelj a o današnjim srpskim i hrvatskim nacionalistima da ih vidi mislio bi isto što i Tito. Ljudi Brandtovih ideoloških uvjerenja u Srbiji danas ne bi bili omiljeni. A da mu je ikad u Hrvatskoj postojao spomenik, srušili bi mu ga do sada sto puta.

Povezani članci

WILLY BRANDT U BALKANSKOM GETU

Nitko poput Willy Brandta neće se u balkanskom getu ukazati niti će itko od domaćih etničkih i klerikalnih nacionalista kleknuti i poniziti se za otkup grijeha. Nema takvih u balkanskim elitama.

Vjekoslav Perica

Može li se poslije etničkog konflikta, rata i genocida opet živjeti kao sav normalan svijet? Da nije lako ali se može pokazuju dva novija primjera iz Afrike koja je dugo bila percipirana kao zemlja „vječnih“ etničkih sukoba. Ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir dobio je premijer Etiopije Abiy Ahmed za pomirenje s Eritrejom poslije nekoliko desetljeća rata. Zatim Ruanda, pogođena tragedijom genocida iz devedesetih, danas je reintegrirana nacija, ekonomski napredna, odnedavno i turistička destinacija. Etiopija, Eritreja i Ruanda, kao priče o oporavku teško ranjenih postkonfliktnih društava, ulaze pomalo kroz globalizacijske procese u zajednički narativ mirotvorne kulture. Pridružuju se već populariziranim evropskim slučajevima poput pomirenja u Sjevernoj Irskoj i eurointegracija koje predvode Njemačka i Francuska, neprijatelji u nekoliko ratova, danas saveznici, stupovi EU. Zapadnog Balkana u ovom mirovnom narativnu nema, Balkan ostaje simbol balkanizacije i rata upamćenog po globalnom direktnom TV prijenosu kroz devedesete godine dvadesetog vijeka. Režimi u Zagrebu i Beogradu, međutim, vide sebe u boljem svijetlu. Odnedavno se  uspoređuju s Njemačkom i Francuskom. Netko se nedavno sjetio i Willy Brandta, njemačkog kancelara, nobelovca za mir, pa bi njegove metode uvezao na Balkan. Možda Balkan postane Alzas i Loren evropskog jugoistoka. Francuska u to ne vjeruje, pa je nedavno usporila proširenje EU u ovom dijelu Europe. Kad bi se notorni balkanski neprijatelji Srbija i Hrvatska konačno pomirili, možda bi EU dobila očigledno joj potreban val novog optimizma a napaćeni balkanski narodi počeli konačno živjeti kao sav normalan svijet.

SRBI I HRVATI NISU KAO NIJEMCI I FRANCUZI

Početkom ove godine, u jednoj od već tradicionalnih blagdanskih svađa među režimima iz Zagreba i Beograda, hrvatski premijer Andrej Plenković zaziva francusko-njemački uzor pomirenja. Ali uz oprez: “I kao što se trajno pomirenje između Francuske i Njemačke nije dogodilo preko noći, trebaće još vremena da zacijele još friške rane u odnosima između Hrvatske i Srbije . . . tu je i pitanje istine – jer bez istine nema suočavanja s prošlošću, bez istine nema pomirenja . . .[1]  Vladajući u Srbiji i Hrvatskoj naime za sve katoličke i pravoslavne Božiće i Nove godine i svaku predizbornu kampanju, brane svoje narode jedne od drugih. Konflikt izmišljen pred ratove devedesetih kad su nacionalisti došli na vlast i potaknuli raspad, uništena je ne samo ondašnja država nego i cijelo društveno tkivo, promijenjene su vrijednosti, nastao je posve novi drukčiji svijet, za nekolicinu bolji ali za većinu ružniji nego ikad pa su se milijuni ljudi iselili i još se iseljavaju.[2]  Ukratko, raspad i konflikt u SFRJ bio je konstrukcija „odozgo“, izmislile su ga elite i nametnule narodu. Sad neke liberalnije struje u tim elitama stidljivo prilaze temi pomirenja.

Pomiriti bi se kao trebalo, kažu, ali još nije vrijeme, očekuju i neke velike istine da se objave. Teško se oteti dojmu da je čekanje na rasplet historijskih kontraverzi kao uvjet pomirenja samo izlika za nastavak konflikta i opstanak loše vlasti. Do pomirenja recimo mogu voditi svakodnevne male simboličke geste prijateljstva ili barem napuštanje neprijateljskih diskursa. Na primjer, srdačni pozdravi političara predstavnika država i naroda regije pred TV kamerama. Uz to i zajednički dostojanstveni rituali i komemoracije na značajnim mjestima sjećanja, izrazi sućuti za sve žrtve, kako su nedavno pokazali katolički biskupi, srpski episkopi i drugi vjerski vođe u Požegi i Jasenovcu. [3] Napose vrijedne bile bi zajedničke javne osude nasilja i šovinističkih incidenata ma gdje da se dogodili. Ali vladajuće partijske i crkvene elite kao da se boje jedni drugih. Istovremeno ostale društvene elite nisu tako nepovjerljive. Recimo, mnoge zvijezde estrade i poznate osobe iz popularne kulture, nastupaju na zajedničkom kulturnom prostoru i imaju obožavatelje i publiku različitih nacionalnosti. Isto tako, napose utjecajni i ugledni na ovim prostorima vrhunski sportaši uz koje se političari vole slikati u momentima trijumfa, svjedoče prijateljstva preko barijera etnosa i religije. Video prikazi srdačnih pozdrava Novaka Đokovića i Marina Čilića, Nikole Jokića i Jusufa Nurkića i mnogih drugih, na internetu imaju tisuće „lajkova“ uz tek pokoji zlobni komentar i „dislajk“. Čak i Šveđanin Zlatan Ibrahimović koji nije dobre volje poslije svake utakmice, nikad ne propušta posebno pozdraviti sve svoje Balkance svih vjera i nacija koji su došli da ga vide. Samo se etnički političari i crkveni lideri još uvijek boje živjeti kao sav normalan svijet.

Teza o raspletu historijskih kontraverzi kao uvjetu pomirenja, neuvjerljiva je. Historijske kontraverze imaju sve nacije. Eno u velikoj Americi, dalje traju trvenja iz rata Sjevera i Juga od oprije 150 godina. Povijest je puna konflikta a nacija je, kako je govorio francuski filozof Ernest Renan, „dnevni plebiscit“. Historijske kontraverze često su glavne teme takvih plebiscita. Solidne nacije prebole ih kao ljudi gripu i prehladu a nesolidne mogu od toga umrijeti. A kad se nacije zapletu u međudržavni sukob i rat oko povijesnih kontraverzi, najčešće to znači da su nedovršene nacije, neartikuliranih identiteta, zapletene u teritorijalne sukobe, gradnju zidova i barijera, formiranje društava sektaškog karaktera (npr. Izrael-Palestina, Indija-Pakistan, Sri Lanka, Cipar, Sjeverna Irska, itd). Pošto današnja Srbija i Hrvatska izgledaju kao formirane etničke nacije koje se međusobno priznaju i ne misle eksperimentirati s novim Jugoslavijama za koje tvrde da su bile glavni problem, logično je da se konačno dobrosusjedski pomire. Osim ako ne snuju nove međusobne ratove do posljednjeg Bosanca.

Što se tiče uzor-slučaja pomirenja Njemačke i Francuske, njima nije kao Srbima i Hrvatima trebalo 25 godina poslije rata da tek započnu misliti o pomirenju. Naprotiv, Francuska i Njemačka poslije Drugog svjetskog rata pomirile su se dok si rekao denacifikacija i au revoir, les enfantes. Slavljenje herojskog otpora nacifašizmu ali i suočavanje s vlastitom sramotom izdaje i kolaboracije te pomirba sa susjedima, išli su u paketu. Okolnosti su bile povoljne i stoga što na vlasti nije bilo ekstremnih nacionalista, poraženi su u netom završenom ratu, nacionalizam je kao ideologija bio historijski diskreditiran a antifašizam priznat kao civilizacijska vrijednost. Ratni zločinci i sluge okupatora su drastično kažnjeni, ne samo u dijelu Evrope pod komunistima. U Francuskoj nije bilo milosti za sluge nacista iz Vichyjevskog režima, poznata laička država nije davala ustupke ni katoličkim biskupima koji su kolaborirali. A Njemačku su Amerikanci okupirali, narod denacificirali, a glavne naciste osudili na međunarodnom vojnom sudu. Slijedi ulazak u NATO-u, a  već 12 godina poslije Drugog svjetskog rata Francuska i Zapadna Njemačka u članstvu su preteče EU zvane Evropska zajednica za ugljen i čelik (Europäische Gemeinschaft für Kohle und Stahl; Communauté Européenne du Charbon et de l’acier).

Nemaju dakle današnji Srbi i Hrvati koji već četvrt stoljeća održavaju neprijateljstvo i rehabilitiraju poražene iz Drugog svjetskog rata, puno veze s iskustvima Nijemaca i Francuza. Neka se ostave neprimjerenih usporedbi. Bolje da pogledaju mogu li nešto naučiti od Etiopije, Eritreje i Ruande. Također i od Sjeverne Irske iako je teško zamisliti da bi zapadni Balkan mogao postići sve što su Sjeverna Irska i cijeli irski otok postigli u smislu ekonomskog razvoja i pomirenja po prestanku tridesetogodišnjeg „Doba nevolja“ i provedbe Mirovnog sporazuma od Velikog petka 1998.

POUKE IZ AFRIKE

Kad je početkom devedesetih na Balkanu veći regionalni rat započinjao, Eritreja se konačno poslije tri desetljeća borbe uspjela odcijepiti od Etiopije i postati samostalna država. Etiopija se naizgled s tim pomirila. Konflikt oko razgraničenja dviju država nastavio se međutim kroz cijele devedesete i poslije toga. Cijena je bila 80 000 poginulih, uz etnička čišćenja s dva milijuna raseljenih. Sve tamo do nedavne 2018. kad je Abiy Ahmed postao premijer Etiopije, konflikt je bio polu-zamrznut uz stalnu prijetnju obnavljanja. Kao dijete iz „miješanog braka“, kako bi se to balkanskim žargonom kazalo (i to dvostruko miješanog po religijskom i etničkom porijeklu), od oca muslimana i majke pravoslavne kršćanke, Abiy je vjerovao u uzajamnost međuovisnih naroda kolonijalnog povijesnog iskustva. Iako je za njega logično i idealno bilo da Etiopija i Eritreja budu jedna država, prihvatio Eritreju kao ravnopravnog partnera kad je shvatio da je njezina želja za suverenošću potvrđena u narodnom ratu za nezavisnost. Abiy Ahmed počeo je karijeru kao kontraobavještajni oficir u oružanim snagama Etiopije. U Adis Abebi i Londonu studirao je kompjuterski inženjering, ekonomiju, međunarodnu politiku i konflikt menadžment a sudjelovao je i u mirovnim misijama OUN-a. Kad je postao premijer, prvi mu je izazov bio sektaški sukob kršćana i muslimana. Tražio je rasplet kroz međureligijsko vijeće za dijalog i pomirenje (The Religious Forum for Peace; sličan su mehanizam osnovali američki mirovnjaci u BiH). Potom je Abiy Ahmed kao premijer Etiopije krenuo u unutarnje reforme u cilju demokratizacije društva i ekonomskog zaleta. Istovremeno pokrenuo je dijalog s Eritrejom u cilju trajnog rješenja graničnih pitanja i povratka raseljenih a kroz dijalog ohrabruje i demokratizaciju autoritarnog režima te susjedne države. Inzistirao je na slobodi medija, uključio žene ministre u svoju i pokrenuo veću participaciju žena u političkom životu i ekonomskom menadžmentu. Zamjerio se pri svemu tome mnogima uključujući i sektaške ekstremiste, uspio je izbjeći više atentata. Stekao je ugled u susjednim zemljama Afrike i prijatelje u svijetu, potvrđujući poznatu činjenicu da ličnost, karakter i sposobnost mogu biti odlučujući pozitivni faktori raspleta i najsloženijih političkih, ideoloških, etničkih i vjerskih konflikata.

afrički lideri Abiy Ahmed i Paul Kagame – foto: Flickr

Ruanda je slična priča u smislu da odlučujući faktori raspleta mogu biti ne samo društveni programi pomirenja i pomoć međunarodnih faktora nego i uloga pojedinaca iz domaćih elita s liderskim sposobnostima, karakterom i znanjem. Iako predsjednik Ruande, Paul Kagame, nije dobio Nobelovu nagradu, a mnogi mu prigovaraju sklonost autoritarnoj vlasti još više nego Abiy Ahmedu u Etiopiji, po mnogim zapadnim analizama njegova Ruanda predstavlja još spektakularniji success story od Etiopije i Eritreje. Pogotovo kad se uzme da je Ruanda preživjela genocid iz 1994. koji je odnio 800 000 života za samo nekoliko mjeseci. Ruandom se stoga kao i Balkanom bavio međunarodni tribunal OUN-a za ratne zločine i zločine genocida. Ipak za razliku od balkaniziranog prostora bivše SFRJ s osam državica od kojih je tek jedna uspjela, Ruanda se do danas uspjela oporaviti i ponovo ujediniti. Kagame, porijeklom kršćanin iz naroda Tutsi koji je podnio najveće žrtve u genocidu, nije se na kraju rata htio osvetiti nad narodom Hutu iako je postigao vojnu nadmoć. Ali je nemilosrdno progonio Hutu nacionalističke ekstremiste koji su se odbijali predati i priznati tribunale za ratne zločine. Istovremeno je energično krenuo u obnovu zemlje i reintegraciju njezinog rascijepljenog društvenog tkiva. Ujedinio je zavađene Hutu i Tutsi kao konstitutivne elemente obavljene reintegrirane nacije vodeći računa o etničkoj zastupljenosti i kvotama svim institucijama. Ne gušimo etničku pripadnost, poštujemo porijeklo i folklor, ali mi smo svi nova Runada, bio je novi koncept nacionalnog identiteta koji se umjesto recikliranja nacionalističkih mitova poučavao u školama i predavao generacijama rođenim poslije genocida.[4] Paul Kagame je pokrenuo ekonomske reforme, privukao strane investitore i tehnologiju, otvarao nove škole i bolnice ignorirajući pokušaje ekspanzije crkava koje se u najtežim vremenima genocida nisu proslavile, te kao i njegov kolega Ahmed iz Etiopije, inzistirao na uključivanju većeg broja žena u sve državne i društvene institucije. Dok su zapadni mediji donosili priče o spektakularnoj ekonomskoj renesansi Ruande, zapadni su turisti otkrili Ruandu kao zanimljivu destinaciju. Postkonfliktno se društvo budilo a pokazatelji oporavka su među ostalim i sekularna država, razvoj školstva, zdravstva, sporta i popularne glazbe. Ruanda je kao i druge afričke zemlje dobra u nogometu, sve su bolji i u košarci. Popularna glazba ima zapadne uzore ali koristi i afrički folk. Sve je popularniji pjevač J.P. Bimeni, izvještava BBC, kojega zovu „Burundski Marvin Gaye“ jer je inspiriran američkim soulom, a nedavno je završila turneju po SAD-u i ruandska folk-rock grupa The Good Ones (Dobri ljudi) sastavljena od bivših farmera, preživjelih u genocidu iz 1994. kad je većina stanovništva njihovog sela masakrirana.[5] Obnova Ruande danas podsjeća na obnovu Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata. Mladi Afrikanci dolazili su nekad u Beograd i Zagreb na studij a danas bi Srbiji i Hrvatskoj mladi afrički lideri Abiy Ahmed i Paul Kagame mogli biti instruktori pomirenja i poratne obnove.

ZABORAVLJENI DOMAĆI MIROTVORCI I UVOZ WILLYJA BRANDTA

Ovi prostori imaju i domaćih mirotvoraca, dostojni su sjećanja i poštovanja ali na vlast nemaju utjecaja. Čak i neki bliski vlasti ako požure ili pretjeraju s normalizacijom, dobiju mali publicitet, kap primjerice spomenuti mirotvorni susreti lidera vjerskih zajednica u Požegi i Jasenovcu i napori pape Franje za međucrkveni mir na Balkanu. [6] Neki mirotvorci žive zahvaljujući alternativnim medijima i udrugama za ljudska prava. Udruženje novinara Vojvodine sačuvalo je sjećanje na slijepog protu Milorada Golijana koji je spašavao Muslimane u bosanskom ratu 1992-1995.[7] Slabo je poznat iako nije posve izbrisan, hrvatski svećenik misionar u Africi, Fra Vjeko Ćurić, koji je u vrijeme genocida u Ruandi spašavao živote. U nekim katoličkim krugovima sjećaju se i šibenskog biskupa Srećka Badurine koji je 1991. pokušavao spriječiti srpsko-hrvatski rat u Dalmaciji. Možda je najveća sramota za hrvatske vlasti neadekvatno vrednovanje uspomene na mirotvorca Josipa Reihla-Kira, šefa policije u u Slavoniji kojeg su ubili oni koji su htjeli i taj rat i kalkulirani profit koji će iz njega izvući. Da ne govorimo o brisanju sjećanja na mirotvorce iz Drugog svjetskog rata. Dok su na vlasti bili zajedno srpski i hrvatski antifašisti koji su zajedničkom borbom spriječili ustaški genocid nad Srbima, četničku osvetu nad Hrvatima i genocid nad muslimanima, nije se postavljalo pitanje koji se narod kome treba prvi ispričati i kleknuti za oprost.

Nedavno su se iz viših hadezeovskih krugova u Hrvatskoj, nakon niza napada na srpsku manjinu koje nisu osudili, dosjetili da bi balkanskom pomirenju mogao doprinijeti nitko drugi do netko poput legendarnog Willy Brandta, dobitnika Nobelove nagrade za mir iz 1971. To predlaže Miro Kovač, jedan od vodećih hadezeovskih eksperata za međunarodnu politiku i prvak tvrde nacionalističke desnice. Piše Kovač, školovan u Njemačkoj i Francuskoj, da Srbija u svojim redovima ima da otkrije nekoga poput njemačkog kancelara Willyja Brandta koji je 7. 12. 1970. kleknuo u Varšavskome getu i pokajao se za nacističke zločine.[8] Genuflectio za Srbiju, dosjetio se ovaj hrvatski nacionalist ali mu nije palo na pamet da i Hrvatska ima zločina za koje se nije pokajala pa bi i među Hrvatima trebalo otkriti nekog poput Willy Brandta. Ništa originalno, svi nacionalisti pamte slavnu i mučeničku povijest a zaborave mrlje iz povijesti svojih naroda a najbolje vide mračnu i agresorsku povijest kod drugih naroda. Francuski filozof Ernest Renan će kazati prije 130 godina: “Zaborav, otići ću toliko daleko da kažem čak – povijesna pogreška ključni je čimbenik u stvaranju nacije“. To je narodim jezikom objasnio roker Zorana Kostić Cane koji je s legendarnim Milanom Mladenovićem i Magi iz EKV-a i kolegama držao koncerte protiv rata 1990-1992: „Takav je čovek, uvek u tuđem smeću traži sebi sreću. Ko nema svog dobra po tuđem zlu premeće . . .“[9]

Nacionalisti ne mogu spoznati istinu nego samo emocionalno oćutiti mit, da ih ponese, pa što bude. Niti oni mogu biti pacifisti, oni znaju samo za primirja, njihova je ideologija „borba neprestana“ i ideja žrtve kao investicije za neostvarivu budućnost. Nisu ni vjernici po kriterijima glavnih svjetskih religija, obožavaju idole etnosa i nacionalne države, konstrukcija koje nastaju negativnom percepcijom drugih naroda i ratovima. Od kada su i kako su stvorene prije trideset godina, Srbija i Hrvatska slave kult rata, boga Marsa, Kosovski mit. Kupuju ratne avione u Rusiji i Izraelu, spremaju se za nove ratove. Hrvatski diplomat Kovač govori o miru a vjeruje da je Srbija vječni agresor a Hrvatska vječna žrtva dok nacionalisti u Beogradu misle to isto ali s Hrvatskom u agresorskoj ulozi i sa Srbima kao najvećim kolektivnim mučenicima na svijetu odmah do Izraelaca i Armenaca, kako voli kazati patrijarh Irinej.

„Hrvatski političar provocira Beograd!“, ljuti se srbijanska štampa.[10] Ne provocira, on misli da pomaže, ali je Brandta kao metaforu pokajnika namijenio samo neprijateljskom narodu a ne svome koji daleko od toga da je bez grijeha. Kovač je osim toga vjerojatno neobaviješten da je ideju pomirenja kroz spektakularni genuflectio u ime nacije, uveo u srpsko-hrvatski nacionalistički diskurs poznati srpski zelot, vladika Nikolaj Velimirović. Da rimski papa i hrvatski biskupi imaju kleknuti u Jasenovcu, Nikolajev je glavni teološki brend zamišljen u jeku Hladnog rata u manastiru Nova Gračanica u Čikagu. Nakon sloma komunizma i Titove Jugoslavije, ideja je skupa sa svetim moštima autora, uvezena u Srbiju i u nacionalističke svađe o Drugom svjetskom ratu. Sad hrvatski nacionalist Kovač adoptira Nikolajevu teoriju ali u revidiranoj verziji sa Srbima u ulozi Hrvata iz Nikolajeve priče. Bjelodano je da su dva etno-nacionalizma suštinski ista ideologija i isti mentalni sklop.

Problematičan je međutim Willy Brandt kao metafora koju pokušavaju koristiti desničari, notorni etnički nacionalisti. Brandt je bio njemački kancelar, antifašist i ljevičar. Ni Srbija ni Hrvatska danas nemaju u vlasti ili blizu vlasti nikog poput Brandta. Njihove su ideologije i režimi danas vrlo različiti od Brandtove socijaldemokracije. Sličniji su režimu i ideologiji protiv koje se Willy Brandt borio i zbog čijih je zločina poduzeo taj historijski genflectio u varšavskom getu. Brandt je bio Titov prijatelj a o današnjim srpskim i hrvatskim nacionalistima da ih vidi mislio bi isto što i Tito. Ljudi Brandtovih ideoloških uvjerenja u Srbiji danas ne bi bili omiljeni. A da mu je ikad u Hrvatskoj postojao spomenik, srušili bi mu ga do sada sto puta. Ljevičara i antifašista danas nema ni na spomenicima iz Drugog svjetskog rata koji su uglavnom porušeni. I to ne bez dobrog razloga, jer antifašisti i ljevičari su uspjeli pomiriti i ujediniti narode koje su ideologije mržnje vodile k istrebljenju. Nije bratstvo i jedinstvo floskula kao misli povjesničar Zlatko Hasanbegović, nego strategija koja je dobila jedan rat i trebalo je izmisliti i izvesti još jedan da se ponište njezina postignuća. Komunističke partija Jugoslavije poslala je srpske i hrvatske komuniste da zajedno spriječe ustaški genocid i četničku osvetu u NDH. Ovi su tako postali biblijski mirotvorci ali današnji klerikalni nacionalizam ih takvima ne priznaje tobože jer su tobože bili ateisti (ali pravi razlozi su ideološki). U jednom intervjuu iz 1989. spekulira Milovan Đilas, jedan od ratnih vođa KPJ, da bez ustaškog genocida komunisti možda ne bi uspjeli stvoriti masovni antifašistički pokret i osvojiti vlast.[11] Slično je tu situaciju vidio i nacistički general Glaise von Horstenau. On je govorio Hitleru da genocid protiv Srba u NDH ide komunistima na ruku jer je KPJ uspjela protiv ustaša ujediniti Srbe i Hrvate pa bi možda za okupatore bilo pametnije srušiti ustaški režim i na vlast dovesti umjerene hrvatske nacionaliste poput Mačeka kojeg su također ustaše progonile.[12] Taktiku „oružanog bratstva i jedinstva srpskoga i hrvatskoga naroda u Hrvatskoj“ do detalja je rasvijetlio u posthumno objavljenim memoarima i hrvatski revolucionar Vicko Krstulović, vođa narodnog ustanka u Dalmaciji. Partizanski narodni heroj Krstulović opisuje kako su zajedno srpski i hrvatski komunisti odlazili u srpska sela pripremati narod za obranu od ustaškog genocida ali su sprječavali i četničku osvetu protiv hrvatskih sela i tako formirali prvu partizansku diviziju u Dalmaciji srpsko-hrvatskog etničkog sastava koju je poslije Vrhovni štab uvrstio u glavninu partizanske vojske.[13] Današnji srpski nacionalizam želi sve Hrvate poput Krstulovića izbrisati iz povijesti da bi bila moguća konstrukcija kolektivne odgovornosti „ustaškog naroda.“ Ovaj je četnički plan razumljiv, ali teško je logično razjasniti zbog čega Krstulović i hrvatski partizani smetaju hadezeu kad su im oni jedini argument protiv nametanja kolektivne hipoteke za ustaštvo svim Hrvatima i ideje kolektivnog hrvatskog genuflectio u Jasenovcu.

Pošto se dakle danas uz ključnu ulogu crkava u vlasti, ta žrtva i to pomirenje pod vodstvom ateista, ne računaju, Katolička je crkva iz Hrvatske izmislila da je Srbe branio od ustaša zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Srpsku crkvu to ljuti i neće tu priču prihvatiti a ideja Stepinca kao sveca je kao permanentna hrvatska agresija na Srbiju. Srpska crkva je međutim do danas, pritisnuta i vlastitom krivicom zbog srpskih zločina u ratovima devedesetih, nešto ublažila radikalizam Nikolajeve teologije srpsko-hrvatskog pomirenja. Prihvatiti bi se eventualno moglo Stepinca, ali ne kao kršćanskog sveca nego kao blaženika jer je bio žrtva ateističkih komunista u borbi za vjeru. Ali ostaje da dvije crkve zajedno održavaju komemoracije u Jasenovcu i poštuju jasenovačke žrtve iz Drugog svjetskog rata, koje su bile većinom srpske. Na historijskoj komemoraciji Srpske pravoslavne crkve u Jasenovcu 1984., srpski su mediji najavljivali da će papa skupa s hrvatskim biskupima doći, kleknuti i moliti oprost za zločine genocida. Da je papa došao i katolici kleknuli, da li bi bio izbjegnut rat iz 1991.? Teško, čak i uz pomoć religijskih snaga iz Međugorja koje su se tada ukazivale i obećavale razna čudesa poput vječnog mira na zemlji (a potom je rat izbio baš tu u susjedstvu). Okolnosti su tada, međutim, bile nepovoljne za spas zajedničke države ili raspad bez rata napose s liderima koji su preuzeli etničke nacionalističke stranke od 1987-1992. Nasljednici tih lidera i stranka koje su izazvale rat danas su na vlasti u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Banja Luci. Ritualna pomirenja dakle ne mogu sprječavati ratove, ali bi mogla popraviti stanje poslije njih. U ovom slučaju dati tim strankama i vođama priliku da steknu novi legitimitet koji se ne zasniva na konfliktu jer su taj stari kompromitirali i iscrpili.

EPILOG: POMIRENJE I POSLJEDNJI DANI

Nitko poput Willy Brandta neće se u balkanskom getu ukazati niti će itko od domaćih etničkih i klerikalnih nacionalista kleknuti i poniziti se za otkup grijeha. Nema takvih u balkanskim elitama. To bi mogao eventualno učiniti samo utjecajni stranac, recimo papa Franjo, ali takva čudesa teško je i zamisliti iako ih ne treba isključiti. Kad smo već kod čudesa, ni zaboravljeni domaći mirotvorci neće ući u školske udžbenike, niti će jugoslavenski partizani uskrsnuti da obnove bratstvo i jedinstvo. Nema među balkanskim vladajućim elitama ni nekog poput afričkih lidera Ayib Ahmeda ili Paula Kagamea da pokrenu konflikt menadžment po modernim standardima. Umjesto njih, imamo nacionaliste na vlasti i u Beogradu i u Zagrebu koje je taj konflikt i doveo na vlast i na vlasti ih drži. Sve i da hoće, ne znaju kako bi se pomirili, čak i da im obećaju Nobelovu nagradu za mir. Najidealniji put do pomirenja u regiji bio bi, naravno, da oni odu s vlasti. Ali pošto ih nema tko zamijeniti, osim još gori populisti, jedina je nada u jačanju umjerenih snaga na račun radikalnih. I da ti umjereni shvate kako im demografska katastrofa ne dozvoljava otezanje: ovi umirući stari evropski narodi s jugoistoka zaslužuju barem dostojanstveni ispraćaj.  Formula simboličnog i ritualnog pomirenja bez čekanja na objavu velikih istina o prošlosti mogla bi nekim političarima i popovima donijeti Nobelovu nagradu. A narodima ovih prostora konačno šansu da prožive kao sav normalan svijet ovo za narode relativno kratko vrijeme što im je ostalo.

————————–

[1] „Plenković: Nisu se Nijemci i Francuzi pomirili preko noći, neće ni Srbi i Hrvati,“ 06.01.2019, https://www.antenam.net/region/106315-plenkovic-nisu-se-njemci-i-francuzi-pomirili-preko-noci-nece-ni-srbi-i-hrvati

[2] Prema jednoj analizi američkog magazina Newsweek, od ukupnog stanovništva SFRJ od 22 milijuna prije rata, čak 4 milijuna odbijalo je nove, nametnute, isključive i međusobno neprijateljske etno-konfesionalne identitete. Homogenizacije su bile dio genocida i ratnih zločina. „When marriage is sleeping with the enemy“ by Karen Breslau, NEWSWEEK, 10/4/92, https://www.newsweek.com/when-marriage-sleeping-enemy-199896

[3] Vjekoslav Perica, „Pomirenje i posljednji dani“, 13/02/2019, https://pescanik.net/pomirenje-i-posljednji-dani/

[4] Valerie Hopkins, „Rwanda, 20 years on: how a country is rebuilding itself. To mark 20 years since Rwanda’s 100-day massacre, in which 800,000 people were killed, we look at the key ways the country has dealt with its challenges,“ The Guardian, 3. 04. 2014, https://www.theguardian.com/global-development/2014/apr/03/rwanda-20-years-on-how-a-country-is-rebuilding-itself

[5] „Meet the Burundian Marvin Gaye, https://www.bbc.com/news/av/world-africa-46762660/burundian-singer-jp-bimeni-on-coming-back-to-soul, BBC World News, 8 January 2019; Ian Brennan i Tunde Adebimpe, SILENCED BY SOUND: THE MUSIC MERITOCRACY MYTH, Oakland, USA: PM Press, 2019; .P. Bimeni & The Black Belts live | Rockpalast | 2019, https://youtu.be/QNuFH0AaQWk, The Good Ones – “The Farmer” (Lyric Video), https://youtu.be/Qk2W0floqno.

[6] „VJEKOSLAV PERICA: Vježbanje pomirenja“, 10.05.2019, https://www.autonomija.info/vjekoslav-perica-vjezbanje-pomirenja.html

[7] „Sveštenik koji je bio i ostao čovek“, 14. 08. 2014, https://www.autonomija.info/svestenik-koji-je-bio-i-ostao-covek.html

[8] “Za iskorak u hrvatsko-srpskim odnosima treba nam kao partner uviđavan državnik u Srbiji, trebao bi nam netko nalik Willyju Brandtu”, zaključio je Kovač, podsjećajući kako je nezaboravan njegov pad na koljena kod spomenika žrtvama ustanka u Varšavskom getu.” „NASLIJEĐE RATA: Za iskorak u odnosima s Hrvatskom Srbiji potreban državnik nalik Willyju Brandtu“. Autor: An. S./Hina. Objavljeno 20.10.2019, prema: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/za-iskorak-u-odnosima-s-hrvatskom-srbiji-potreban-drzavnik-nalik-willyju-brandtu-20191020,

[9] “Nagrada Milan Mladenović, ‘čuvar istine, slobode i pravde’, 18. juli/srpanj, 2019,”, https://www.slobodnaevropa.org/a/milan-mladenovic-ekv/30060710.html

[10] ХРВАТСКИ ПОЛИТИЧАР ПРОВОЦИРА БЕОГРАД: Србији је потребан државник налик Вилију Бранту, који би морао да уради ово… 20-10-2019, http://www.pravda.rs/2019/10/20/hrvatski-politicar-provocira-beograd-srbiji-je-potreban-drzavnik-nalik-viliju-brantu-koji-bi-morao-da-uradi-ovo/

[11] “MILOVAN DJILAS 1989: Kako je nastalo samoupravljanje i kako je nestao komunizam”, 09.10.2018. https://www.xxzmagazin.com/kako-je-nastalo-samoupravljanje-i-kako-je-nestao-komunizam, Intervju objavljen u magazinu Start 1989. godine.

[12] Edmund Glaise von Horstenau, ZAPISI IZ NDH. Zagreb: Disput, 2013.

[13] Vicko Krstulović i Vladimir V. Krstulović. Vicko Krstulović: Memoari jugoslavenskog revolucionera 2 (1943-1945) : Dalmacija – fragmenti historije 20. vijeka. Beograd : MostArt ; Zagreb : Buybook, 2012-2013

Vjekoslav Perica
Autor 30.10.2019. u 13:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija