ZAGREBAČKI START O BiH: A KTO JE TA, ŠTA JE TA, DA PROSTIŠ…

tačno.net
Autor 23.6.2016. u 12:39

ZAGREBAČKI START O BiH: A KTO JE TA, ŠTA JE TA, DA PROSTIŠ…

I dvije i po decenije nakon gašenja kultnog magazina, tekstovi iz zagrebačkog Starta plijene pažnju kvalitetom i originalnošću. U ovom nastavku naš akribični saradnik surfa po reportažama o Bosni i Hercegovini

Piše: Dragan Golubović, analiziraj.ba

U tekstu pod nazivom “Zagrebački Start – najvažniji magazin bivše Jugoslavije”, objavljenom na portalu Analiziraj.ba, pokušali smo napraviti hommage  časopisu koji je u vrijeme kada se pojavio (1967. godine) učinio pomak u modernizaciji novinarstva u SFRJ. Nakon što je tekst objavljen i distribuiran putem društvenih mreža, čitateljica Slavica Vukasović je na Facebook profilu portala Analiziraj.ba napisala impresiju koja, možda, najbliže opisuje Start: “Bio je sjajan magazin, sa izvanrednim intervjuima, putopisnim reportažama, literarnim dodacima, dodacima iz slikarstva, naučnim i zabavnim sadržajima.” Ni danas, 25 godina nakon prestanka izlaženja Starta, na području bivše Jugoslavije nije se pojavio sličan magazin. Stoga i ovaj drugi dio priče, koji je posvećen odnosu uredništva spram tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBIH).

Agrokomerc, Olimpijada i Adil

Listajući i čitajući izdanja Starta od 1983. do 1991. godine, utisak je da politika, religija i kultura sadržajno dominiraju u tekstovima koji se odnose na našu zemlju. Salih Zvizdić bio je novinar (preminuo 16. septembra 2012.) koji je najtemeljitije pratio dešavanja u BiH. Pokrivao je političke teme – poput slučaja Agrokomerc, ili dešavanja vezana za pripremu Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. Glavne i krupne političke teme radila su i danas velika novinarska imena, poput Mirka Galića, Ines Sabalić i Senada Avdića. Nadolazeće demokratske promjene i novi ljudi, prije svega Adil Zulfikarpašić, činili su se zanimljivijim od socijalizma koji je bio na izlaznim vratima. Posljednje veliko ime iz socijalističke nomenklature političara koje je govorilo za magazin Start bio je Branko Mikulić. Intervju je simbolično objavljen na Dan Republike, 25. novembra 1989., i prema svjedočenju Senada Avdića, koji je razgovarao s Mikulićem, “trajao je desetke sati”. Mikulić o određenim temama nije želio razgovarati – naprimjer, o ekonomskoj situaciji u državi, gdje je tog mjeseca inflacija iznosila 1.470%. Ne želeći preskočiti ovu činjenicu, Avdić u tekstu navodi riječi svog prijatelja koji mu sugeriše da će, od momenta objave intervjua pa do isplate honorara, nekih trideset dana, isti biti manji za 50% jer će galopirajuća inflacija učiniti svoje. Avdić je od Mikulića tražio odgovore na niz pitanja o tadašnjim sve češćim denunciranjima lika i djela Josipa Broza Tita. Tu su također pitanja oko kojih ni danas nema saglasnosti – “ko ima tapiju na Bosnu i Hercegovinu”. Mikulić u odgovorima čvrsto stoji na liniji učesnika Narodno-oslobodilačke borbe (NOB) i poslijeratnog visokorangiranog rukovodioca sve do 1988. godine, kada se povukao u penziju: “Bosna i Hercegovina nije niti muslimanska, niti srpska, niti hrvatska; Bosna i Hercegovina je i muslimanska i hrvatska i srpska.”

Kome pripada Bosna?

Čini se da je teza Alije Izetbegovića po ovom pitanju tačnija: “Bosna nije nikada pripadala ovim trima narodima, već je pripadala političkoj birokratiji i bila njezino vlasništvo.” Teza je izrečena u intervjuu zvučnog naslova “Mi nismo Turci”, objavljenom sedmog jula 1990. godine, nakon što je Izetbegović s nekolicinom saradnika registrovao Stranku demokratske akcije. Izetbegović je čitaocima Starta predstavljen kao izvanredni poznavalac islama, čovjek koji je zbog svojih ideja bio osuđen na 14 godina zatvora, od kojih je tamo proveo pet, te na kraju kao autora više knjiga, među kojima je najznačajnija Islam između Zapada i Istoka. Iz današnje vizure zanimljivim se čini Izetbegovićev odgovor na pitanje kojim jezikom govore Muslimani: “Zasada je to srpskohrvatski (ili hrvatskosrpski). Ne možemo riješiti sve odjednom. Epoha koja dolazi stavit će i to pitanje na dnevni red. Ono će se raspravljati bez strasti u jednom tolerantnom argumentiranom dijalogu. Sve treba raspraviti, uključujući i onu opciju da (li) postoji bosanski jezik. Uostalom, možda postoji samo jedan jezik koji mi svi različito nazivamo.” Godinu dana kasnije, književnik Alija Isaković je jasan: “Bosanski jezik je realnost. Ne može sedamdeset godina političkog negiranja izbrisati višestoljetno intenzivno postojanje. Bosanski Muslimani (Bošnjaci), kako hoćete, mijenjali su tokom historijskih prilika svoje ime, ali ime bosanski jezik nisu nikada mijenjali… Ne treba nikoga uvjeravati u postojanje bosanskog jezika, kao što ne treba uvjeravanje da postoje stari bosanski tekstovi, pismo bosančica, bosansko-turski rječnici: prvi je Hevajin (Muhamed Hevai Uskufi) 1631. godine, a posljednji A. Kulendera (Ahmed Kulender) iz 1912.godine.”

Uredništvo Starta prepoznalo je da su promjene u BiH neminovne i da pad Berlinskog zida i 14. sjednica Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) ne mogu a da ne ostave nikakav uticaj. U intervjuima koji su objavljeni tokom 1990. i 1991., pružena je prilika da svoja razmišljanja o budućnosti BiH iznesu ljudi poput Alije Izetbegovića, Muhsina Rizvića, Alije Isakovića i, čak dva puta, Adila Zulfikarpašića. Prvi razgovor sa Zulfikarpašićem objavljen je 17. marta 1990. godine, kada je on još bio politički disident i nije se mogao vratiti u Jugoslaviju. Godinu dana kasnije, novinar Mirko Galić i Zulfikarpašić razgovaraju u Sarajevu, a u kojoj mjeri su se stvari promijenile, govori činjenica da je službeni avion bosanskohercegovačke vlade došao po Zulfikarpašića na zagrebački aerodrom, gdje je sletio iz Züricha nakon godina disidentstva i zabrane dolaska u zemlju. Primjetna je nezainteresovanost uredništva za druge političke partije i intelektualce iz ostalih naroda u BiH. Zanimljivim se čini da nema niti jedan tekst niti jedan intervju, recimo, o Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ BiH) i njihovom tadašnjem lideru Davoru Perinoviću. Isti slučaj je sa Srpskom demokratskom strankom (SDS) i njihovim liderom Radovanom Karadžićem. SDA je proglašena jedinom autentičnom bosanskom političkom partijom. Novinari Starta temeljito prate rasprave o ideji bošnjaštva koje se vode u BiH. U svakom od tekstova, bilo da je riječ o intervjuima ili tematskim člancima, razgovor o Bošnjacima i bošnjaštvu je nezaobilazna tema, posebno nakon Simpozija koji je održan u julu 1990. godine u organizaciji Fondacije Adila Zulfikarpašića i magazina Naši Dani. U segmentu političkih tema, unutar korica Starta može se zaključiti da su uredništvo i redakcija ovog magazina podržavali državotvornost Bosne i Hercegovine.

Islam i Međugorje

Druga tematska oblast koja je zanimala uredništvo Starta jeste religija. Novinari su smatrali interesantnim da čitateljima približe islam, franjevački red u BiH i fenomen Međugorja. U tekstu pod nazivom “Devizne poruke Međugorske Gospe”, novinar Starta Ivica Mlivončićnas podsjeća da se ukazanje dogodilo 24. juna 1981. godine, tačno u 17:45. Ukazanje je za ovaj dio BiH praktično značilo turistički preporod. Logika poslovne ekonomije ukazuje na činjenicu da gdje ima turista – ima i protoka novca. U istom tekstu, novinar ovu činjenicu apostrofira jer svjedoči masi ljudi koji kupuju razne suvenire, razglednice i svijeće s likom Gospe i da pritom niko ne zna koliko novca pristiže u crkvenu blagajnu. Autor članka navodi da bi sličan slučaj u Italiji, valjda zato što Talijani najviše pohode Međugorje, bio krivično djelo.

Da se neke stvari ne mijenjaju, ukazuje nam tekst koji je objavljen u mostarskom Dnevnom listu 13. augusta 2014. Novinarka Sanja Bjelica-Šaganović iznosi podatke da je u periodu od 1981. do 2013. Međugorje posjetilo 28 miliona turista. Procjena prihoda u tom periodu kreće se oko 2,85 milijardi eura, a druga procjena ukazuje da je oko 68% novca završilo u sivoj ekonomiji.

Čini se da ozbiljne dileme oko toga da li se Gospa ukazala nije ni bilo. Novinar Nenad Ivanković u reportaži iz 1984. godine, tri godine nakon priče o ukazanju, navodi svjedočenje mostarskog biskupa Pave Žanića, koji je “događanja u Međugorju” ocijenio kao “kolektivnu halucinaciju”. Nešto slično, ne tako dramatično kao biskup Žanić, potvrdila je i Sveta Stolica. Kongregacija za nauk vjere tokom 2015. godine utvrdila je da je Međugorje mjesto molitve, ali ne i svetište.

U gostima kod imama

Ideja uredništva Starta da čitateljima približi Bosanske Muslimane i bh. franjevce produkt je izrazito kvalitetnog novinarskog instinkta. Reportaža novinarke Vere Lukovac iz ženske medrese u Sarajevu, u kojoj se stiče zvanje muallima, čitaoce uvodi u jedan novi svijet, za veliku većinu njih nepoznat i vjerovatno nerazumljiv. U ateističkoj Jugoslaviji, svijet u kojem žive ljudi predani i odani Bogu bio je zamagljen i dalek – terra incognita. A reportaža pod nazivom “Muallime u službi Allaha” predstavlja istinsku novinarsku priču. Jednako zanimljivu reportažu napisao je Salih Zvizdić. On je predstavio jedan radni dan imamaMuharema Štulanovića. Imam Štulanović kroz Zvizdićevo pero pojašnjava čitateljima pet vakata molitve, dijelove svoje garderobe, kao i pojedinosti iz unutrašnjosti džamije. Nakon završenog radnog dana, imam Štulanović je ugostio novinara u svom domu na večeri, gdje se za dragog gosta nastavlja tumačenje bosanskih jela (zeljanice i tufahija), pa i običaja, jer u pokušaju da se gost rukuje s domaćicom, istom je pojašnjeno da nije praksa da se vjernice rukuju s muškarcima.

Jedna dan Imama

Novinarka Ines Sabalić posjetila je nekolicinu franjevačkih samostana u BiH (Sarajevo, Visoko, Kreševo, Kraljeva Sutjeska), gdje je razgovarala s franjevcima o suživotu i vjerskoj toleranciji, o tome kako su franjevci postali tkivo Bosne te o kulturno-historijskom blagu koje se krije iza masivnih zidina samostana. U uvodu u članak nailazimo na dio teksta o Bosni koji kao da je izašao iz romana Ive Andrića: “Došljaku se Bosna može potpuno zatvoriti. Vatikan je, još u doba bosanske državnosti, da bi iskorijenio herezu Crkve bosanske, poslao najagilnije propovjednike. Žestoki dominikanci uzalud su se svojom civiliziranom retorikom i inkvizitorskim metodama obraćali Bosancima.  Bosna ih je filozofski trpjela, preživjela i mirno, kao da nikad ni postojali nisu, smjestila u zaborav. Preživjeti, čini se, mogu samo oni koji duhovnom entitetu Bosne ne prilaze agresivno, nego polako, iznutra.”

Bosna i Hercegovina i Sarajevo su od 1983. pa sve do nekad devedesetih godina predstavljali kulturni centar bivše Jugoslavije. Emir Kusturica s nagradama iz Venecije i Cannesa, New Primitives i Zabranjeno pušenje, Plavi orkestar i Nadrealisti osvajaju jugoslavensku zabavnu scenu. Goran Gajić tokom 1983. godine objavljuje tekstove o Divljim jagodama i Elvisu J. Kurtoviću i njegovim Meteorima. U tekstu o Elvisu štampano je i njegovo otvoreno pismo Goranu Bregoviću u kojem ga poziva “pod stvaralačku zastavu novog primitivizma”. Riječ je o tipičnom Elvisovom cinizmu u kojem, dalje u pismu, poziva Bregovića da njih dvojica “kao dvije najveće rokenrol-zvijezde ikad rođene u ovom gradu (misli se na Sarajevo, op. aut.) naprave zajedničku turneju po srednjoj Bosni i zajednici opština Tuzla”. Novinarka Dubravka Tomeković najviše je pisala o sarajevskoj muzičkoj sceni. Grupe Valentino, Plavi orkestar, Zabranjeno pušenje, pa čak i Nervozni poštar, našle su svoje mjesto na stranicama Starta. Zanimljivim se čini da novinarima Starta Crvena jabuka nije bila interesantna i da nema niti jednog teksta o momcima koji su bili jednako popularni kao i drugi sarajevski muzičari. S druge strane se čini da je Zabranjeno pušenje imalo veću podršku od redakcije Starta. Nakon prvog objavljenog albuma Das ist Walter, proglašeni su grupom godine u izboru redakcije ovog magazina. Povezanost s Nadrealistima i njihova umjetnička sloboda, koja je ponekad bivala na granici cenzure nadležnih organa, naprosto su davali povod da se piše o ovim momcima.

Elvis Kurtovic

Na stranicama Starta ispisan je veliki broj kvalitetnih tekstova o Sarajevu, BiH, politici i kulturi, ali dosje koji je pripremio Bojan Krstić izdvaja se kao nešto što je vrijedno čuvanja kao materijal za budući Muzej sarajevskog rocka. Riječ je o predstavljanju sarajevskih demo-grupa. Sadržaj teksta dobija na značaju jer većina ovih bendova nije uspjela da značajno komercijalizuje svoju muziku. Među “starijom” sarajevskom publikom neka imena bi i dalje mogla biti prepoznata. Krstić je u reportaži predstavio nekoliko sarajevskih grupa, kao što su: SCH, La Banda, Major, Scabia, Valter, Uzalud kajanje, Gimpel luda, Festival. Kako autor teksta kaže, “mladi lavovi” nisu željeli imati ništa s Novim primitivizmom, Plavim orkestrom ili institucijom Bijelog dugmeta – željeli su biti drugačiji. Tačka u kojoj se Zabranjeno pušenje, Nadrealisti, sarajevske demo-grupe i magazin Start spajaju jeste želja da budeš drugačiji i kvalitetniji od drugih. Novinari i uredništvo Starta su u tome uspjeli, jer nakon mnogo godina, tekstovi, reportaže i intervjui ispisani na stranicama magazina ostavljaju utisak da je nekada postojalo kvalitetno novinarstvo.

tačno.net
Autor 23.6.2016. u 12:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija