Zagušeni glas većine

Autor 22.4.2011. u 01:11

Zagušeni glas većine

Osnovni apsurd BiH je što je od većine koja je za demokratsku i evroatlantsku bh. državu ustavno jača manjina koja je neće. Nužno je bh. većinu organizovati i učiniti je odlučujućim političkim i društvenim faktorom. Dragocjeno je iskustvo platformista. Na separatističke politike i integracijske izazove odgovor se može naći i u bosanskohercegovačkom saboru

Dvadeset godina je Bosna i Hercegovina na udaru velikosrpskih i velehrvatskih hegemonista i separatista. Najnovije atakovanje na opstojnost bh. države iz Republike Srpske uobličeno je u referendumske prijetnje, a iz zapadne Hercegovine reafirmacijom ideje o tzv. HR Herceg-Bosna.

Za opstanak i prosperitet BiH nisu dovoljne garancije Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. Ubjedljiva većina građana je za BiH i njen ulazak u NATO i EU, ali ta snaga nije uvezana, a njen glas je zagušen nacionalističkim galamama. Radikalizacija političkog života u zemlji i susjedstvu mogla bi dati odlučujući poticaj snagama destrukcije. Otud je nužno imati odgovor sa bosanskohercegovačke strane.   

Manje kao veće Ustav BiH utvrđen Mirovnim sporazumom (Dayton – Pariz), osnovan na entitetsko-nacionalnom konceptu uređenja države, odredio je i narav izbornog sistema. To rješenje utiče apriori na ishod glasanja i primjenu izbornih rezultata pri formiranju vlasti.

Favorizovanje troetničkog načela u organizovanju vlasti daje u startu prednost jednonacionalnim nad građanskim strankama multietničkog određenja. Ta favorizacija je ojačana (po)ratnim političkim realitetima koji su doveli do nacionalne homogenizacije po regijama i etabliranja etnokratskih struktura koji moć grade na sijanju staha od drugih etniciteta i stalnim produkovanjem međunacionalnih sukoba.  

Takav državni ustroj doveo je do entitetizacije stranaka i izbornih rezultata. Nijedna stranka nema punu državnu širinu. Dvije pobjedničke strane na posljednjim opštim izborima, SDP i SNSD, ostvarile su približan rezultat ali gotovo stopostotno ostvaren po entitetima. S tim što entitetsko-etnički princip uspostave vlasti daje prvenstvo pobjedniku iz RS-a, zbog mononacionalne dominacije u tom centralističkom entitetu.

Tako se moglo desiti da je već petu godinu politički najjači i odlučujući čovjek u BiH vođa SNSD-a Milorad Dodik, mada je njegova stranka osvojila svega desetak odsto glasova sa ukupnog bh. biračkog spiska. RS je malobrojnija od FBiH, ali tamo je nacionalna snaga jednaka entitetskoj i udruženo osiguravaju nadmoćnost jednog entiteta i jednog naroda pri glasanju u Predstavničkom i Domu naroda Paralementa BiH.   

Tako dolazimo do osnovnog apsurda u dejtonskoj BiH, a to je da je od većine koja je za demokratsku i evroatlantsku bh. državu ustavno jača manjina koja je neće. Dodik vodi eskalirajuću antibosanskohercegovačku politiku. U posljednje vrijeme na djeluje Dodikov savez sa vođom hrvatskih autonomaša, čelnikom HDZ-a Draganom Čovićem. 

Opasni Bošnjaci Bh. Srbi su više od dvije decenije pod pod političko-medijskim pritiskom indoktrinacije koja djeluje s tezom o Bošnjacima i Hrvatima kao prirodnim neprijateljima i o njihovoj domovini i državi BiH kao elementarnoj opasnosti po njih. To djeluje besmisleno, ali je tako. Po tom receptu Dodik dominira u RS-u posljednjih godina – uz velikosrpsko zaleđe iz Beograda, podršku Srpske pravoslavne crkve i zloćudnu uređivačku politiku RTRS-a. Ipak, u BiH je nemali broj Srba koji BiH smatraju svojom državom i svojim pravom. Nisu ni svi Srbi što žive u RS-u protiv BiH. Aktuelno istraživanje je pokazalo da svega 49,1 odsto ispitanika u RS podržava zahtjev za ukidanje Tužilaštva i Suda BiH.

U posljednje vrijeme dva HDZ-a oživljavaju negativnu politiku prema BiH uz podršku iz Zagreba. Među bh. Hrvatima preteže osjećaj političke uskraćenosti i neravnopravnosti, ali ne i spremnost na novi avanturizam hercegbosanskog tipa.   

Pritisak na Bošnjake je po tri osnove. Srpski i hrvatski nacionalisti lijepe im etiketu centralista, unitarista i hegemonista samo zato što su najbrojniji i listom za stabilnu bh. državu. Konstanta te negatorske politike je šejtanizacija Bošnjaka zbog islamske komponente. S pojavom platformske koalicije na udaru se našao stranački pluralizam u bošnjačkom političkom biću. Naciokrate s bilo koje strane ne podnose ideološko višeglasje, i, posebice, građansku ideju i multinacionalnost.

Dragocjeno je za demokratiju u BiH što je na posljednjim izborima pobijedio SDP, logikom stvari, zahvaljujući ponajprije glasovima Bošnjaka. Isto tako vrijedna je činjenica da se partnerstvom sa SDP-om SDA pomakla ka građanskom centru.

Sve u svemu, uprkos velenacionalističkim separatističkim pritisicima i stvaranja osjećanja da je BiH neodrživa, ubjedljiva većina građana je za bh. državu. Međutim, ustavno uređenje i politički ambijent ne dozvoljava da se ta većina iskaže u vlasti na nivou države. Odlučujuće je pri tome što je ustavno dato grupaciji koja je manja od trećine građana da bude nadmoćna većini.   

U poratnom životu BiH dragocjeno je iskustvo platformista kao obećavajući politički novum. Prvi put imamo programski osnovanu koaliciju za vlast. Platforma je okupila dvije narodnjačke (SDA i NSRB) jednu desnu nacionalnu (HSP) i građansku ljevičarsku (SDP) stranku.

Zluradnici i pseudodemokratski puritanci prigovaraju da se radi o neprincipijelnoj koaliciji. Naprotiv, to je savez koji je utemeljen na vrlo principijelnoj osnovi koja je pomirila krajnje ideološke suprotstavljenosti.

Tihi referendum Demokratija u BiH je pod dejtonskom suspenzijom. Evropski sud za ljudska prava odlukom u slučaju Sejdić i Finci ukazao je na nužnost eliminacije diskriminatorske odredbi u Ustavu BiH kada je riječ o pravima manjina. U najvišem državnom zakonu ima još nedemokratskih rješenja i u izborom dijelu koja će ostati do daljnjeg.

Ako se ne može doći do konsenzusa o temeljnoj ustavnoj reformi na građanskim načelima, moguće je pokušati izmjeniti odnos snaga kako bi bh. većina nadjačala sepratističku manjinu. Tu većinu treba organizovati i učiniti je odlučujućim političkim i društvenim faktorom.

Prvi potez bi bio uvezivanje stranaka po uzoru na platformsko okupljanje, s tim što se mora prevazići stranački partikularizam i liderski egoizam i u taj krug uvesti što više političkih organizacija. Drugi krug bi obuhvatao brojne nevladine organizacije kojima je u interesu da se stvori nova pravno-politička klima za razvoj civilnog društva. Naravno, od NVO se ne traži da budu u službi politike, obrnuta je težnja – doći do platforme koja će politiku staviti u službu građana. Treba naći načina da se u akciju uključi dijaspora i prijatelji BiH u svijetu.

Bilo je niz dobrih inicijativa koje su se uglavnom ticale ustavne materije, ali od njih nije moglo biti koristi jer je okupljala uzak krug ljudi. Dakle, nužno je postići masovnost. Treba doći do programske osnove koja može okupiti većinu Bosanaca i Hercegovaca. Treba sačiniti papir koji će potpisivati građani diljem Bosne i Hercegovine, i, tako organizovati tihi građanski, svedržavni referendum.

Organizovan odgovor na separatističke politike i integracijske izazove moguće je naći i u bosanskohercegovačkom saboru, koji bi mogao biti i autor okupljajućeg programskog dokumenta. Taj reprezentativni skup, kao ovovremena zavnobihska verzija, trebalo bi da dokaže da u BiH postoji prevlađujuća snaga koja traži da bude uvažena kao odlučujući činilac u kreiranju bh. države i njene budućnosti po najvišim demokratskim standardima.

Dani

Autor 22.4.2011. u 01:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija