Za socijalizam spremni!

Izdvajamo

• Nacionalizam je u isto vrijeme i posljedica velike društveno-ekonomske i političke krize, ali i uzrok produkovanja najvećih društvenih kriza, koje se mogu prevazilaziti i prije kulminacije i eksplozije krize. Ovi sistemi u kvazidržavicama su antisistemi i za dvadeset godina postojanja pokazali su svoju neodrživost, a to uviđaju i oni za koje su oni navodno stvarani. Oni će biti zamijenjeni nekom drugačijom vrstom integracije i povezivanja balkanskog prostora, jer još nije poznato da egzistiraju države pod staklenim zvonima, izolovane, posebno nadojene fašističkim idejama. Mislim da je to konačno shvatila i većina onih pod staklenim zvonom u novovjekovnom balkanskom eksperimentu.

Povezani članci

• Proračun BiH oštećen za dvije milijarde maraka, više štete nego u poplavama
• Nerzuk Ćurak dobitnik prve nagrade “Kemal Kurspahić” za tekst” Opasni ljudi”
• Edin Pobrić: Premijer između dva (ne)talenta
• Presuda Karadžiću – presuda genocidnoj politici
• Zemlja kalašnjikova
• GNEV GRAĐANA NA NASILNIČKU VLAST

foto: lapupilainsomne

Najbolji odgovor nacionalizmu bio bi novi balkanski dogovor, bez blokovskih uticaja i prodaje prostora i ljudi velikima za njihov interes. A oni ga traže i tražit će ga i dalje. Potom bi nas valjda i veliki prestali uvjeravati kako nas brane od nekoga i kako nam je na Balkanu svakim danom sve bolje, čak i onda kad nam umjesto života domaći nude ode fašizmu i nacizmu, a dugoročno kolonijalni odnos  svima zajedno. A mi slijepi pa nikako ne vidimo tu silnu dobrotu.

Piše: Ismet Muratspahić

Najteže je najjednostavnije pisati. Mnogo sam razmišljao kako da u samo nekoliko rečenica iznesem mišljenje kojim bi izrazio bit državica, nastalih poslije ratova devedesetih. Državljani ovih nakarada državica su se odavno uvjerili u dva novonastala fenomena: fantomi državice nastale su iz krvi i nacionalizma i drugo Jugoslavija je bila ideal pojma države slobode za ropski i neslobodni odnos u koji se guraju građani ovih novih tvorevina i državnih strašila. Umjesto daljeg sužavanja sloboda, proces bi mogao krenuti obrnuto, zaustavljanjem, a potom i proširivanjem otetih sloboda. Pretpostavke već postoje u kritičnoj masi narasle svijesti da nacionalisti vladaju na legitimitetu tek jedne četvrtine ukupnog biračkog tijela u fantom državicama. Dosadašnje fašističke parole mogle bi doživjeti izmjenu i zazvučati ovako “za socijalizam spremni” i “spremte se spremte, socijalizam će da bude”.

Cjelokupna povijest je ljudska težnja da čovjek bude slobodan. Tome su barem na papiru ili u idejama služili razni oblici društvenog organizovanja i uređenja ljudskih zajednica. Tome pojmu bi otprilike trebalo da služi i uređenje države, mjesta ovozemnog postizanja ljudske svrhovitosti i sreće. Države (posebno one nacionalne) niti jesu niti će biti konačni cilj organizovanja ljudi, zato što povijest govori da su umjesto slobode i sreće često bile tamnice i grobnice naroda. Upravo za tako nešto najbolji su primjer i novonastale nacionalističke države na Balkanu. Postignuto je sve suprotno od onoga što je krvavi nacionalizam obećavao narodima koje je gurnuo u bratoubilački rat. Poubijane su desetine hiljada ljudi nizašto, iz vještački stvorene mržnje na minimalnoj religijskoj, kulturnoj i etničkoj osnovi različitosti, protjerano i pokrenuto oko dva miliona ljudi, razrušene fabrike i biološka i društvena osnova za budući život, obezličeni i poniženi narodi, popljačkano materijalno bogatstvo, rasturena i protjerana radnička klasa. Nacionalizam je isprobao sve moguće vrste ljudske torture, nasilja i ljudskog poniženja. Predvodnici te ideologije i dalje hoće da nam na tim osnovama grade društvene vrijednosti izolacije, mržnje i ubijanja.

Nacionalizam se i nakon trideset godina iživljavanja od nosilaca fašističkih ideja nudi kao spas. I dalje radikalne i nacionalističke stranke pokušavaju sistemski, kroz medije, obrazovanje, religiju, političku i ideološku manipulaciju (u takozvanim demokratskim parlamentima), ugraditi viruse i bakterije koje će na duži rok stvarati mržnju kao osnovu za bolesna društva. Koliko god se činila mogućnost pobjede tih bolesnih ideja, one već doživljavaju svoje poraze. Sistem koji su stvorili nacionalisti, u svojim tvorevinama-nakarada državicama, nauka još nije imenovala niti našla odgovarajući termin za ono šta su stvorili. Moguće bi ga najlakše bilo definisati kao antisistem ili bolesna društva. Iako se u državicama kriju egzaktni podaci društvene regresije u svakom pogledu, vidljivo je u postignućima nacionalizma sljedeće: od jugoslovenskog socijalno-pravednog društva stvorena su nepravedna i duboko nemoralna društva, princip pokvarenosti i prevare postaje vodeći, fabrike otete od onih koji su ih stvarali, društvena raslojenost i stvorena kasta superbogatih stvorena je na prevari i otimačini (samo u BiH ima preko pet stotina milionera), od srednje razvijenog jugoslovenskog društva stvorena su siromašna, duboko raslojena i nepravedna društva, prevare, krađe, mahinacije postaju dominantni oblik ponašanja posebno onih koji odlučuju o društvenom novcu, društva osjećaju potrebu za neovisnim sudovima i povećanjem zatvorskih prostora, policijska represija se okreće na one koji samo i prstom ukažu na prave krivce. Kratko rečeno to su neslobodna i bolesna društva. Klasa povlaštenog sloja također još nije imenovana pravim naučnim imenom osim što se kaže da su ratni profiteri. Dostignuća nacionalizma mogla bi se nabrajati u nedogled, ali recimo samo još da su postigla i sljedeće: bez obzira što se nacionalizmom  htjelo  uništiti samo manjine uništena je i većina, mijenjajući u tim državicama demografsku sliku i raseljavajući i “svoje” narode, najvitalniji dio stanovništva je napustio ili ima namjeru napustiti ta totalitarna društva u potrazi za poslom i životom na drugom mjestu, natalitet je u stalnom padu, a odjeljenja i cijele škole se zatvaraju jer nema učenika (samo u pola BiH, u  F BiH za pet godina zatvoreno je 725 odjeljenja osnovnih i srednjih škola). Vladajuće nacionalističke stranke dovele su jugoslovensko razbijeno društvo, a sada državice i društva, na rub siromaštva afričkih siromašnih država i kolonijalnu ovisnost od drugih i posebno svjetskog kolonizatorskog porobljivačkog bankarskog sistema.

Nacionalizam je u isto vrijeme i posljedica velike društveno-ekonomske i političke krize, ali i uzrok produkovanja najvećih društvenih kriza, koje se mogu prevazilaziti i prije kulminacije i eksplozije krize. Ovi sistemi u kvazidržavicama su antisistemi i za dvadeset godina postojanja pokazali su svoju neodrživost, a to uviđaju i oni za koje su oni navodno stvarani. Oni će biti zamijenjeni nekom drugačijom vrstom integracije i povezivanja balkanskog prostora, jer još nije poznato da egzistiraju države pod staklenim zvonima, izolovane, posebno nadojene fašističkim idejama. Mislim da je to konačno shvatila i većina onih pod staklenim zvonom u novovjekovnom balkanskom eksperimentu. Najbolji odgovor nacionalizmu bio bi novi balkanski dogovor, bez blokovskih uticaja i prodaje prostora i ljudi velikima za njihov interes. A oni ga traže i tražit će ga i dalje. Potom bi nas valjda i veliki prestali uvjeravati kako nas brane od nekoga i kako nam je na Balkanu svakim danom sve bolje, čak i onda kad nam umjesto života domaći nude ode fašizmu i nacizmu, a dugoročno kolonijalni odnos  svima zajedno. A mi slijepi pa nikako ne vidimo tu silnu dobrotu.