Y E S !

Tomislav Jakić
Autor 19.7.2016. u 17:35

Izdvajamo

  • Zatvaraju se oči pred nadirućim neofašizmom i ksenofobijom u dobrom dijelu Evrope (uglavnom istočnom, ali pošast se širi i na zapad), vodi se rat protiv globalnog terorizma, ali tek nakon što je taj terorizam dobio krila na kojima je poletio zahvaljujući upravo politici Zapada koja ga je naivno htjela iskoristiti (samo) za ostvarivanje svojih ciljeva u područjima što su joj bila strateški važna, a u koja – iz unutarnjepolitičkih razloga – nije bilo popularno slati vlastite vojnike.

Povezani članci

Y   E   S  !

Njezino “yes” govori više od hrpe studija i analiza. Govori o tome da se približavamo rubu s kojega povratka više nema. I govori još nešto: da današnjim svijetom upravljaju osrednji političari, a da je vrijeme velikih državnika odavno prošlo. Oni pripadaju povijesti, a ljudi koji danas žive mogli bi doživjeti to, da ih oni koje su “demokratski izabrali” svojom nepromišljenom politikom definitivno otpreme u povijest. Ukoliko bi nakon nuklearnoga rata još preostao netko tko bi povijest mogao pisati. Jer, nemojmo se zavaravati. “Yes” Therese May znači nuklearni rat.

Piše: Tomislav Jakić, Forum.tm 

Scena kao iz “najboljih” dana hladnoga rata, onoga prvoga. Poprište: britanski parlament. Nakon što su zastupnici većinom glasova odobrili program osuvremenjivanja britanskog nuklearnog oružja, smještenog na podmornicama, zastupnik iz Škotske koja se tome protivi, jer su podmornice ukotvljene u njezinim lukama, pita novu britansku premijerku Theresu May, i to na način uobičajen u britanskome parlamentu, govoreći o njoj u trećem licu. Dakle: “Bi li ona bila spremna odobriti nuklearni napad, znajući da će u njemu poginuti sto tisuća nevinih ljudi?”  Bez sekunde oklijevanja Theresa May ustaje, prilazi pultu za kojim predsjednica vlade stoji kada odgovara na pitanja zastupnika i odsječno kaže samo jednu riječ: “Yes!” (da).

Dodala je potom nešto kao obrazloženje, tumačeći kako je smisao politike zastrašivanja da protivnik zna da je onaj drugi zaista spreman udariti. Klimavo objašnjenje, jer politika zastrašivanja temelji se na spoznaji da se napad (!) ne isplati, jer će napadnuti imati vremena i mogućnosti uzvratiti udarac. To je ono što se uobičajeno naziva zajamčenom sposobnošću uzajamnog uništenja. No, tako nešto podrazumijeva napad, a nova “željezna lady” nije smatrala potrebnim reći: “Da, odobrit ću napad odmazde, ukoliko mi budemo napadnuti”: Ne, njezin odgovor na jednostavno i brutalno jasno pitanje je li spremna odobriti nuklearni napad, znajući da će u njemu poginuti sto tisuća nevinih ljudi, glasio je jednostavno: da!

Ima li boljeg pokazatelja na kako smo niske grane spali, kada su u pitanju međunarodni odnosi, osobito odnosi između tzv. demokratskog svijeta i Rusije? O Rusiji se uopće više ne govori, ali ni ne razmišlja kao o (barem potencijalnom) partneru, a pogotovo ne kao o  nužnom i neizbježnom savezniku ako se želi pobijediti u borbi protiv globalnog terorizma. Upravo suprotno. Na zadovoljstvo onih kod kojih je hladnoratovsko razmišljanje preživjelo, nadživjelo i nadvladalo i razdoblje detanta kada se svijet ponadao da su Istok i Zapad krenuli putem sporazumijevanja i dogovaranja, i dezintegraciju Sovjetskog Saveza, i slom tzv. realnog socijalizma, danas opet svjedočimo konfrontaciji, sve užarenijoj, mada još uvijek “hladnoj” između Zapada, oličenoga u Sjedinjenim Državama i njihovim raznolikom saveznicima i Istoka u liku Ruske federacije. Rusija (mada više nije ni socijalistička, ni komunistička zemlja) opet je neprijatelj i “sve je sjelo na svoje mjesto”. Mnogo manje stvari od onih koje se ni ne primjećuje napr. u Saudijskoj Arabiji, ili Kataru, od onih koje se tek uz više-manje blagonaklono mrštenje obrvama registrira (i tolerira) u Erdoganovoj Turskoj, predbacuju se Rusiji i njezinom čelniku, Vladimiru Putinu, kao smrtni grijeh, kao konačni i nepobitni dokaz da je Rusija pod njegovim vodstvom nedemokratska zemlja.

Zatvaraju se oči pred nadirućim neofašizmom i ksenofobijom u dobrom dijelu Evrope (uglavnom istočnom, ali pošast se širi i na zapad), vodi se rat protiv globalnog terorizma, ali tek nakon što je taj terorizam dobio krila na kojima je poletio zahvaljujući upravo politici Zapada koja ga je naivno htjela iskoristiti (samo) za ostvarivanje svojih ciljeva u područjima što su joj bila strateški važna, a u koja – iz unutarnjepolitičkih razloga – nije bilo popularno slati vlastite vojnike. Politika tzv. predstavničkih ratova u povijesti svijeta nije ništa novo. Danas, opet jednom, živimo u takvome vremenu, ali s jednom bitnom razlikom u odnosu na sve dosadašnje na prvi pogled slične periode. Aveti što ih je Zapad uskrsnuo da bi se borile umjesto njega i za njega u pravilu se nakon nekog vremena okreću protiv njega. Al Quaida, Islamska država, sve su to “čeda” Zapada, ma koliko se propagandna mašinerija trudila da ih prikaže kao autohtone proizvode ideologije Muslimanske braće i posljedicu žestokog obračuna s tom islamističkom grupacijom u Egiptu još u vrijeme Nasera. Ne, Al Quida je stvorena da bi se borila protiv Sovjeta u Afganistanu, a ono što se danas naziva Islamskom državom metastazirani je oblik organizacije financirane i naoružavane kako bi se u Siriji srušio režim predsjednika Bashara al Assada.

Prva je od tih dviju organizacija “potpisala” čuvene napade avionima punim putnika na tornjeve Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku godine 2001., dok je druga odavno izašla iz granica i Iraka, i Sirije, indoktrinirala tisuće ljudi širom globusa i postala za suvremeni svijet ono što su bile kuga i kolera za svijet Srednjega vijeka. I usprkos svemu tome, Zapad uporno forsira konfrontaciju s Rusijom, kao s najvećom prijetnjom demokraciji i slobodi. Pri čemu se zaboravlja kako je i ukrajinska kriza što je kulminirala pripojenjem poluotoka Krima Rusiji (nakon referenduma, ma što tko o njemu mislio, i bez i jednoga, jedinoga poginulog čovjeka) “skuhana” u zapadnoj političko-vojnoj kuhinji. No, ta je kriza u kojoj Rusija ima svoje prste, ali koju definitivno nije ona inicirala, poslužila kao okidač za izvlačenje iz spremišta prašnjavih kulisa hladnoga rata, za obnavljanje gotovo zaboravljenog vokabulara i dijaloga, svojstvenih tome vremenu, za zveckanje oružjem kakvoga današnja mlada generacija još nije doživjela. A nakon što je Rusija operacijom ograničenog trajanja u Siriji pokazala svoju vrhunsku djelotvornost u borbi protiv tzv. Islamske države, nervoza je na Zapadu postala još većom, a s njom i spremnost da se – ne razmišljajući o krajnjim posljedicama – odnosi sve više i više zaoštravaju (mada se održava privid kontakata i razgovora).

Savršena ilustracija takve nepromišljene retorike i popuštanja iskušenju da se “onoga drugoga” izaziva, ne bi li se time pokazala vlastita snaga i odlučnost, jest i kratki odgovor britanske premijerke na pitanje bi li odobrila nuklearni napad, znajući da će u njemu poginuti sto tisuća nevinih ljudi. Njezino “yes” govori više od hrpe studija i analiza. Govori o tome da se približavamo rubu s kojega povratka više nema. I govori još nešto: da današnjim svijetom upravljaju osrednji političari, a da je vrijeme velikih državnika odavno prošlo. Oni pripadaju povijesti, a ljudi koji danas žive mogli bi doživjeti to, da ih oni koje su “demokratski izabrali” svojom nepromišljenom politikom definitivno otpreme u povijest. Ukoliko bi nakon nuklearnoga rata još preostao netko tko bi povijest mogao pisati.

Jer, nemojmo se zavaravati. “Yes” Therese May znači nuklearni rat.

Tomislav Jakić
Autor 19.7.2016. u 17:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija