Zagreb se noćas potvrdio kao oaza nove antinacionalističke ljevice

Izdvajamo

• “Čović je ne samo sudskim postupcima, nego i pokazivanjem velikog osobnog bogatstva slijedio svoje hrvatske uzore: tako je na imanju od dvije tisuće kvadrata u Mostaru sagradio vilu koja je procijenjena na 22 milijuna kuna, odnosno tri milijuna eura
• moram priznati da to čak ni njegovi kolege u Hrvatskoj ne mogu samo tako osigurati i ostvariti”, ironizirala je Benčić pred zastupnicima hrvatskog Sabora od kojih nijedan, nikada, protiv Dragana Čovića nikada nije rekao ni riječ, jer Čovića u Hrvatskoj od svake kritike štiti nedodirljiva titula “političkog predstavnika Hrvata u BiH”.

Povezani članci

• Zaokret Rusije u politici prema RS-u
• Svetislav Basara: Sto godina očaja
• Documenta: Pozdravljamo presudu Karadžiću, zabrinuti smo zbog negiranja presude Prliću od strane HNS-a
• Vaskrsnuće “ugroženih“ u njihovoj Herceg Bosni!
• Princ Eugen Savojski: „Ne bih opet zapalio grad“
  Austrijska ministrica vanjskih poslova Karin Kneissl u Sarajevu
• Milanka Opačić:Homoseksualci neće moći posvajati djecu

Foto: Politička platforma Možemo!

Glavašević je, jednom riječju, iznio naznake novog, nenacionalističkog programa za Bosnu i Hercegovinu, koji ne niječe nacionalne razlike, ali ih nastoji harmonizirati, a ne iskoristiti za daljnje podjele BiH, što cjelokupna današnja hrvatska politika radi, hotimice ili ne. “Možemo promišljati BiH kao demokratsku i ravnopravnu zemlju u kojoj nacionalni ključ nije jedini i presudni faktor, nego jedan od mnogih. Sadašnja politika Hrvatske prema BiH svodi se na davanje diplomatske podrške onim liderima koji, da se diplomatski izrazim, imaju problema s dokazivanjem porijekla svoje imovine, ili onima koji su spremni negirati ratne zločine. Manje diplomatski rečeno, trenutna politika Hrvatske prema BiH zapravo je politika HDZ-a prema HDZ-u BiH. To nisu europske poruke, i to nije europski smjer”, kazao je Glavašević.

Tomislav Tomašević, 39-godišnji hrvatski parlamentarni zastupnik, zagrebački ekološki aktivist i jedan od osnivača političkih platformi Možemo! i Zagreb je naš!, gotovo će sigurno postati novi gradonačelnik Zagreba, dok je njegova Zeleno-lijeva koalicija osvojila uvjerljivu većinu mjesta u zagrebačkoj gradskoj skupštini. To su najvažniji rezultati jučerašnjih lokalnih izbora u Hrvatskoj, koji potvrđuju da nova, antinacionalistička ljevica postaje ključna opozicijska stranka, smjenjujući umorni i istrošeni SDP, te da stvara sve opipljiviju mogućnost da zaprijeti čak i tridesetogodišnjem nacionalnom monopolu HDZ-a.

U prvom krugu izbora za gradonačelnika Zagreba, Tomašević je osvojio 45,08 posto glasova, više od četiri sljedeća kandidata zajedno: Miroslava Škore, predsjednika ekstremno desnog Domovinskog pokreta, Jelene Pavičić Vukičević, kandidatkinje stranke dvadesetogodišnjeg gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, kandidata HDZ-a Davora Filipovića te Joška Klisovića, kandidata SDP-a. U brojkama to izgleda ovako: za Tomaševića su glasala 146.224 birača, a za Škoru, Pavičić Vukičević, Filipovića i Klisovića sveukupno – 132. 978 građana. Gradonačelnik će biti izabran u drugome krugu glasovanja, za dva tjedna, 30. svibnja, u srazu Tomaševića i Škore. Sve dosadašnje ankete Tomaševiću su davale nedostižnu prednost, pa bi bilo posve neočekivano da Škoro, od kojega je Tomašević u prvom krugu osvojio više nego trostruko više glasova, dostigne i pobijedi kandidata Zeleno-lijeve koalicije.

Još je veći trijumf Tomaševićeva Zeleno-lijeva koalicija ostvarila na izborima za skupštinu grada Zagreba. Listu Zeleno-lijeve koalicije čine politička ‘Platforma Možemo!’, politička platforma ‘Zagreb je naš!’ i političke stranke Orah – skraćenica od ‘Održivi razvoj Hrvatske’ –  Nova Ljevica i ‘Za grad’. Osvojili su većinu koja im omogućuje da sami formiraju vlast u glavnom hrvatskom gradu, ali oni su u izbornoj noći najavili da će koalirati sa Socijaldemokratskom partijom (SDP) – koja jest osvojila nekoliko mandata, ali bijedno malo za stranku koja se još uvijek smatra vodećom lijevom opozicijskom strankom u zemlji – pa će snaga lijeve većine u Zagrebu, predvođene Zeleno-lijevom koalicijom, omogućavati neometano upravljanje Zagrebom, a prije svega ono što nova hrvatska ljevica neprestano najavljuje: promjenu modela upravljanja.

A baš to – “promjena modela upravljanja” – i jest razlog zbog kojega bi Zeleno-lijeva koalicija mogla značiti istinsku, suštinsku promjenu u hrvatskoj politici. Ta skupina ljudi, naime, nema ambiciju tek zamijeniti vodeće ljude u najvažnijim poduzećima, a da sve ostalo ostane isto, na što se, manje-više, svodila hrvatska politika u posljednjih trideset godina. Ne; njihova ambicija seže mnogo dalje: na nacionalnoj razini, ni manje ni više, oni kane promijeniti samu prirodu hrvatske politike, pa etnocentrističko-klijentelističku državu HDZ-ova tipa, kakvoj je temelj još 1990. udario Franjo Tuđman, promijeniti u tolerantnu, ekološki osviještenu demokraciju 21. stoljeća, koja će biti u stanju odbaciti etnonacionalističke podjele kraja dvadesetog stoljeća, i nositi se s izazovima antropocena, u kojima više nema mjesta za sitničave, a toliko zloćudne, uskogrudnosti etničkog nacionalizma.

Jer – a to je vrlo važno – nova hrvatska politička ljevica autentični je nasljednik časnih nevladinih aktivista koje su se autokraciji i zloupotrebi vlasti počeli suprotstavljati još u kasnom socijalizmu, da vrhunac svoje altruističke djelatnosti dostignu u ratnim vremenima devedesetih. U Bosni i Hercegovini taj se angažman osjetio u protivljenju ratnoj avanturi Franje Tuđmana u BiH, i jasnim solidariziranjem s istinskim žrtvama srpskoga, a potom i hrvatskog, ratnog intervencionizma u BiH.

Pripadnici nove hrvatske ljevice u politiku su ušli ne zato da se njome novčano okoriste, nego zato da je poboljšaju na korist svih ljudi, jer ih je iskustvo nevladinih aktivista podučilo koliko okrutna država može biti. Zato su u politiku ušli s kapitalom vjerodostojnosti, i s ugledom ljudi koji su hrvatski politički krajolik sposobni i spremni očistiti od zagađenja etnonacionalizmom, mržnjom, korupcijom, nepoštenjem i nepravdom.

A do koje se mjere nova hrvatska ljevica razlikuje od prosjeka hrvatskog političkog spektra, svjedoči njezin odnos prema Bosni i Hercegovini. Dok se ostale stranke na tradicionalnoj skali od desnice do ljevice, s HDZ-om i SDP-om kao nositeljicama, u odnosu prema BiH praktički ne razlikuju, Zeleno-lijeva koalicija u hrvatski politički govor o BiH unijela je posve nova značenja. Jasno se to vidjelo još prije pola godine, 8. prosinca 2020., u raspravi o Hrvatima u BiH pred hrvatskim Saborom. U toj su raspravi odskočili Sandra Benčić, saborska zastupnica Zeleno-lijeve koalicije i bivša aktivistkinja za ljudska prava, danas jedna od najbližih suradnica pobjednika na zagrebačkim izborima Tomislava Tomaševića, te Bojan Glavašević, nezavisni zastupnik iz parlamentarnog kluba Zeleno-lijeve koalicije, i sin Siniše Glavaševića, legendarnog novinara Hrvatskog radija Vukovar, kojega su srpske snage ubile u Vukovaru nakon što su 18. studenog 1991. osvojile grad.

“Zeleno-lijeva koalicija drži da raspravu o BiH treba pomaknuti iz diskursa o konstitutivnim narodima prema diskursu o razvoju te zemlje”, rekao je tada Glavašević. “Četvrt stoljeća poslije Daytona, BiH nije uspjela uzeti zamah i napredak prema EU i drugim integracijama, a uzrok je tome prije svega politika iz nacionalne vizure, koja zanemaruje interese svih građanki i građana BiH. Treba napokon priznati da su takve politike kočnica razvoju BiH. Ne želimo reći da se itko u BiH treba odreći svog identiteta, kulture i jezika, naprotiv: to su elementi koje građani BiH trebaju nastaviti njegovati i u tome imati našu podršku; želimo reći da nacionalni identiteti ne bi trebali više biti primarni kriterij za kreiranje politike u BiH i prema BiH”.

Glavašević je, jednom riječju, iznio naznake novog, nenacionalističkog programa za Bosnu i Hercegovinu, koji ne niječe nacionalne razlike, ali ih nastoji harmonizirati, a ne iskoristiti za daljnje podjele BiH, što cjelokupna današnja hrvatska politika radi, hotimice ili ne. “Možemo promišljati BiH kao demokratsku i ravnopravnu zemlju u kojoj nacionalni ključ nije jedini i presudni faktor, nego jedan od mnogih. Sadašnja politika Hrvatske prema BiH svodi se na davanje diplomatske podrške onim liderima koji, da se diplomatski izrazim, imaju problema s dokazivanjem porijekla svoje imovine, ili onima koji su spremni negirati ratne zločine. Manje diplomatski rečeno, trenutna politika Hrvatske prema BiH zapravo je politika HDZ-a prema HDZ-u BiH. To nisu europske poruke, i to nije europski smjer”, kazao je Glavašević.

Još je jasnije govorila Sandra Benčić. “Jedino što je osigurano hrvatskom narodu u vezi njegovog položaja u BiH, čini se da je povlašten položaj pojedinih Hrvata u BiH”. Kao primjer, opisala je neke od afera najmoćnijeg Hrvata u BiH – Dragana Čovića, “autentičnog predstavnika HDZ-ove politike” i “jednog od prvaka u broju pravosudnih procesa koji su se protiv njega vodili”.

“Čović je ne samo sudskim postupcima, nego i pokazivanjem velikog osobnog bogatstva slijedio svoje hrvatske uzore: tako je na imanju od dvije tisuće kvadrata u Mostaru sagradio vilu koja je procijenjena na 22 milijuna kuna, odnosno tri milijuna eura; moram priznati da to čak ni njegovi kolege u Hrvatskoj ne mogu samo tako osigurati i ostvariti”, ironizirala je Benčić pred zastupnicima hrvatskog Sabora od kojih nijedan, nikada, protiv Dragana Čovića nikada nije rekao ni riječ, jer Čovića u Hrvatskoj od svake kritike štiti nedodirljiva titula “političkog predstavnika Hrvata u BiH”.

Zastupnici Zeleno-lijeve koalicije, međutim, u toj političkoj magli nisu zalutali, kao što ni svih ovih godina, u doslovno uličnim borbama s Bandićevim “kumovima” u Zagrebu, nisu poklekli pred populizmom zagrebačkog gradonačelnika iz hercegovačke Pogane Vlake. Takva ljudska hrabrost i politička svježina ulijevaju nadu da bi hrvatska politika, u mjesecima i godinama koje dolaze, mogla početi pokazivati znakove ljekovitog preobražaja. Zeleno-lijeva koalicija dosad je pokazala veliku taktičku spretnost u pokušaju da plemenite političke i ekološke ideale pretoči u konkretnu politiku neuspješne, korupcijom i nacionalizmom uništene zemlje na rubu Europe – a to je strašno težak zadatak. Ustraju li u tome, i uspiju li hrvatski politički krajolik očistiti od nacionalističke isključivosti te ga preobličiti u tolerantno društvo sposobno za suočavanje sa svojim pogreškama i apokaliptičnim prijetnjama budućnosti, bit će to povijesni dobitak za Hrvatsku, ali i za cijelu regiju, a naročito za Bosnu i Hercegovinu. Zato im treba poželjeti uspjeh, i nadati se da neće ostati samo parola ono što je zamjenica Tomislava Tomaševića Danijela Dolenec u pobjedničkoj izbornoj noći najavila kao politički cilj: “Promjena načina upravljanja. Upravljanje promjenama”.